Stavite i moje ime pod Bijeli Brijeg, na ovaj zid srama! Tamo, gdje je ljubav čovjeka ostavila sama, Tamo, gdje ni stadion više nije gradski, Tamo, gdje ni braća više ne vole bratski

Povezani članci

• SVI DETALJI O POLICIJSKOM RAZBOJNIŠTVU: Dodikov tjelohranitelj i Vučićev zaštitar učestvovao u pljački blindiranog vozila!
• Vizija koja postaje stvarnost
• Mostarka Zana Mesihović predložena za tri Grammy nagrade
• Fadilj Vokri i zastava sa Zmajevima
• Loši đaci
• Živjela Mostarska liska!

Pokušavam da zamislim sliku, da se ovaj isti natpis: ZABRANJEN ULAZ NERMINU BISI (novinaru, čovjeku i ljudskom biću), da se ovaj isti natpis (dodatno „ukrašen“ fašističkim simbolima), već više od dva mjeseca (već više od 1.440 sati) nalazi na zidu stadiona „Borussije“ u Dortmundu, a da odgovorni u fudbalskom klubu „Borussia“ uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku od 24 sata) otkloni. A da odgovorni u njemačkom fudbalskom savezu (DFB)  uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku od 24 sata) otkloni. A da odgovorni u njemačkom gradu Dortmundu uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku 24 sata) otkloni?
Naprežem se, da ovako nešto barem na trenutak zamislim, ali ne uspjeva mi.
NEMOGUĆE – TO JE NEZAMISLIVO!

Piše: Sergio Šotrić

Te 1996. godine, u upravnoj zgradi / sjedištu tadašnjeg aktuelnog njemačkog fudbalskog prvaka “Borussia-e” Dortmund (BVB), po prvi put sam u tolikom omjeru na vlastitoj koži osjetio, po prvi put sam u tolikom omjeru postao svjestan veličine internacionalnog ugleda onog nekadašnjeg Mostara – moga rodnog grada.
Onog Mostara naših majki i očeva. Onog Mostara naše mladosti.
Onog tvog – onog mog, onog našeg – onog njihovog, onog zajedničkog Mostara.
Onog grada prinčeva na Neretvi!

Te 1996. godine kamen Staroga Mosta je još uvijek nepomično ležao na dnu Neretve i nije se mogao ni pomaknuti, a nije mogao ni naslutiti, da je upravo on bio tema razgovora fudbalskih stručnjaka u tim svetim prostorijama tada aktuelnog fudbalskog prvaka Njemačke, čije zidove krase slike poznatih fudbalera, sa okruglim žuto-crnim BVB amblemom na dresovima, a čije su vitrine prepune blještavih priznanja i trofeja.

Priznajem, ja nikada nisam bio fudbalski stručnjak, niti sam bio talenat za loptu, ali sam te 1996. godine bio pozvan od strane rukovodstva “Borussije” Dortmund u upravnu zgradu / sjedište tadašnjeg prvaka njemačke Bundeslige na razgovor na temu Starog Mosta u Mostaru.

Povod tome je bilo jedno moje pismo, koje sam nekoliko sedmica ranije poslao na adresu fudbalskog kluba “Borussia”, na ruke dugogodišnjeg glavnog menadžera – direktora – gospodina Michael Meier -a.
Tačnije rečeno, povod tome mome pismu, je bila izložba na temu Starog Mosta, koju sam tada u Dortmundu organizovao, sa ciljem, da njemačkoj javnosti ukažem na važnost što brže obnove Starog Mosta.

Povodom te izložbe, u to vrijeme, slao sam pisma mnogim njemačkim i međunarodnim institucijama, od kojih su brojne (između ostalih napr. UNESCO, Evropski Parlament, Evropska Komisija, Ministarstvo unutrašnjih poslova NRW, gradonačelnik grada Dortmunda itd.) rado prihvatile zvanično pokroviteljstvo (idejno – moralno pokroviteljstvo, a NE finansijsko pokroviteljstvo) izložbe „Alte Brücke“ in Mostar (Stari Most u Mostaru), koju sam tada organiozovao u Dortmundu. Na kraju tog procesa odlučih, da jedno pismo uputim i na adresu tada aktuelnog fudbalskog prvaka njemačke – „Borussije” Dortmund. Nisam vjerovao, da ću uopšte dobiti odgovor, a mislio sam – ako i dobijem odgovor, to će vjerovatno biti neko stereotipno ljubazno izvinjenje, da zbog obaveza u profesionalnom fudbalskom businessu, “Borussija” nije u mogućnosti (a nije ni nadležna), da učestvuje i pomogne u realizaciji jedne izložbe o (tamo nekom) Starom mostu u (tamo nekom) Mostaru.

