ENG
Srbe nije niko ovlastio da budu žandari Jugoslavije
Autor/ica 👤Gojko Berić
Povezani članci
Šta će se desiti, bilo je jasno već 12. maja 1992, kada je na zasjedanju Narodne skupštine RS, održanom u Banjoj Luci, praktično najavljen genocid nad nesrpskim stanovništvom.
Piše: Gojko Berić
Narodna skupština RS potrošila je čitava dva ljetna dana na monotonu i jalovu raspravu o tzv. deklaraciji o uzrocima, karakteru i posljedicama proteklog rata u Bosni i Hercegovini, dokumentu koji se, sa stanovišta postavljenih ciljeva, a među kojima je pomirenje najvažniji, može vezati mačku o rep. Deklaracija je potekla iz kabineta Boračke organizacije tog entiteta, kako bi, jer su je ispisali ratni veterani, djelovala ne samo uvjerljivo, nego i dobronamjerno. Međutim, upravo ta organizacija nema ni dovoljno političke pameti, ni dovoljno objektivnosti za tako osjetljiv i komplikovan projekat. Među njenim članovima sigurno ima i onih koji su ubijali, pljačkali i palili, a u rat ih je gurnula velikosrpska politika. Koliko je ta pamet i danas plitka, najbolje govori njen prvi čovjek Pantelija Ćurguz, koji je na skupštinskom zasjedanju rekao: “Dobro znamo da mi ništa nismo uradili, osim što smo željeli da sačuvamo Jugoslaviju, dok su je drugi rasturali.” Ni dvadeset i dvije godine nakon izbijanja postjugoslovenskih ratova Pantelija Ćurguz ne shvata da Srbe nije niko ovlastio da budu žandari Jugoslavije i da je svaka od njenih republika imala legitimno pravo da se izdvoji iz zajedničke države. Pomenuti stereotip, prema kojem su Srbi bili “čuvari Jugoslavije”, bio je velika zabluda, tragičan i po Srbe i po druge narode.
Boračka organizacija i njen predsjednik ovdje su, naravno, sporedni igrači, jer je jasno da iza svega stoji duh Milorada Dodika. Ali, zašto baš sada, kad em su vrućine, em Dodik ima daleko prečih i ozbiljnijih problema? Umjesto odgovora na to pitanje, najprimjerenije je da navedemo dio komentara “Naš Mile”, objavljenog ovog utorka u beogradskoj Politici: “Do sada najdugovečniji političar uz Milu Đukanovića na ovim prostorima Milorad Dodik našao se u teškoj situaciji koja može voditi ili njegovom slabljenju ili pak odlasku sa vlasti. Dodik je uspeo da protiv sebe ujedini opoziciju (koja još pregovara o formalnom ujedinjenju), moćne strance i nezadovoljnu sirotinju kojoj je dojadila kombinacija retorike i korupcije. Rejtinzi stranaka pokazuju da u ovom momentu Dodik i njegova stranka stoje lošije od opozicionog SDS-a i njegovih potencijalnih partnera. To je pokazatelj umora i nezadovoljstva javnosti zbog bede i nezaposlenosti. Vlast u Banjaluci je zabrinuo i početak studentskih protesta u tom gradu… Kombinacija ogromne korupcije, nezadovoljstva moćnih stranaca i udruživenje opozicije je nešto što zaista ugrožava Dodika i što ga čini nervoznim.”
Milorad Dodik je pretvorio Republiku Srpsku u svoj feud, pa shodno tome trenutnu medijsku “paljbu” kojoj je izložen, prvenstveno onu koja dolazi iz Sarajeva, a u posljednje vrijeme i Beograda, tumači kao pokušaj rušenja tog entiteta. Podudarnost Dodikovih stavova o proteklom ratu, poznatih iz niza njegovih javnih istupa, sa sadržajem famozne deklaracije Boračke organizacije, na svoj način govori ko u Republici Srpskoj travu kosi, a ko vodu nosi. U njoj se, pored ostalog, negira genocid u Srebrenici i ističe da je u BiH vođen građanski rat. Insistira se na “konačnoj istini” o tome šta se to dešavalo na ovim prostorima, a paralelno s tim se zahtijeva revizija svih presuda Suda i Tužilaštva BiH koje su bile rezultat primjene Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine, a ne Krivičnog zakona bivše Jugoslavije. Poruka glasi: Umanjite kazne našim ratnim zločincima! Pitanje “Šta se to na ovim prostorima desilo?” potpuno je bespredmetno, jer o tome postoje čitava brda podataka, predočenih domaćoj i svjetskoj javnosti kao svjedočenja, kao fotografije i filmski zapisi, kao knjige i presude Haškog tribunala, kao masovne grobnice strijeljanih civila, žena i djece… Tragični bilans rata poznat je takoreći u svim pojedinostima.
Šta će se desiti, bilo je jasno već 12. maja 1992, kada je na zasjedanju Narodne skupštine RS, održanom u Banjoj Luci, praktično najavljen genocid nad nesrpskim stanovništvom. Uslijedilo je temeljito etničko čišćenje, odvođenje civila i majki s djecom u konclogore, silovanje muslimanskih žena, pljačka i paljevina čitavih sela. Da nisu bili planirani, zločini takvih razmjera i takve brutalnosti ne bi se ni dogodili. Uprkos tome, Dodik gaji izuzetno poštovanje prema Karadžićevoj soldatesci, odajući joj priznanje što je “utemeljila i branila Republiku Srpsku”. Da su Karadžićeve formacije zajedno sa koljačkim odredima arkanovaca i šešeljevaca “utemeljile” Republiku Srpsku, činjenica je koju niko ne osporava. A upravo je ta činjenica neporecivi dokaz da je to “utemeljenje” bilo zločinačko. Što sav taj užas iz devedesetih godina Srbi ne žele da vide ili što su uvjereni da su, “braneći Jugoslaviju i srpski narod”, imali pravo na sve, stvar je koju nisam u stanju raspetljati.
Jedan od poslanika je primijetio kako u predloženoj deklaraciji nije naveden uzrok proteklog rata. Srbi s one strane Drine vole da kažu kako nam se taj nesretni rat naprosto “desio”. Ali, kao što je poznato, rat na prostoru bivše Jugoslavije nije izazvala nikakva nebeska sila. Uzrok rata bila je razorna oluja velikosrpskog nacionalizma i njegovih teritorijalnih pretenzija, koja je zapuhala sa Gazimestana, na Vidovdan 1989, kad je Slobodan Milošević izgovorio čuvenu rečenicu: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo.”
Autor/ica 👤Gojko Berić
