Slavo Kukić: Pljačkaši Hrvata s obje strane Dinare

Autor/ica 27.4.2012. u 10:04

Povezani članci

Sudski proces – ili procesi, što je bliže istini – bivšem hrvatskom premijeru upućuju na drugu, farsičnu stranu priče o Jugoslaviji kao tamnici naroda i “osloboditeljima” kao nacionalnim herojima. Progonu u slučaju Hypo Bank i prodaje Ine ovih je dana priključen još jedan – onaj u vezi s Fimi medijom.

U glavnom gradu zapadnih susjeda, naime, započelo je suđenje u vezi sa izvlačenjem nekoliko desetaka milijuna kuna iz državnih tvrtki. Pred Sud pravde je, pored Ive Sanadera, priveden i čitav stranački vrh Hrvatske demokratske zajednice – stranke koja se prethodnih dvadesetak godina predstavljala kao zaštitnik svega što hrvatsko jeste. I u kojoj vlada sveto pravilo – svi za jednoga, jedan za sve.

Već prvi dan suđenja, međutim, stvari je locirao tamo gdje im je mjesto oduvijek i bilo. Borci za nacionalnu stvar, pokazalo se, nisu ono čime su se desetljećima predstavljali, nego kriminalci u najbukvalnijem, alkaponeovskom smislu riječi. I to ne samo kao osobe, pojedinci, nego i kao organizirane skupine, partije koje su sve što su činili, tako su nam objašnjavali, radili tobože zbog i u interesu naroda.

Dosadašnje suđenje je, kao prvo, definitivno i jednom za sva vremena, demistificiralo partiju “hrvatske slobode”. I pokazalo kako je ona koristila različite metode da bi društveni novac inkasirala u partijsku blagajnu. Proces je, potom, pokazao da su iz opljačkanog novca podmirivani apetiti najvećih “nacionalnih svetinja”.

Nacija se osvijestila

Ali i osvijestilo hrvatsku naciju – da se ne radi o svetinjama, nego prevarantima, hohštaplerima, poput Thompsona i inih, koji su nacionalno znali iskoristiti kao rijetko tko. I činili su to kad god su mogli – pjevajući, ali i pristajući na nepjevanje. Kao što je, primjerice, Thompson učinio u predizbornoj kampanji 2007. godine, prihvatajući zamolbu Sanadera da – budući ga sam nije smio angažirati, zbog mogućih reakcija Europe – ne pjeva ni za ostale kako im svojom karizmom ne bi donio glasove koji bi Ivu mogli doći glave.

Suđenje je, na koncu, u paramparčad razbilo i mit o hrvatskoj slozi. I ono sveto pravilo – svi za jednoga, jedan za sve. Jer kad vile dođu očima, ni brat brata više ne poznaje. Za ono, hoću reći, što se prethodnih petnaestak godina događalo, i sve to u režiji iste partije opasnih namjera, sada ruke peru svi. Sanader se brani da je optužnica konstruirana i da su sve te nepodobštine činili ljudi izvan njegova znanja, drugovi mu se, opet, prave “nevješti” i priznaju kako ni sami nisu znali što sve šef radi. A ako su, kao neki od pokajnika, i znali, činili su ono što im je naređeno i što su morali kako bi vlastitu kožu sačuvali.

Sve navedeno nas, u krajnjem, i ne bi trebalo osobito “žuljati”. Eto im tamo pa nek’ se koprcaju kako znaju i umiju. I nek’ njihovi organi i građani razmišljaju o tome kako su ih probisvijeti desetljećima vodili žedne preko vode. Problem je, međutim, što u čitavoj priči ponešto smrdi i s ovu stranu državne granice. Od Tuđmanova vremena, naime, Bosna i Hercegovina je, ili barem jedan njezin dio, tretiran dijelom hrvatskog državnog prostora. I što se, sukladno tome, produžavanje krakova hadezeove političke hobotnice s ovu stranu Dinare smatralo hrvatskim povijesnim i prirodnim pravom.

Samo puste želje

A ako je tako, logično je da su preko Dinare pipke puštali i najrazličitiji oblici alkaponeovske prakse. Mnogo puta u prethodnih petnaestak godina o njoj sam i pisao. Ovih dana će, uostalom, svjetlo ugledati i u koricama objedinjene analize lopovluka u ime naroda. Ono, pak, što žalosti je činjenica da pravna država ovdje još uvijek ne stanuje. I da je fenomen Sanader, proces sanaderizacije kao izraz za etičko pročišćavanje i društva i nacije i danas – a bit će još izvjesno vrijeme – u sferi samo pustih želja.
Iako je materijala za pokretanje procesa bilo – i ima do mile volje. Lopovluk u Sokolu, kriminal u vezi sa Eronetom, pljačkaška praksa u Elektroprivredi HZ-HB, način na koji je kontrolni paket državi uzet u Aluminiju. Ali za to nema političke volje. A nema li nje, nema ni institucija države koje bi priču nalik ovoj o Sanaderu i njegovima mogle pokrenuti.

