Srbijanski političari i intelektualci o današnjoj Srbiji

Povezani članci

• Karamarkovi neobranjivi autogolovi
• Deveti mart i mi
• Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate
• MLAD JE JOŠ OVAJ GRAD
• Almin Kaplan:Male ideje velikih ljudi
• Glava u toplom

Kakvo je stanje duha u  Srbiji najbolje znaju  tamošnji intelektualci  koji godina precizno seciraju probleme i daju dijagnozu.

Prenosimo vam djelove teksta sa hkv.hr u kojem najznačajni srpski intelktualci govore o sadašnjem stanju u Srbiji.

Latinka Perović

Andrija Tunjić: Kad čitam srbijanske novine, imam dojam da većinska Srbija živi u prošlosti i da je velikosrpska. Jesam li u krivu?

Latinka Perović: Niste. To se u Srbiji možda tako ne zove, ali se prepoznaje u odbijanju Europe i vrijednosti koju EU predstavlja, zatim u neodustajanju da Srbi žive u jednoj državi, pa u nepoštivanju ljudskih prava. Sve to ukazuje za čim Srbija ide, što joj je primarno.

Latinka Perović Srbija je pokrenula ratove jer je žrtva ideje da srpski narod mora živjeti u jednoj državi. Jugoslavenska zajednica mogla je opstati kao sporazumna zajednica, ali nije mogla postati zajednica u kojoj bi dominirao većinski srpski narod. Srbi su htjeli Jugoslaviju kao centraliziranu, unitarnu državu što druge republike nisu željele. Tu činjenicu Srbi još ne prihvaćaju kao uzrok raspada Jugoslavije

Andrija Tunjić:” Jesu li i danas vodeće intelektualne snage Srbije za veliku Srbiju ili su svjesne da se to ne može ostvariti?”

Latinka Perović:”Srpsko društvo je ipak pluralnije nego što se to na prvi pogled čini. Istina, postoji unisonost koja ustrajava na nacionalnom jedinstvu i jednoj nacionalnoj državi, za što se zauzima Srpska pravoslavna crkva, ali srpsko je društvo podijeljeno i nisu jasno definirani ciljevi, nije dovoljno jasno između čega Srbija danas bira”.

Andrija Tunjić: „Sadašnji srpski patrijarh Irinej po nekim postupcima Crkvu nastoji modernizirati. Prošle je godine neutralizirao ekstremne vladike. Je li to mig Crkve politici ili je politika tražila da SPC bude primjer za promjenu srpskog društva”

Latinka Perović: „Crkva se pokušava izvući iz grijeha nedavnih ratova u kojima je imala vrlo važnu ulogu jer je odlučivala paralelno s politiko. Njeni su pripadnici bili involvirani u zločine, za to postoje dokazi”.

Andrija Tunjić:”Niste li prestrogi u toj procjeni?”

Latinka Perović:”Srpski narod nije religiozan narod. Srbi Crkvu doživljavaju ritualno. Poslije izgubljenih ratova SPC i dalje čvrsto zagovara ideju srpske države i jedina je vrlo eksplicitno rekla, ako mora birati između Unije i Kosova, da se opredjeljuje za Kosovo”.

Andrija Tunjić:”I zato je Srbija pokrenula ratove?”

Latinka Perović:”Srbija je pokrenula ratove jer je žrtva ideje da srpski narod mora živjeti u jednoj državi. Jugoslavenska zajednica mogla je opstati kao sporazumna zajednica, ali nije mogla postati zajednica u kojoj bi dominirao većinski srpski narod. Srbi su htjeli Jugoslaviju kao centraliziranu, unitarnu državu što druge republike nisu željele. Tu činjenicu Srbi još ne prihvaćaju kao uzrok raspada Jugoslavije”.

Andrija Tunjić:”Jeste li bili svjesni da su Srbi u Hrvatskoj bili privilegirani?

Latinka Perović:” Bilo smo svjesni. Bili su privilegirani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zbog učešća u ratu. Zbog toga su Srbi činili najveći dio policijskih i vojnih struktura, na koje je i Tito stavljao žarište. Vojska je bila važan instrument funkcioniranja Jugoslavije, što je Zapad podržavao. Između mira, stabilnosti i nekih liberalnih ideja prednost je dana miru i stabilnosti”.

Andrija Tunjić:”Jesu li srpske institucije: SANU, Matica srpska, uz SPC, inspiratori velikosrpstva?”

