Slavo Kukić: Što bi u oponašanju Dodika mogla biti Čovićeva inačica „Srbske časti“?

Autor/ica 👤 Slavo Kukić 29.1.2018. u 07:37

Povezani članci

Za povjerenicu Vijeća Evrope za ljudska prava na prošlotjednoj skupštini birana je, vjerovali ili ne, državljanka BiH. Rođena Sarajka. Dunja Mijatović. Ovo je BiH kakvu volim, izjavi nakon toga nova povjerenica. S tim se, priznajem, i nije problem složiti. Jer, izbor gospođe Mijatović nije samo njezina vlastita, nego pobjeda i jedinstva zemlje – Predsjedništva koje joj je kandidaturu poduprlo, civilnoga društva koje joj je bilo snažan vjetar u leđa, delegacije BiH u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope, koja je u glasovanju za njezin izbor bila kao jedan.

Mijatovićkinim izborom BiH je pokazala što je sve moguće ako se upire u ista kola. Nažalost, ona je na istom mjestu i upozorila Evropu da nije zemlja kojoj je jedinstvo i inače jača strana. Jer, na zasjedanju Parlamentarne skupštine su članovi njezine delegacije pokazali da više nalikuju raštimanom stroju, smrtnim neprijateljima nego predstavnicima zemlje koji njezino jedinstvo demonstriraju pred ostatkom svijeta. I da takvim stavom sve ostale, s kojima u evropskomu parlamentu zajednički odlučuju, tjeraju, ne na divljenje nego na podsmjeh – i prema zemlji iz koje dolaze i prema njima samima. Uostalom, jedna od članica bosanskohercegovačke delegacije je, suprotno kolegama, i glasovala protiv rezolucije jer u njezin konačni tekst nisu ugrađeni amandmani koje je u ime samo jednog dijela zemlje predložila – u vezi s Danom RS-a, registracijom vojne imovine te pravnom reformom prema viđenju Dodikove svite.

Ni pol muke, dakako, da je ponašanje u Strasbourgu iskakanje, eksces, trenutačno pomračenje uma. Problem je, međutim, što je ono odraz naše stvarnosti, stil života – u zadnjih desetak godina posebice. I što ne pokazuje ni najmanje znake moguće promjene. Što Evropu i samu dovodi u sve mučniju situaciju u vezi s pitanjem što ovdje činiti – istrajati na europeiziranju, a time i priključivanju društvu evropskih naroda, ili definitivno dići ruke? Na to, uostalom, koliko god to djelovalo nestvarno, upućuje i jedan od nedavnih američkih izvještaja o BiH, u kojem se upire prstom na lidere SNSD-a i HDZ-a kao glavne promotore proruskih stavova i kao razlog zašto se na društvenim mrežama, koje kontroliraju ruske obavještajne službe, promoviraju poruke kojima je cilj oblikovanje javne diskusije u BiH koja ide u korist mostarsko-banjalučkog političkog dvojca.

Da tu vrstu tvrdnji s američkoga kontinenta ne treba ignorirati upozori prije dan-dva i ugledni srbijanski intelektualac komentirajući današnji zajednički boravak srbijanskog predsjednika i člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka u Turskoj – i zajedničke im razgovore s turskim predsjednikom dakako. Jer, pojašnjava Aleksandar Popov, prisni odnosi Vučića s Dodikom i Čovićem, posebice oko stvaranja trećeg entiteta i daljeg rastakanja BiH, u konačnici uvijek završe u formi „kratkog spoja“ između Vučića i Izetbegovića – a razgovor s Erdoganom mu ga dođe tek kao izraz svijesti da je, kako bi se stabiliziralo odnose u regiji, potreban vanjski autoritet koji u tom procesu i sam može pomoći.

Ukrcavanje u ruski vlak Milorada Dodika je stara priča – i više nije sporno da je ono, zbog optužbi za kriminal u prethodnih desetak-petnaest godina, u funkciji njegova spašavanja vlastite kože. No, danas više nije tajna da se u isti vlak ukrcao i prvi čovjek HDZ-a. Ali, tonije sve. Njegovo političko djelovanje je sve prepoznatljivije na fonu zajedničke velikosrpsko-ruske političke filozofije. Uostalom, svako malo on se, među inim, kad najavljeno kad nenajavljeno, počeo susretati s prvim čovjekom Srbije – i svaki put se javnosti, baš kao i nakon Vučićevih sijela s Dodikom, serviraju saopćenja puna misterije. Prije koji dan se, primjerice, zadovoljiše pričom kako su, na sastanku o kojemu se prethodno ništa ni nije znalo, dvojica državnika razgovarali o daljem unapređenju odnosa Srbije i BiH, kao i o sveukupnim odnosima srpskog i hrvatskog naroda.

A što su konkretno razgovarali? Što je to toliko važno da je prvi čovjek bosanskohercegovačkoga državnog trijumvirata morao preko noći u srbijansku prijestolnicu? E, to samo Svevišnji zna. No, ako je do sastanka došlo mimo prethodne pripreme, jedino što čovjek može pomisliti jeste da se radi o nečemu što, zbog interesa i jedne i druge zemlje, nije trpjelo odlaganje. Ali, što je to? Kako stvari stoje, javnost će za tu vrstu informacije ostati uskraćena. Do daljnjega.

