Sova je u socijalizmu bolje zarađivao kao taksist u Pločama nego na radu u Njemačkoj

Izdvajamo

• U gradu u kojem su radnici prije tridesetak godina dobijali od poduzeća u kojima su radili, kao poklon i stotinjak stanova godišnje, gradu u kojem je industrijski radnik u Plobestu bio na obrazovnoj razini radnika u Hamburgu, ništa za njim ne zaostajući, dapače, mogao je biti samo bolji
• danas za njih ovdje nema ni radnoga mjesta, ni dnevnice, ni pravde, ni toplog obroka, već kao i Slavonci i mladi iz ostatka Mamićeve Hrvatske, put do sreće su prisiljeni tražiti po europskim zemljama, od Njemačke do Irske, bježeći iz takve Hrvatske odvodeći sa sobom cijele obitelji.

Povezani članci

• Radmanov eliksir za svakog tko želi doživjeti mirovinu
• KOVANJE U TUĐMANA
• Slavo Kukić: Sljedeći socijalni prosvjedi će nadvladati etničke granice, biti će bosanskohercegovački u punom značenju te riječi
• ČETIRI ZIMSKE GUME
• Gradimir Gojer: Nisam nikada pristao na klerofašističke torove i sad mi to klerofašisti vraćaju, s kamatama
• Soba broj četiri (2)

Foto: Cazin.net

U Mamićevoj Hrvatskoj od republike gotovo više ničega nema, a ono što zovemo hrvatskim zapravo je iz dana u dan sve manje i sve tanje 

Kada je Zdravko Mamić zagrlio Dejana Lovrena i zapjevao, pun domoljubnog zanosa, narodnjački hit Mitra Mirića  „Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine“ , u potpunosti je razgolitio istinu o zajednici u kojoj živimo i kojoj pripadamo, pomogavši nam shvatiti i približiti hrvatsku realnost i stvarnost. Narugavši se cjelokupnoj hrvatskoj zajednici narodnjačkim stihovima pred okupljenom „elitom“ tog društva, na svadbi u Hotelu Westin u Zagrebu, on posprdno poručuje:

                                 „Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole.“

Time Zdravko Mamić zapravo pokazuje da ovdje, na ovim prostorima, uistinu od Republike gotovo više ničega nema, a da je ono što zovemo „hrvatskim“ zapravo iz dana u dan sve manje i manje i sve tanje.

Grleći svjedoka tužiteljstva – tužiteljstva koje ga preko tog istog svjedoka kani razotkriti pred sudom- Mamić se ruga cijeloj naciji, hrvatskoj javnosti, njenim institucijama, pravosuđu, državnom odvjetništvu. On je jači ne samo od sudbine, on je veći i od Hrvatske. U stvari – ovo je Mamićeva Hrvatska.

To je Hrvatska koju vode i njom upravljaju plagijatori, dok mladi i školovani nemaju kruha i odlaze u svijet.

To je Hrvatska u kojoj bogati bivaju sve bogatiji, a oni mali sve siromašniji, Hrvatska gdje blagajnica nekog marketa za mjesec dana rada uprihoduje tri tisuće kuna, a „gazda“ Todorić koji duguje preko 40 milijardi kuna biva zaštićen specijalnim Zakonom donijetim iz razloga da njegovi dugovi budu „socijalizirani“ preko proračuna Republike Hrvatske na sve građane. A taj dug koji će vraćati građani ove zemlje veći je tri puta od pripadajućeg duga Hrvatske poslije sukcesije Jugoslavije.

Eto, ta dvolična Mamićeva i Todorićeva Hrvatska jednima je majka, a drugima maćeha.  Ona je bez grižnje savjesti otela dionice Croatia banke mome prijatelju Joki, ukravši mu životnu ušteđevinu i imovinu Ustavom zaštićenu. Kakva je to država koja otima imovinu svojih građana, ali samo onih malih i nezaštićenih? Ali će zato ta ista država, namjerno pišem malim slovom, zaštititi „Gazdu“ Lex Agrokorom, jer bi u klasičnom stečajnom postupku već odavno ostao i bez Agrokora i bez dvorca iznad Zagreba i bez jutarnjeg frizeraja u trajanju od sat vremena. Ali to se u njihovoj Hrvatskoj ne smije i ne može dogoditi. Jer u ovoj zemlji pravosuđe sudi i presuđuje u korist „plemstva“, a protivu narodnih hrvatskih interesa. I sve razmišljam kako je to lijepo objasnio Miroslav Krleža još prije sto godina, parafraziram, – hrvatstvo one radnice iz marketa ili hrvatstvo moga prijatelja J., ne može biti istovjetno hrvatstvu gazde Mamića ili gazde Todorića, to nije jedno te isto hrvatstvo.

