Šprdnja oko ‘države koju treba ugasiti’

Izdvajamo

• Rejting EU među običnim ljudima u BiH doveden do šprdnje.

Povezani članci

• VIZUALNO UGLEDALO SVIJETLO DANA
• Festival filmova o ljudskim pravima „Pravo Ljudski“ putuje… Projekcija u Mostarskom teatru mladih
• Ivan Brodić tvrdi: Velike Albanije neće biti
• Bilandžić: Dogovoreno je da Posavina pripadne Srbiji!
• Bajtal: Zvaničnici Srbije i Hrvatske bez najave i kucanja, ulaze u BiH kad hoće i kako hoće
• Andrej Nikolaidis: Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država

Sve dok u evropskoj sterilnoj birokraciji ne shvate, a pitanje je žele li to i mogu li, kako se ovakvim naduravanjima tzv. lideri u BiH ne bave zato što ne znaju da za to nije trenutak, već baš zato što znaju da sada jeste trenutak za pobjednička pozicioniranja u raznim kombinacijama – vazda dva protiv jedan, Bosne u Evropi neće biti. A o tome se lažemo obostrano.

Tema o Bosni i Hercegovini i Evropskoj Uniji, budimo realni, u Hrvatskoj i nije bog zna kakva tema. Ovi redovi što slijede nemaju ambiciju da »informiraju« susjedstvo o tome šta se dešava u BiH koja »ubrzano napreduje na putu prema Evropskoj Uniji« (sic), već da se neko makar na trenutak zamisli gdje to svi mi živimo, kojem to konceptu i kojim ljudima vjerujemo, šta nam se sve to dešava, a nećemo da vidimo pa i kad vidimo nekako nam lakše prije posumnjati u vlastite oči, nego u sopstvenu pamet. Storija je, ipak, univerzalna.

Elem, BiH je na evropskom putu. Tako kažu zvaničnici, evropski i domaći. Realni život je poprilično izvan toga. Ili tog »puta«, kako ga zovu. Njega ne određuju papirnate želje, konferencije, odluke i medijska prepričavanja svega toga. Ni ocjene (ne)uspješnosti uljepšavanja tih tzv. reformi (ubi me teška riječ!) što ih sami sebi daju domaći »lideri« i njihovi sponzori u Bruxellesu. Ono što je već danas doista čudesno i lokalnom stanovniku u BiH i neutralnim kibicerima sa strane koji drže do zdravog razuma, jeste kolika je provalija između onoga što se naziva »reformskim putem«, i svakodnevnog života velike većine ljudi koji su, kažu, »na tom putu«. Malo je onih izvan ratom usrećenih koji neće kazati da je iz godine u godinu, iz dana u dan, život sve mučniji, a utjecaj zdrave pameti na taj život sve manji.

Birokratski zabilježeno, »evropski put« Bosne i Hercegovine pređen do sada obilježen je javno slijedećim najbitnijim trijumfima: Potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU (SSP) s početka ljeta 2008. godine. Ponosna država dobila je status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za punopravno članstvo u EU. Golemo! Sporazum je, nakon što su ga ratificirale sve druge članice Unije, stupio na snagu usred 2015. godine. Već tada je Bruxelles progledao kroz prste Sarajevu jer nije bio ispunjen, govorili su, striktni uvjet – sa papira pretočiti u život sedam godina staru presudu u slučaju tužbe Derve Sejdića i Jakova Fincija protiv BiH zbog nepoštivanja Evropske konvencije o ljudskim pravima, odnosno zbog ustavne nejednakosti manjina u BiH. Oni nemaju pravo na sve kao i oni što su se »upisali« kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda u državi. Ako nisi Bošnjak, Hrvat ili Srbin – onda si »ostali«. Nekako kao slučajan. Nisi naš. Tim povodom Finci je izjavio da je presuda iz Strasbourga, za sedam godina, »samo prevedena na bosanski jezik«.

Evropski put, međutim, ide dalje. Mjesec dana nakon stupanja na snagu SSP-a, krajem jula 2015. Predsjedništvo BiH usvaja »Master plan integriranja BiH u EU«. Moćno zvuči. Dva su zadatka glavna: Plan ekonomskih reformi i usvajanje jedinstvenog mehanizma koordinacije. Reforme su zakletva uvijek, naravno. Kod ovog drugog, riječ je o uslovu iz EU da samo jedan, zajednički »glas« može u ime države pregovarati sa njima kad dođe vrijeme. Da ne bude ko u klin, ko u ploču. Znaju ljudi šta je bh. realnost kad njima zasmeta. Mnogi su već tada kazali da ovaj »mehanizam«, praktično, prihvata ustavnu i životnu realnost da cjelovite države u BiH nema. Mora zato »mehanizam« da svaku sitnicu »iskoordinira«. Jednostavnije, trinaest nivoa odlučivanja ugurati u jedan! »Masterom« se Predsjedništvo obavezalo i da će realizirati presudu u slučaju Sejdić-Finci do 31. januara 2016. godine! Tako, eto, krenula bitka za reformski put. Ubjeđivanja, ucjene, sitne i krupne trgovine, pritisci iz EU. Jer reforma u BiH znači da je neko gornji, a neko donji. Evropski.