Ostaje nam, drugim riječima, samo mogućnost spekuliranja. I više mogućih scenarija o tome zašto se predsjedavajući Predsjedništva nenadano nađe u glavnom gradu istočnih susjeda. Ako bi, recimo, čovjek htio izvlačiti zaključke između redaka, jedino što bi moglo biti logično je da je razlog Čovićeve trke u Beograd, ne unapređenje međudržavnih odnosa nego mostarski sajam čiji je zaštitni znak on sam – i za interese kojeg, kako bi povećao njegovu, a onda i svoju vlastitu zaradu, ne preza koristiti čak ni poziciju prvog čovjeka države. No, ako je po srijedi to, onda se postavlja i još jedno pitanje – koja je cijena Vučićeve „susretljivosti“ – i lobiranja kod srbijanskih kompanija da se masovno odazovu i ovogodišnjem mostarskomu sajmu? I kome će ta cijena biti ispostavljena? Hoće li je, hoću reći, u konačnici morati plaćati država koju, to je uvjerenje mnogih, stvarni vlasnik mostarskoga sajma koristi kao paravan za vlastiti račun?

To kao mogućnost nikako ne treba isključiti. Nisam, međutim, siguran da takva filozofija ima i neograničeno vrijeme trajanja. I da bi javno progovaranje o njoj kao manifestaciji otvorenog rata i protiv države i protiv vlastita naroda mogao ostati dio retorike samo građanskih političkih partija. Nedavno je, primjerice, u apelaciji za ocjenu ustavnosti Ustava Federacije prvi čovjek SDP prepoznao do kraja razobličene namjere Čovićeve svite u vezi s državom i političkim sistemom kakve u BiH žele uspostaviti. I pri tom dodao ono što sve manje taji i Čović sam – da se tim zahtjevom „želi legalizirati rezultate etničkog čišćenja“ budući je spornom označena „ustavna odredba, čiji je smisao upravo nepriznavanje onoga što je prouzrokovao rat, protjerivanje svih građana na području FBiH“.

Najmanji problem bi, barem što se lidera HDZ-a tiče, bio ako bi kritičke žaoke u vezi s njegovim đavoljim planom dolazile samo od SDP-a. Jer, njima je naučio parirati – logikom kako su one dio ukupne bošnjačke ujdurme protiv Hrvata i njihova prava na BiH. Problem je, međutim, što optužbe slične esdepeovoj počinju dolaziti i od stranaka s hrvatskim predznakom. Na apelaciju za ocjenu ustavnosti Ustava Federacije, a s ciljem kako bi se izmijenio Izborni zakon prema zahtjevima HDZ-a, reagiraše, primjerice i neke od njih – županijski odbori HDZ 1990 i Hrvatske stranke s prostora Srednje Bosne posebice. Takva ambicija je, ističu u zajedničkom reagiranju, samo potvrda ambicije HDZ-a da se, a zarad spašavanja tipova „sumnjive prošlosti i morala“, potpuno obesprave i politički sahrane Hrvati u Bosni.

Nekako u isto vrijeme, potom, Deklaracijom o politici i položaju hrvatskog naroda u BiH reagiraše i iz HSP-a. I optužiše HDZ i njegove satelite da, svojom marketinški obojanom pričom o Izbornom zakonu i ukupnom politikom, Hrvate BiH guraju u poziciju nacionalne manjine, „a možda i u politički nestanak“.

Pozicija HDZ-a i njegova prvog čovjeka je, prema tome, sve problematičnija. Jer, definitivno su, s jedne strane, demistificirani u međunarodnim političkim krugovima zapadnoga svijeta – a prvi čovjek stranke i raskrinkan kao dio ruskog balkanskog projekta. Okretanje leđa lobiranju hrvatske predsjednice, uostalom, a zabilježeno je na različitim evropskim adresama, u prilog tome dosta zorno svjedoči. Poprilično sam, potom, uvjeren da će isti sud, na sastanku koji se ovih dana s članovima Predsjedništva BiH ima održati u Bruxellesu, bez rukavica biti izrečen i u lice lideru HDZ-a.

S druge strane, život im se, i Čoviću i partijskim mu drugovima, zagorčava i među sunarodnicima u BiH. I to, definitivno, nije pojava prolaznog karaktera nego trend koji je sve više prijeteći. Gdje bi, u takvom stanju stvari, i „prvi u Hrvata“ i njegovi sljedbenici mogli tražiti slamku spasa? Teško je reći. Ali, isključiti ne treba ni još jedno preslikavanje onoga što je dio najnovijeg Dodikova političkog izuma. Formiranje, recimo, batinaškog odreda nalik već apsolviranoj „Srbskoj časti“. Pokazivanje svijetu, primjerice, „Hrvatske časti“, ili nečega tome slična. Uostalom, sam naziv i nije važan. Važan je cilj koji se želi postići. A u konkretnom slučaju bi to, i opet po uzoru na njegova banjalučkog pajtaša, moglo biti samo jedno – utjerivanja straha u kosti vlastitu narodu. I fizičko osiguranje u slučaju da vrag odnese šalu – da se stvari počnu razvijati u pravcu s kojim se nije kalkuliralo.