ENG
Smrad profiterskog mentaliteta
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Izdvajamo
- Priča o smradu u Sarajevu, priča je o generalnom i utemeljenom odnosu prema pameti, znanju i sistemu. Naravno da postoje ljudi koji znaju gdje su rješenja, kao što su znali i oni prije više decenija. Razlika je u tome što ih niko danas ne pita. A nema sistema u kojem su pamet i znanje imali status i mjesto, poštivali se i koristili na dobrobit stanovnika grada. Baš kao što danas glupost i neznanje često ciljano ujedinjeni, imaju mjesto i svrhu u korist pojedinaca i grupa na vlasti. I sada stari, poznati i priznati stručnjaci do akademika predlažu efikasna i moderna rješenja, ne ni toliko skupa u odnosu na razarajuću štetu uništavanog grada i zdravlja ljudi. Ona su na tragu nekada već poznatih saznanja i o ruži vjetrova i pravaca strujanja kroz kotlinu...Predlažu mobilne stanice, dronove opremljene senzorima koji u svakom momentu mogu dati podatke o mjestima i koncentraciji gasova i ko zna čemu još u suprotstavljanju raznim smradovima proširenim u zraku. I glavama.
Povezani članci
Nije priroda kriva za ovo u čemu se gušimo i što nesnošljivo tukne. Krivi su oni što su se dočepali uživanja i raznih profita u bezakonju, osionosti do primitivizma, u neznanju a sili, u blagodetima vlasti koja im je važnija od svakog oko sebe, zdravog i bolesnog. Istinska drama sarajevskog smrada je u poraženoj pameti koju je nadjahao gabarit »nove klase«.
Prije neko veče usred Sarajeva, u magluštini do neprepoznavanja ničega na par metara, prođe žena umotana šalom da joj se ni usta ni oči ne vide gunđajući za sebe…bože kako smrdi, užas… I jeste da gore nije moglo biti. Zapamtio sam taj usputni, nebitni svakodnevni momenat na ulici po očajničkom pominjanju smrada i smoga. Po potpuno razložnom jadanju, ma koliko muka sa smogom uvijek nekako logičnije i spontano vuče na to kako se ništa ne vidi, a ne kako smrdi. A eto, u nekad šeher Sarajevu dobacili smo dotle.
Ne bih se više sjetio one žene i jedva razumljivog prigušenog mrmljanja da mi ne dođe sutradan do ruku novinski tekst koji je, zapravo, prepričao jednu tv emisiju o smogu. Shvatio sam – prevashodno o svekolikom smradu koji se evo nakupio unaokolo minulih nekoliko decenija, pa ne samo da ne popušta i ne samo da je u kombinaciji s maglom, već je svakim danom sve veći i veći i kad sunce prži sa plavog neba. Naravno, u kombinaciji s ljudskim jadom, »zagušljivom pameću« i novom realnošću.
Nije priroda kriva za ovo u čemu se gušimo i što nesnošljivo tukne. Krivi su oni što su se dočepali uživanja i raznih profita u bezakonju, osionosti do primitivizma, u neznanju a sili, u blagodetima vlasti koja im je važnija od svakog oko sebe, zdravog i bolesnog. Istinska drama sarajevskog smrada je u poraženoj pameti koju je nadjahao gabarit »nove klase«.
One što se godinama u nelagodi sklanjala od obrazovanja i pameti, profesionalizma i mudrosti a sad se šprda sa znanjem arhitekata, urbanista, inženjera, akademika, zakonodavaca, svih onih koji su davno prije rata umjeli i sa smogom i maglama raznim pa znali izračunati, izmjeriti, nacrtati, onda to unijeti u zakone i obaveze pa kontrolirali, čuvali i branili. I učili one što dolaze kako se sve to radi. Nije bilo pitanje otkud to i zašto. Pametni su znali a neznalice morale poštovati ne samo sebe radi već prevashodno i radi koristi zajednice. To se onda zvalo država i društvo.
Od prijatelja, starog arhitekte, čuo sam minulih dana rezigniranu konstataciju na koju me vratila i izjava sugovornika iste struke u onom novinskom tekstu. O sarajevskoj kotlini zatvorenoj brdima sa dvije strane. Interpretirana pojednostavljeno i amaterski, ta izjava glasi: »Prije rata postojalo je nešto što smo mi, arhitekti i urbanisti poznavali kao ružu vjetrova…Bila je to obavezna činjenica o pravcima vjetrova koji dolinom pušu, a o kojoj se moralo voditi računa u svim urbanističkim planiranjima i gradnji na temelju tih planova. Danas je niko više i ne pominje jer je interes investitora koji grade neboderčine i ‘poprečne’ mastodonte po kotlini jači od interesa zajednice…«
I poznati stari sarajevski arhitekta vraća nas na ono što je za ovaj grad bilo notorno, a više ne postoji: »Svojevremeno, do rata, objekti su se uz sasvim male izuzetke okretali u pravcu istok-zapad da ne bi pravili branu protoku vjetrova na pravcu strujanja. Sada vidite da se grade čitavi blokovi visokih zgrada u obrnutom pravcu. Praktično podižemo branu strujanjima vjetrova usred grada, presjecamo grad na dva dijela zadržavajući i koncentrirajući tim branama maglu, smog i smrad koji se u kotlini zadržavaju danima.«
Uz višestruko povećani broj automobila kojima se turira gradom do besvijesti i da bi se pokazalo, a često bez praktične potrebe, uz nove kotlovnice za grijanje i druge potrebe, uz lažno prikazivanje količine otrova kojeg izbacuju potrošači da ih se ne bi diralo – tu smo gdje smo…Naravno, i uz urbanistička rješenja bezmalo isključivo diktirana interesima onih što grade i svoj interes naplaćuju. Vlastima koje od toga imaju kratkoročne koristi uzimanja »po građevini« i ne pada im na pamet išta drugo osim punjenja budžeta za potrebe onih nebrojenih što ih je zaposlila »stranka, nacija i familija«.