Postignuti rezultat je povjesni. Član Predsjedništva BiH Dragan Čović predaje 15. veljače ove godine holandskom ministru vanjskih poslova aplikaciju za članstvo BiH u Evropsku Uniju. U jednom dijelu BiH tiho zadovoljstvo, kod drugih teška skepsa jer je previše toga što ide reformskim drumom, u životu otišlo šumom. Pa se ni sreli nisu. Mehanizam koordinacije stalno je diskutabilan, a pregovori daleko od početka, »reforme« slute potpunim atakom na socijalnu zbilju ionako otužnu, smišljane svađe bujaju na sve strane. Utom eto i jesenje drame sa referendumom o ratnom Danu RS-a, uz prijetnju da će ga slijediti i onaj važniji, o otcjepljenju od BiH. Kako treba, i EU i visoki predstavnik u Sarajevu i Ustavni sud BiH i svako živ prijetio Banjaluci teškim kaznama ako bude referenduma. Dodikov odgovor u poznatom stilu velikog gazde bio, »možete sve to okačiti maču za rep«. I okačili su. Sedam dana prije lokalnih izbora referendum glatko prolazi, a Dodik postaje jači nego ikad. Ostali se pokunjeno ušutiše. Rejting EU među običnim ljudima u BiH doveden do šprdnje. Visoki predstavnik Inzko izjavi još ovih dana da bi »mogao smijeniti Dodika, ali to pripada prošlosti…« U RS-u zafrkavanje i sa ovim i sa naknadnom odlukom Ustavnog suda BiH po kojoj je rezultat referenduma ništavan. U međuvremenu se u Banjaluci sprema spektakularna proslava 9. januara, referendumskog Dana RS-a. Poručuju da će fešta biti »do sada neviđena«. Istovremeno Iz Bruxellesa stižu pohvale o»impresivnim rezultatima BiH na reformskom putu«. Čudesna i cinična lakoća varanja.

Naravno, politika ide svojim putem temeljem te »impresivnosti«. Prije dvije sedmice Evropski Komesar za proširenje uručuje predsjedavajućem Vijeća ministara BiH upitnik sa oko 3.000 pitanja, a domaći lideri ozareni optimizmom, naravno ne svi, uvjereni su da će BiH do kraja 2017. godine dobiti status kandidata i započeti pregovore. Oni hladnije glave kažu da to može biti sredina slijedeće, 2018. godine, ali je još realnije – početkom 2019. godine. Pristalice »teorija zavjera« upozoravaju da je ionako »sve ovo« sa dosadašnjim putem izvan realnosti (Bugarska i Rumunija se ne računaju, bio specijalni slučaj, geostrategija, naftni putevi, NATO), i da ništa više ne bi bilo čudno. U trenutku slavlja Johannes Hahn kaže: »Ovo što ste proizveli je izvanredno!« A izjava Federice Mogerini, predstavnice za vanjsku politiku i sigurnost EU je doista zadivljujuća: »Ovo je ostvareno vašim jedinstvom. Narodi vaše zemlje mogu da vide kako rukovodstvo na svim nivoima ide ka zajedničkom cilju…!«

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Zajednički cilj rukovodstva? »Rezultat jedinstva« je ponajprije u dramatičnom nejedinstvu koje BiH na mahove dovodi do eksplozivnog usijanja. Mostar, Stolac, sudstvo, mitinzi, ekonomija na rubu kolapsa, socijalna bijedu koja kuca na sve više vrata. Organizirane su blokade u riješavanju krupnih pitanja koja striktno uslovljavaju dalju »evropeizaciju« BiH. Od već pomenute priče Sejdić-Finci za koju ustavno-pravni stručnjaci kažu da se može usaglasiti sa presudom Suda u Strasbourgu, ako se hoće, »za sedam dana« ali, to se neće jer se upetljala politika i podigla sve na nivo sukoba između HDZ-a i SDA. Onaj obećani datum Bruxellesu u vezi sa tim pristiže za pet sedmica, Hahn i Mogerini glasno tvrde da popuštanja neće biti, a domaći igrači u vezi sa ovim ni makac. A i što bi kad su ovdašnji lideri navikli da im prolazi sve što žele.

