Srđan Jevđević Gino: Ljevica se mora ujediniti sa centrom da zajedno eliminišemo fašiste

Povezani članci

• Ivica Đikić: Dobro jutro, pravosuđe!
• Nakon HDZ-ovih dogovora s Miloševićem i Karadžićem, zločina i pljačke, zgražanje izazove Čovićev odlazak na rakiju
• Srbija u kontinuitetu
• „Domoljubi“ naprijed, ostali stoj?
• Renato Baretić: Ne pitaj kome kamen leti, tebi leti!
• Bezuvjetno potpisujem invalidni govor srbijanskog ministra Aleksandra Vulina nad još otvorenom hrvatskom moralnom katastrofom Jadovna

Foto: Ajdin Kamber/Foto Baza

Srđan Jevđević Gino za Tačno.net govori o anarhizmu, komunizmu, Trampu, panku, sevdahu, Povorci ponosa i naravno Sarajevu. 

Razgovarala: Vanja Šunjić

Imam osjećaj, a možda me osjećaj vara, da si ove godine više nego inače u BiH. Kako trenutno ocjenjuješ stanje u BiH, imaš li dojam da neke stvari, posebno kada je u pitanju kršenje ljudskih prava idu unazad?

Ove godine sam za sada bio šest puta u Bosni, od Nove godine do Sarajevo Film Festivala.

Strašno volim kad se dešava Sarajevo Film Festival, kad smo svi sretni i grad diše onako kako Njujork diše svaki dan. Sve je krasno i to je naše pravo predstavljanje, a ostatak godine robujemo određenim zakonima koje nismo mi donijeli, nego nacionalne stranke. U Sarajevu se kafane zatvaraju u 11 sati i često se spominje kako ljudi neće da izlaze van jer su na socijalnim mrežama, a to nije istina. Dekadencija je došla s nacionalnim strankama i nametanjem tuđih moralnih vrijednosti svima. U to su uključeni i suspenzija noćnog života, zabave i umjetnosti. Čim ti neko nametne svoje moralne norme po kojima bi trebao da se ponašaš, to je veoma nereprezentativno. Više je ljudi koji bi voljeli normalan grad. Ovo me podsjeća na period u Jugoslaviji kad su se penzioneri žalili da bi TV program trebao trajati do 22 sata, jer oni idu na spavanje. Javni život je sav suspendovan, osim cajki koje mogu da se puštaju do jutra.

Kršenje ljudskih prava je ozbiljna stvar i na tome treba raditi stalno. Ljudska prava su zagarantovana univerzalnom pravdom i nisu ničija svojina da ti neko nešto da, a nešto ne da. Ljudska prava treba da budu infinitivna kategorija. Ovdje je gore nego što je bilo ranije. Puno je gore nego što je bilo osamdesetih. Tokom Mjeseca ponosa u Sarajevu razgovarali smo o tome kako smo osamdesetih pravili queer izložbe i nikakvih problema nije bilo. Poslije rata umalo nisu ubili ljude na Akademiji kad su imali izložbu. Sad se malo dižemo iz mrtvih, no ne mora značiti da ako vrijeme ide i tehnologija napreduje, da napreduje i ljudska svijest. Tehnologija napreduje mnogo rapidnije nego ljudska svijest. Svijest nije napredovala toliko mnogo od momenta kad je čovjek ogradio komad zemlje i rekao da je to njegovo, a onda zaključio da mu se pećina preko puta više sviđa, pa je otišao nju i istjerao onoga što živi tamo.

Ne mora značiti da, ako smo jednom shvatili da je fašizam stvoren kako bi se eliminisala populacija koja se nekome ne sviđa i svijet se s time obračunao, da se to neće ponoviti. Ljudska svijest je još nije otarasila toga. U ovom momentu je nažalost vrlo normalno da idemo gore-dolje i da se pojavljuje fašizam. Memorija ljudska je kratka, a zlo je premoćno.

U aprilu je izašao spot za pjesmu „Snijeg“ u saradnji sa BH Povorkom ponosa. Zašto ste se odlučili na ovu saradnju?

Nisam se odlučio, ja sam oduvijek na strani slobodoumlja. Uz LGBTIQ+ osobe sam čitav svoj život i moj moto je ako jedan od nas pati, nikome nije dobro. Što je bilo ko oko mene slobodniji_a, toliko sam i ja slobodniji. Sa revitalizacijom fašizma moramo da se borimo za stvari koje su osamdesetih bile normalne.

