Snježana Kordić u Mostaru: Jezik je izmišljeni razlog zašto je uvedeno razdvojeno školovanje u BiH

Povezani članci

• 75 godina od masakra u Babinom klancu: Žrtve imaju imena
• Dežulović: Kako je Mustafa ef. Grinch ukrao Bajram
• Pavle Radić: Antisrpski rasizam vladike Grigorija
• Dodik i muslimani
• Estradni spektakl
• Kamo su nestali Cukuni?

“Omladinski forum: dijalogom do razumijevanja” koji se u Mostaru održava od 14. do 16. ožujka 2015. godine otvoren je predavanjem dr. sc. habil. Snježane Kordić na temu “Jezik i nacionalizam: jezik kao izgovor za segregaciju u obrazovanju”. 

Piše: Nikola Vučić

Odaziv mostarskih studenata Univerziteta “Džemal Bijedić” i Sveučilišta u Mostaru na ovo predavanje bio je iznimno velik, a nakon predavanja učesnici su imali priliku razgovarati i postavljati pitanja predavačici. Studenti su s oduševljenjem i gromoglasnim aplauzom ispratili predavanje ugledne profesorice Kordić te i sami iznosili svoja mišljenja i stavove vezane za segregaciju u obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine, koja je ustvari odraz nacionalističkog i etno-političkog utjecaja na školstvo. Studenti su međusobno kroz razgovor podijelili svoja iskustva vezana za nacionalizam  i nacionalistički pristup jeziku, kao i sistemsku jezičnu cenzuru u pojedinim medijima, ali ponajviše na nastavi materinskoga jezika u srednjoj školi i na fakultetu.

Predavanje dr. sc. habil. Snježane Kordić studentima u Mostaru (14. 3. 2015.)

Lingvistica Snježana Kordić upoznala je studentice i studente s pojmom i definicijom policentričnog standardnog jezika te kazala kako su brojni slučajevi kada više nacija govori zajedničkim standardnim jezikom i da pritom postoje nacionalno uvjetovane jezične razlike, no bez obzira na te nacionalno uvjetovane razlike – kazala je – ne radi se o različitim jezicima jer govornici tečno razgovaraju.

“Takav slučaj je s austrijskom nacijom, njemačkom nacijom i s najvećim dijelom švicarske nacije. Odmah se prepozna da li govornik dolazi iz Švicarske, iz Austrije ili iz Njemačke jer razlike u standardu postoje na svim jezičnim razinama, od izgovora do leksika, gramatike i pravopisa”, istakla je Kordić te dodala kako teorija policentričnosti nije neka novonastala teorija, nego se u lingvistici primjenjuje već pola stoljeća na opis mnoštva jezika.

Tako se kao policentrični opisuju skoro svi veći evropski jezici i brojni neevropski jezici, npr. engleski, njemački, francuski, španjolski, portugalski, nizozemski, malajski, arapski.

“Naglašavam da je policentrični jezik standardni jezik jer ima niz domaćih fakultetskih profesora u čitavoj regiji koji kažu dobro to je jedan jezik, ali su to četiri standardna jezika. Time negiraju, kao što vidimo iz ove definicije, postojanje svih većih jezika u svijetu koji su policentrični standardni jezici. Jer po njihovome bi američki bio zaseban standardni jezik, australski bi bio zaseban standardni jezik, austrijski bi bio zaseban jezik. A u lingvistici nije tako.”

Dr. sc. habil. Snježana Kordić, lingvistica

SEGREGACIJA U ŠKOLAMA, JEZIČNI APARTHEJD:

“Pokušaji objektivnog pristupa temi jezika doživljavaju se kao napadi i dočekuju se erupcijom emocija. Političari, mediji i većina profesora materinskog jezika prešućuju sociolingvistički opis naše jezične situacije, i prave atmosferu u kojoj razumna i smirena diskusija o jeziku kao da nije moguća. Usadili su uvjerenje u sve slojeve društva da je jezik ugrožen od strane onog drugog naroda. I da je time doveden u pitanje opstanak vlastitog naroda i svakog pojedinca. Također su proširili uvjerenje da nacija ne može postojati ako nema zaseban jezik koji ne dijeli ni s jednom drugom nacijom. Što nije točno, kako nam svjedoče primjeri brojnih nacija koje postoje a imaju zajednički jezik s drugim nacijama. Tu činjenicu potpuno zanemaruju domaći političari i profesori jezika, i uzgajaju mit o podudarnosti nacije i jezika. To ide toliko daleko da u nekim školama postoji jezični aparthejd (Greenberg 2001: 26-27), tj. podjela učenika po nacionalnoj osnovi u različite razrede u ime navodno različitih jezika”, kazala je Kordić.