Latinka Perović:”Velikosrpski projekt dio je jednog širokog konsenzusa u koji su uključeni mediji i na kraju masa, narod”.

Andrija Tunjić:”Zar Tito Srbima nije bio omražen?”

Latinka Perović:” To historijski nije točno. Za Srbe je Tito obnovio Jugoslaviju, koja je bila u njihovu interesu jer su svi živjeli u jednoj državi. Stvorio je partiju za kakvu su Srbi u svojoj historiji jedino znali, prisutnu u masama i bez opozicije. Stvorio je snažnu vojsku koja je Srbima bila adut ne samo u zaštiti granica nego i u rješavanju unutrašnjih sukoba. Bio je vezan za Ruse, što je Srbima bilo jako važno. Smiješno je govoriti da je netko tko je 35 godina korespondirao sa Srbima bio u nesporazumu s njima…”.

Andrija Tunjić:”Nakon Oluje Mirko Tepavac je izjavio da je Srbija kriva za iseljavanje Srba iz Hrvatske, a ipak se Hrvatskoj u Haagu sudi zbog navodnog etničkog čišćenja”

Latinka Perović:”Tepavac je to s pravom rekao. Često se gubi iz vida ono što je prethodilo Oluji. A suđenje u Haagu nije suđenje Hrvatskoj, to je suđenje za kršenje ratnog prava”.

Andrija Tunjić: „Nada li se Srbija možda obnovi Jugoslavije?”

Latinka Perović:”S obzirom na stanje u kojem se nalazimo, koje obeshrabruje, sigurno postoje ljudi i alternative koji izlaz vide u nekoj obnovi Jugoslavije. Ali nakon ratova mislim da to nije moguće. Vjerujem da je ideja udruživanja prihvatljiva slobodnim narodima koji svoju budućnost vide u novim, širom asocijacijama”.

(Izvor: Andrija Tunjić, „Latinka Perović, srpska povjesničarka i političarka. Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnosti, Vijenac, 19./2011., br. 462., 17. studenoga 2011., str. 4.-6.)

Vidosav Stevanović

Andrija Tunjić:”… Zašto ste to pokušali?”

Vidosav Stevanović:”Iz nekoliko razloga.

Vidosav Stevanović Ne znam tko je savjetnik Borisu Tadiću, ali sudeći po njegovoj politici imam dojam da ima vrlo loše savjetnike. Po odnosu njegovi medija prema Ćosiću njemu njemu je još na prvom mjestu ideologija Dobrice Ćosića, bez obzira što je Srbija izgubila sve ratove i sve međunarodne bitke, i bez obzira što je krajnji čas da se promjeni ta politika i da Srbija krene svojim prirodnim putem

Prvo, ja sam iz stare srpske porodice iz Šumadije, gdje je nastala država Srbija, koja je priznata na Berlinskom kongresu 1878. Iz Šumadije je kretalo sve što je država Srbija radila, uključujući i ratove, ali ništa u historiji moje obitelji ni srpske države nije tražilo ratove 1990-ih godina. Srpska historija tada je mogla završiti kao ratnička i postati pregovaračka. Nije bilo razloga za rat, a osobito ne za rat u Hrvatskoj i BiH.

Drugo, kao pacifist mislim da se zlu treba suprotstaviti onda kada vas netko napadne, a ne ratovati na tuđem teritoriju. Treće, ja sam smatrao, kao većina beogradskih i srpskih liberala, da je rat najapsurdniji, najskuplji i najgori način rješavanja problema. U ime projekta koji je prihvatio Slobodan Milošević, a začeli ga akademici i Dobrica Ćosić, ubijeni su deseci tisuća ljudi. Sve je to bilo nedomišljeno i potpuno štetno”.

Andrija Tunjić:” Što je uzrok nedomišljenosti?”

Vidosav Stevanović:” Uzrok je grupa ljudi, starih komunista, s mnogim fanatičnim vjernicima i nacionalistima, koji su većini uspjeli nametnuti ideologiju osvajanja. Htjeli su na kraju 20. stoljeća stvoriti državu kakva nije stvorena na početku. Ja koji sam iz obitelji koja je stvarala srpsku državu, čije su generacije i generacije ginule za tu državu često ne znajući zašto, smatrao sam da je to potpuna besmislica. Pogotovo što je Srbija 1990-ih godina bila najveća u svojoj historiji, imala administrativne granice na koje se nije imala razloga žaliti. Ako se radilo o srpskim manjinama u BiH ili Hrvatskoj, nitko nije priječio državu Srbiju da štiti njihove interese legitimnim državnim i međunarodnim sredstvima, to bih i ja radio. No iskorištena je propagandna priča o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i bukvalno zlouporabljena trauma iz Drugoga svjetskog rata”.