Jako mi je žao što nisam bio na prvoj Povorci ponosa i čuo sam da je Damir Imamović svirao ovu pjesmu. Pričali su mi kako je divno bilo kada su stariji ljudi otvarali prozore i pjevali sa svima vama. Još uvijek se naježim kad pomislim na to i kontam da je to mjesto gdje sam i ja trebao da budem.

Obično koristim metal kada sam ljut, sevdah kada sam sjetan, a punk/rock kad hoću nešto politički da kažem. Ovo je pjesma koja sve to ima.

Kad sam u Skenderiji na koncertu izletio i pozvao ljude na Povorku, ona reakcija raje iz publike je bila normalna reakcija raje u svijetu. Nije ovo borba koju vodimo 15 minuta, vodimo je dugi niz decenija. Svako od nas koji se bori na ovoj strani je dao svoj doprinos.

U Sarajevu se često busamo da smo kosmopolite, a kada treba ustati za nekoga onda svi zašutimo. Ponos i odgovornost su lične stvari i ne treba se stidjeti za stvari koje su drugi uradili, kao što nema smisla biti ponosan na ostvarenja drugih ljudi. na primjer mi svesrdno navijamo za naše, ali ne možemo biti ponosni na reprezentaciju, jer to nije naš lični uspjeh.

Našu pjesmu i saradnju sa Povorkom smatram uspjehom i doživljavam to kao našu zajedničku stvar i dio one normalne Bosne i Hercegovine.

Kako je prošla velika evropska turneja koju ste imali na proljeće? Kako ti se čini Evropa generalno, je li desnica osvaja prostore slobode i je li na pragu neka nova radikalizacija? Ima li otpora tome i u čemu ga vidiš?

Dobra stvar kod ljevice je to što uvijek gledamo kroz lupu šta bi moglo da se desi na negativnoj strani. Mi nismo nacionalisti. Na Povorci u Sarajevu nema sponzora, ali nema ni nacionalista. Povorka je posljednje mjesto u BiH u ne znam koliko decenija, da uopšte nema nacionalista. Nacionalizam je stvar desnice. Mislio sam da je organizovana religija zlo, ali mi novi Papa pobio u teoriji. Shvatio  sam da ima dobrih religioznih ljudi, možda više nego loših, ali nema dobrih nacionalista. I u Evropi i kod nas vidimo zlo koje se dešava. Gdje god da smo svirali ove godine, od Amerike, Njemačke, Engleske, Bugarske, Turke, svi ljudi koji dolaze na naše koncerte govore o tome kako je gora situacija nego ikada i kao se desnica diže. Ukoliko bi se Tramp vratio ili Le Pen počela pobjeđivati, bilo bi svašta.

Turneju ste simbolično nazvali „No Nostalgia Tour“. Kako tumačiš nostalgiju, koliko ona pomaže, a koliko odmaže da se snađemo u novom svijetu?

Nostalgija pomaže u varijanti kad znamo šta je bilo prije, a odmaže u varijanti kada se oslanjamo na ono što je bilo ranije, bez toga da pravimo nešto novo. Vremenska mašina ne postoji i mi ne možemo samo da se sjećamo, moramo nešto i da radimo.

„No Nostalgia“ je nova pjesma koju pravimo i doživljavamo je kao umjetnički stejtment koji tumačimo kroz prizmu toga da samo stvaranje novog umjetničkog djela i aktivan rad opravdavaju naše postojanje. Nećemo postojati ako budemo svirali samo stare pjesme. Sada izdajemo novi akustični i novi električni album. Bitna stvar je da živimo i da smo aktivni. Bend je kao živo biće, stvoriš ga, ali mora imati svoj život i tok. Ako život postoji samo u slikama iz prošlosti, to nije živi bend.

Imam osjećaj da je nostalgija na Balkanu razvučena između potpune fetišizacije i romantizacije do apsolutnog nipodaštavanja, a ni jedna ova krajnost nam ne pomaže da za sadašnjost i budućnost izvučemo nešto korisno. Kako se Tebi to čini?

