Smrtni udarci sveučilišnoj autonomiji

Izdvajamo

• Na koncu, da u Neumu nije održan znanstveni nego politički skup, i da je znanstvena zajednica zloupotrijebljena u najbezobzirnijoj formi, svjedoči i način kako je isti završio. A završio je, pročitah, usvajanjem zaključaka – koji s masom referata, najavljenih u Čovićevu dnevnom biltenu, nemaju ama baš nikakve veze. I ne samo to. Neumski je „znanstveni skup“ valjda jedini za koji znam – a sudjelovao sam na barem dvjestotinjak njih širom svijeta – koji završava zaključcima. Jer, radi onih kojima je to strano, zaključci nigdje u svijetu nisu dio sadržaja znanstvenoga skupa. I, gdje god postoje oni, znanstvenost je farsa – a u prvom planu je sve ostalo.

Povezani članci

• Posavinu opet izdaju „legalni i legitimni“ Hrvati
• GUŠENJE POBUNE U TUŽILAŠTVU KANTONA SARAJEVO: Tužioci pisali o kriminalu Dalide Burzić, Tegeltija sve prikrio
• I dijaspora odlučuje o sudbini Mostara, registracija do 6. oktobra
• Balkan prolaz
• Dan Republike Srpske: U slavu genocida
• Objedinjavanje na dobrobit svih

Zaključcima je u Neum privedenoj znanstvenoj zajednici dano do znanja da se time njezina instrumentalizacija ne okončana. Dapače, istom drilu će biti podvrgnuta i slijedće godine – u vrijeme predizborne kampanje – kada će se, kako se navodi, svi ponovo okupit „u cilju praćenja i provedbi danas usvojenih zaključaka i definiranja pomaka u svim sferama kulturnog, društvenog i političkoga života u BiH“. Hoće li znanstvena zajednica pristati na još jedno ponižavanje? Sačekajmo – no, ako je temeljem današnjega stanja stvari suditi, ni to ne treba isključiti.

prof.dr. Slavo Kukić

Da sveučilišna autonomija nije ljepši dio ružne nam ukupne stvarnosti, nego također demagoško prodavanje magle, desetljećima dugo nije nikakva tajna. Ali, da politički moćnici ne prežu ni od najotvorenijeg jurišanja na nju, e to je već iskustvo novijeg datuma.

O srednjovjekovlju najvećeg bosanskohercegovačkog sveučilišta, Univerziteta u Sarajevu, u vezi s iskazanom brigom o „religijskim pravima“ njegovih studenata i djelatnika, na tanane sam pisao i do sada. I stoga mi se ne čini potrebnim tome detaljnije vraćati. Ali ukratko, čisto podsjećanja radi, senatori sarajevskog sveučilišta odbiju a onda, k tome još i jednoglasno, usvoje inicijativu tamošnjega Studentskog parlamenta i članicama Univerziteta preporuče da u pripremi akademskog kalendara vode računa da u vrijeme džume oslobode od bilo kakvih obveza i studente i nastavnike – jer eto, ne žele ih dovoditi u poziciju da biraju „između obavljanja vjerske obveze i obrazovanja zbog kojega su i upisali fakultet“.

Nastranu što ta odluka udaljava sarajevsko sveučilište od evropske i svjetske akademske prakse – i što daje za pravo onima koji o islamizaciji glavnog grada svakodnevno zbore. No, zašto umni ljudi, a u senatu ove sveučilišne asocijacije ima ih i umnih i s evropskim mentalnim kodom, tako nisko padoše? Ne znam, ali ne treba isključiti i mogućnost da im, barem dobrom dijelu njih, odluka nije plod ni individualnih, ni kolektivnog uvjerenja – i da bi ona mogla biti također rezultat političkog pritiska kojem su bili izloženi. Jer, prisjetimo se, pohvale odluci Senata dođoše po principu brže-bolje – od muftije sarajevskog, a potom i kantonalnog ministra obrazovanja. Tko kaže da joj, po istom principu, i s istih adresa, nisu prethodili i pritisci, pa i prijetnje.

Ili, dobar dio prošle godine javnost je zabavljana događanjima i na Univerzitetu u Bihaću. Nauživala se otvorenih pisama, poziva u pomoć zbog spašavanja sveučilišne autonomije, upozorenja kako su tamo prisiljeni živjeti u uvjetima odbijanja svakog prava na slobodnu misao itd. No, prvi put je bila u prilici uvjeriti se na što su sve politički moćnici spremni kako bi visokom obrazovanju nametnuli svoja, kadrovska i ina rješenja. Na odluke senata i upravnog odbora, kojima se razrješava rektora, kantonalni ministar obrazovanja reagira na način da ih proglašava nevažećima, uvodi prinudnu upravu, ali i mijenja zakon o visokom obrazovanju tako da funkcije rektora i predsjednika senata spaja u jednu.