Godinu dana ranije “Borussia” Dortmund je tek u zadnjoj utakmici njemačkog prvenstva (Bundeslige) 1994/95 osigurala prvo mjesto na tabeli i tako (nakon 32 godine -nakon zadnje titule 1963.) ponovo -tada po četvri put- postala prvak Njemačke. Samo jedan dan, nakon osvajanja ove dugo očekivane titule, igrače i trenera “Borussije Dortmund” je na ulicama Dortmunda dočekalo 500.000 oduševljenih građana – na (do danas) najvećoj proslavi titule prvaka u istoriji / povijesti Njemačkog fudbala.
I u narednoj sezoni “Borussia” Dortmund takođe osvaja nacionalno prvenstvo (drugu godinu za redom), tako da i 1996. godine nosi titulu fudbalskog prvaka Njemačke (tada po peti put).

Te iste 1996. godine, otprilike dvije sedmice nakon što sam moje pismo adresirao i poslao na adresu “Borussije”, kada sam već bio pomalo i zaboravio na moje “pisamce” i moj „naivni” pokušaj, da jedan od najuspješnijih njemačkih fudbalskih klubova zainteresujem, da učestvuje u projektu izložbe za (tamo neki) most na jugu Evrope, zazvonio je moj telefon.
„Dobar dan – dobar dan. Ovdje „Borussia“ Dortmund – da li bih mogla dobiti gospodina Šotrića“?
„Izvolite, pokraj telefona – moje ime je Šotrić“.
„Ah, drago mi je gospodine Šotrić, moje ime je gospođa Keppmann, radi se o vašem pismu“.
Ja ne mogu da vjerujem svojim ušima, al´uspješno se trudim da prikrijem svoje iznenađenje zbog ovog iznenadnog (neočekivanog) telefonskog poziva.
„Da, izvolite gopođo Keppman, hvala vam na pozivu“ (pokušavam tako da premostim moje iznanađenje).
„Gospodine Šotriću, direktor „Borussije“ – gospodin Michael Meier bi vas vrlo rado pozvao na sastanak i želio bi da sa vama porazgovara o vašem projektu za Stari Most u Mostaru“.
„Kada biste imali vremena gospodine Šotriću da se sastanete sa gospodinom Meier-om“?

Nekoliko dana nakon tog telefonskog razgovora, sjedio sam u kancelariji direktora fudbalskog kluba „Borussia“ Michael-a Meier-a. Razgovarali smo o Mostaru, razgovarali smo o Starom Mostu…
Razgovoru je bio prisutan i Norbert Dickel. Gospodin Dickel je do 1990. godine bio aktivni igrač „Borussije“, a te 1996. godine (kao i danas) je kao funkcioner u klubu bio odgovoran za evente i za „Borussijin“ stadion.

Kod navijača „Borussije“ Norbert Dickel uživa i danas apsolutni kultni status. Naime, na kraju fudbalske sezone 1988/89 Norbert Dickel je zadobio tešku povredu koljena. Tadašnji trener „Borussije“ – Köppel, ga je i pored opasnosti da trajno upropasti koljeno, nominirao u tim za odlučujuće-važnu finalnu utakmicu nacionalnog kupa Njemačke (DFB- Pokal), koja se tradicionalno igra u Berlinu. Povodom tog finala je na rasprodanom olimpijskom stadionu u Berlinu (76.000 gledalaca), iz Dortmunda te godine doputovalo 40.000 navijača „Borussije“, da bodri svoju momčad. I pored vrlo ozbiljne povrede koljena, Norbert Dickel je tada postigao dva gola i tako odlučujuće doprinio pobjedi „Borussije“ nad timom „Werder Bremen“ i osvajanju titule prvaka njemačkog državnog kupa. Nakon te utakmice Norbert Dickel se nikada više (medicinski) nije oporavio i biva prinuđen da, ubrzo nakon toga, prekine i završi svoju karijeru kao sportski invalid. Navijači „Borussije“ ovaj njegov požrtvovani angažman nikada nisu zaboravili, tako da i danas često na utakmicama pjevaju pjesmu:
„Mi pjevamo Norbertu Dickelu, svako njega zna, heroja iz Berlina“ („Wir singen Norbert, Norbert, Norbert Dickel, jeder kennt ihn, den Held von Berlin.)“
Zanimljivo je pomenuti da je isti taj Norbert Dickel 1987. godine u kupu UEFA igrao u timu „Borussije“ protiv „Veleža“ na gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom u Mostaru, 4. novembra 1987. godine.

I sjedjeli smo tako te 1996. godine, Michael Meier, Norbert Dickel i ja i pričali smo o Mostaru.
Pričali smo o Starom Mostu u upravnoj zgradi „Borussije“ u njemačkom gradu Dortmundu – u srcu Evrope.
A u toj istoj Evropi su početkom 20. vijeka / stoljeća bili osnovani mnogi fudbalski / nogometni klubovi.
1905. godine osnovan je Đački športski klub, koji kasnije, 1912. godine prerasta u Gimnazijalni nogometni klub „Zrinjski“ u Mostaru.
1909. godine osnovan je (radnički) fudbalski klub „Borussia“ (BVB) u Dortmundu.
1922. godnie osnovan je (RŠD radničko športsko društvo) fudbalski Klub „Velež“ u Mostaru.

