Spas Grčke kroz tri priče

“Dugovi će se vjerojatno samo povećati, a prebit će se
 tako što će Grčka morati prihvatiti „paket mjera“ koji
 će pod patronatom tzv. Trojke (Europska komisija,
 Europska centralna banka, MMF) Grčku iz prve priče
prije premjestiti u treću: kapital će i dalje cirkulirati, dok
 će Grci za to vrijeme vjerojatno jesti govno. Ukratko,
 svinjogojac će ostati bez svinja, a gostioničar bez
 gostionice, ni mesar ni kurva neće imati posla, a jedino
 će recepcionar (grčki establishment) zadovoljno trljati
 ruke dok i njemu profit s recepcije ne istrgne njemački
 turist (Trojka). Sada je grad pun dugova, i uz veliki
 pesimizam svi gledaju u budućnost…“

U jednoj od ljetnih emisija „Filozofskog kvarteta“ njemački filozof Peter Sloterdijk ispričao je malu ekonomsku bajku o tome kako bi spas Eura mogao izgledati u idealnom slučaju. U jednom malom irskom gradu sumoran je dan, kiša ne prestaje danima, ulice su prazne, vremena su loša, svatko ima dugove, svatko živi na kredit. U to kroz grad prolazi jedan imućni njemački turist, zaustavlja se pred malim hotelom, na recepciju stavlja 100 eura i kaže da bi pogledao sobu i možda prenoćio u jednoj. Recepcionar mu daje ključ, a tek što se Nijemac popeo po stepenicama, uzima novčanicu od 100 eura, odtrči do susjedne kuće i plati svoje dugove mesaru. Sada ovaj uzima novčanicu, protrči niz ulicu i plati svinjogojcu. Svinjogojac uzme 100 eura, odtrči do prve birtije i plati dugove za piće. Gostioničar uzme novčanicu i gurnu je na drugu stranu šanka za kojim sjedi prostitutka koja mu je pružala neke usluge na kredit. Prostitutka odtrči u hotel i plati dug za sobu, a recepcionor vraća novčanicu na isto mjesto na kojem ju je imućni putnik na početku ostavio. U tom se trenu Nijemac spušta niz stepenice, kaže da mu se soba ne sviđa, stavlja novčanicu u džep i napušta grad. Sada je grad bez dugova, i uz veliki optimizam svi gledaju u budućnost…

Sloterdijkova priča još je jedna pouka o simboličkoj moći novca i u tom smislu, uz sve razlike koje sadrži, još jedna varijanta klasične priče Marka Twaina o „Novčanici od milijun funti“. Krajem 19. stoljeća jedan siromašni 27-godišnji mladić iz San Francisca dolazi u London sa samo jednim dolarom u džepu. Tamo upoznaje dvojicu starije braće koji su već nekoliko dana proveli u svađi što bi se dogodilo kada bi neki potpuni neznanac, pošten i iskren, ali bez novca došao u grad, dobio novčanicu od milijun funti i pokušao preživjeti. Odlučili su odgovor potražiti kroz okladu: brat A se kladio da će umrijeti od gladi, brat B da neće. Brat A se kladio da novčanicu neće moći ponuditi nijednoj banki da je razmijeni jer bi na licu mjesta bio uhićen, brat B da će preživjeti najmanje 30 dana a da novčanicu ni ne promijeni. Ostatak priče je poznat, dotad siromašni mladić najprije je kupio lijepo odijelo a da ga nije platio ni funtu jer u dućanu takvu veliku novčanicu nisu mogli razmijenit, da bi u samo tjedan dana imao gotovo sve što je poželio, uključujući privatni apartman u luksuznom hotelu. Ubrzo su i sve novine pisale o tajanstvenom milijunašu, a on je postao najtraženiji gost u svim elitnim krugovima. Na kraju je vratio neiskorištenu novčanicu od milijun funti, a okladu je dobio brat B.

