Srpski heroj Zoran Milanović

Izdvajamo

• Nakon trideset godina hrvatski i srpski nacionalizam u veličanstvenom su se širokom luku pronašli i spojili na jedinom mogućem mjestu, na mjestu pokolja osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. Pogrešno bi, jasno, bilo reći da Zoran Milanović negira ili opravdava srebrenički zločin, ali ne negiraju ga niti opravdavaju niti Vučić, Dodik i Šešelj, niti Ana Brnabić i Milijana Baletić. Oni ga samo, baš kao i Milanović, definiraju digitronom i iz formule genocida kao relativnu varijablu isključuju međunarodno pravo. Što možda jest moralno zazorno, ali u širem smislu ipak spada u slobodu govora mržnje: nije cilj prava istina o zločinu, već ona poželjna ili barem politički prihvatljiva. Kad Vučić, Milanović ili Dodik kažu kako nije isto Srebrenica i Jasenovac, oni su bez ikakve sumnje u pravu, ali kad kažu da nisu isto zbog broja žrtava, onda je to revizija i relativizacija zločina: Jasenovac i Srebrenica nisu isto jedino i samo utoliko što su u Jasenovcu Hrvati sustavno ubijali etničke Srbe, dok su u Srebrenici Srbi sustavno ubijali etničke Bošnjake, i baš ni u jednom drugom smislu.

Povezani članci

• Novi dokumentarni serijal Elme Kazagić “Krvni delikti” na Federalnoj televiziji
• LISICA MEĐU TROPRSTIM LJENJIVCIMA
• Snijeg proizveo kaos, ali i lijepu porciju medijske histerije
• Alisa Ramić osuđena na dvije i po godine zatvora, a Hasan Dupovac na tri
• Večeras počinje SFF, u Sarajevo stižu brojne filmske zvijezde
• Terorizam: najoštrije saučestvujemo

Evo malo lake zabave za ove sumorne pandemijske dane. Za početak, pročitajte pažljivo što imaju reći gosti ove kolumne.

Osoba A: „Nitko ne dovodi u pitanje težinu zločina u Srebrenici, ali se postavlja pitanje zašto se insistira na pravnoj kvalifikaciji da je to bio genocid. Pravna kvalifikacija nema veze s tim što netko osjeća povodom zločina u Srebrenici, i razumijevanjem što se tamo dogodilo. Cijelo vrijeme govorite o nečemu što treba imati pravnu posljedicu. Nitko nikad ne umanjuje težinu zločina, težinu užasnih stvari koje su se dogodile u Srebrenici, što je mnogo važnije. Ovdje se postavlja pitanje što je to zbog čega netko želi pravnu kvalifikaciju.“

Osoba B: „Ne, ne mislim da je strašni masakr u Srebrenici bio genocid. To je bio gnjusni zločin. Ratni zločin. Mislim da je… znate, mislim da je bio užasan, užasan zločin, ali genocid je u suštini kad poubijate cijelu populaciju, žene, djecu, a to ovdje nije bio slučaj.“

Osoba C: „Nijedna sudska presuda na ovom svijetu ne može biti izvan kritike. Sud kaže, ‘ovaj je izvršio genocid’, kažnjava se tako i tako, i sad ja ne smijem reći: Sud nema pojma, sud je napravio grešku. Što to znači? Ja ću na svakom mjestu dokazati bolje od bilo kojeg pravnika, jer sam najkompetentniji za međunarodno pravo, da u Srebrenici nije bilo genocida, ili na nekim drugim mjestima.“

Osoba D: „Postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodom, u Ruandi, postoji genocid u Srebrenici, odnosno jedan događaj definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon. Postoji genocid u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac. Nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Ta priča, ‘svaka je žrtva ista’, ni govora. Najbolje je reći da je sve isto. Nije. Srebrenica nije isto što i Holokaust i Jasenovac. To je težak zločin s elementima genocida, to je rekao i sud, ali nijedan sud ne može biti Sveto pismo. Sud je utvrdio što je tog trenutka utvrdio, nekim ljudima je to dobro leglo, nekim ljudima ili neljudima to nije dobro leglo. Netko padne, slomi nogu i razbije nos, nekoga siluju i bace u bunar, isto? Nije isto.“

