Sretan Dan Državnosti Bosno i Hercegovino

Povezani članci

• BiH POTEMKINOVA SELA U DOBA NOSTALGIJE
• Kosovo je zemlja koja nikako ne napreduje
• Zvonimir Nikolić: Navijam za Hrvatsku ali prezirem Tuđmana, Prlića, Čovića i Udruženi zločinački poduhvat
• Krivo je more
• Ubistvo, napisali su
• Predrag Lucić: Silovanje – žrtvi radovanje!

Samo za tacno.net piše Ivar Amundsen, počasni konzul Bosne i Hercegovine u Norveškoj

Dani državnosti su važni. To su dani samostalnosti država i osvojenog prava nacije da odlučuje  o svojoj zemlji, svojoj slobodi i svojoj budućnosti! To je prilika da se sa poštovanjem sjetimo svih onih koji su se borili za slobodu koja je na kraju pobijedila. Mnogi od njih, u toj su borbi, dalii svoje živote  za pravo i dostojanstvo čovjeka. Zato treba imati na umu da i sada, a i u budućnosti, moramo biti spremni da branimo naše osvojene vrijednosti: demokratiju, jednakost, ljudska prava i vladavinu zakona. To je obaveza koju moramo prihvatiti – ako ne, sloboda,  naša zemlja i mi sami opet možemo biti u opasnosti.

U Mrkonjić Gradu su se 25. novembra 1943. prvi put sastali srpski, hrvatski i muslimanski predstavnici iz Bosne i Hercegovine. Zasijedanjem je rukovodio inicijator i organizator antifašističkog oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji Josip Broz Tito. Tako je nastalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, prva demokratska narodna vlast – ZAVNOBiH. To je mjesto rađanja odluke po kojoj Bosna i Hercegovina dobija status ravnopravne  republike unutar jugoslavenske federacije i ZANVOBIH se etablira kao vrhovni politički organ Republike. Sve će to biti potvrđeno na zasijedanju AVNOJ-a u Jacu.

ZANVOBiH je održao dva dodatna sastanka tokom rata, u Sanskom Mostu u Julu 1944. i u Sarajevu u aprilu 1945. Rezolucije Vijeća potvrđuju status Bosne i Hercegovine kao ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske; nego i srpske i hrvatske i muslimanske. I svih njenih građana s potpuno jednakim pravima i slobodama na cijeloj njenoj teritoriji. Nakon Drugog svjetskog rata, u januaru 1946, Jugoslavija postaje Federativna Narodna Republika, a novim ustavom Bosna i Hercegovina se ustanovljava kao šesta, potpuno ravnopravna  republika buduće zajednice, zajedno sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom, Makedonijom i Crnom Gorom, jer je svojom borbom protiv fašizma izborila sebi tu vrstu prava.

Dakle, 25. novembar je dan osnivanja moderne države Bosne i Hercegovine i od tada se taj dan slavi kao Dan državnosti, odnosno Dan republike. Time je samo potvrđen hiljadugodišnji kontinuitet njene državnosti i pravo svih Bosanaca i Hercegovaca da upravljaju svojom zemljom. To je istorijiski dan, koji je također bio od velike važnosti za ono što se desilo gotovo 50 godina kasnije, kada se Jugoslavija raspala i njene republike postale neovisne i međunarodno priznate.

Ali, 25. novembar nije jedini značajan datum sa stanovišta državnosti Bosne i Hercegovine. U 1991. je  postalo jasno da se Sovjetski Savez raspada i da će se ista stvar dogoditi u Jugoslaviji. Hrvatska i Slovenija su proglasile svoju nezavisnost i 15. oktobra 1991. je to isto učinio i Parlament Bosne i Hercegovine  memorandumom o nezavisnosti. Tu se Bosna i Hercegovina definira kao ”suverenu i nedjeljiva država.” Sve to potvrđeno je referendumom održanim 29.februara i 1.marta 1992. Odazvalo se 63% birača, a 93% njih su glasali za nezavisnost. Nezavisnost je proglasio predsjednik Predsjedništva  Alija Izetbegović na osnovu rezultast referenduma objavljenih 3.marta – ali se posljednji dan referenduma, odnosno 1.mart, uzima za Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Izbor je izvršen od strane građana i rezultat je proglašen od strane legalno izabranog predsjednika Predsjedništva. Zato u mojim očima ima ozbiljnih razloga da se stavi jednaka težina i na ovaj dan u procesu ostvarivanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Bosnu i Hercegovinu je kao nezavisnu državu priznala EU 6. aprila, a dan kasnije to su učinile i Sjedinjene Američke Države. Država je, zajedno s Hrvatskom i Slovenijom prihvaćena kao punopravna članica Ujedinjenih naroda 22. maja iste godine – ali tad je država već bila napadnuta i rat je bio u punom jeku.