I ne samo to. Kako bi se u izboru novog rektora osigurao prolaz svojim ljudima, isto ministarstvo organima upravljanja šalje okružnicu s imenima profesora koji, jer se javno suprotstaviše ataku na sveučilišnu autonomiju, ne mogu biti birani nigdje – kako na mjesto rektora, prorektora, dekana i prodekana, tako ni na sve druge izborne pozicije ovog sveučilišta. I upozori ih, dogodi li se to, gospodin ministar će postupiti kao i u slučaju ranije smjene njegova rektora – takve odluke i izbore svojim aktom proglasiti ništavnima.

Slična priča se prethodnih dana i tjedana ponavlja i na Univerzitetu u Tuzli. Tamošnji kantonalni premijer, naime, nije mogao prihvatiti da, njegova partija i on posebice, ne ureduju u životu i sveučilišne zajednice. A budući im to, bar u mjeri na kojoj su istrajavali, nije omogućavano, zaludu što je vojnik iste te partije i siroti rektor, premijer se odlučuje na ono što isključuje svaku neizvjesnost – preuzimanje kontrole nad Univerzitetom u vlastite ruke. Skupština tuzlanskog kantona, i to na hitno sazvanom zasjedanju, mijenja Zakon o visokom obrazovanju – a po usvojenim izmjenama rektoru, prorektorima i upravnom odboru prestaje mandat, dok istodobno nadzor nad radom Univerziteta, koji uključuje i postavljanje vršitelja dužnosti rektora, preuzima kantonalna skupština.

Nije uopće sporno da je time sveučilišna autonomija pogažena na najuvjerljiviji mogući način. Pitanje je samo što bi se u budućnosti još moglo događati. A objektivno, može svašta. Isključiti ne treba ni najizravniji juriš na nepodobne. Uostalom, glave dvojice uglednih profesora, Begića i Delića, tražene su i prije odstrela donedavnog rektora – a budući on na to nije bio spreman, sada je, skidanjem njegova skalpa, teren i u vezi s tim očišćen.

Bio bi, na koncu, grijeh zaobići i silovanje kojemu je izloženo i sveučilište na kojem provedoh radni vijek. I da budem jasan, nije to nešto što se događa samo danas. Uostalom, politički juriš sam, prije pet godina, na vlastitim plećima i sam osjetio. Zbog nemogućnosti da se fakultetu, na kojemu obavljah dužnost prodekana, nametne politička volja, urađeno je nešto što neodoljivo podsjeća na ono u Tuzli i Bihaću – ili pak, iz čega su u Bihaću i Tuzli mogli i „učiti“. Upravno vijeće oduzima mandat svim dekanima i prodekanima, a potom ih ga i vraća, osim ljudima na Ekonomskom fakultetu. Jer, oni nisu bili spremni izvršiti ono što se od njih tražilo – i što je suprotno etici akademske zajednice. I morali su ići.

Ono, međutim, što je učinjeno ovih dana, još veći je udar na dostojanstvo – i Sveučilišta i njegovih djelatnika. U Neumu je, naime, održan skup  „Hrvati BiH – nositelji europskih vrijednosti“. Lider HDZ-a uvjerava javnost kako je to bio isključivo znanstveni skup. I da se njime, k’o biva, htjelo dobiti mišljenje znanstvene zajednice o položaju Hrvata, ali i pravcima razvoja BiH koji osiguravaju njihovu jednakopravnost. Nažalost, sve upućuje da neumska maskarada sa znanošću i nije imala neke veze. I da je znanstvena zajednica zloupotrijebljena na najružniji mogući način. Iako, ne treba zaboraviti i još nešto – da je nekolicina članova te iste zajednice i sama dio osmišljavanja i realizacije neumskog udara na akademsku čast i intelektualni integritet kolega sveučilištaraca.

No, zanemarimo to – i vratimo se sudu kako je neumsko sijelo klasično političko. Na to, uostalom, upućuje masa detalja. Iz medija, recimo, saznah da je istinski organizator skupa, zapravo, lider HDZ-a osobno – istina, u kapacitetu člana državnog predsjedništva. Iz njegova mostarskog ureda su, pročitah, slane pozivnice za dostavljanje referata za neumski skup – a već ta činjenica otvara prostor spekulacijama. Jer, kakve veze ima politički ured i znanost? Svugdje u svijetu – nikakve. No, tko zna, možda smo ovdje i po tome drugačiji od svijeta.

