Slavo Kukić: Prijedlog Izbornog zakona pokazuje pravo lice njegovih kreatora

Izdvajamo

• I zato se, dragi biskupe, s Vama ne slažem ni u vezi s još jednom Vam, u istom intervjuu odaslanom porukom – da onima koji iza takvih scenarija stoje treba pomoći, za njih moliti da im, kako rekoste, „Bog prosvijetli pamet da znaju razlikovati dobro od zla“. Ne, dragi biskupe. Jer, ne vjerujem kako u njihovu slučaju može pomoći ona biblijska „tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Ne, biskupe, njima definitivno treba uzvratiti istom mjerom. U protivnom, ne piše nam se dobro svima skupa

Povezani članci

• 5 nagrada u Banja Luci
• Stefano BENI: Umjetnost može promijeniti svijet u određenom trenutku
• Demofest nominovan za prestižnu evropsku nagradu: Sada nam je potrebna vaša podrška!
• ŠTA JE NAMA SVETOZAR ĆOROVIĆ DANAS
• 25. godišnjica genocida u Srebrenici: U Sarajevu izvedena simfonijska poema “Fatima” posvećena najmlađoj srebreničkoj žrtvi
• Gradonačelniku Paviću ima ko da piše!

Hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona me, Bog me ubio ako se šalim, neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Musoliniju – uz obrazloženje kako žrtvu traži hrvatski interes.

Piše: Slavo Kukić

Uskršnja polemika biskupa banjalučkog s prvim čovjekom toga dijela zemlje, kako stvari stoje, još uvijek nije okončana. Ušutio je, istina, makar to bilo i privremeno, Dodik – i moglo bi biti da je shvatio kako se u vezi s „uskršnjom lekcijom“ zaletio. No, ne šuti, što se mene tiče s pravom, i biskup. Svoje stavove je i nakon Uskrsa u nekoliko puta pojašnjavao, pa i dopunjavao – one na Face TV i Al Jazeeri i sam sam uspio upratiti.

Dok je, međutim, po Komarici bijes rigao Dodik, šutio je njegov mostarski politički partner. Mnogi su se, među njima i ja, pitali zašto? Zar čovjek, koji samo javno izražava brigu za svoju vjerničku pastvu, i svoje sunarodnike dakako, ne zaslužuje i potporu, i to bezrezervnu, onih koji se zaštitnicima tih istih sunarodnika svakodnevno predstavljaju?

Prozvani se, ali doista nakon serije javnih prozivki, na koncu i oglasi – i one koji pitanja postavljahu, onako usput, pomnoži s nulom. Kao, što oni znaju što je ozbiljno bavljenje politikom – zaštitom naroda i nacionalih mu interesa posebice. A kad je javno svrstavanje uz Komaricu po srijedi, on i njemu slični su, pojasni, procijenili da se interese Hrvata najbolje može zaštititi ne talasajući i ne konfrontirajući se, s Dodikom posebice.

Ali, to nije sve. Čovjek i ovom zgodom ponovi kako s predsjednikom RS-a, i to, tako reče, s razlogom, ima odličnu suradnju. Jer, zahvaljujući njemu – vjerovali ili ne, čovjek reče baš to – izgrađeno je na tisuće stambenih objekata za Hrvate, obnovljeni su crkveni objekti. Nije, dakle, do Dodika što se Hrvati, jer on im je stvorio uvjete, ne vraćaju na svoju djedovinu. I stoga će se, radi li se i o javnom konfrontiranju u koje se upusti Komarica, ograditi, tim prije jer nije siguran da se „javnom komunikacijom o tom sukobu može i pomoći“.

A treći entitet, u vezi s kojim je cijenjeni biskup prozvao i njega sama? E, o tome „čuvar“ hrvatskih interesa održa biskupu pravu lekciju. To je, veli, Komaričino izlaženje izvan „aspekta svoga djelovanja“. Prevedeno, biskupe moli Boga i kani se pitanja ovozemaljskog života. Nećeš li, za hrvatsko pitanje ponudi vlastito rješenje. U protivnom, biskupe „začepi“.