Fudbalski klub „Borussia“ Dortmund (BVB) danas ima oko 95.000 stalnih / aktivnih članova.
Tri puta je osvajao njemački državni kup (DFB- kup), a još dva puta je stajao u finalu ovog državnog kupa Njemačke. Dva puta igra u finalu kupu UEFA i time postaje vicešampion ovog evropskog kupa.

Fudbalski klub „Borussia“ Dortmund je do sada čak osam puta bio zvanični fudbalski prvak Njemačke.
Osim toga, bio je i pet puta vicešampion Njemačke.
Njemački fudbalski klub, koji je kao prvi u istoriji / povijesti  osvojio evropski (UEFA) kup pobjednika kupova, (1966. godine) je ovaj (većinom) radnički fudbalski klub iz Dortmunda – “Borussia” (BVB).

Fudbalski klub „Borussia“ Dortmund je 1997. godine postao i prvak prvaka Evrope  – (osvojio je Champions Legue). Nakon pobjede u finalu Champions Legue nad “Juventusom Turin”  rezultatom 3:1, “Borussia” je te godine postala najbolji tim Evrope. U decembru iste godine “Borussia” Dortmund osvaja u Tokiju i kup svijeta i time postaje najbolja momačad svijeta.
Međunarodno udruženje – asocijacija – sportskih novinara (Association Internationale de la Presse Sportive – AIPS) je 1997. godine izabrala „Borussiju“ Dortmund za tim / momčad godine. Na drugom mjestu ove liste međunarodnih sportskih novinara su te godine završili Chicago Bulls.
I ove 2013. godine, fudbalski tim „Borussije“ Dortmund je ponovo stajao u finalu Champions Legue i časno napustio teren “Wembley” stadiona u Londonu kao vicešampion u ovom društvu najboljih među najboljima u Evropskom fudbalu.

Međutim, ni sportski novinari međunarodne asocijacije AIPS, ni 95.000 aktivnih članova fudbalskog kluba “Borussia” iz Dortmunda, niti bilo ko drugi u Evropi, danas nije svjestan činjenice, da na zidu jednog fudbalskog stadiona u Evropi, naime stadiona u mome rodnom gradu Mostaru, na kojem je „Borissia Dortmund“ 04. novembra 1987. godine igrala (i izgubila rezultatom 2:1) protiv tima mostarskog „Veleža“ u Kupu UEFA, već duže od dva mjeseca stoji kukasti krst / križ, a uz njega „blista“ simbol SS, kao i fašistička poruka jednom sportskom novinaru (mome prijatelju) Nerminu Bisi: Na zidu stadiona u Mostaru, pokraj kojeg dnevno prolaze stotine i hiljade građana, stoji natpis: ZABRANJEN ULAZ NERMINU BISI „ukrašen“ kukastim krstom/križom i SS simbolom!

Zanemarimo činjenicu, da je Nermin Bise moj prijatelj, ali Nermin Bise je čovjek – Nermin Bise je građanin! Nermin Bise je nečiji sin, član nečije familije! Nermin Bise je nečiji komšija, nečiji susjed! Nermin Bise je novinar! Nermin Bise je državljanin Bosne i Hercegovine!

Nije uopšte za čuđenje, da se uvijek nađe neka budala, puna mržnje, koja je spremna zidove stadiona išarati fašističkim porukama. Nije uopšte za čuđenje, da je broj ovakvih budala u mome rodnom gradu Mostaru daleko iznad evropskog prosjeka, al´samo iz osnovnog razloga što se njihovi postupci još uvijek ne sankcionišu rigorozno u skladu sa evropskim standardima. Ali ipak je za veliko čuđenje, zašto niko od odgovornih u HSK „Zrinjskom“ još uvijek ne reaguje i otkloni ovaj sramni fašistički natpis! Ali je ipak za veliko čuđenje, zašto niko od odgovornih u Fudbalskom Savezu BiH, zašto niko od odgovornih u gradu Mostaru još uvijek ne reaguje da se otkloni ovaj sramni fašistički natpis!

Asocijacija sportskih novinara BiH je već pravovremeno upozorila na ovaj slučaj, na ovaj fašistički natpis na zidu stadiona pod Bijelim Brijegom, na ovaj napad na čovjeka i novinara Nermina Bisu i tražila od Fudbalskog Savez BiH i hrvatskog športskog kluba „Zrinjski“ da se ovaj natpis ukloni. Nakon što je izostala bilo kakva reakcija, preostalo bi samo jedno: SA OVIM SLUČAJEM UPOZNATI  UEFU i FIFU!
A u tom slučaju bi uslijedila kazna ne samo „Zrinjskom“. Kažnjen bi bio i Fudbalskom Savezu BiH, jer je propustio djelovati (kao što je i Hrvatski Nogometni Savez kažnjen, jer je propustio djelovati da kazni Šimunića).