Međunarodna zajednica je reagovala na ovaj izazov sramotnim izbjegavanjem odgovornosti, nečim što je značilo izdaju Bosne  i Hercegovine i njenih naroda. Kolebljive UN i kukavička Evropa nisi izvršili svoju dužnost. Knjige Brendan Simmsa: “Izdaja Bosne” i Vehid Gunića: “Evropo stidi se” opisuju to dobro.

Predsjednik Clinton, koji je u početku 1993 upravo preuzeo dužnost predsjednika SAD-a, izražava u knjizi “The Clinton Tapes” svoju frustriranost činjenicom da je Europa pritiskala da se uvede embargo na oružje na ratnim područjima Zapadnog Balkana. Svi znamo da je to najviše pogodilo prethodno razoružanu (oduzimanje oružja TO), Bosnu i Hercegovinu. Embargom je također prekršeno pravo BiH na samoobranu koje je joj zagarantovano Poveljom UN-a.

Clintonovi evropski saveznici branili su svoje stajalište taktikom da je “nezgodno” naoružavati bosansku vojsku, jer je ”neprirodno stvarati muslimansku državu u Evropi”. Francuski socijalistički predsjednik Mitterand rekao je Clintonu ravno u lice: “Bosna nema pravo postojati!“ Njega su podržali konzervativna britanska vlast koja je bila za jedno ”bolno, ali potrebno ponovno stvaranje kršćanske Evrope”. Oni koji su u to vrijeme vodili kolo sa engleske strane bili su John Major, Douglas Hurd i David Owen.

Lako se vidi zajednička nit u međunarodnim pokušajima mirovnih sporazuma u BiH: Carrington-Cutileiro, Vance-Owen, Owen-Stoltenberg, Washingtonski sporazum, i na kraju plan Međunarodne kontakt grupe, koji je kulminirao u Daytonski sporazum. Zajedničko im je da su svi oni građeni na temelju izvornog plana najtraženijih ratnih zločinaca i sada pokojnih diktatora Miloševića i Tuđmana, gdje se zemlja dijeli po principma neljudske logike apartheida.

Daytonski Sporazum već 17 godina djeluje kao Ustav Bosne i Hecegovine, što nikad nije bio preduvijet. Njegov doprins potpunoj disfunkciji političke strukture je očit, što jasno ilustrira ovogodišnji haos na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Svi glavni integrativni procesi su zaustavljeni i postoji velika neizvjesnost oko pristupu Bosne EU i NATO. Ali,  kriza je otišla predaleko: dostignuta je granica preko koje se teško može dalje. Daljnje pogoršanje će biti izravna prijetnja Bosni i Hercegovini kao državi i izazvaće haos i novu opasnost u regiji.

SAD i EU ne žele da se dovede u pitanje pozicija Bosne i Hercegovine kao suverene zemlje unutar granica iz 1992. To nije na prodaju. Stoga će i unutar i izvan Bosne porasti protisci da se pogleda realnosti u oči i da se pokrenu i grade novi modeli bazirani na faktima.

Značajne organizacije i eksperti su razvili planove za bolju društvenu strukturu koja će se približiti normalnom evropskom karakteru. Konferencije i pojedinci na visokom nivou stavili su se na raspolaganje da pomognu pa i pojačaju pritisak da bi se obezbijedile nužne promjene u Ustavu, tako da Bosna i Hercegovina ponovo može funkcionisati na tim pretpostavkama. Ove se  moraju utemeljiti u bosanskohercegovačkom civilnom društvu, koje mora zahtijevati od svih političara odgovorno ponašanje. Također se mora dobiti odobrenje od EU-a i Vijeća Europe, prije svega Njemačke, koja je danas motor europske politike.

Konačno, Bosna i Hercegovina se ne sastoji samo od tri konstitutivna naroda  – Bošnjaka, Hrvata i Srba, već i od četiri miliona ljudi koji su svi Bosanci. Sličnosti se moraju isticati i afirmirati, a prenaglašene razlike racionalizirati. Ovakva razmišljanja se moraju ukorijenitii u političkim partijama, javnim službama, naseljima, skolstvu, u cijelom društvu.

Uprkos trenuto postojećem i smišljenom haosu, ja sam optimista. Mislim da ćemo iduće godine vidjeti pozitivan međunarodni angažman u Bosni i Hercegovini, i mislim da  će politički realizam i zahtjevi bosanskog naroda dovesti do političkih promjena, tako da unutarnje granice indukovanih podjela budu smanjene, i da će Bosna i Hercegovina napokon postati multinacionalna, jedinstvena i uspješna Evropska država.