ENG
Soundtrack ratnog zločina
Autor/ica
Povezani članci
“Record Stories”, prva regionalna zbirka priča s temom iz prodavnica ploča predstavljena je 16. aprila, na Međunarodni dan prodavnica ploča. Izdanje zagrebačkog Aquariusa okupilo je dvadesetak pisaca iz regiona, među kojima su i Viktor Žmegač, Zvonko Karanović, Ivana Sajko, Mima Simić, Gordan Nuhanović… – a koji su se u svojim pričama pozabavili prostorom za trgovinu “nosačima zvuka”. Ljubaznošću autora, iz ove zbirke prenosimo priču Andreja Nikolaidisa “Bio je strašan tip”
– Pogledaj, The Stone Roses. Nevjerovatno.
– Kažem ja lijepo: ovo je pećina sa blagom.
– Daj mi najbolju stvar sa The Stone Roses?
– Ne znam… Možda ipak Waterfall.
– Made Of Stone.
– Dobro, Made of Stone, ali u Waterfall već čuješ Fools Gold. Made Of Stone je savršena, ali Waterfall otvara prostor, otškrine vrata i zakoračiš na polje… gdje iz neba i iz zemlje puca rave.
– Znam, znam. Made Of Stone. Tačka. Samo dvije torbe?
– Biće dosta.
– Vidjećemo. Ako ne, vidio sam neke velike kese u ormaru. Znam samo da ništa ne ostavljam.
– Tip kao da je radio u Jugotonu.
– Prije kao da je radio distribuciju. Ima sve, vidi , PGP RTB, Suzy, ZKP RTLJ, evo i Diskoton…
– Daj mi tri najgora Diskotonova benda?
– Može li i pjevači?
– Može.
– Znači… Merlin, Neda Ukraden i, pazi sad: Jugosloveni.
– Jugosloveni su Diskos.
– Kurac Diskos, Diskoton, garantujem.
– Meni je Dugme veće sranje od Merlina. Mislim, Dugme sa Diskotona.
– OK, Dugme je najveće sranje, Dugme je sranje svih sranja, ali Jugosloveni…
– Ko ne može bez pasulja, i bez ljute šljivovice?
– Jugosloveni!
– Realno, dvije torbe je malo.
– Natrpaće pun gepek svinjetine, opet će dovući čitav zamrzivač u kola, i onda za moje ploče nema mjesta. Dosta je toga. Uzeće meso sutra. Pazi ovo: Closer, original, tu je i cijena u funtama.
– Znaš kao i ja da će nam Zoran reći koji će vam kurac ploče, uzmite nešto ko svi normalni ljudi.
– Hoće, ali ove ploče nosim. Ovo je prilika koju imaš jednom u životu, a mesa ima, šta god zapališ puno je mesa, zemlja se pretvorila u džinovski roštilj, svuda naokolo cvrči meso, debili mjesecima nisu ništa drugo radili nego kupovali i skladištili hranu, spremali se za najgore…
– Pa dobro, znaš da je i Marks govorio prvo materijalna baza a onda duhovna nadgradnja.
– Danas idemo prvo sa duhovnom nadgradnjom.
– Važi, to ćeš objasniti Zoranu.
– Čovječe, peterostruki živi Springsteen.
– Daj da vidim… To ja uzimam.
– Svakako. Ima The River na kaseti, to možeš uzeti.
– Znaš da imam The River, jebi se.
– Koja ti je The River bolja, studijska ili uživo?
– Uživo, da nema predugu uvodnu priču.
– Koji si ti debil… Ta priča vrijedi koliko cijela ploča.
– Uživo je bolja i No Surender. I Thunder Road. Ali iznad svega It’s Hard To Be A Saint In The City.
– To je savršen živi album. Ili skoro savršen, jer nešto nedostaje: nema Point Blank. To je njegova najbolja stvar. Kad god čujem te orgulje vrate me u djetinstvo, na terase na kojima sviraju hotelski bendovi, to je taj zvuk…
– Point Blank kao najbolju Bruceovu pjesmu, to si upravo probao da mi prodaš?
