Snježana Kordić: Neprijatelj

Povezani članci

• Tomislav Marković: Čika Đole srpskoj deci
• Klemm Security na udaru Matice hrvatske
• Kako je papa političarima u BiH očitao lekciju
• Viktor Ivančić: RAPORT O NEPRIPADNOSTI
• “Milijarda ustaje” u subotu u Zagrebu
• Jedna regija, jedna ekonomija

Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”

Pripisivanje uloge žrtve vlastitoj naciji ide paralelno s pripisivanjem uloge dežurnog krivca drugoj naciji. Postojanje dežurnog krivca, postojanje neprijatelja povezuje vlastitu grupu, odnosno dovodi do toga da se ona uopće i formira. Odavno je zapaženo da integracijska ideologija nacionalne grupe “mora sadržavati predodžbu o neprijatelju, o zajedničkoj opasnosti da bi se grupa povezivala” (Lemberg). Već Sigmund Freud je utvrdio da je “uvijek moguće povezati znatan broj ljudi zajedno u ljubavi dok god se ostavlja neke druge ljude da prime manifestaciju njihove agresivnosti” (Bhabha).

Ta “predodžba o neprijatelju, o zlom, neprijateljskom principu, o zajedničkoj opasnosti koja dolazi s njegove strane djeluje na grupu kao vezno sredstvo. Susjed je istovremeno i protivnik. Barem dolazi u obzir kao takav. Njegova snaga je opasnost, njegova slabost je šansa za vlastito širenje moći” (Lemberg). Prikazivanje nekoga kao neprijatelja ima važnu ulogu jer “predodžba o neprijatelju može postati dominirajućim ili čak jedinim svojstvom pravljenja nacije” (ibid.).

Ne čudi stoga što se za nacije kaže: “nacije su zajednice koje zbog povijesne zablude vjeruju u zajedničko porijeklo i imaju zajedničkog neprijatelja” (Altermatt). Udruživanje grupa u naciju, “odluka za nacionalnu orijentaciju i nacionalni identitet povezana je s odlukom o tome tko je zajednički neprijatelj” (Dutsch). Zato “ako je nacionalizam ideologija prvog lica množine, koja govori ʻnama’ tko smo ʻmi’, onda je on također i ideologija trećeg lica. Ne može biti ʻnas’ bez ʻnjih’” (Billig).

Pritom “smo mi ono što drugi nisu, a drugi su ono što mi nismo. Iz te praznine i neodređenosti proizišao je možda onaj osjećaj kolektivne manije proganjanja svojstven nacijama koji, prema Eliasu Canettiju, drži mase zajedno. Definiran pomoću osjećaja proganjanja, ranjivi nacionalni identitet treba dakle vanjske neprijatelje, a ako se oni ne mogu odrediti, onda unutarnje neprijatelje, potencijalne izdajice, koji bi osjećaj zajedništva mogli dovesti u pitanje. Njih se u najboljem slučaju isključuje pomoću predrasuda. U najgorem slučaju ih se nasilno proganja i ubija” (Fritsche).

Poznato je da “hrvatski nacionalizam također koristi nacionalističke mitove i ʻdemonizaciju’ ʻnacionalnog neprijatelja’”: “Srbe se prikazuje kao smrtne neprijatelje hrvatske nacije i kao pripadnike neevropske civilizacije” (Sofos). Takvo “uvođenje jednog prilično proizvoljnog prijatelj/neprijatelj razlikovanja treba reducirati kompleksnu stvarnost i time služiti stvaranju kolektivnog identiteta. Taj ʻidentitet’ se, međutim, mora proizvesti nasiljem nad stvarnošću kako bi se njegova čistoća uopće uspostavila. Kod ʻkonstrukcije’ njegove nacionalne prošlosti traga se s mnogo napora za porijeklom, za tobožnjom cjelovitošću i kontinuitetom. Budući da kompleksnost povijesti tome pruža veliki otpor, već i kod toga ne ide bez nasilja” (Friedrich).

Zato se koristi “izmišljanje priča o porijeklu. Pričaju se izmišljene početne situacije, koje tako služe za legitimaciju današnjih odnosa” (ibid.). Sve te priče su “pojednostavljujući modeli objašnjavanja” (Friedrich/Menzel), one su mitovi koji stvarnost reduciraju na “lijep i ružan, dobar i zao, hrabar i kukavica” (Münkler).