I tu dolazimo do treće priče, vica koji mi je ispričao Andrej Nikolaidis, i koji otkriva poantu prve i druge priče samo kroz jedan scenarij koji nema baš takav happy end. Dva čovjeka danima pješače kroz pustinju. Već na izmaku snaga, žedni, sigurni da se smrt približava, naiđu na govno. Jedan od njih predloži drugome: vidi, imam 100 eura, dat ću ti ih ako pojedeš ovo govno. Drugi to i uradi, i tek potom razmisli što je učinio: „Da, zaradio sam 100 eura, koje mi ne trebaju, jer ću ionako umrijeti u ovoj pustinji, i još sam pojeo govno“. U to naiđu na drugo govno, te on suputniku predloži: „Ako pojedeš ovo, spreman sam ti vratiti tvojih 100 eura“. Ovaj razmisli: „Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede govno za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Govno na koje nailazimo možda znači da idemo putem kojim je prošla karavana, a tada ni oaza ne može biti daleko. Možda preživimo, a tada će mi trebati novac.“ Stoga pojede ponuđeno. Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: „Kakvi smo mi debili! Ti si pojeo govno, ja sam pojeo govno, a pritom nitko ništa nije zaradio“. Kolega mu mirnim glasom odgovori: „Nisi u pravu. Najvažnije je da kapital cirkulira.“

Vratimo se sada na početak. I dok druga i treća priča svaka na svoj način potvrđuje pravilo o cirkulaciji kapitala koji čak niti ne mora biti potrošen da bi se priča dalje odvijala (to je onaj znameniti hitchockovski MacGuffin, znamenito „ništa“ koje zbog toga nije ništa manje efikasno), jasno je da nešto ne valja u prvoj priči. Ali što? Ako maknete Nijemca iz nje, ona bi jednako tako mogla funkcionirat (njegovih 100 eura uopće nije bilo potrebno da bi svi vratili dugove, jer ih Nijemac na kraju ipak uzme sa sobom). Pa zašto je onda Nijemac uopće potreban? On ovdje, u skladu s nazivom jednog srpskog benda, ima funkciju „neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar“. Taj deus ex machina potreban je ne da bi mali irski grad bio spašen, nego naprosto da bi kapital konačno cirkulirao. Svi ovi zaduženi građani svoje su dugove mogli prebiti i bez Nijemca, ali tek nakon što je on došao sa novčanicom od 100 eura grad se aktivirao i ponovo pokrenuo ekonomiju. No ne radi se tek o cirkulaciji kapitala kao u prvoj i drugoj priči. Logička je pogreška u tome što sam recepcionar zapravo ništa nije bio dužan: 100 eura koje je on dugovao mesaru zapravo se poništavaju s onih 100 eura koje mu je dužna kurva. Jedino što se, dakle, događa u tom irskom gradu, jest raspodjela dugova. Da smo živjeli u takvom svijetu, krize Eurozone ne bi ni bilo.

Ako mali irski gradić sada zamijenimo sa zemljom koja se trenutno nalazi u najvećoj krizi, a to je Grčka, onda bi jedna interpretacija priče mogla reći da je problem Grčke u tome što ne postoji kurva koja bi recepcionaru vratila novac i da će na kraju na cjedilu ostati njemački turist koji neće dobiti natrag svojih 100 eura. Njemački turist su, dakako, europske banke. Ali time dolazimo do još jednog problema koji nas iz fikcijskog svijeta premješta u realni: zašto bi europske banke, onda, uopće posudile svoj dug Grčkoj ako znaju da ga ova neće moći vratiti? Odgovor je jednostavan: jedino novim dugom povećava se mogućnost da Grčka otplati svoj stari dug. Drugim riječima, recepcionar će, čak i ako kurva trenutno nema novca da plati sobu, iznajmiti tu sobu, jer mu je to još uvijek sigurnije rješenje nego da kurvi kaže „Uzmi svoje krpe i briši!“ (i time zapravo otpiše dug). Recepcionar računa na gostioničara koji će i dalje tražiti usluge od kurve, a kojemu će svinjogojac jednoga dana valjda vratiti dug. Jedini problem je u tome da grad više neće biti isti nakon što iz njega ode njemački turist. Dugovi će se vjerojatno samo povećati, a prebit će se tako što će Grčka morati prihvatiti „paket mjera“ koji će pod patronatom tzv. Trojke (Europska komisija, Europska centralna banka, MMF) Grčku iz prve priče prije premjestiti u treću: kapital će i dalje cirkulirati, dok će Grci za to vrijeme vjerojatno jesti govno. Ukratko, svinjogojac će ostati bez svinja, a gostioničar bez gostionice, ni mesar ni kurva neće imati posla, a jedino će recepcionar (grčki establishment) zadovoljno trljati ruke dok i njemu profit s recepcije ne istrgne njemački turist (Trojka). Sada je grad pun dugova, i uz veliki pesimizam svi gledaju u budućnost…

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)