A gdje je rješenje? Pita li se lidera HDZ-a, prije i iznad svega u promjenama Izbornog zakona. Jer, ako ništa drugo Hrvate nije motiviralo da se vrate svojim predratnim domovima – pa ni tisuće kuća koje „obnovi“ njegov banjalučki partner – izmjene Izbornog zakona hoće. Zašto? Zato što će se tada, tvrdi čovjek, osjećati jednakopravni s drugima – a bit će im jasno i kako o njima netko konačno vodi računa. I što im drugo treba?

Što na sve to reći? Jednostavno, da čovjek ne povjeruje. No, dokle tako? Ne vjerujem da može zadugo. Evo, ovih dana u parlamentarnu proceduru je proslijeđen hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona kojima se, pojašnjava se iz centrale ove stranke, Hrvatima želi vratiti dostojanstvo – i osjećaj kako su u ovoj zemlji svoji na svome. Toliko koliko i Srbi i Bošnjaci. A, kako bi se to čim prije postiglo, traži se hitna procedura u njegovu usvajanju. Nema, dakle, rasprave, nema amandmana, nema mogućnosti dogradnje. Ima, naprotiv, da se predloženo i usvoji jer će inače Hrvati i dalje biti građani drugog reda.

Nije nepoznanica da tu logiku osobno ne podržavam – i da mislim da se u ovoj zemlji jednakopravnima, i istovrijednima dakako, moraju smatrati, ne Hrvati, ne Srbi, ne Bošnjaci, nego svi njezini građani. No, usprkos tome, zagolicalo me, moram priznati, čime se to, prijedlogom hadezeovih izmjena Izbornog zakona, Hrvatima kani vratiti i dostojanstvo i osjećaj da su svoji na svome.

Nema dvojbe da je kod dijela njih, onih koji su imali nesreću da žive u RS-u, izvršen udar i na dostojanstvo i na navedeni osjećaj. Jer, od potpisivanja Daytonskoga sporazuma nisu imali mogućnost ni da biraju ni da budu birani na najviše državne funkcije – za člana državnoga predsjedništva i u državni Dom naroda prije svega. Da su, dakle, tretirani građanima drugog reda. Nije vrag da predložene promjene sada to ne rješavaju. Dapače, ako su ljudi četvrt stoljeća ispaštali, logično je da im se novim rješenjima sve to i dodatno honorira – pa i da ih se, u odnosu na sunarodnike im u Federaciji, i privilegira.

I zato, čim je prijedlog izmjena postojećeg Izbornog zakona gurnut u parlamentarnu proceduru, nađoh način da, zahvaljujući medijima, do njegova cjelovita teksta i dođem. Iskreno, međutim, bolje bi bilo da nisam. Jer, rezultat čitanja nije ni ushićenje, ni ohrabrenje, nego dodatno razočarenje. Zašto?

Zato što, narodski kazano, u prijedlogu ne pronađoh ništa od onoga što bi ljudski bilo očekivati. Nigdje, recimo, ni slova o promjenama kojima se Hrvatima na prostoru RS-a – i ne-Srbima ovog dijela zemlje uopće – vraća dostojanstvo. Ali, to nije sve. Predloženim se rješenjima u isti, dakle položaj građana drugog reda, dovodi i velik dio Hrvata Federacije – i Bošnjaka dakako, a Srbi u tom statusu, poput Hrvata i Bošnjaka RS-a, su ionako sve ove godine. Jer, postojeća rješenja im, ako ništa drugo, osiguravaju i elementarno dostojanstvo i osjećaj građana iste vrijednosti sa svima ostalima. A rješenjima koja nude „zaštitnici“ njihovih nacionalnih prava, sve to gube.

Pitate se, pretpostavljam, kako – i na čemu ovakve sudove temeljim? Pa evo, da ne duljim. Po postojećem Izbornom zakonu glas svakog Hrvata na prostoru Federacije, kada je izbor člana državnoga predsjedništva po srijedi, ima istu vrijednost. Po hadezeovu prijedlogu njegovih izmjena, međutim, toga definitivno nestaje. Ili, drugim riječima, uvodi se podjela na pravovjerne i Hrvate drugog reda.

