Slučaj zastava

Izdvajamo

• U osnovi, Plenković se ponaša kao tipičan obiteljski nasilnik koji je izvan kuće manji od makova zrna. Zavođenje čvrste ruke u ambijentu doma, gdje utvrđuje podjelu na "dvije Hrvatske", podobnu i nepodobnu, kompenzacija je za samoprijegorno kimanje glavom s vanjske strane kućnog praga.

Povezani članci

• Predsjedničke laži
• Dežulović: Poster za neizdrkane male ustaše
• Što je više kleveta i laži, Čović nam je miliji i draži!
• Dobro jutro Sarajevu, Mostaru i Banja Luci
• Ratko Mladić, sveta krava države Srbije
• Sramotno! Vlast bije narod: Obezbjeđenje premijera Bevande bukvalno pretuklo demostrante

Ocjena Zorana Milanovića o isticanju izraelske zastave na zgradi Ministarstva vanjskih poslova kao “idiotskom potezu” istovremeno je i sasvim točna i sasvim promašena. Jedini istinski “idiotski potez”, naime, predstavlja vješanje hrvatske zastave na zdanje u kojem se kroji vanjska politika Hrvatske

Piše: Viktor Ivančić – Novosti

Onoga dana kad je zastava Izraela izvješena na zgradu Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu – što je Zoran Milanović s punim pravom nazvao “idiotskim potezom” – Franjo Tuđman, utemeljitelj hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice, okretao se u grobu. Srećom, grob je dosta prostran, pa je poglavarkova rotacija prošla relativno udobno.

U “Bespućima povijesne zbiljnosti”, objavljenim prije nego je došao na vlast, Tuđman je politiku “židovskog naroda” u Izraelu s posebnim autorskim sladostrašćem, na više mjesta, etiketirao kao judeo-nacizam. Recimo: “Primjer židovskog naroda bio je i ostao povijesno višeznačno poučan. Nakon svega što je pretrpio u povijesti, naročito onog strahovitog stradanja u drugom svjetskom ratu, židovski će narod za veoma kratko vrijeme povesti prema palestinskom narodu tako okrutnu, genocidnu politiku da je s pravom okrštena kao judeo-nacizam” (str. 160). Eto, piše Tuđman, “na kakve sve spoznaje upućuje ovaj malen povijesni korak od naci-fašizma na judeo-nacizam”.

Kao argumente za taj sud navodi izraelske “žestoke kopnene i zračne napadaje” na palestinska naselja u Libanonu, u kojima “redovito ponajviše stradava nemoćno civilno pučanstvo, žene i djeca”, jer se vodi računa o što većoj “učinkovitosti u nanošenju žrtava”, te se “napadaji čine i razornim i zapaljivim bombama”. Tu “nije riječ o odmazdi”, tvrdi pisac “Bespuća”, nego o “dugoročnoj politici i strategiji na crti ‘konačnog rješavanja’ palestinskog pitanja”, a ono što je karakteristično – i na čemu Tuđman naročito inzistira – jest da “nitko od Židova ne diže glasa prosvjeda”. Cijeli je “židovski narod”, bez izuzetka, zahvaćen judeo-nacističkom groznicom.

Puni sjaj poglavarkova antisemitizma, međutim, dolazi do izražaja stotinu i nešto stranica dalje, kada u fokus stavlja “njemački narod” u Trećem Reichu, čiju historijsku rolu sagledava iz sasvim drugog rakursa. Na primjer: “Ne bi trebalo zanemariti povijesnu činjenicu da golema većina njemačkog naroda niti je sudjelovala u izvršenju niti je znala za provedbu genocida. Čak i za većinu državnih i nacističkih dužnosnika ‘konačno rješenje’ židovskog pitanja značilo je tek da Židovi moraju napustiti Njemačku” (str. 292).

Tako je dakle kod poglavarka izgledao “malen povijesni korak od naci-fašizma na judeo-nacizam”: iako su svim Židovima poznati svi prljavi detalji o genocidu nad Palestincima, “nitko od Židova ne diže glasa prosvjeda”, dočim “golema većina njemačkog naroda” o istrebljenju Židova u Hitlerovoj Njemačkoj nema blagoga pojma, a “čak i za većinu državnih i nacističkih dužnosnika” to je potpuno nepoznata stvar. Kompletan “židovski narod” do grla je uronjen u zločine, dok “golema većina njemačkog naroda”, skupa s većinom državnih funkcionera, sa zločinima nema veze. Naci-fašizam se manifestira kroz individualna, a judeo-nacizam kroz kolektivna izopačenja.

I sada, zaslugom ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, na službenoj zgradi države koju je slavni revizionist i antisemit utemeljio, vijori se izraelska zastava! Da stvar bude apsurdnija, prije svega dvije godine, tumačeći zbog čega Vlada s gnušanjem odbija prihvatiti kandidate za ambasadore koje predlaže predsjednik Milanović, ministar Grlić Radman izgovorio je čuvenu misao: “To je apsurdno. Kako netko tko je bio protiv Franje Tuđmana može predstavljati državu?!”

Krasan nesporazum: zakon spojenih apsurda doveo je do toga da žučljivi glorifikator Franje Tuđmana “predstavlja državu” potezom koji, osim što je “idiotski”, suštinski vrišti “protiv Franje Tuđmana”. Eto čime rezultira solidno diplomatsko iskustvo – ministar vanjskih poslova bez problema uspijeva u isti mah veličati Najdražeg Pokojnika i pljuvati po njegovu grobu.