– Zašto uopšte pričam sa čovjekom kojem je Meat Is Murder bolja od There Is A Light That Never Goes Out?
– Ti si mediokritet. Svako će ti reći da je There Is A Light najbolja pjesma Smithsa.
– Naravno da će reći. There Is A Light je najbolja pjesma svih grupa, svih vremena.
– OK, ali ako si fan, onda imaš nekog svog favorita, nešto drugačije…
– Znam, znam, nešto što samo ti vidiš, samo ti razumiješ… Kao, Moz pjeva samo tebi?
– Ima li Smithse?
– Naravno, ima čak i Rank, italijansku. Sve sam spakovao.
– Čitao sam u nekom muzičkom magazinu odličan tekst o njima. Novinar kaže kako smije da se kladi da na čitavom svijetu ne postoji čovjek koji je uspio smuvati ribu uz The Smiths.
– To je stvarno pretjerivanje. Naravno da postoje ribe koje vole Smithse.
– Naravno da postoje, ali postoje li tipovi koji vole ribe koje vole da pjevuše Heaven Knows I’m Miserable Now?
– Pričaš gluposti. Kakav god da si, uvijek postoji neko za tebe. Recimo: je li Janis bila najružnija, ali i teorijski i praktično najružnija riba na svijetu? Da? Ne da je imala momke, nego je imala i Cohena. Čovječe, Cohena!
– Oho!
– Šta?
– Oho-ho-ho! Šibica, eto šta!
– Nemoj me…
– O, da.
– Šit, jebem ti.
– Kažem ja: čovjek je, ono…
– Hajde nam ti to izmrvi, a ja ću ove torbe dolje…
– Hajde.
– …
– Ovo je ozbiljan šit.
– Ko će se sad dići.
– Ko bi uopšte poželio izaći iz sobe pune ploča i šita.
– Dižimo se. Domovina zove.
– Šta misliš, je li i njega zvala?
– Ko?
– Domovina. Njegova.
– Meni se čini kako je to tip koji bi na prvi zov Domovine zatvorio prozore i pojačao muziku.
– I ja mislim.
– Nema sumnje. Tačno možeš zamisliti kako njegovi gledaju vijesti, kako spikerov glas dopire u njegovu sobu, kako ga to nervira, kako se diže i pojača muziku, nešto stvarno moćno, Atmosphere ili Torn Curtain, recimo.
– Neprekidno mislim: kakav tip u ovoj selendri ima sve ove ploče?
– Šta misliš, je li on onaj sa naočarima?
– Ko bi drugi bio, ona baba? Uostalom, vidio si mu majicu.
– Koju majicu?
– Nisi ispod džempera vidio narandžastu REM majicu?
– Narandžastu, kao sa Green?
– To i jeste bila Green majica.
– Kako su njega?
– Ništa, tu, iza kuće.
– Je li nešto rekao?
– A šta bi rekao?
– Ne znam, nešto…
– Misliš, sve te knjige koje je pročitao i sve ploče koje je slušao, imajući to u vidu mora da je imao spremnu dobru repliku?
– Jebi se, znaš šta sam mislio.
– Pojma nemam.
– Znaš. On je bio drugačiji. Pa očekuješ da sa njim bude nekako… nekako drugačije.
– Bilo je isto.
– I ništa nije rekao?
– Ništa.
– Ko ga je?
– Onaj novi.
– Koji je ono bolesnik.
– Bolesnik, odmah se vidi.
– Ja bih se držao dalje od njega. Taj će napraviti neko sranje.
– U pravu si, bolje da pripazimo da ne upadnemo u neko sranje.
– Jebi se. Nego, daj mi najbolju stvar sa Green?
– World Leader Pretend.
– Ma daj. To je im je škart od The One I Love.
– Uopše nema snage da se prepirem sa tobom.
– I šta kažeš, tip ih sve odjebe i samo pojača muziku.
– Tako je.
– Kad razmisliš o tome, to je zaista, ono…
– Tako je. Bio je strašan tip.
Autor/ica