Ništa manji problem, ne samo u tehničkom smislu, jeste istinski dramatična opasnost da će se javni TV servisi u BiH, ono što se zvalo državna televizija, ukoro ugasiti. Ukratko, za njih nema novca i nema volje da se on pronađe. Vidljivo je i naslađivanje ispotiha onih koji u toj TV vide i važan elemenat države koju treba ugasiti. Računi za javnu TV naplaćivali su se do sada uz račune za telefon. Vlasnik mreže fiksnih telefona, bh.telekom, traži raskid tog ugovora jer tvrde »da ljudi masovno otkazuju fiksne telefone zbog tih 7,5 KM«. Ishod je poznat, parlament kojemu je prebačen vrući krompir ne donosi rješenje već formira komisiju! Jasno šta to znači.

Dani prolaze, a tri javna emitera, BHRT i dva entitetska, Federalna TV i TV Republike Srpske tonu sve dublje i sve brže. BHRT je centar mnogo čega u ovoj priči pa je tako najviše pogođena. Dug im je oko 25 miliona KM. Uprava prijeti obustavom rada i šalje radnike na prinudni odmor. Sindikati traže ostavke. Evropska mreža javnih emitera (EBU) već je prekinula emitiranje svojih programa. Federalna TV tehnički potpuno ovisi od BHRT jer nema ništa ni od svoje opreme, ni prostora ni bilo kakve logistike. U Banjaluci RTRS ima svoje skoro sve. Oni su ionako država u državi. U maratonskoj potrazi za rješenjem, predlaže se ubuduće vezivanje računi za TV za račune za struju. Tri su elektroprivrede u BiH, državna i dvije entitetske. Tek tu isplivava na površinu bh realnost o »jedinstvu«. Rezultat je da BiH uskoro može postati jedina država u Evropi koja nema javnu TV. Unija to ne vidi jer su rezultati BiH na putu u EU – impresivni.

U mjesecu euforije zbog primljenih pitanja, za raspirivanje dodatnih animoziteta direktno se pobrinula vodeća trojka nacionalnih »lidera«. Atmosfera koju oni kreiraju postaje takva da se uskoro ni najsitnija formalna budalaština neće moći usaglasiti jer je rat otvoren među njima doveden do tačke na kojoj skoro više nema prostora za dogovor. Ili, ili.

Minulih dana Dodik i Čović objavili su nakon srdačnog susreta u Banjaluci kako je »u pripremi zakon o Ustavnom sudu«. Njime treba iz Suda eliminirati trojicu sudija stranaca. U Sudu je, inače, još četvoro sudija iz Federacije BiH i dvoje iz RS-a. Čović tvrdi da ovaj sastav ne garantira u Sudu prisustvo predstavnika iz sva tri konstitutivna naroda, a Dodik to kaže medijski mnogo atraktivnije: »Neće nama trojica stranaca i dva Bošnjaka odlučivati o svemu…« Ne treba objašnjavati kako su po toj matematici stranci uvijek na strani Bošnjaka, a protiv Srba i Hrvata koji su uvijek zajedno. U nastavku priče je prijetnja da će odbijanje eliminacije stranaca dovesti do odluke o ukidanju Ustavnog suda. Po Dodiku tu onda više nema ništa ni od upitnika ni reformi ni mehanizma koordinacije, ukratko – ni od evropskog puta. Kaže, to je njemu sve ionako u drugom planu.
Iz SDA, stranke Bakira Izetbegovića, odgovorili su ultimativno da neće dozvoliti bilo kakav zakon kojim se mijenjaju nadležnost i sastav Suda. Posebno neće dozvoliti eliminaciju stranih sudaca. Dobra je ilustracija atmosfere i u izjavio Željka Komšića, lidera Demokratske Fronte: »Susret Dodika i Čovića je kao Karadžića i Bobana 1992. godine kada su dogovarali podjelu Bosne. Realiziraju se ratni ciljevi političkim dogovorom…«
Cijelu priču začinio je Šveđanin Lars Gunnar Vigemark, predstavnik EU za BiH, dobrohotnom izjavom čovjeka odraslog u zemlji sistema, reda i koncepta, pa i pomirljivog pripadajućeg menatliteta: »Nije trenutak u okviru pripremne faze za dobijanje kandidature za EU baviti se ovim pitanjem…«

Sve dok u evropskoj sterilnoj birokraciji ne shvate, a pitanje je žele li to i mogu li, kako se ovakvim naduravanjima tzv. lideri u BiH ne bave zato što ne znaju da za to nije trenutak, već baš zato što znaju da sada jeste trenutak za pobjednička pozicioniranja u raznim kombinacijama – vazda dva protiv jedan, Bosne u Evropi neće biti. A o tome se lažemo obostrano.

Novi list