Ipak, ne treba brzati sa zaključcima. Jer i poglavarko je, kao što znamo, izdanje svojih “Bespuća” na engleskom jeziku (tiskano o trošku Vlade RH) očistio od antisemitskih reminiscencija, prilagođavajući ga međunarodnim standardima i očekivanjima, s tim da je izbačena građa bila znatno obilnija od one citirane u ovome članku. Da je kojim nesretnim slučajem poživio stotinu i jednu godinu, a k tome i izbjegao Hag (što je još teže zamisliti), sasvim je moguće da bi zastava Izraela danas lepršala na zgradi hrvatskoga ministarstva zahvaljujući njegovoj direktivi. Prije toga bi, dakako, antisemit dobio važan telefonski poziv iz inozemstva…

Ljigava dvoličnost je, tradicionalno, u najužoj vezi s borbom za “ugled Hrvatske u svijetu”, za stečevinu koja se neumjereno slavi unutar kuće, a vani je nitko ne uočava. Sada je pak ta stvar sa zastavom išla po uhodanoj proceduri: ministar pleše kako premijer svira, a premijer svira kako “Zapad” dirigira, bez obzira na to maše li komandnom palicom Joe, Ursula ili netko treći.

Osnovno obilježje hrvatske vanjske politike je, kako već samo ime kaže, to što je ona bez ostatka vanjska, to jest da je vanjska ne samo u teritorijalnom pogledu, nego i u pogledu odlučivanja. Nacija se, primjerice, već duže vrijeme silno zabavlja navadom Andreja Plenkovića da u nevjerojatne “međunarodne uspjehe Hrvatske”, nabrajajući ih u prosjeku triput dnevno, svrstava i sve one poljupce u dupe koje izdašno dijeli u Bruxellesu.

U tom je smislu ocjena Zorana Milanovića o isticanju izraelske zastave na pročelju zgrade Ministarstva vanjskih poslova kao “idiotskom potezu” istovremeno i sasvim točna i sasvim promašena. Jedini istinski “idiotski potez”, naime, predstavlja vješanje hrvatske zastave na zdanje u kojem se kroji vanjska politika Hrvatske. Mada je nametnuta kao trajan dekor, jedino njoj tamo uistinu nije mjesto, znamo li da se cjelokupni raspon inicijativa takozvane hrvatske diplomacije svodi na umijeće odazivanja na zapovijed. Svaka druga plahta s nacionalnim dezenom što se ljulja uz fasadu državne građevine, prema tome, može se smatrati idiotlukom nižeg intenziteta.

Cijeli jedan šifrirani jezik, s bogatim fondom birokratski intoniranih fraza, skovan je da prikrije podanički status i odsustvo autonomije. “Naši partneri u svijetu” i “naši zapadni saveznici” su eufemizmi za naše zapadne naredbodavce; “pridruživanje međunarodnim integracijama” je kodni naziv za proces kroz koji se nacionalni tor privodi i podvrgava internacionalnom tutoru. Skoro tri i pol decenije hrvatske državnosti, himere za koju je obilno prolijevana krv, obilježene su sistematskom erozijom suvereniteta što ga je Hrvatska posjedovala u socijalističkoj i nesvrstanoj Jugoslaviji.

S druge strane, to umnogome pojednostavnjuje kadrovska rješenja. Ako se Gordan Grlić Radman ukazuje kao beskarakterna kreatura, uzoran primjerak ljudskog tijesta, znači da savršeno reprezentira hrvatsku vanjsku politiku, tim više što još i srčano idolizira Franju Tuđmana. On je idealan čovjek na idealnom mjestu. Posjedovanje ličnog integriteta ili nešto čvršćih osobnih stavova bilo bi u izravnoj koliziji s njegovom funkcijom.

Slično stoje stvari s Andrejom Plenkovićem, samo što njemu cijela ta međunarodna zavrzlama udara u agresiju i produbljuje narcistički poremećaj ličnosti, pa sve češće vanjskopolitičke okolnosti koristi za unutarnje političke obračune. Kada praktički cijelu opoziciju optužuje za rusofiliju i kolaboraciju s Putinom, on zapravo izriče osudu za izdaju principa dobrovoljna vazalstva koje “naši partneri” i “naši saveznici” od Hrvatske očekuju. Takvi su, naime, kriteriji u igri: “nacionalni ponos” buja na tlu zagnojenom poslušničkim mentalitetom.

U osnovi, Plenković se ponaša kao tipičan obiteljski nasilnik koji je izvan kuće manji od makova zrna. Zavođenje čvrste ruke u ambijentu doma, gdje utvrđuje podjelu na “dvije Hrvatske”, podobnu i nepodobnu, kompenzacija je za samoprijegorno kimanje glavom s vanjske strane kućnog praga.

Međutim, autokratska trasa kojom se zaputio, od uzurpiranja državnih institucija, preko jačanja kancelarskog sistema, pa do zakonskog discipliniranja medija, neizbježno će voditi tek u neku vrstu vladalačke dijareje, jer – što uopće znači jahanje na modelu “država, to sam ja” u državi bez svoga ja?

Temelje takve države, podsjećam, podigao je okorjeli antisemit, velikan koji je javno izrazio sreću što mu “žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Ako se sada zbog platnene tričarije na zgradi ministarstva okreće u grobu, barem može biti siguran da vrtnja ide u smjeru što ga je osobno zadao.