Slavo Kukić:Sjaši Kurta da uzjaše Murta

Povezani članci

• Tuđmanovo pravosuđe
• Zar zaista samo jedan admiral?
• Otišao je prijatelj Bosne i Hercegovine: Umro je Paddy Ashdown
• Uvod u etiku
• SMISAO PREVODA KAO PREVOD SMISLA
• IMA LI NADE DA NAS TKO ZAŠTITI OD IVANA PERNARA?

Za oči mi, ovih dana, zape izjava predsjednika kantonalnog odbora SDP-a u HNŽ-u, kako njegova stranka neće dopustiti nacionalistima da unište Mostar. Lijepo zvuči, što jes’-jes’. I ne samo to. Ocjene iz poduljeg intervjua pogađaju samu bit mostarske, ali i bh. tragedije. Govoreći, da ne duljim, o novom etničkom zaoštravanju u vezi sa zahtjevima da se izmijeni gradski Statut, vodeći esdepeovac HNŽ-a ponavlja ono što je jasno svakome – Statut, sam po sebi, nije mogao biti razlogom da SDA i HDZ, sve ove godine, Mostar ne naprave boljim mjestom življenja. Međutim, između navedenih stranki je, nastavlja on, postojala prešutna suglasnost da, svatko od njih na svoj način, iscrpljuje vlastite sugrađane, da se nemogućnost njihova dogovora prebacuje na Statut i time, jednog dana dakako, obznani nemogućnost bilo kakvog funkcioniranja pod kišobranom ovog i ovakvog statuta. Sukladno tome građanima će se ponuditi jedino moguće i „spasonosno“ rješenje – podjelu grada po nacionalnim šavovima, onakvu kakva je postojala i svih prohujalih,  ratnih i poratnih godina.

Svjedoci takvog deala smo, uostalom, prethodnih dvadesetak godina svi – oni koji ih proživljavaše ovdje, u bh. političkom brlogu. A svjedočit ga se može i danas, u životu svakodnevnom. Što bi drugo, primjerice, imala značiti nedavno potpisana zajednička izjava lidera HDZ i SDA kojom obznanjuju spremnost da osnaže svoje partnerstvo i suradnju na svim razinama vlasti kroz koordinacije koje kane uspostaviti? Što bi, potom, imala značiti poruka lidera SDA, a izrečena je ovih dana, da su on i njegova partija uvijek bili za to da HDZ bude dio vlasti u Federaciji? Zar je takav javni sud normalan u uvjetima ako je jedan od njih dio postojeće strukture vlasti a drugi oponent istoj?

Dio odgovora u vezi s novim političkim kursom se, dakako, krije i u Tihićevoj izjavi kako jedini razlog nesudjelovanja HDZ je, zapravo, nepristajanje SDP-a zbog straha da će time izgubiti „kontrolu nad Vladom koju sada ima“. A to, nastavi li se slijediti logika izrečenog, znači procjenu da bi se, uvlačenjem HDZ u Vladu, mogla povratiti kontrola nad vladom koju se posjedovalo dvadeset godina. Tihićev zaokret je, prema tome, samo reakcija na novu situaciju – da nije lider, da nema apsolutnu kontrolu nad ljudskim životima, da mora pregristi štošta što je protiv logike „krvi i tla“ koju je, s Čovićem i njemu sličnima, i sam nametao. Ali, sve to je već odavna „pročitana priča“ i ne kanim joj se detaljno posvećivati.

No, ona je, ponovimo, i u vezi s nedavnim javnim istupom mladog mostarskog esdepeovca, motiviranog zahtjevima za ponovnom podjelom Mostara na dva nacionalna pašaluka. Lijepa je za uho, istina, i u tom kontekstu izgovorena priča o strategiji SDP, usmjerenoj interesima obična čovjeka, neovisno o tome kojoj etničkoj i drugoj grupi pripadao. Nažalost, ona ima rupe u logici. Jer, čime braniti činjenicu da SDP, kojim on kormilari, danas participira u kantonalnoj politici koja se, kao i svih prethodnih godina, ni za jotu nije odmakla od logike „krvi i tla“? Ili, ako nisam dovoljno informiran, uputno bi, i meni i javnosti uopće, bilo pojasniti koje su to promjene, otkada je dio vladajuće koalicije u HNŽ-u i stranka kojoj je na čelu. I po čemu je ta ista županija postala prostor dostojnijeg življenja za čovjeka u odnosu na vrijeme prije ulaska SDP u đavolje jato? Ne tražim mnogo, zar ne? Ali iskreno, ni ne očekujem odgovor. Jer, gotovo je pa nemoguće formulirati ga a da se, ako si iole dio poštena svijeta, ne zacrveniš od stida.

