Spasimo slobodu – i slobodu drugih

Izdvajamo

• Mi smo skloni tome da precjenjujemo islam time što ga samog činimo odgovornim za ponašanje muslimana. Pripadnici Islamske države se raznose bombama, pijani Sjeveroafrikanci pipaju žene, arapski klanovi teroriziraju dijelove Berlina – islam je nasilan, netolerantan prema ženama, nesposoban za integraciju. Ali okrenimo ploču. U Evropi biju pijani muževi svoje žene, novorođenčad se pronalaze u kontejnerima za otpad, očevi siluju vlastitu djecu, svećenici đake na internatskim školama, žene ne mogu biti nosioci crkvenih zvanja nego radije leže polugole na skupim autima – kršćanstvo je nemoralno, brutalno, pedofilno, mrzi žene. Kome ovi primjeri izgledaju pretjerani, neobjektivni i nefer taj možda razumije zašto muslimani pogled javnost na islam smatraju upravo takvim.

Povezani članci

• Slavo Kukić: Podjela Bosne i Hercegovine po scenariju Centralne izborne komisije
• Zajedništvo na kriznim aparatima
• Albanski premijer: “Velika Albanija nije naš projekt”
• HDZ u rukama uskoka i državnog odvjetništva: Odlazak HDZ-a u političku ilegalu
• Zlatko Jelisavac: Vrelo srce, hladan rzum, kritičko mišljenje i otpor nasilju vlasti
• Tomislav Jakić: PREDSJEDNICA IMA PROBLEM

 (Slika: Amr Nabil / keystone) – Muslimanski hodočasnik dodiruje Ćabu, centralno svetište islama

Islam važi kao najveći izazov za našu toleranciju. Pritom on ne predstavlja ni antitezu Zapadu niti se samo on može smatrati odgovornim za ponašanje muslimana. 

Komentar piše: Kristin Helberg
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ovih dana teško je braniti slobodu. Jer mnogi smatraju da je sloboda ono šta oni misle, šta rade i šta smatraju ispravnim. Oni neće da shvate da se time povređuje sloboda drugih da stvari rade drugačije. Pritom tolerancija upravo tu započinje. Ona boli jer moramo podnosti mišljenja i način ponašanja koji idu protiv naših stavova. Naprimjer kada si neko tetovira lica, kada se ljube dva muškarca i kada žene radije neće da pruže ruku stranom muškarcu.

Prije 130 godina bili su to Jevreji

Time bi smo bili kod islama, naizgled najvećeg izazova za našu toleranciju. On važi kao izvor terora, nasilja i potčinjavanje žene zbog čega se mnogi spasioci “jevrejsko – kršćanskog Zapada” osjećaju pozvanim da se bore protiv “islamiziranja”. Šteta je samo  da oni time potkopavaju osnove našeg slobodarskog uređenja umjesto da ga spašavaju kako oni misle. Oni bi to morali bolje znati. Jer javni diskurs slijedi jednu šemu: prije 130 godina Jevreji su bili ti kojima se predbacivalo da ne žele integraciju i da stvaraju paralelna društva.Tada se radilo o nespojivosti jevrejskog prava sa vrijednostima većinskog društva, upravo tako kako danas čitamo o “šerijetu”. Činjenica je da je tek nakon holokausta “kršćanski Zapad” postao “jevrejsko – kršćanski Zapad”. Ovaj izraz treba da umiri nečistu savjest Nijemaca, očisti istoriju i da se upotrijebi kao poziv da se isključi sve islamsko.

Poslednji je čas za dvije konstatacije: prvo islam nije suprotnost Zapadu i drugo nije uvijek i svuda kriv za sve. On bazira na istim istorijskim korijenima i zato predstavlja dio našeg evropskog identiteta. Od 9. do 13. stoljeća oblikovali su učenjaci islamskog svijeta znanosti koje su osigurale duhovno naslijeđe starih Grka, prevodili ih i dalje razvijali dok je za to vrijeme Srednja Evropa tonula u od crkve propisanu ignoranciju. Bez Ibn Sine, al – Birunija, al – Kindija, Ibn Rušda i drugih ne bi bilo ponovnog rođenja nauke u Evropi. Osim toga poneki spasioci Zapada izgleda zaboravljaju otkuda polazi “naše”kršćanstvo. Isus nije rođen u blizini Rima nego u Betlehemu, deset kilometara od Jerusalema. I  Pavle koji je kršćansko učenje donio u Evropu 46. godine poslije Krista potiče iz današnje granične oblasti između Turske i Sirije, bio je obrazovan u Jerusalemu za učitelja Tore i preobratio se u Damasku od Kristovog progonitelja Savla u apostola Pavla. Evropa “svoje” kršćanstvo dakle ima zahvaliti jednom migrantu sa Bliskog istoka čiji putevi podsjećaju na današnje izbjegličke rute Sirijaca.

Drugo, mi smo skloni tome da precjenjujemo islam time što ga samog činimo odgovornim za ponašanje muslimana. Pripadnici Islamske države se raznose bombama, pijani Sjeveroafrikanci pipaju žene, arapski klanovi teroriziraju dijelove Berlina – islam je nasilan, netolerantan prema ženama, nesposoban za integraciju. Ali okrenimo ploču. U Evropi biju pijani muževi svoje žene, novorođenčad se pronalaze u kontejnerima za otpad, očevi siluju vlastitu djecu, svećenici đake na internatskim školama, žene ne mogu biti nosioci crkvenih zvanja nego radije leže polugole na skupim autima – kršćanstvo je nemoralno, brutalno, pedofilno, mrzi žene. Kome ovi primjeri izgledaju pretjerani, neobjektivni i nefer taj možda razumije zašto muslimani pogled javnost na islam smatraju upravo takvim.

Nažalost pri pogledu na druge mi ne vidimo ono najvažnije: normalnost. Sasvim normalan život miliona ljudi, koji se odvija na cijelom svijetu sa željom biti zdrav i zadovoljan, živjeti u slobodi i bez straha, imati porodicu, prijatelje i osiguranu egzistenciju. I muslimani rade mnogo toga zato što su siromašni ili bogati, obrazovani ili neobrazovani, silni ili poniženi, jer žive u gradovima ili na selu, jer su njihovi roditelji akademski obrazovani, radnici ili seljaci. U svakom slučaju ne rade to jednostavno zato što su muslimani. Mi moramo učiti da u odnosu prema islamu diferenciramo i da se podsjetimo na to šta je Evropu u poslednih šezdeset godina učinilo jakom: naš slobodarski ustav, prema kome su svi ljudi jednakopravni – svejedno odakle dolaze i u šta vjeruju. Niko ne smije biti u nepovoljnijem položaju zbog svoga porijekla ili religije. Ko želi da primi samo kršćane ili izbjeglice iz “našeg kulturnog kruga” napušta principe našeg temeljnog zakona.

Njemačko društvo se mijenja

Pokušaj desničarskih nacionalista da Njemačku obrate u homogenu naciju po porijeklu i propišu njemački identitet za kolektivni vodi nas direktno u prošlost. Njemačko društvo se mijenja i svaki njegov član ima pravo da učestvuje u tome. Tek kad u Njemačkoj svako bude mogao biti sve – jedna ministrinja sa hidžabom ili jedan Ahmed sudija Ustavnog suda značiće da smo jednu lošu useljeničku zemlju razvili u uspješno integrirano društvo.

nzz.ch