I dok sve ove teme razglabamo u mom omiljenom kafiću, gdje društvo ljudi različitih svjetonazora raspravlja i gdje se vodi diskusija na našem „Komitetu“ o svim bitnim, važnim i gorućim temama našega grada, zajednice i Republike, u kafić kojeg popularno nazivaju „ Kod tri pendreka“, budući se nalazi odmah uz Policijsku stanicu, navraća različiti profil ljudi od policajaca do biznismena, od čistača ulica do gradskih šminkerica, a bogami ponekad i onih iz obavještajnog miljea, koji se predstavljaju kao da su naša nacionalna sigurnost. I tako ti jedno jutro na kavu naleti i „On“ , te nakon što smo razmijenili suprotna mišljenja i viđenja o „nečemu“, „On“ da bi ojačao svoju poziciju reče:

• Znaš, ja sam ti iz obavještajne zajednice.
• Pa što s time. Nije ti to baš za hvalu, kažem ja.
• Pa kako ti to misliš, kaže on.
• Vrlo jednostavno i činjenično. Eto tu vam je pred nosom bila Neretvanska banka iz koje su vam odnijeli 35 milijuna kuna, a ta se tvoja služba, Policija i Državno odvjetništvo, rastrglo ne da krivci odgovaraju, već da krivce i kradljivce zaštitite. Vi već 25 godina štitite kriminal u ovom gradu, a ne štitite narodne interese. I zato ti ljudi iz ove Močvare i bježe. Vi štitite one koji su na sumnjiv način stekli bogatstvo, a ne štitite Državu.
• Pa nemoj ti vrijeđati, sada će on povišenim glasom.
• Ne vrijeđam. To su fakti. Dok si nas ti kao nacionalno štitio, ostao je ovaj grad bez i jednog taksiste. A bilo ih je petnaestak. Kada se moj prijatelj Sova vratio sa privremenog rada iz Njemačke, kako se to u socijalizmu zvalo, sagradio je na Birini kuću i da se ne bi dosađivao počeo je taxirati. I znaš što kaže? Kaže da je bolje zarađivao tu kao taxist u Pločama 70-tih odnosno 80-tih godina nego u Njemačkoj. Eto ti, to ti je ta tvoja nacionalna sigurnost, pa danas tu nema ni jednog taksiste.

I tako smo se mi lijepo porječkali. Blažena „demokracija“. No tu „demokraciju“ mogu uživati samo oni koji su ekonomski neovisni i slobodni. Samo ekonomski neovisan čovjek je uistinu i slobodan čovjek. A takvih je, nažalost u Hrvatskoj iz dana u dan sve manje. Zato Hrvati i jesu  „materijal“ pogodan za manipuliranje.

U gradu u kojem su radnici prije tridesetak godina dobijali od poduzeća u kojima su radili, kao poklon i stotinjak stanova godišnje, gradu u kojem je industrijski radnik u Plobestu bio na obrazovnoj razini radnika u Hamburgu, ništa za njim ne zaostajući, dapače, mogao je biti samo bolji; danas za njih ovdje nema ni radnoga mjesta, ni dnevnice, ni pravde, ni toplog obroka, već kao i Slavonci i mladi iz ostatka Mamićeve Hrvatske, put do sreće su prisiljeni tražiti po europskim zemljama, od Njemačke do Irske, bježeći iz takve Hrvatske odvodeći sa sobom cijele obitelji.

I prije nego smo se rastali uspio sam mu reći: Eto do čega dođe kada štitiš kriminal a ne Ustav, državne interese i narodnu pravicu. Jer prije nego si nas ti počeo štititi ovdje je Osnovnu školu pohađalo 1100 đaka, a danas  je svega 500 učenika.