“A izgovor za razdvojenu nastavu – »školovanje na materinskom jeziku« – posve je apsurdan. Čak i najvatreniji pobornik odvojene nastave hrvatski lingvist Stjepan Babić priznaje o tim navodno »različitim standardnim jezicima« (2004: 108) »da kad naučite jedan, praktično znate i drugi«. Dakle, jezik je izmišljeni razlog zašto je uvedeno razdvojeno školovanje u BiH, a pravi razlog je drugi. Političari koji su uveli razdvojeno školovanje žele namjerno uzgajati predrasude i dijeliti po nacionalnoj pripadnosti jer računaju da će tako imati sigurne glasače na izborima. Kad ljudi ne kontaktiraju, ne druže se, onda uzgajaju predrasude jedni o drugima. Dok kad sjede u istom razredu, gledaju i čuju jedni druge, imaju iste probleme, iste radosti, i vide da predrasude nemaju osnove. Razni zastupnici odvojenog školovanja znaju reći da je to po uzoru na Švicarsku, npr. Josip Jurina, direktor Srednje škole Uskoplje kaže: “Ne znam zašto bi nekome smetalo da svi imamo nastavu na svom jeziku, to je težnja tih naroda da svoju djecu školuju na svom jeziku i mislim da to nije segregacija. Ako uzmemo za primjer Švicarsku, vidjet ćemo da ima tako strukturiran sistem obrazovanja da sva tri naroda imaju svoje škole sa nastavnim planom.” Međutim, on pogrešno govori: u Švicarskoj ne postoje tri naroda, nego samo jedan – Švicarci. Taj jedan narod govori tri različita, međusobno nerazumljiva jezika: jedan dio Švicaraca govori njemački, drugi dio Švicaraca govori francuski, treći dio talijanski. Dakle, jedan narod, tri međusobno nerazumljiva jezika. A u Bosni i Hercegovini je suprotno jer u BiH su tri naroda koja govore jednim, međusobno razumljivim jezikom. Iz ove direktorove rečenice vidimo i da on poistovjećuje jezik i narod, a to se ne smije raditi jer nije točno”, dodala je.

Ona je kazala kako najveću odgovornost za takvo stanje snose fakultetski profesori jezika:

“Kad domaći jezikoslovci lansiraju umjetne promjene, nastoje nekako navesti ljude da prihvate te njihove promjene, i zato s tim ciljem pokušavaju proširiti uvjerenje da je ispravno govoriti ne onako kako govori većina ljudi, nego onako kako domaći jezikoslovci kažu da treba govoriti. Što je motivacija domaćim jezikoslovcima, zašto to rade s obzirom da je to čak višestruko neetično. Neetično je jer ne govore istinu, a bit znanstvenika, bit profesora je da iznosi istinu. Nadalje, neetično je i zato što je jezik sredstvo za sporazumijevanje pa je dubinska izdaja vlastite struke raditi na pogoršavanju sporazumijevanja. Te promjene koje domaći jezikoslovci unose u jezik imaju za cilj otežavanje sporazumijevanja između nacija, a ujedno otežavaju sporazumijevanje i unutar vlastite nacije. To je toliko nemoralno kao kad bi medicinari čija struka je liječenje ljudi išli praviti ljude bolesnima. Zašto naši jezikoslovci rade tako neetične stvari? Zato što od takve svoje djelatnosti imaju niz osobnih prednosti.”

DOMAĆI JEZIKOSLOVCI I STANDARDNI JEZIK:

“Domaći jezikoslovci tvrde da nitko ne zna standardni jezik i da ga svi moraju učiti. To nije točno jer onda se ne bismo mogli sporazumijevati s ljudima izvan lokalne zajednice. Izvorni govornici znaju jezik i raspolažu podsvjesnim znanjem njegovih pravila. (…) Naše podsvjesno znanje jezičnih pravila je čak neusporedivno opširnije od pravila koja su lingvisti u stanju opisati u nekoj gramatici ili rječniku. Nijedan lingvist na svijetu nije dosad bio u stanju ni približno opisati sva pravila koja bilo koji izvorni govornik nekog jezika nosi u glavi, a da pritom nije ni svjestan da posjeduje neku posebnu vještinu.

