ENG
SLOBODNA ZONA
Autor/ica
Povezani članci
Reći ću odmah: moje poštovanje prema prevodiocima ogromno je, čak i onda kada imena Iljf i Petrov prevedu kao ime grada u Sibiru (što se dogodilo jednom mom prevodiocu). Prevodioci su u pravilu skromni ljudi. Na književnoj mapi gotovo da su nevidljivi, žive tihim životom u autorovoj sjeni. Moje suosjećanje s prevodiocima proizlazi dijelom iz moje vlastite pozicije na književnoj mapi: i meni se, naime, često čini da sam nevidljiva. Pišem na jeziku male zemlje. Napustila sam zemlju da bih sačuvala pravo na književni glas i odbranila svoje književne tekstove od ograničenih nacionalnih, etničkih i ideoloških učitavanja. Iako istinito, zvuči neuvjerljivo, poput kakve književne sapunice, kakvih je, usput rečeno, muška književna povijest puna. Ali ni bodra floskula o književnosti koja ne poznaje granice ne zvuči uvjerljivije.
Mala zemlja raspala se na šest manjih. Ponijela sam sa sobom materinji jezik kao jedinu prtljagu, drugi naprosto nisam imala na raspolaganju. Nemam romantičarskih iluzija o nezamjenjivosti materinjeg jezika,[1] Skrasila sam se u drugoj, maloj i prijateljskoj, zemlji. I ona bivša i ova sadašnja književna sredina drže me za “stranca”, svaka iz svojih razloga, doduše. I nisu puno ni pogriješile: ja jesam strankinja, imam svoje razloge. Izabrala sam da živim svoj književni život na neuobičajenu mjestu, u književnoj out of nation zoni. Život u slobodnoj zoni prilično je samotan, ali uzevši u obzir da je zona malena, i začuđujuće prostran. Nosim se s konzekvencijama svoga izbora s nezdravim veseljem promašenog samoubojice. Pišem na jeziku koji se raspao na tri službena jezika — hrvatski, srpski, bosanski — ali je i pored svih napora da se raspadne, ostao jednim jezikom. Na istom tom jeziku ratni zločinci, srpski i hrvatski, na Haškome tribunalu uporno tvrde da nisu krivi. Izmučeni prevodioci Haškoga tribunala našli su za taj jezik prikladnu kraticu: BCS (Bosnian-Croatian- Serbian).
Tko bi razuman poželio književni brak s traumatiziranom književnom osobom kakva sam ja?! Prevodioci. Oni me održavaju na književnome životu. Naš brak je veza između dva siromaška, naš zajednički simbolički kapital na svjetskoj književnoj igraonici posve je zanemariv. Pa ipak, čak i prevođenje s malih jezika smatra se profesijom. Spisateljica koja piše na malom jeziku, iz književne out of nation zone, to je već — dijagnoza.
U floskulu da književnost ne poznaje granice ne treba vjerovati. Granice ne poznaju samo književnosti pisane na velikim jezicima, te putuju bez pasoša. Točnije: autori putuju, svaki ponaosob, a velika književnost stoji iza njih kao uvjerljivi garant. Male književnosti putuju ponosno mašući svojim nacionalnim pasošima. Točnije: one putuju kolektivno, jer je nacionalno zajedništvo jedini garant njihova postojanja. Pisci izglobljeni, ili samo-izglobljeni, iz svojih matičnih književnosti putuju s uvijek sumnjivim pasošem. Svaki te književni carinik iz bilo kojeg razloga ima pravo skinuti s književnoga vlaka.
To je razlog moje unutrašnje nervoze: kao out of nation spisateljica osjećam se prozvanom da tom zamišljenom cariniku tumačim svoj komplicirani pasoš. A tu započinje, kao što već biva kad se upuštamo u neravnopravnu raspravu s carinskim službenicima, umnožavanje nesporazuma. Kakve veze ima, reći ćete, je li netko hrvatski, belgijski ili američki pisac? Književnost ne poznaje granice, reći ćete. Ima veze, razlika je u prijevodu autorske pozicije, u načinu na koji naš zamišljeni službenik lista naš pasoš. I, gle, mi, čitaoci, mi smo ti carinici, iako nam takvo samoodređenje nikada ne bi palo napamet.
Zamislimo načas da netko mene i moga (za ovu priliku izmišljenog) kolegu Johna uputi na Sjeverni pol da napišemo o svome putovanju tekstove. Zamislimo i koincidenciju: John i ja donosimo s putovanja posve isti tekst. Johnova pozicija ne treba prijevod, ona je univerzalistička, samim time što je moj kolega muškarac, Englez ili Amerikanac. Moja će pozicija biti prevedena kao istočno-evropska, balkanska, post-jugoslavenska, hrvatska, i ženska, dakle, partikularna. Moj opis bijele pustoši bit će ubrzo nastanjen učitanim sadržajem. Johna će “carinici” pitati je li u bjelini pustinje imao susret s metafizičkim; mene će pitati zašto živim u Amsterdamu pretpostavljajući da bih trebala živjeti u Hrvatskoj, i što mislim o razvoju hrvatskoga eko-feminizma. Johna smatraju velikim piscem. Mene drže za neku vrstu književnoga turističkog vodiča, da, za balkansku regiju.