Ovi novi misle da ništa nije valjalo, a ovi od ranije misle da je sve bilo bolje ranije. Ljudska bića su romantičari i često zaboravimo loše stvari koje su se dešavale, a sjećamo se samo onih dobrih.   Kad smo već romantičari, hajde da praktične stvari koje su bile dobre koristimo za budućnost. Ja sam se rodio 16 godina poslije Drugog svjetskog rata, a nisam vidio posljedice rata, jer je sve bilo sanirano kroz radne akcije. Zemlja koja je bila satrana se digla za nekoliko godina, a zamislite gdje bi nam bio kraj da nacionalisti nisku skinuli Antu Markovića. Sada je duplo više vremena prošlo od posljednjeg rata, nego od Drugog svjetskog, kada sam se ja rodio. Trideset godina poslije rata hodam Sarajevom sa suprugom i sinom i gledamo rane rata i stvari koje su privatizovane. Kad je sve privatizovano onda se gleda profit, a kad se gleda profit, onda se uopšte ne obraća pažnja na javni standard. Mogu govoriti šta hoće protiv Tita, ali pogledajte zemlju sad, a pogledajte Jugoslaviju trideset godina poslije Drugog svjetskog rata.

U muzici je isto prisutna nostalgija u kontekstu toga da svi i dalje slušaju stvari iz osamdesetih, a lijeni su da potraže neke nove stvari. I na radio stanicama je 70% sadržaja muzika koja se puštala prije trideset godina. Želim da ljudi prave nove art projekte. Važno je da mladi rade, a mi stariji da to prihvatimo, jer će nam u protivnom ostati samo turbofolk.  Ne radi se o godištu umjetnika, nego o godištu umjetničkog djela. Mi stariji treba da budemo produktivni a ne reproduktivni, a mladi bi mogli da budu malo uporniji, manje komformistični i ne napuste svoj bend čim nađu posao za strance. Artistički treba da pređemo preko stvari koje su se dešavale, ali faktualno, politički i praktično treba da budemo nostalgičari i radimo za budućnost.

Kako je bilo na koncertu u Sarajevu šestog aprila i koliko Ti, kao Sarajliji znači taj dan? Razumiju li nove generaciju simboliku šestog aprila?

Kad sam tu veče djeci rekao nemoj da vas ko nagovori da pucate za njih, nacionalisti su se odmah digli. mi smo založeni od strane generacije naših roditelja i mi ne smijemo vas založiti. Odbrana od fizičkog napada je logična i opravdana, ali je veoma tanka nit između odbrane i iskorištavanja te odbrane u političke svrhe. Vi ste meni najvažniji. Mi ne smijemo dozvoliti da se to vama desi. Oni koji su vidjeli taj pakao i bili sretni da prežive rat znaju o čemu ja govorim, a “ratne navijače” ne smatram ravnopravnim sagovornicima na ovu temu.

Šesti april je meni sve na svijetu. Mi smo petog imali koncert u Sofiji i umjesto da šestog sviramo u Nišu, a sedmog u Sofiji, mi smo odlučili da šesti sviramo u Sarajevu. Za ovaj koncert sam napravio sebi majicu sa likom Vladimira Perića Valtera, koji je prijatelj moje porodice. Zajedno su ratovali i kad su moje razmijenili iz logora, bili su kod njega. Posljednju majicu sam sam sebi pravio i bojio kad sam bio mali.

Valter je sinonim svega što smo bili i što bismo trebali da budemo. On je dao život za slobodu da bismo mi bolje živjeli, a mnogi moji prijatelji su dali život, a to se i meni i bilo kome od nas moglo desiti, da bismo mi lošije živjeli nego prije rata. Ja se borim da bismo se oslobodio, a ne da bismo nekoga postavili na vlast. Tu je razlika između anarhije i svih ostalih filozofija. Anarhija je filozofija, a ne razbijanje izloga. Nije kao komunizam i socijalizam, komunizmu je dato ime, a urađeno je nešto sasvim drugo. Imperijalizam su zvali komunizmom. Kod anarhije ne postoje autoriteti. Braniti se je sveta dužnost svakoga od nas. Priključiti se određenoj političkoj snazi je nešto drugo i podržavati hijerarhiju koja se tu dešava. Valter, odbrana Sarajeva i šesti april su dokaz da borba može biti narodnooslobodilačka, ali je tanka linija između narodnooslobodilačke borbe i borbe koja će na početku biti NOB, a poslije se pokazati da je nešto što je u službi uskog broja ljudi. I poslije Drugog svjetskog rata neki su govorili da je to bila borba za službe i politiku, ali smo svi mi živjeli mnogo bolje nego danas što živimo i bili smo jednaki. Nije sve bilo perfektno, bilo je zločina, kršenja ljudskih prava, bio je Goli otok, ali u prosjeku nam je bilo bolja.