Pokušavam da zamislim sliku, da se ovaj isti natpis: ZABRANJEN ULAZ NERMINU BISI (novinaru, čovjeku i ljudskom biću), da se ovaj isti natpis (dodatno „ukrašen“ fašističkim simbolima), već više od dva mjeseca (već više od 1.440 sati) nalazi na zidu stadiona „Borussije“ u Dortmundu, a da odgovorni u fudbalskom klubu „Borussia“ uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku od 24 sata) otkloni.
A da odgovorni u njemačkom fudbalskom savezu (DFB)  uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku od 24 sata) otkloni. A da odgovorni u njemačkom gradu Dortmundu uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku 24 sata) otkloni?
Naprežem se, da ovako nešto barem na trenutak zamislim, ali ne uspjeva mi.
NEMOGUĆE – TO JE NEZAMISLIVO!

A ako i silom napregnem svu svoju „maštu“ i zamislim sličan natpis („ukrašen“ fašističkim simbolima) na zidu stadiona u Dortmundu, a da pritom niko od odgovornih uopšte ne reaguje, da se ovako nešto odmah (u roku 24 sata) otkloni, jasno bih mogao da zamislim, kako bi njemačka, evropska i svjetska štampa na ovako nešto reagovala. Jasno bih mogao da zamislim, kako bi UEFA i FIFA reagovale. Mogao bih kristalno jasno da zamislim stotine i hiljade javnih osuda na adresu odgovornih za stadion u Dortmundu, na čijem zidu bi duže od 24 sata stajao ovakav ili sličan natpis. Iako se i u Njemačkoj, a naravno i u Dortmundu, uvijek nađe dovoljno budala, koji su svakoga časa spremni da po zidovima stadiona šaraju izraze mržnje, u Dortmundu nećete moći naći ovakve ili slične natpise, koji bi opstali duže od 24 sata, na zidu stadiona šampionske „Borussije“.

U godini moga rođenja u Mostaru (1965.), u njemačkom gradu Dortmundu počinje istorija / povijest ovog stadiona („Westfalenstadion“). Te godine se resor za sport grada Dortmunda, po prvi put bavi razradom projekta o izgradnji novog stadiona u neposrednoj blizini tadašnjeg starog gradskog stadiona “Rote Erde” (Crvena Zemlja). Međutim, posto je iz finansijskih razloga (nedostatka sredstava) ova ideja tada izgledala neizvodljivom, ti planovi su vrlo brzo odbačeni. Kada je (zapadna) Savezna Republika Njemačka (BRD) konkurisala za domaćina svjetskog fudbalskog prvenstva 1974. godine, tema izgradnje novog stadiona u Dortmundu je opet postala akutna. 1966. godine Njemački Fudbalski Savez (Deutscher Fußball Bund – DFB) pobjeđuje na izboru FIFA-e, a Savezna republika Njemačka biva proglašena domaćinom svjetskog fudbalskog prvenstva  1974.  U oktobru 1967. godine grad Dortmund konkuriše za jedno od mjesta na listi njemačkih gradova – domaćina svjetskog fudbalskog prvenstva – u kojem bi se igrale neke od utakmica.

19. oktobra 1970. godine skupština opštine grada Dortmunda (Rat der Stadt Dortmund) donosi odluku o izgradnji novog stadiona, a kamen temeljac je položen godinu dana kasnije. Suprotno prijašnjim planovima , koji su podrazumjevali, natkriveni stadion sa atletskom stazom i dovoljno mjesta za 60.000 gledalaca, što bi po tadašnjim proračunima koštalo 60 miliona DM, izgrađen je potpuno natkriveni stadion ali bez atletske staze, sa kapacitetom za „samo“ 54.000 gledalaca. Ovim potezom je ušteđena skoro polovina planirane investicije, tako da je Westfalenstadion koštao otprilike (samo) 30 Miliona DM. Grad Dortmund, kao tadašnji graditelj stadiona, investirao je u ovaj graditeljski projekat (samo) 6 miliona DM. Ostatak troškova od 24 miliona DM su pokrile: savezna njemačka država (Bund), regionalna država NRW u kojoj se nalazi grad Dortmund (Land) i prihodi iz igre na sreću (Glücksspirale). Nakon izgradnje, „Westfalenstadion“ u Dortmundu je imao 54.000 potpuno natkrivena mjesta. Sjedeća mjesta su se nalazila na zapadnoj i istočnoj tribini, dok su sjeverna i južna tribina bili rezervisane za stajanje. Na svjetskom fudbalskom prvenstvu 1974. godine Dortmund je bio domaćin 4 utakmice. Na „Westfalenstadionu“ u Dortmundu se održala i polufinalna utakmica između Brazila i Holandije.