Pravde radi, ovdje se treba zapitati kako će moj tekst o Sjevernome Polu biti čitan unutar moje bivše književne zajednice. Kao moj susret s metafizičkim? Ne, naravno. Hrvati će me pitati jesam li tamo naletjela na hrvatsku dijasporu, kako sam se kao Hrvatica snašla na Sjevernome Polu i jesam li zabola hrvatsku zastavu. Najvjerojatnije je da moj tekst uopće neće ni objaviti. Zato će uz veliku pompu objaviti Johnov.
Zbog svega toga treba vjerovati u floskulu da književnost ne poznaje granice. I sama bez obzira na zbunjujuća iskustva, čvrsto vjerujem u nju. Postoje književni original i njegove prijevodne replike. Život književnih replika neodvojiva je priča, često zanimljivija i dramatičnija od stabilnoga života originala. Prijevodi — loši, dobri, invalidni, ili daleko bolji od originala — imaju bogat život. U taj život utkana je energija čitalaca; to su one brojne knjige koje nas izgrađuju, prosvjetljuju, zabavljaju, “spašavaju naše živote”; to su knjige čije su stranice natopljene našim iskustvom, našim životima, vjerovanjima, vremenima u kojima živimo, mnogočime.
Jer iz prijevoda (ponovimo, i čitaoci su prevodioci) mogu se iščitati mnoge stvari. Čarobnjak iz Oza bila je moja omiljena dječja knjiga. Mnogo kasnije saznala sam da je u Jugoslaviju, kao i u cio istočno-evropski svijet, ova knjiga doputovala iz ruskoga jezika, i da njezin autor nije A.Volkov (koji je adaptirao, ili drugim riječima cenzurirao knjigu) nego američki pisac Frank L. Baum. A kada sam se prvi puta obrela u Moskvi (davne 1975 godine) nisam se mogla oteti dojmu da se nalazim u Ozu lišenom boja, i da treba samo povući zavjesu, kao što je učinio Toto, da bi se razotkrila prevara maskirana specijalnim efektima totalitarizma. Baumova nevina strelica zabola se u samo srce totalitarnog svijeta. Strelice odašiljane iz sovjetske disidentske književnosti nisu bile tako efikasne. To je uostalom znao i ubogi A. Volkov, zato se toliko i mučio oko svoje “adaptacije”.
Svaki prijevod je čudesna komunikacija, Chinese whispers, gdje je riječ izašla iz ustiju onoga na početku lanca neodvojiva od one posljednjega u lancu. Svaki je prijevod umnožavanje nesporazuma, ali istodobno i umnožavanje značenja. Zato treba svim snagama pogurati putovanje tekstova, podržati sumanute ljude da šalju pisma u boci i sumanute ljude da traže boce s porukama; zato treba sudjelovati u orgiji komunikacije, čak i kada se nama, pošiljaocima poruke, čini da je komunikacija gluha i besmislena. Jer na nekom drugom kraju našu poruku čeka primalac. On, da parafraziramo Borgesa, i postoji zato da bi je pogrešno shvatio i pretvorio u nešto drugo, da bi je obogatio. U tom smislu, na kraju ovog teksta, ja opovrgavam njegov početak. Zone i granice promjenjive su, veliko i malo promjenjivo je, baš kao i identiteti, centar i periferija na stalnom su putu, književnost je konstantno pregovaranje značenja, prevodilac je pregovarač, a prijevod, konzenkventno tomu, pregovaranje. I u tome leži privlačna ljepota našega posla, i spisateljskog, i prevodilačkog, i čitalačkog.
Opomba:
1. Nikada nisam razumjela kovanicu materinji jezik. Možda i zato jer je moja mama bila Bugarka, njezin materinji jezik je bio bugarski, ali je hrvatski govorila bez grešaka, bolje od mnogih Hrvata. Ako je taj “romantičarski svrbež” ikada i postojao, onda je bespovratno uništen prije nešto manje od dvadeset godina kada su se iz hrvatskih knjižnica izbacivale ne-hrvatske knjige (knjige srpskih autora, knjige hrvatskih “izdajnika”, knjige “komunjara” i “Jugoslavena”) i završavale na smeću. Knjige su ponegdje i gorjele na lomačama, a moji kolege, književnici, mirno su i bez pogovora, promatrali tu kratkoročnu, ali zato ne manje zastrašujuću praksu. A i naredbe o čišćenju knjižnica dolazile iz hrvatskog Ministarstva za kulturu, kako se usprotiviti praksi. Moj “romantizam”, ako je, kažem, ikada i postojao, uništen je onoga dana kada su bosanski Srbi granatirali sarajevsku nacionalnu biblioteku i pretvorili je u prah i pepeo, a akciju uništenja vodio je psihijatar i pjesnik, Radovan Karadžić. Književnici ne bi trebali zaboraviti takve stvari. Ja nisam. Materinji jezik i nacionalna književnost za većinu pisaca prirodan su dom, a za “neadaptiranu” manjinu zona traume. Zato ovi drugi svoj prijevod na strane jezike doživljavaju kao spas i sklonište. Spadam u ove druge.
Autor/ica