U takvoj reduciranoj stvarnosti “mehanizam dežurnog krivca postaje od centralnog značaja za zajedništvo društva. Taj mehanizam se sastoji u tome da se nekoga markira kao ʻdrugog’ i isključi kako bi se osiguralo zajedništvo grupe koja isključuje ʻdrugog’” (Friedrich). Štoviše, kod nacionalizma i rasizma, dviju međusobno povezanih pojava “temeljni postupak sastoji se u isključivanju, odvajanju drugoga, stranoga od vlastitoga, pri čemu se svaka sličnost, svaka veza, svaka interakcija striktno poriče i tvrdi se da je razlika prirodno data. Važno je da se o toj razlici misli da je prirodna i nepromjenjiva. Vlastito, koje kod nacije nije vidljivo pomoću osjetila jer realno ne postoji, gledano je u obliku nacionalnog karaktera ili duha naroda. Budući da je i on krajnje neodređen i neuhvatljiv, morao se pomoću obaveznog školovanja širiti i nametnuti. Time je nestabilni identitet postao masovnom sviješću, koja je uvijek praćena strahom da će izgubiti tu karakternu masku, proširenu pod nazivnikom nacionalna posebnost” (Fritsche). Sve to skupa je razlog zašto “paranoična pripadnost nacionalnom identitetu graniči s bolešću” (Šundov).

S obzirom da je tzv. nacionalni identitet obična maska, “u mnogo slučajeva je ključ snage nacionalizma i osjećaja identiteta postojanje autsajdera, ʻnjih’, protiv kojih se vodi borba i čija dominacija ili potencijalna prijetnja naglašava neophodnost kolektivnih napora” (Ager). Onda “su uvijek ʻdrugi’ ti koji su nelojalni, nepošteni i koji započinju spiralu nasilja: ʻnaši’ postupci su opravdani okolnostima, a za ʻnjihove’ se kaže da odražavaju pokvarenost karaktera, zaista, baš onu pokvarenost koju poričemo kod ʻnas’” (Billig).

Istina, koliko god je praktično imati dežurnog krivca, imati neprijatelja kojeg se može optužiti za sve, toliko je neugodno kad nas netko podsjeti da “narod koji svoj vlastiti identitet determinira u neprijateljstvu protiv nekog drugog naroda mora se označiti kao fašistički” (Konrad).

Budući da grupu povezuje neprijateljstvo prema onome koga se označilo kao ʻdrugog’, ne čudi što se na južnoslavenskim prostorima neprijateljstvo brižljivo uzgaja. Zapaženo je da “grupe a pogotovo manjine koje žive u konfliktu jedne s drugima često odbijaju približavanje ili gestu tolerancije onih drugih. Zaokruženost njihove netrpeljivosti bez koje se ne bi mogli dalje boriti izgubila bi na konturama. Unutar određenih grupa može čak biti znak političke mudrosti paziti da neprijatelji postoje kako bi se zajedništvo članova grupe učvršćivalo i grupa ostala svjesna da je to zajedništvo od životnog interesa za nju” (Hobsbawm).

Protiv uzgajanog neprijatelja se brzo može napraviti rat, a “ti ratovi predstavljaju doba junaštva nove nacije. Mit o tom dobu junaštva vezuje i obavezuje. Vlastito junaštvo može se dokazati samo u borbi protiv nekog neprijatelja. Što je on moćniji, opasniji i više zao, tim nužnije je zajedništvo protiv njega, tim zaslužniji je otpor, borba i pobjeda” (Lemberg). Njegovanju neprijatelja bitno pomaže religija, kakav je slučaj i kod nas, jer “religijske i ideološke zajednice s univerzalnim zahtjevom ispunjavaju misionarski zadatak da nevjerničku okolinu preobrate. Svi oni žive od svog neprijatelja” (ibid.).

Koliko je postojanje vanjskog neprijatelja praktično, vidi se po tome što se “upućivanjem na njega opravdavaju žrtve koje zajednica zahtijeva od pojedinca: vojna služba, porez, disciplina, dokazi lojalnosti” (ibid.). Žrtva mijenjanja jezika, koju jezikoslovci danas traže od hrvatskih govornika, također se opravdava upućivanjem na vanjskog neprijatelja. Žrtva u obliku korištenja purističkih, zastarjelih ili novoizmišljenih riječi dokazuje lojalnost hrvatskom nacionalizmu.

Za političke elite je postojanje neprijatelja praktično i zato što se bilo kakav “nedostatak uspjeha može spremno pripisati vanjskim ili unutrašnjim neprijateljima. To je, naravno, besmislica, ali politički neobrazovan narod podliježe takvim iskušenjima kad je suočen s velikim i naizgled nepremostivim problemima” (Schöpflin). Znajući ovo svojstvo politički neobrazovanog naroda, vladajuća elita koristi nacionalističku propagandu, koja ne samo da ukazuje na vanjske neprijatelje nego kontinuirano “pokazuje da još uvijek u državi ima neprijatelja, izdajica, kontrarevolucionara koje treba otkriti i uništiti” (Lemberg).

Snježana Kordić

Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;

Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.

Foto: Nacional