Tvrdnju da nitko ne zna standardni jezik domaći jezikoslovci lansiraju s ciljem da uzdrmaju povjerenje ljudi u vlastita jezična znanja, uvjere ih da su takva znanja data samo izabranoj kasti jezikoslovaca, pa da se onda stanovništvo ne buni kad im jezikoslovci malo-malo dolaze s novosmišljenim ili davno zaboravljenim riječima i zadatkom da te riječi trebaju koristiti jer to je navodno »standard«. Sve to je, međutim, suprotno od standarda jer standardni jezik je ono što je najviše prošireno u upotrebi, što je neutralno, obično i što omogućava nadregionalno sporazumijevanje. A propisivanje i nametanje nije demokratska jezična politika. U demokratskom društvu standardno je ono što je u općoj upotrebi prošireno i neutralno. I svaka promjena u jeziku je određena od strane mase njegovih korisnika, i nakon toga jednostavno zapisana u priručnike, a ne naređena od strane nekog autoriteta, nekog lektora, nekog profesora. Jezik nije vlasništvo vlada ili profesora, jezik pripada svima, svakome tko ga koristi.”

Omladinski forum: dijalogom do razumijevanja | Organizatori: Nikola Vučić i Marko Vrljić

ČIST JEZIK = NACIONALISTIČKI MIT:

“Domaći jezikoslovci kažu da žele uspostaviti jezičnu čistoću koja je navodno nekada postojala. To mnogima na prvi pogled izgleda pozitivno jer čistoća je pozitivna riječ. Međutim, istovremeno to podrazumijeva odbojan odnos, negativan odnos prema onome tko je navodno zaprljao jezik i prema onome tko ne sudjeluje u čišćenju. Dakle, zagovaranjem navodno čistijeg jezika uzgaja se na perfidan način netrpeljivost prema ljudima. Čišćenje jezika povezano je sa stavom: želim biti čist od tog drugog naroda koji me prlja, ne želim imati dodira s njima. Moram naglasiti da čišćenje jezika nema veze sa znanošću. Čak je suprotno od znanosti. U lingvistici u svijetu se smatra da jezičnu čistoću ili purizam mogu zastupati samo lingvistički neobrazovani ljudi. Jer lingvisti znaju da u prošlosti nikada nije postojalo neko stanje čistog jezika i da nijedan jezik nije čist. Dakle, kad netko zagovara jezičnu čistoću, to automatski znači da nismo više na terenu znanosti, nego smo na terenu nacionalističkih mitova.”

(I) USTAV KAO IZGOVOR:

“Od domaćih jezikoslovaca može se čuti da se često pozivaju na ustav, na to da u ustavu piše da su to različiti jezici s različitim imenom. Međutim, to nema veze sa znanošću. Njemački lingvist Bernhard Gröschel je sproveo jedno istraživanje o nazivima raznih jezika u svijetu i naveo je 21 primjer kada ustav naziva jezik na jedan način, a lingvistika na drugi način. To dokazuje da lingvistika kao znanost o jeziku ima slobodu određivati svoje nazivlje. Domaći jezikoslovci nastupaju kao da je za postojanje jezika jako važno da bude u ustavu. Međutim, to nije točno. Ustav nije znak postojanja ili nepostojanja nekog jezika. Dokaz za to je podatak da 98 posto jezika na svijetu nije ni u jednom ustavu, a svejedno postoje. Još nešto o tome: ustav ne mora sadržavati ništa o jeziku. Npr. ustav Njemačke je takav, nema nikakvu odredbu o službenom jeziku. I ustav Velike Britanije je takav, i ustav SAD-a također. I razne druge države nemaju u svom ustavu ništa o jeziku. I nisu propale na kulturnom ili nekom drugom planu. Naprotiv. Znači, najbolje bi bilo da ni države u kojima mi živimo nemaju u ustavu ništa o jeziku.

Što se tiče naziva predmeta u školama u BiH, ako i dan-danas, 20 godina poslije rata, nacionalizam je još uvijek jači od neutralnog pogleda na naziv jezika, onda se predmet u školama može zvati »jezik i književnost« ili »naš jezik« ili »jezik nastave«.”

OMLADINSKI FORUM:

Drugi dan Omladinskog foruma, 15. 3., s početkom u 12 sati novinarka Paulina Janusz održat će predavanje na temu “Sloboda mišljenja i govora (danas)”, a nakon nje u 15 sati dr. Tanja Miletić Oručević održat će predavanje na temu “Ljudska prava: stazama slobode i jednakosti”. Na dan zatvaranja Omladinskog foruma, 16. 3. 2015., u Mostaru je fra Drago Bojić, koji će u 12 sati održati predavanje na temu “Religija i sukobi: između vjere i politike”. Sva predavanja održavaju se u kongresnoj sali hotela Bristol u Mostaru.

Omladinski forum održava se zahvaljujući financijskoj potpori Omladinske Fondacije SHL.