Priča o hrvatskom lopovluku ovdje je, međutim, zanimljiva i iz još jedne perspektive – jer najzornije svjedoči u prilog tezi kako je oreola lopovluka svo ovo vrijeme neopravdano pripisivana samo jednom političko-mafijaškom krugu. I kako na kriminalne devrove imuni nisu i neki drugi – za koje se dugo vjerovalo da su im poštenje i moral jača strana.

Na suđenju Sanaderu, naime, jedan od okrivljenika priznao je kako mu je partijski šef naredio da za potrebe lidera HDZ-a 1990, kojeg je Ivo odlučio podržati nakon raskola u HDZ-u u Bosni i Hercegovini prije šest godina, nabavi 1,2 milijuna kuna. Sirotan je, priznaje, to i učinio, a lovu prvaku sestrinske partije, navodno, uručio tijekom ručka, na kojemu su Ivo i njegov štićenik razgovarali o jedanaestoj izbornoj jedinici. I na kojem mu je, tako čovjek veli, šef naložio da, zajedno s Ljubićem, ode u susjednu sobu i preda mu novac kojeg prethodno pribavi.

Sada je priča ozbiljnija

E sad, Hrvatina s Uzarića se, brže-bolje, pobrinuo da sve to proglasi najgnusnijom laži. Ne samo da mi, veli ljudina, Mladen Barišić – a ni bilo tko drugi iz tamošnjeg HDZ-a – nikada nije dao novac, nego se ne sjećam da sam ga ikada i sreo, posebice ne u četiri oka. Ništa neobično. Čovjek se brani na način za koji drži da je najučinkovitiji.

Upozorava, međutim, podatak da je ovaj put reagirao nešto brže no što inače ima običaj. Zašto? E, tu bi mogla biti kvaka. O istoj ujdurmi, naime, u medijskom prostoru grmjelo je i prije pola godine. O Ljubićevom možebitnom lopovluku tada su vodu zamutili pojedini mediji, ali sve to i nije shvaćeno preveć opasnim.

Sada je, međutim, priča ozbiljnija. U javnost je, među inim, procurila informacija kako se ovim dijelom iskaza Sanaderova suučesnika u kriminalnim rabotama ozbiljno počeo baviti i hrvatski USKOK. I kako je, da čitava stvar bude još ozbiljnija, pokrenuo i opsežnu istragu. A to, onda, znači kako bi iskaz mogao biti zatražen i od lidera devedesetke.

Sada je do SIPA-e

Ali ni to nije sve. Čovjek bi USKOK-u i mogao nekako “dohakati”. Neće se, recimo, odazvati na poziv za davanjem iskaza u vezi sa inkriminacijama koje mu se stavljaju na teret. A to, objektivno, može. Neće, uostalom, biti prvi koji je takvom triku pribjegao. Ima ih koliko ti Bogu volja – i to u samom političkom vrhu, među onima koji ovdje, na bh. gudurama, svakodnevno „izgaraju“ za hrvatsku stvar.

Kako, međutim, na kraj izići sa SIPA-om. A ako je po medijima suditi, gotovo je pa izvjesno da ona prikuplja podatke o navodima iznijetim pred hrvatskim pravosuđem. Da po srijedi nisu samo medijske spekulacije, upozorava i potvrda glasnogovornice SIPA-e da službenici Agencije rade na prikupljanju podataka, a nakon toga će uslijediti i njihova obrada i eventualna odluka o daljem angažmanu.

Jesu li ove informacije, i strah, i sirotog Božu natjerale na hitru reakciju? Ne znam. Ali da ni on izvjesno vrijeme neće mirno spavati gotovo sam siguran. No, to je manje važno. Ali zato je važno pitanje tko je uistinu, sve ove godine, pljačkao hrvatski narod? Stranci? Ništa neobično! A njegovi? Koji? Nacionalno nesvjesni? I od njih se svašta može očekivati. A “borci” za nacionalnu stvar? Nije moguće! Ho, ho, izgleda da jeste. I da su izrodi baš među njima. I to ne samo s jedne strane Dinare nego i istočno i zapadno od nje.

Izvor: Al Jazeera