Ako, pak, mladog SDP-lidera mogu čime utješiti, nije on nikakav izuzetak u vlastitoj partiji. Isto se pitanje, još konkretnije, postaviti može i na svim ostalim razinama vlasti. I svim ostalim liderima ove partije – ali i SDP-u kao cjelini. SDP je, prisjetimo se, na vlast došao kritikom nacionalističke filozofije destrukcije države i društva, ali i obećanjem da će svoj mandat obilježiti društvenim promjenama. Za takav SDP sam, nije nikakva tajna, glasovao i sam. Onim, međutim, što je obilježilo godinu i pol dana njegove vlasti u Federaciji, nisam zadovoljan. Potpuno suprotno, razočaran sam. A nisam sam. Ili još konkretnije, ne vjerujem kako biračko tijelo ove partije i inače karakterizira bitno drugačije raspoloženje. Oduševljenje, recimo, učinjenim. I uvjerenje kako su promjene već danas prepoznatljive. Ma kakvi! Sve više mi se čini kako taj svijet, koji je bio ispunjen istom nadom kao i ja, i sam uočava ono što je i inače više teško skrivati. Da se, među inim, na obvezu promjena zaboravilo a SDP se, umjesto toga, i sam utopio u baruštinu bh. političke, pretežito etnički obojane stvarnosti.

Na razini Federacije, uostalom, a za sada se samo njome kanim baviti, za to se može pronaći i popriličan broj argumenata. Ali, evo samo nekoliko njih. Građanima ovog entiteta se, prisjetimo se, obećavalo da će se od njega napraviti zapadnu Njemačku. A što je na sonu danas – godinu i pol poslije? Štrajkovi, život koji je sumorniji i od onog u listopadu 2010., nepotizam u zapošljavanju, gospodarenje državnim kapitalom koje je, i po stilu i po krajnjim namjerama, gotovo pa vjerna kopija onog kojem svjedočimo već dvadeset ljeta. I, budimo pošteni, kako sve to nazvati? Nije vrag da je po srijedi usud koji se nad ovom zemljom natkrilio baš sada? Neće biti. Po srijedi je, bojim se, ipak nešto drugo – nekompetentnost, prepuštanje zemlje u ruke onih koji se podičiti mogu jedino partijskom odanošću. I usput, sklonošću korupciji koja ni za milimetar ne zaostaje za već viđenom?

Ali, to nije i jedino. U politici se federalnih vlasti daju markirati i neki drugi detalji – oni koji daju osnova i za zaključivanje s etničkim predznakom. Evo samo dva. Od izbora za hrvatski Sabor, recimo, signal federalne TV nemaju građani zapadne Hercegovine. Na tu sam činjenicu, komentirajući izbore kod zapadnih susjeda, u dva navrata upozoravao i u izbornoj noći. Dostupnost signala javnog servisa građanima je, rekoh tada, a ponavljam i danas, obveza vlasti – u ovom slučaju federalnih jer se radi o servisu kojem su osnivač one. A to znači i da su odgovorne za doturanje njegova signala na čitavom prostoru pod svojom jurisdikcijom. Zašto su federalne vlasti ravnodušne prema toj činjenici? Znači li to da im je ovaj dio Federacije nevažan? Da su građani iz ovog dijela zemlje za njih građani drugog reda? Nije mi nakana biti zločest. Ali, ovo su fakti na koje sam u više navrata upozoravao sve u federalnoj vertikali – do samog vrha. No, sve je kao što je i bilo. A time se, onda, na najefikasniji mogući način tjera voda na mlin onima koji govore o medijskoj izoliranosti Hrvata. I potrebi hrvatskog kanala kao pretpostavci ostvarivanja jedne forme etničke ravnopravnosti.

Upozoravao sam i na novu udžbeničku politiku. Koordinacija ministara obrazovanja, izvijestio je javnost resorni ministar federalne vlade, potpisala je u studenom 2011. godine zajednički protokol temeljem kojeg će se u novoj školskoj godini u osnovnim i srednjim školama primijeniti novi, pristup „jedan predmet – jedan udžbenik“. To je, da se razumijemo, pristup kojeg bi i osobno podržao. Ali, ima jedan problem. Iz federalnog ministarstva javnost je informirana kako je koordinacija „jednoglasno usvojila Odluku o postupku pripremanja i odobravanja udžbenika…“ ali je ostala uskraćena za informaciju da su je – odluku ili protokol kako je naziva ministar – potpisali samo ministri bošnjačke nacionalnosti. I da su izvan protokola – ili odluke, kako vam drago – ostali dijelovi zemlje na kojima kontrolni paket imaju dva HDZ-a, bilo da sami obnašaju vlast, bilo da su njihovi kadrovi na poziciji ministara obrazovanja. Reakcija je, dakako, došla koliko preko noći. Hrvatska djeca su, pisali su „nacionalno svjesni“ medijski poslenici, u bošnjački većinskim dijelovima Federacije prisiljena učiti po bošnjačkom planu i programu i na bosanskom jeziku. Sva sreća, informaciju nisu dobili niti su njome baratali oni kojima je pamet jača strana. A da jesu, optužba bi mogla biti i pogibeljnija – da je to, recimo, konačno zaokruživanje bošnjačkog entiteta kojeg, budući ga do kraja nije uspio dovesti Izetbegović, sada finalizira SDP. Ja, dakako, ne dijelim tu vrstu sudova, ali to nije ni važno. Važna je percepcija obična čovjeka. A u vezi s glupim političkim potezima očekivati se ne može specijalno drugačija ni percepcija.

Argumentacija istog tipa se, nažalost, može i nastaviti. Tome ću se, iako, priznajem, teška srca, očito još vraćati. No, i ispričano je dovoljno za sud kako smo, umjesto obećanog – promjena i države za čovjeka – dobili ono na što smo već naviknuti. I kako smo još jednom počašćeni istom, metaforički kazano logikom „sjaši Kurta da uzjaše Murta“.