U Neumu se, potom, zahvaljujući medijima, moglo vidjeti i kome su pozivnice za referate poslane. Ukratko, tamo se redom, od prvog do zadnjeg, nađoše dužnosnici Čovićeve partije, od općinske do državne razine – koji sa znanošću, u pravilu, imaju veze koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama, s internetom.

Ali, zato nije bilo onih koji bi tamo, da se radilo o znanstvenom skupu, trebali biti. O evropskim vrijednostima su, recimo, da im je to bio cilj, u Neumu mogli čuti od profesora, i to ne bilo čijeg nego profesora mostarskoga sveučilišta, više nego od svih dolje okupljenih skupa – a u prilog čemu govori i petnaestak njegovih knjiga, i to baš o Evropi i evropskim vrijednostima. A pročitah, nije ga bilo. Poziv za neumsko sijelo, potom, ne dobih ni sam – iako, 28 mojih knjiga, među kojima ih je barem polovica posvećena analizi BiH kao države i društva, sugeriraju da bih im, gledajući ih u oči, mogao naći stotinu razloga zašto ono što čine s evropskim vrijednostima baš i nema neke veze. Na koncu, pročitah, tamo nije bilo mjesta ni za najznačajnije hrvatske institucije i intelektualce Hrvate iz Bosne. Nigdje ni Napretka, ni Hrvatskog narodnog vijeća, ni predstavnika Crkve, ni mnogih uglednih intelektualaca.

I naravno da sve to tjera na pitanje – zašto? Zašto su, ako se radi o tako važnom „znanstvenom skupu“, zaobiđeni svi oni – i pojedinci i institucije? Nije vrag da o tome meritornije mogu zboriti oni koji završiše studije a da ne znaju nikoga iz svoje generacije – ili, pak, oni kojima čak ni to nije pošlo za rukom? Ili je, što je puno vjerojatnije, po srijedi nešto posve drugo – da je trebalo zaobići sve koji bi mogli narušiti dojam o svenacionalnom, u ovom slučaju „znanstvenom“ konsenzusu u vezi s onim što je dio Njegove volje.

Da neumsko „umovanje“ nema specijalne veze sa znanošću svjedoči i još jedan detalj – o njemu, niti jednom rječju, javnost nije izvijestio nitko iz znanstvene zajednice. Evo uostalom, tko je od uglednih znanstvenika bio dolje? I gdje ste to pročitali? Nigdje. Ali, zato ste za skup saznali iz javnih istupa političara – što s ovu, što s onu stranu državne međe. No, i to je činjeno na način koji Hrvatima ove zemlje može samo zadati nove muke. Jer, o tome kako BiH treba urediti lekciju drže, ne političari ove nego druge zemlje. U to se uvjeriti mogao svatko tko je iole pažljivije pratio medijske izvještaje. Ovdje dođu i lekciju drže predsjednica i ministar vanjskih poslova druge države. A to je moguće shvatiti samo na dva načina – ili da i sami vjeruju kako su Hrvati BiH nedozreli i kako im treba tutor, ili da su im se pojavili apetiti koje je u prvoj polovici devedesetih imao i njihov politički uzor.

Na koncu, da u Neumu nije održan znanstveni nego politički skup, i da je znanstvena zajednica zloupotrijebljena u najbezobzirnijoj formi, svjedoči i način kako je isti završio. A završio je, pročitah, usvajanjem zaključaka – koji s masom referata, najavljenih u Čovićevu dnevnom biltenu, nemaju ama baš nikakve veze. I ne samo to. Neumski je „znanstveni skup“ valjda jedini za koji znam – a sudjelovao sam na barem dvjestotinjak njih širom svijeta – koji završava zaključcima. Jer, radi onih kojima je to strano, zaključci nigdje u svijetu nisu dio sadržaja znanstvenoga skupa. I, gdje god postoje oni, znanstvenost je farsa – a u prvom planu je sve ostalo.

Na koncu, zaključcima je u Neum privedenoj znanstvenoj zajednici dano do znanja da se time njezina instrumentalizacija ne okončana. Dapače, istom drilu će biti podvrgnuta i slijedće godine – u vrijeme predizborne kampanje – kada će se, kako se navodi, svi ponovo okupit „u cilju praćenja i provedbi danas usvojenih zaključaka i definiranja pomaka u svim sferama kulturnog, društvenog i političkoga života u BiH“. Hoće li znanstvena zajednica pristati na još jedno ponižavanje? Sačekajmo – no, ako je temeljem današnjega stanja stvari suditi, ni to ne treba isključiti.