Vrlo brzo nakon toga, stadion u Dortmundu je postao jedan od najvažnijih stadiona u Saveznoj Republici Njemačkoj. Zbog svoje „tipično engleske“ forme gradnje (bez atletske staze) ovaj stadion je uvijek zračio vatrenijom fudbalskom atmosferom od većine drugih stadiona u Njemačkoj. Kao najveći fudbalski stadion takve vrste, „Westfalenstadion“ u Dortmundu, je bio pionir klasičnih Fudbalskih arena, kakve su se u čitavoj Njemačkoj počele graditi 90-tih godina.

Stadion pod Bijelim Brijegom u Mostaru, JE GRADSKI STADION! Građen je krajem 60-tih, a izgrađen i završen je 1971. godine – čak tri godine prije „Westfalenstadiona“ u njemačkom gradu Dortmundu.
Stadion pod Bijelim Brijegom je građen zajedničkim naporima i doprinosima svih potencijala grada Mostara i sa velikim entuzijazmom Mostarskim i Mostaraca. Naši majke i očevi izgradili su tada mostarski stadion dobrovoljnim radom, godinama svakodnevno radeći, nakon redovnog posla. Mostarski gradski stadion je gradio čitav Mostar i ne može ga / i ne smije ga nitko svojatati! Stadion u Mostaru je tada izgrađen čak i sa atletskom stazom, tako da su se na njemu mogla održavati i atletska natjecanja. Stadion ima dvije tribine zapadnu (gornju i donju) i istočnu (stajanje). Stadion Pod Bijelim Brijegom danas ima 9.000 sjedalica, od kojih je 800 natkriveno. Prije postavljanja sjedalica, stadion je mogao primiti 25.000 posjetilaca.
HSK „Zrinjski“ je nakon II svjetskog rata, odlukom tadašnjih vlasti, nažalost bio zabranjen (kao i svi ostali klubovi sa izrazito nacionalnim obilježjem), te samim tim nije mogao igrati utakmice na gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom. Na gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom u Mostaru, igrao je (multi-etnički) fudbalski klub „Velež“, gdje je 04. novembra 1987. godine, u kupu UEFA, pobijedio i „Borussiju“ iz Dortmunda rezultatom 2:1. Fudbalski klub „Velež“ je na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom u Mostaru igrao sve do rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine.

1992. godine, kada smo moja supruga i ja iz Mostara „dobrovoljno“ preselili u Dortmund,  kapacitet „Westfalen- stadiona“ u Dortmundu je u skladu važećih propisa UEFA-e (zbog promjene namjene sjeverne tribine iz stajaće u sjedeću) smanjen na „samo“ 42.800 mjesta. Međutim, povodom sportskih uspjeha „Borussije“ 90-tih godina, stadion je ubrzo proširen i dograđen, a to proširivanje i dograđivanje stadiona se odvijalo u nekoliko faza.
U prvoj građevinskoj fazi su zapadna i istočna tribina proširene za dodatnih 12.000 sjedećih mjesta.
Na kraju druge faze dogradnje 1998. godine, „Westfalen- stadion“ je već imao kapacitet od ukupno 68.600 mjesta. U toj fazi su proširene i sjeverna i južna tribina. Od tada, pa sve do danas, južna tribina stadiona u Dortmundu (tribina najvatrenijih i najvjernijih navijača “Borussije”), sa svojih 25.000 mjesta za stajanje, važi za najveću tribinu za stajanje u Evropi.

Na sjednici općinskog vijeća tadasnje (čisto) hrvatske općine “Jugozapad” održanoj 2000. godine u Mostaru, gradski stadion pod Bijelim Brijegom (ukraden je od grajana Mostara) dodijeljen je na čak 109 godina HSK “Zrinjskom”. Ovaj stadion u Mostaru nije više GRADSKI – njegov (trenutni) oficijelni naziv je:
“Stadion Hrvatskog športskog kluba Zrinjski”
Opštine i Općine je kasnije UGASIO tadašnji visoki predstavnik  za Bosnu  Hercegovinu – lord Paddy Ashdown (2002 – 2006). Tako da je samo pitanje vremena, kada će neko u budućnosti UGASITI i ovu protivzakonitu, nelegalnu i potpuno smiješnu odluku o darovanju gradskog stadiona na (“samo”) 109 godina.
Već duže vremena Fudbalski Klub u “Velež” traži povratak na gradski stadion pod Bijelim Brijegom, ali mu se korištenje stadiona do danas osporava.