To se sve podmiruju na ovakav način i naravno u dogovorima s onima koji su – investitori, uglavnom opet naslonjenima na vlast i proisteklima odatle. Njih ruže vjetrova, strane svijeta i vrhovi na svjetskim listama oboljenja disajnih organa i krvotoka ne zanimaju. O broju oboljelih informacije stižu uglavnom iz svijeta, od onih što se bave crnim statistikama i pominju nas među šampionima.Do koje je mjere sav postojeći smrad od smoga i dima izrastao iz smrada jednog novog, profiterskog mentaliteta, sve do nečega što se drsko naziva sistem, govori i pričica o organiziranom lažiranju podataka koje emiteri raznih otrova moraju da prijave. U jednoj od firmi koja je zagađivač – kažu za TV ovim povodom – potpuni je paradoks. Pošto ne lažu podacima o količini zagađenja što ga ispuštaju, a plaćaju Fondu za zaštitu okoliša onoliko koliko podaci kazuju i odgovaraju istini, prolaze mnogo gore od onih koji očigledno varaju u prikazanim podacima o zagađenju. Svi to znaju, uključujući i »državu« i ništa. Naravoučenije je: što bolje i više slažeš, manje uplaćuješ u onaj Fond. Tebi bolje i to je najvažnije. Fondu za zaštitu okoliša manje, ali koga se to tiče. U ono laganje o podacima i neko se u administraciji sigurno »ugradio«, ovako ili onako.
Priča o smradu u Sarajevu, priča je o generalnom i utemeljenom odnosu prema pameti, znanju i sistemu. Naravno da postoje ljudi koji znaju gdje su rješenja, kao što su znali i oni prije više decenija. Razlika je u tome što ih niko danas ne pita. A nema sistema u kojem su pamet i znanje imali status i mjesto, poštivali se i koristili na dobrobit stanovnika grada. Baš kao što danas glupost i neznanje često ciljano ujedinjeni, imaju mjesto i svrhu u korist pojedinaca i grupa na vlasti. I sada stari, poznati i priznati stručnjaci do akademika predlažu efikasna i moderna rješenja, ne ni toliko skupa u odnosu na razarajuću štetu uništavanog grada i zdravlja ljudi. Ona su na tragu nekada već poznatih saznanja i o ruži vjetrova i pravaca strujanja kroz kotlinu…Predlažu mobilne stanice, dronove opremljene senzorima koji u svakom momentu mogu dati podatke o mjestima i koncentraciji gasova i ko zna čemu još u suprotstavljanju raznim smradovima proširenim u zraku. I glavama.
Kažu da je Akademija nauka još proljetos puno toga predložila gradskim i kantonalnim vlastima, »no niko ih nije shvatio ozbiljno…« Ili su ih shvatili preozbiljno pa zaključili da im se to znanje ne isplati, propašće im kopanje novih temelja za neboderčine na sjajnim zelenim placevima. Šta ima veze što će biti nastavak onih zidova što koče otpuhivanje magli. A možda je baš i dobro što nema propuha, nikad ne znaš šta će strujanje i propuh donijeti. Ustajalost je vazda najsigurnija. Kad puhne, ko će znati odakle je puhnulo i šta će odpuhati…
Kaže na kraju teksta što prepričava razgovor u onoj tv emisiji o smogu, ustajalosti zraka i propuhu, da su se svi sagovornici složili kako je neophodan »sistemski pristup problemu i uključenje struke koja je zainteresirana da pomogne…« Da nije do kraja iskreno i naivno, bilo bi smiješno. Sistem, struka, zainteresirani da pomognu, pomoć uopšte kao takva…pa to je ono protiv čega je bezmalo svekoliki ciljani smrad ili najblaže kazano sljepilo pred tim smradom. Ta nova realnost nije pala s neba. Ona je demokrataski izglasana, nije priroda za to kriva. Ona se jadna bori koliko može. Ali je skoro nemoguće protiv užasne političke i lopovske kalkulacije koja uključuje programski sputavanje struke, znanja, sistema pa i puke zainteresiranosti da se pomogne. A prije svega onih ljudi koji razmišljaju u tim čestitim i profesionalnim kategorijama, drugačije vaspitani i valoriozirani uz drugačije civilizacijske kodove.
Nasuprot borcima protiv smradova, pobjednici su evo već tri decenije proizvođači raznih magli, oni kojima ne trebaju istinske diplome za to jer im je nauka druga. A ako nekad nekome od manipulatora i zatreba diploma koja će da potvrdi kako je kobajagi naučeno šta su vjetrovi, kako i zašto nastaju, otkuda pušu i gdje nestaju, kako se to sve snimi u mobilnim stanicama, senzorima i dronovima, prebaci na računare, pa upotijebi u urbanizmu i medicini…e onda se takva diploma kupi ili »organizira«. Za pravu školu i diplomu je ovdje samo onaj ko nije ni za šta drugo (mudra kafanska). Oni što su prave škole htjeli, voljeli i završili, ili su otišli, ili se pakuju. Zato i smrdi. Šta ima veze kad se većina ostalih na smrad navikla, ili će se navići.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