Osoba E: „Cijela ta hajka zvana Srebrenica ima i zadatak: da ratovi devedesetih traju sve dok se ne postigne cilj zbog kojeg su i započeti. Otud i taj teror u vidu prisile na potpisivanje rezolucija i deklaracija o ‘genocidu’ u Srebrenici, koje treba da nam budu Sveto pismo. Isti zadatak ima i Haški sud, čije nam odluke i presude podmeću kao dokaz istine, pravde i prava.“

Osoba F: „U Srebrenici se dogodio jedan zaista težak zločin. Nisam sudac da o tome govorim, ali imam pravo na politički stav. Mi znamo što je bilo, civiliziran svijet zna šta je bilo, nama nikakav zakon neće uređivati stradanje. Osim što je neprihvatljivo, pokušaj da se zločin u Srebrenici izjednači sa zločinom u Jasenovcu je novi zločin. Srebrenica i Jasenovac nisu isto.“

Vaš zadatak nije točno atribuirati ponosnog izjavitelja svake od ovih šest izjava – to je samo za, hm, napredne – već samo među tih šest istomišljenika prepoznati izjavu predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Za one među vama kojima je to previše lako – jer osoba Zoran Milanović svoj je pravorijek o Srebrenici, genocidu, Jasenovcu i Svetom pismu izrekao nekidan, pa su rane u ušima još svježe – evo sljedećeg pitanja: koju od ostalih pet izjava hrvatski predsjednik ne bi ponosno i javno potpisao? Pod uvjetom, jasno, da uopće prepozna svoju.

Eh, da: pored osobe D, Zorana Milanovića, autori ostalih pet citiranih izjava su – ne nužno tim redoslijedom – osoba predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, osoba predsjednice Vlade Republike Srbije Ane Brnabić, osoba predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, osoba predsjednika Srpske radikalne stranke i ratnog zločinca Vojislava Šešelja, te osoba Milijane Baletić, čuvene ratne reporterke TV Novi Sad, Mladićeve hagiografkinje i ikone Miloševićeve ratne propagande.

Tko je od njih točno potpisnik koje izjave za ovu je priliku posve i veličanstveno nevažno, jer je svih pet njihovih pravorijeka potpuno isto i usuglašeno sa šestim: kome se, uostalom, ne gadi, neka gugla i traži.

Činjenica pak da je Milanovićev stav o Srebrenici i genocidu savršeno usuglašen sa stavovima o Srebrenici o genocidu vodećih osoba srpske nacionalne i nacionalističke elite, ne mora – razumije se – ništa značiti. To što ne mora ništa značiti, ne mora, međutim, značiti i da zaista ništa ne znači. Najzad, niti kad nešto izgleda kao patka, pliva kao patka i glasa se kao patka, ne mora nužno značiti da je patka. To što zaista i jest patka, shvatili ste, još uvijek ne mora nužno značiti ništa. Može biti, nemam pojma, nužno pače.

Što god da jest, velikosrpska desnica dobila je novog heroja i muralnu vertikalu. Ne samo da ga je dobila tamo gdje ga je realno bilo najteže očekivati, na polju relativizacije i revizije srebreničkog genocida, i ne samo da ga je dobila otamo odakle ga je očekivati bilo jedino najtežije – iz arhineprijateljske Republike Hrvatske – već je hrvatskog heroja velikosrpske revizije Srebrenice dobila u osobi od koje je tako nešto očekivati bilo odveć teško čak i za iracionalnu velikosrpsku desnicu: u samom predsjedniku Republike Hrvatske, vlastobučno.