U normalnim, evropskim- vremenima, trebalo bi biti mjesta na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom i za „Velež“ i za „Zrinjski“ i za sve navijače i poklonike fudbala / nogometa. I kao što jednom reče Mostarac Roko Markovina: „na koncu, jasno mi je da se može opljačkati kiosk, ili pošta ili banka i iz njih ukrasti novac, ali da se može ukrasti stadion ili bazen…to ne mogu shvatiti”.

I dok su se neki u Mostaru bavili otimanjem Gradskog stadiona od građana Mostara, u Dortmundu su imali pune ruke posla sa završnom fazom proširenja “Westfalen- stadiona”.
Treća i završna građevinska faza dogradnje i modernizacije stadiona u Dortmundu (zatvaranje uglova itd.) 2003/2004. godine je omogućila povećanje kapaciteta za dodatnih 14.499 sjedećih mjesta. Od tada ovaj stadion  sa ukupno (potpuno natkrivenih) 83.000 mjesta na utakmicama Bundeslige, važi za najveću fudbalsku arenu u Njemačkoj. Kao rezultat proširenja stadiona, “Borussia” Dortmund je mogla već u prvoj fudbalskoj sezoni nakon završetka građevinskih radova, postići najveći prosjek posjete od 79.000 gledalaca po utakmici.

Ova velika investicija u proširenje i modernizaciju stadiona u Dortmundu koštala je oko 110 miliona eura. Ipak, ova investicija je u cijelosti provedena od strane fudbalskog kluba „Borussia“, bez finansijske pomoći gradskih, državnih ili društvenih institucija. Pogotovo treća, završna faza izgradnje stadiona je fudbalski klub „Borussiju“ uvukla u tešku finansijsku krizu. Nakon odlaska na berzu, klub nije vidio drugog izlaza i bio je prisiljen da proda svoje vlasništvo nad stadionom i time pokuša umanjiti dugove prema povjeriocima. Nakon prodaje (objekta) stadiona, (jednom bankovnom konzorciju) fudbalski klub „Borussia“ je bio prinuđen da unajmi isti taj stadion na 15 godina, što je klub koštalo 15 miliona eura godišnje (samo za troškove najma). Sve to, zajedno sa visokim troškovima za igrački kadar, kredite i ostale prateće troškove , dovodi tada fudbalski klub „Borussia“ Dortmund na rub finansijskog kolapsa.

Klub je u procesu saniranja finansija počeo da razmišlja o prodaji legendarnog imena stadiona („Westfalenstadion“) jednom velikom osiguravajućem društvu. Osiguranje „Signal Iduna“ kupuje 2005. godine sva prava na ime stadiona. “Westfalenstadion” doživljava promjenu imena (na veliku žalost vjernih navijača) i od tada se zvanično zove „Signal Iduna Park“.
U maju iste godine, fudbalskom klubu „Borussia“ Dortmund konačno uspjeva da, od prihoda stečenih prodajom imena stadiona i iz drugih izvora prihoda,  konačno ponovo otkupi i prenese u svoje vlasništvo stadion u Dortmundu!
Vlasnik ovog legendarnog stadiona je time od 2005. godine 1/1 ponovo fudbalski klub (preduzeće) „Borussia“ Dortmund (BVB).

Na svjetskom fudbalskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine, na stadionu u Dortmundu igraju se pored 4 utakmica u grupi i jedna utakmica osmine finala, kao i jedna utakmica polufinala (Njemačka-Italija).
U toku priprema za ovaj veliki fudbalski događaj – svjetsko fudbalsko prvenstvo 2006. godine – izvršeno je i dodatno moderniziranje stadiona, u čijem je toku i kapacitet stadiona samo minimalno reduciran.

Sa trenutno svojih (potpuno natkrivenih) 80.645 mjesta, fudbalski stadion „Signal Iduna Park“ u Dortmundu je i dalje najveći stadion u Njemačkoj!
Londonski TIMES je ovaj stadion stavio na prvo mjesto svoje liste najznačajnijih stadiona na svijetu!

U fudbalskoj sezoni 2011/12 „Borussia“ Dortmund je po prvi put srušila magični rekord od 80.000 posjetilaca u prosjeku po utakmici i sa svojih 80.552 posjetioca u prosjeku po svakoj utakmici u jednoj fudbalskoj ligi postavlja i do danas važeći rekord u njemačkom, ali i evropskom ligaškom fudbalu.

Možete li vi, dragi i cijenjeni čitaoci, zamisliti da na zidu stadiona „Borussije“ u Dortmundu osvane natpis: ZABRANJEN ULAZ NERMINU BISI („ukrašen“ kukastim krstom/križom i znakom SS),
a da odgovorni u fudbalskom klubu „Borussia“ više od dva mjeseca uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku od 24 sata) otkloni? A da odgovorni u njemačkom fudbalskom savezu (DFB)  uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u roku od 24 sata) otkloni? A da odgovorni u gradu Dortmundu uopšte ne reaguju, da se ovako nešto odmah (u toku 24 sata) otkloni?
Možete li vi to zamisliti? Ne možete? Niste uopšte u tome sami!
Pa tako nešto, niko na ovome svijetu u 21. vijeku / stoljeću ne može ni zamisliti!
TO JE NEMOGUĆE – TO JE NEZAMISLIVO!