Kako tumačiš odnos ljevice i desnice kod nas danas i postoje li one u društvenom i političkom kontekstu, ili je sve to populizam i oportunizam?

Ne smijemo reći da jeste, jer ako to kažemo pristajemo na to da ne možemo ništa učiniti da bi se stanje poboljšalo. Ljevica je dijelom napravila Trampa, jer su se prema manje obrazovanim odnosili s nipodaštavanjem. Elitistički, salonski mentalitet nije dobrodošao među ljevičarima.

Ja sam filozofski anarhista, ali demokratija je u ovom trenutku jedina stvar koja može da zamijeni slobodnu volju ljudi. Ukoliko pobijede desni u svijetu, vladavina prava više neće postojati i obračunaće se sa nama ostalima.

Mi često prepadamo sredinu, odnosno centar koji će glasati za njih, a ako oni pobijede, idemo u koncentracione logore. Oni su isprepadani komunizmom, a prepadaju ih i desničari. Moramo izgledati što normalnije, pa ćemo ih pridobiti, da zajedno eliminišemo fašiste.

Logika na Balkanu je malo drugačija. Kod nas postoji nacionalizam i svako retorikom želi da zadovolji svoje biračko tijelo. Nacionalne stranke nemaju nikakve veze sa demokratijom, obrnuto su proporcijalne s njom. Nacionalne partije iz straha proizvode nacionalne partije sa druge strane i izbori se svode na cenzus. Kod nas ne postoji politička partija. Prava politička partija ima program koji predoči ljudima i ljudi glasaju za taj program. Kod nas toga nema. Imaju ljudi koji dođu na vlast i drljaju tu, dok ih drugi ne skinu sa vlasti, kako bi zauzeli njihove pozicije. Kada bi jedna politička partija kod nas zaboravila istoriju i ostavila je u muzeju, a bavila se kulturom, infrastrukturom, ekonomijom i ekologijom, sve bi bilo bolje.

Ove godine si nastupio na Bh. Povorci ponosa. Kakvi su dojmovi?

Na Povorci mi je bilo fenomenalno. Upravo onako kako sam očekivao. Dugo u Sarajevu nisam bio na normalnijem mjestu. Drago mi je da smo dokazali da smo za normalizaciju BiH. Ima mnogo stvari koje smo uradili zajedno, koje su revolucionarne za naše prostore. Revolucionarna stvar za naše prostore je da se komuniciralo kako u sukobu u kojem se na jednoj strani nalaze ljudi kojima je uskraćena egzistencija na postojanje, a na drugoj strani ljudi koji hoće da tu egzistenciju ukinu, ne može biti izjednačavanja pozicija. Tu nema ravnopravnosti. Niti u jednom sudu žrtva i predator nisu u istoj ravni i tu nema razgovora. Žrtva treba da se štiti od predatora.

Ogromna snaga Povorke je bila što se fokusira na podrški kompletne BiH i nije elitistička. U ovom momentu to nedostaje svijetu, koji mora da shvati kako će nama svima biti mnogo bolje ako niko od nas ne pati. Mislim da smo to postigli i objasnili.

Uvijek u životu kad mi je teško, i za vrijeme rata, i kad sam došao u Ameriku i danas, dođe mi sevdah. A u sevdahu ja sam sebi kažem da neću postati kao oni. Nikada ne smijemo postati kao oni.

Za vrijeme Povorke si nam sve vrijeme ponavljao da nam treba neki mejnstrim izvođač, a ne ti. Kada će borba za ljuska prava, solidarnost i jednakost postati stvar mejnstrima?

Mejnstrim izvođači će se pojaviti da podrže borbu za ljudska prava kada nam više to ne bude bilo potrebno i kada tu bude dovoljno novaca da i oni uzmu svoj dio. Tako je bilo svaki put. Tako je bilo i kada smo napravili pjesmu za mir 1991. godine. Odmah su se pojavili oni koji su zaključili da im je to prava promocija u pravo vrijeme. Onda su to iskoristili samo za sebe.

Jedan si od aktera filma “Kiss the Future” koji je na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu pobrao ovacije publike i ima zavidan festivalski život. Osjećaš li se pomalo poraženo kad pomisliš na to šta ste tada sanjali, a šta danas živimo?

Osjećam se malo poraženo, ali samoubistvo nije opcija. Nekada sam vjerovao da će ljudi shvatiti da materijalna vrijednost nije najbitnija stvar i da su neke stvari vrijednije, ali izgleda da je prerano za to. No, desiće se. I dalje sam utopista.