Nakon trideset godina hrvatski i srpski nacionalizam u veličanstvenom su se širokom luku pronašli i spojili na jedinom mogućem mjestu, na mjestu pokolja osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. Pogrešno bi, jasno, bilo reći da Zoran Milanović negira ili opravdava srebrenički zločin, ali ne negiraju ga niti opravdavaju niti Vučić, Dodik i Šešelj, niti Ana Brnabić i Milijana Baletić. Oni ga samo, baš kao i Milanović, definiraju digitronom i iz formule genocida kao relativnu varijablu isključuju međunarodno pravo. Što možda jest moralno zazorno, ali u širem smislu ipak spada u slobodu govora mržnje: nije cilj prava istina o zločinu, već ona poželjna ili barem politički prihvatljiva. Kad Vučić, Milanović ili Dodik kažu kako nije isto Srebrenica i Jasenovac, oni su bez ikakve sumnje u pravu, ali kad kažu da nisu isto zbog broja žrtava, onda je to revizija i relativizacija zločina: Jasenovac i Srebrenica nisu isto jedino i samo utoliko što su u Jasenovcu Hrvati sustavno ubijali etničke Srbe, dok su u Srebrenici Srbi sustavno ubijali etničke Bošnjake, i baš ni u jednom drugom smislu.

Uostalom, ako genocid ne definira metoda, već broj žrtava, i ako „Srebrenica nije isto što i Holokaust i Jasenovac“, kako tvrdi Zoran Milanović, bilo bi jako zanimljivo čuti njegovo objašnjenje na koji su točno način isto Holokaust i Jasenovac, kako on tom rečenicom sugerira? U Srebrenici jest sustavno ubijeno sedam-osam puta manje Bošnjaka nego što je sustavno ubijeno Srba u Jasenovcu, ali u Jasenovcu je bogami sustavno ubijeno petnaest puta manje ljudi nego u Auschwitzu i ravno sto puta manje Srba nego Židova u Holokaustu. Jesu li onda Jasenovac i Holokaust isto? Je li Jasenovac petnaest puta manji zločin od Auschwitza, je li sto puta manji od Holokausta? Zašto Milanović to hrabro ne kaže naglas, kao što hrabro i naglas licitira brojem pobijenih Bošnjaka?

Ako je dakle broj žrtava, je li belgijski genocid nad petnaest-dvadeset milijuna Kongoanaca tri puta veći zločin od Holokausta? Je li Holokaust pet puta manji zločin od Staljinovovog Holodomora? Je li Holokaust deset puta manji zločin od Maovog istrjebljenja vlastitog naroda? Daje li netko više?

Ako je pokolj u Srebrenici, kako lijepo reče predsjednik Milanović, „težak zločin s elementima genocida“, bilo bi lijepo znati na koji točno „element genocida“ misli.

Prihvatimo li definiciju profesora Gregoryja Stantona, predsjednika Genocide Watcha i autora čuvenih „Osam faza genocida“, ja se između Stantonovih faza genocida – 1. klasifikacije, 2. simbolizacije, 3. dehumanizacije, 4. organizacije, 5. polarizacije, 6. pripreme i 7. istrjebljenja – ovako odoka kladim na posljednju, 8. fazu: poricanje, što svakako podjednako uključuje i umanjivanje broja žrtava i umanjivanje značaja genocida.

Što bi – prema riječima samog Gregoryja Stantona, koji tvrdi da „poricanje spada među najsigurnije znakove budućeg genocida“ – značilo da je osma faza ujedno i nulta faza novog genocida, i da su relativizatori i poricatelji srebreničkog genocida ujedno i akteri sljedećeg. Ispada li po tome da se među njih onda ubraja i novi srpski nacionalni heroj Zoran Milanović? Nemam pojma, pitajte ga digitron i računajte.

Upravo zbog toga profesor Stanton tvrdi kako se nikad ne može dovoljno naglasiti važnost prevencije genocida. Ako pak predsjednik Republike Hrvatske ima što reći i na tu temu, sad mu je prilika. Da čujemo.

Osoba G: „Nasilne pa i genocidne promjene donose uvijek dvostrane posljetke. S jedne strane, neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive, ali s druge strane dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese.“

Da, gospodo: temeljito provedeni genocid jedini je način da se genocid više nikad ne ponovi.

Koji je točno dr. Franjo Tuđman potpisnik ove izjave za ovu je priliku posve i veličanstveno nevažno, jer su im stavovi, kako vidimo, potpuno usaglašeni: kome se, uostalom, ne gadi, neka gugla i traži.

N1