Andrija Tunjić:” Znate li što je Srbima u Hrvatskoj nuđeno prije rata?”

Vidosav Stevanović:” Ponuđeni su im vrlo pristojni uvjeti, da su ih prihvatili, imali bi znatno više nego što danas imaju. Ovako se cijela pustolovina završila bjekstvom ili progonom, sasvim svejedno. U obama slučajevima imaju isti rezultat. Srbija, koja je preko Dobrice Ćosića i svojih glasnogovornika preporučivala humano preseljenje naroda, sada ima najviše izbjeglica od svih država bivše Jugoslavije. Jedan od problema Srbije jest što ti ljudi nisu našli svoje mjesto u srpskoj državi i što joj uporno nameću politiku dijaspore. To je znatno izmijenilo ne samo mentalitet nego i glasačko tijelo, pa sve sadašnje politike moraju uzimati u obzir predrasude tih došljaka i njihove potrebe.

Andrija Tunjić:”Je li točno da je Ćosić i dalje intimni savjetnik Borisa Tadića? Da ćosićevska politiku i dalje sve drži pod kontrolom?

Vidosav Stevanović:”Ne znam tko je savjetnik Borisu Tadiću, ali sudeći po njegovoj politici imam dojam da ima vrlo loše savjetnike. Po odnosu njegovi medija prema Ćosiću njemu njemu je još na prvom mjestu ideologija Dobrice Ćosića, bez obzira što je Srbija izgubila sve ratove i sve međunarodne bitke, i bez obzira što je krajnji čas da se promjeni ta politika i da Srbija krene svojim prirodnim putem”.

(Izvor: Andrija Tunjić, „Vidosav Stevanović, srbijanski književnik. Moja kritika Srba je dobronamjerna”, Vijenac, 19./2011., br. 453-455., 14. srpnja 2011., str. 4.-6.)

Vladimir Popović Beba

U izjavi za Slobodnu Bosnu Vladimir Popović Beba, bivši šef odjela za odnose s javnošću ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, naveo je sljedeće:

“(…) Drugi aspekt je činjenica da je Tadić u političkom smislu apsolutno zavisan od politike staraca, Brozovih i Miloševićevih apologeta, koji sebe vole da nazivaju disidentima. To su inače večiti zaljubljenici u Oznu i nikad neprežaljenu Rankovićevu UDB-u. Na čelu njih je akademik bez srednje škole Dobrica, potom agent UDB-e, akademik sa srednjom školom Matija, ali i tata Borisa Tadića, Ljubivoje, zaljubljenik u opskurne likove od Klare Mandić pa nadalje. Ova grupa staraca je dolazak na čelo države Tadića doživela kao ličnu pobedu i dolazak na vlast njihove grupe, koja će koristiti funkciju predsednika Srbije i najveću stranku u Srbiji DS kao sredstvo za ispunjenje svih ambicija koje u prethodnih 60 godina nisu bili u stanju da realizuju. Tako su svoje nikad neprežaljene neuspehe iz memoranduma zamislili da realizuju sada drugačijim metodama. Čuvene njihove parole su upravo bile – Srbija je dobijala u ratovima, ali gubila u miru! Sada su rešili da to rade drugačije! Da Srbija kao najveća, najbrojnija i najuticajnija država ex Jugoslavije bude lider u regionu, da zadobije poverenje EU činovnika i da drugačijim metodama ostvari stare ambicije osnivača Golog otoka i ostalih stradija građana Jugoslavije (…) oko Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškača i profitera koja insistira na tezi o samoopredeljenju Republike Srpske (ako može Kosovo) i to čini region i, posebno, Bosnu i Hercegovinu nestabilnom (…)”.

(Izvor: Mirha Dedić, „Uznemirujući dossier „SB”, Novi srpski velikodržavni „priručnik”. Drugi memorandum SANU u teoriji i praksi”, Slobodna Bosna, 17./2011., br. 749. Sarajevo, 2011., str. 28.)