Ali vratimo se u 1996. godinu, na moj sastanak sa rukovodstvom „Borussije“ Dortmund i našem razgovoru o Mostaru i o Starom Mostu. Pričaše mi čelnici „Borussije“ na tom sastanku (na dugo i na široko), o njihovom gostovanju u Mostaru 1987. godine. Pričaše mi o Mostarcima – kao sebi ravnima. Ne spomenuše mi ove fudbalske legende ni jednom riječju ni Hrvate, ni Bošnjake, ni Srbe. Spomenuše mi „samo“ Mostarce. Spomenuše mi samo ljubazne građane Mostara. Pričaše mi o hotelu „Ruža“ o srdačnom i prijateljskom prijemu na svakom koraku. Pričaše mi o teškoj fudbalskoj utakmici u Mostaru, o teškom protivniku fudbalskom klubu “Velež”. Priznaše mi oni otvoreno i iskreno, da su tada imali više sreće nego pameti i fudbalskog umijeća i da ih je samo sreća poslužila, da prođu u sljedeće kolo kupa UEFA. Pričaše oni meni te priče, puni poštovanja i divljenja, prema tadašnjim fudbalskim sinovima Mostara…
Ja njima nisam pričao o Mostaru – ja sam puno radije slušao njihovu priču o Mostaru.
Ja nisam želio da im pričam, da su na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom u Mostaru 1993. bile internirane hiljade i hiljade nedužnih ljudi sa „pogrešnim“ imenima (predhodno nasilno istjeranih iz svojih kuća i stanova), koji su sa tog stadiona upućeni na daljnji „tretman“ u fašističke logore kao što je to napr. bio logor „Dretelj“. Ja nisam želio ni da im pričam ni o JNA i Momčilu Perišiću, niti o tome ko i kako je srušio Stari Most. Ja nisam želio, da im kvarim njihovu sliku Mostara iz 1987. godine.
Ja sam puno radije slušao njihovu priču o mome rodnom gradu Mostaru.

Na kraju razgovora, dođosmo i na temu moje izložbe „Alte Brücke“ Mostar i neophodnosti što brže ponovne izgradnje „Starog Mosta“. Ja im objasnih o kakvom projektu se ovdje radi i da mi nije cilj sakupljanje novčanih sredstava (koja su već tada dobrim dijelom bila osigurana) već da je moj cilj, da njemačkoj javnosti ukažem na važnost što brže obnove Starog Mosta, kako bi se tim (simboličnim) aktom ubrzao proces normalizacije i počeli graditi „mostovi povjerenja“ među ljudima.
Ja sam im tada detaljno izložio, da mi je uspjelo da kao idejne pokrovitelje (idejno – moralno pokroviteljstvo, a NE finansijsko pokroviteljstvo) za ovaj projekat pridobijem:
UNESCO (potpisao tadašnji generalni sekretar UNESCO-a Njemačke – Dr. Traugott Schöfthaler), Evropski parlament (potpisao tadašnji predsjednik Evropskog Parlamenta – gosp. Klaus Hänsch), Evropsku Komisiju (potpisao gosp. Hans Van Den Broek), Ministarstvo unutrašnjih poslova NRW (potpisao tadašnji ministar unutrašnjih poslova NRW gosp. Franz Josef Kniola), gradonačelnika grada Dortmunda (potpisao tadašnji gradonačelnik Dortmunda gosp. Günter Samtlebe) itd.
Međutim, kažem im ja, da bi mi posebno zadovoljstvo predstavljalo, kada bi i fudbalski klub „Borussia“ Dortmund takođe preuzeo idejno pokroviteljstvo nad ovim projektom. Direktor „Borussije“ –  Michael Meier, pristade odmah i prihvati taj moj prijedlog, bez postavljanja bilo kakvih uslova. Izložih takođe, da bi mi bilo vrlo važno, da mi dozvole da u sklopu ovoga projekta koristim i oficijelni grafički simbol (BVB) „Borussije“ Dortmund. Iako oni koji u javnosti koriste ovaj simbol (logo) „Borussije“ po pravilu prvo treba dobro da odriješe kesu kako bi uopšte stekli to pravo od „Borussije“, i ovaj moj prijedlog direktor Michael Meier prihvati bez pogovora i bez zahtjeva za bilo kakvu novčanu naknadu.
Na kraju mi rukovodioci „Borussije“ Dortmund potvrdiše, da će mi sve što smo se dogovorili uputiti naravno i napismeno u službenom dopisu.
I kao što obećaše, nekoliko dana nakon našeg susreta, stigao je i službeni dopis od “Borussije” Dortmund, čiji dio ovdje prevodim:

BORUSSIA DORTMUND

Uvaženi gospodine Šotrić,

U novembru 1987. godine „Borussija“ Dortmund je u UEFA- kupu igrala u Mostaru utakmicu portiv ekipe „Veleža“ Mostar. Svi, koji su tada bili u Mostaru, bili su oduševljeni Starim Gradom i sa, 1556.  god. izgrađenim, Starim Mostom – simbolom zajedničkog života različitih etničkih grupa i naroda, koji za UNESCO predstavlja kulturni spomenik svjetske baštine najviše kategorije.
Ponovna obnova u ratu uništenog Starog Mosta, ima punu i bezrezervnu podršku „Borussije“ (BVB) Dortmund, jer obnova „Starog Mosta“ može postati i simbolom nade u mirnu budućnost Mostara.
Michael Meier
Direktor

Izložba „Alte Brücke“ Mostar (Stari Most u Mostaru) je te 1996. godine doživjela ogroman eho u njemačkoj javnosti. Zaslužan za to nisam bio ni ja, a ni kamen Starog Mosta, koji je tada još uvijek ležao na dnu rijeke. Najveću zaslugu za to je imala činjenica, da su svi mediji prenijeli, da „Borussija“ Dortmund podržava izložbu „Alte Brücke“ Mostar i da „Borussija Dortmund“ podržava ponovnu izgradnju Starog Mosta u Mostaru. To je bila najbolja ulazna karta NOVOG „Starog Mosta“ u njemačku javnost i u srca Nijemaca.
To je bila ogromna (besplatna) pomoć ovih fudbalskih velikana njihovoj „braći po lopti“ – Mostarcima.

Ostao sam u kontaktu sa „Borussijom“ Dortmund i narednih godina. Ukazali su mi povjerenje i dozvolili mi da napr. 1997. godine (tada su već bili prvaci Evrope) bez novčane naknade organizujem na njihovom stadionu jedan Rock- Festival, koji sam ja tada nazvao „Westfalenstadion Festival“ i  na kojem je nastupilo desetak bendova. Ukazali su mi povjerenje i dozvolili mi da napr. 1998. godine, u tada novoizgrađenom VIP- prostoru (prostoru rezervisanom za važne – prominentne goste) „Borussijinog“ stadiona  organizujem prvi event takve vrste u istoriji/povijesti stadiona – jednu prvomajsku manifestaciju. Ukazali su mi i kasnije povjerenje u mnogim drugim prilikama. Za sve to sam im vrlo odano i iskreno zahvalan – dok sam živ!

Al´ najviše sam im zahvalan za onu njihovu priču o Mostaru i Mostarcima pri našem sastanku 1996. godine!

Na sjednici Fudbalskog saveza BiH (u četvrtak, 26.12. 2013.) će jedan član komiteta za normalizaciju, postaviti pitanje, zašto do sada nije ništa učinilo da se ukloni  natpis na zidu stadiona pod Bijelim Brijegom u Mostaru, gdje više od dva mjeseca stoji natpis:
ZABRANJEN ULAZ NERMINU BISI (novinaru, čovjeku i ljudskom biću) – dodatno „ukrasen“ fašističkim simbolima , a da odgovorni u HSK „Zrinjski“ više od 2 mjeseca uopšte ne reaguju, da se ovako nešto otkloni, a da odgovorni u Fudbalskom Savezu BiH  uopšte ne reaguju, da se ovako nešto otkloni., a da odgovorni u gradu Mostaru uopšte ne reaguju, da se ovako nešto otkloni.

A ako odgovorni i nakon toga ne budu u najkraćem mogućem roku reagovali, želim da im poručim iz Njemačke:

Stavite i moje ime na taj zid uz Nerminovo ime!
Stavite i moje prezime na taj zid uz Bisevo prezime!

Stavite i moje ime pod Bijeli Brijeg, na ovaj zid srama!
Tamo, gdje je ljubav čovjeka ostavila sama,
Tamo, gdje ni stadion više nije gradski,
Tamo, gdje ni braća više ne vole bratski.

P.S.
Ako niko, niti u Mostaru, niti u BiH, ne želi da reaguje u skladu važećih / internacionalnih normi fudbalskog sporta i ako niko, niti u Mostaru, niti u BiH, ne želi da reaguje u skladu važećih / internacionalnih normi organizacije fudbalskih natjecanja, autor ovoga teksta će biti prisiljen pisati na adresu FIFA-e i na adresu UEFA-e.
A ko zna, možda neko u fudbalskoj Evropi, možda neko u fudbalskom svijetu, još uvijek zna gdje se nalazi grad Mostar i gdje se nalazi mostarski GRADSKI stadion pod Bijelim Brijegom.