Doista je mali prostor da ovaj sud i detaljno argumentiram. No, važna je suština. A suština je da za člana državnoga predsjedništva može biti biran samo onaj tko većinu glasova dobije na potezu od Neuma i Ravna, pri čemu relevantni nisu čak ni glasovi Mostara, do Kupresa i Livna – uz dodatak, istina da im se pridružuju i glasovi Posavine. Bez njih, hoću reći, ne pomaže ni činjenica da imaš i dva puta više hrvatskih glasova od ostalih. Jer, u predloženom rješenju decidno stoji kako onaj tko računa na pobjedničku poziciju mora imati u zbiru veći broj glasova iz tog dijela zemlje i općina koje se tretira takozvanim područjem „C“ – u koje spada Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš – nego, eventualno, iz područja „C“ i ostatka Federacije – Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bihaća, Bugojna, da ne nabrajam.

Ako je, pak, tako, predloženo rješenje vrlo realnim čini i slijedeći scenarij – da netko u području od Neuma do Kupresa i Livna osvoji svega desetak tisuća glasova Hrvata, ali u Mostaru i ostatku područja „C“, a potom i ostatku Federacije, Tuzli, Sarajevu, zeničko-dobojskom kantonu, Bihaću, drugdje, osvoji u zbroju 200 tisuća glasova sunarodnika, ali član državnoga predsjedništva ne može biti. Dapače, na tu će poziciju biti izabran onaj tko je od Neuma do Livna osvojio najviše glasova – pa taman to bilo i dva puta manje od onoga tko ih zaradi u maloprije navedenim područjima.

Slično je i s Domom naroda federalnog, a onda, po zakonu spojenih posuda, i državnoga parlamenta. Jer, među 17 delegata federalnog Doma naroda, niti na jedno mjesto – evo da izbjegnem Goražde, u kojem, kažu, Hrvata i nema – ne mogu računati Hrvati Sarajevskog ili, recimo, Unsko-sanskog kantona. Pa, zar oni, ako je tako, nisu građani drugog reda? Kao što su, u slučaju izbora člana Predsjedništva BiH, to isto i svi oni iz Mostara, Kiseljaka, Travnika, Viteza, Fojnice, Vareša, Žepča, nisu li u kombinaciji sa Širokobriježanima, Gruđanima, Ljubušacima, Livnjacima nego, ne daj Bože, recimo, sa Sarajlijama, Zeničacima, Bugojancima, Tuzlacima.

Što na to reći? Hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona me, Bog me ubio ako se šalim, neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Musoliniju – uz obrazloženje kako žrtvu traži hrvatski interes. Volio bih kad bi me se uvjerilo u suprotno. No, razlika gotovo da i ne postoji. A ako i jeste, samo je u jednom – da je ovdje teško precizirati tko bi trebao biti Musolini. Sve ostalo, tako mi svega, nalikuje k’o jaje jajetu. Jer, da bi jednima bilo k’o u loju, žrtvuju se svi ostali.

To je, uostalom, nedavno ustvrdio i biskup banjalučki. U intervjuu za Face TV on, ako dobro upamtih, izusti kako je briga tih „čuvara“ hrvatstva, zapravo, „nepostojanje Hrvata u pola države“. Ni pol muke, moj biskupe, da je tako – iako, i to je politika suicida. Jer, prijedlog izmjena Izbornoga zakona pokazuje kako je stanje stvari i puno gore – da bi Hrvata moglo nestati i s dobrog dijela one druge polovice.

I zato se, dragi biskupe, s Vama ne slažem ni u vezi s još jednom Vam, u istom intervjuu odaslanom porukom – da onima koji iza takvih scenarija stoje treba pomoći, za njih moliti da im, kako rekoste, „Bog prosvijetli pamet da znaju razlikovati dobro od zla“. Ne, dragi biskupe. Jer, ne vjerujem kako u njihovu slučaju može pomoći ona biblijska „tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Ne, biskupe, njima definitivno treba uzvratiti istom mjerom. U protivnom, ne piše nam se dobro svima skupa.