Slavimo li ili tugujemo gospodo?

Izdvajamo

• Savjest je ključna riječ uz percepciju. Percepciju „nove paradigme“ hrvatske povijesti uobličene iz pera Lučića i riječi i djela Hasanbegovića kao najistaknutijih zagovornika…., ili iz klerikalno – konzervativnih medijskih podvala koje simbolizira Željka Markić uz obavezne „privjeske“ u likovima manje značajnih imena izraslih na toj egidi neće riješiti niti jedan ideološki problem na našem podneblju gdje živimo zajedno ili kao susjedi s drugim narodima. Hrvati kao katolici, Srbi kao Pravoslavci i Bošnjaci kao Muslimani mogu živjeti na ovim prostorima jedino ako usklade svoje poglede na budućnost uz uvažavanje i poštivanje svojeg jednako kao i tuđeg prava na civilizirani svijet. Ako uspijemo u tome dati ćemo nadu u budućnost cijeloga svijeta. Svijet je globalno selo i imamo priliku dati dobar primjer jer problem može biti i izazov, a izazov je prilika.

Povezani članci

• Evanđelje po Ivanu T.
• Koliko je internet opasan za djecu?
• Otvorenje izložbe “Collegium artisticum” 5. aprila u 17h
• Poglavnike, doglavnike i druge „senaderčiće„ u zatvore!
• AV, AV, AV i AB
• Uspjeli smo, škola Pazdigrad počinje s radom, novi izazov – škole na Pujankama i na Kili

Foto: shutterstock

Zbog naše djece moramo barem pokušati, zar ne? Ili ćemo i dalje ovako? Pa sva će nam djeca pobjeći i gdje smo onda i mi Katolici i Pravoslavci i Muslimani? Gdje smo onda kad pomremo svi mi koji se sad svađamo, a naša djeca nas ne razumiju ni zašto ni zbog čega to radimo i samo žele pobjeći od tog kaosa što dalje mogu? Hoćemo li „imati i Srbiju i Hrvatsku i Bosnu“ tamo negdje po švicarskama, švedskama, irskama, kanadama i australijama? Zar smo dotle došli?

Europa slavi dan pobjede nad fašizmom. I Pariz i Moskva i Berlin i Rim i London…., svi… Fašizam je slomljen i slavimo taj dan kao dan oslobođenja u cijeloj Europi čija smo punopravna članica. Svi europski narodi ponosni su na svoje pretke koji su sudjelovali u drugom svjetskom ratu protiv zla koji je fašizam simbolizirao.

Hrvatska država ima razloga za slavlje, ali navodno „velika većina“ hrvatskog naroda – okupljena oko klerikalnih udruga, oko raznih „spontanih inicijativa“, oko raznih povjesničara, oko jedne nezgodne žene i nekoliko medijskih djelatnika niskog profila – tuguje intenzivno.

Ovaj je tekst posvećen upravo Hrvatskoj koja tuguje na dan pobjede zato da bi se prepoznala ogromna razlika koju su te udruge i takvi pojedinci stvorili u samo nešto manje od desetak godina. U isto vrijeme ljudi zdravog razuma kojima se takve ideje nakratko učine vjerodostojnima i dostojnim pažnje morali bi se nakon ovog – manje-više- kompletno citiranog materijala zapitati zašto im se takve ideje uopće sviđaju i je li to doista tako.

Evo izvučenih citata istaknutih zagovornika „nove paradigme“….

Petak, 16. veljača 2018. u 14:50 sudu tužena novinarka piše Zlatanu Hasanbegoviću: „gdje ste Vi ono bili 1991. godine? Koliko mi je poznato, imali ste 18 godina, ali Domovinski rat trajao je gotovo četiri. Jeste li i tada bili ”veliki Hrvat”? Ja nisam, bila sam obična mala Hrvatica, liberalka, zaljubljena u osobu i djelo Vlade Gotovca, ali sam uredno hodala, puzala i izvještavala kao Vjesnikova ratna reporterka s ratišta u Hrvatskoj i u BiH. Gledala sam kako donose ranjene i masakrirane naše momke u slavonskobrodsku ratnu bolnicu, plakala zajedno s njima, nosila posljednje stvari onima koji su ostavljeni da izginu u opkoljenoj Derventi, vukla se oko Kupresa, Pakraca, Lipika, slala izvještaje, držala na rukama mrtve mladiće, vrišteći od bola, prenosila posljednje pozdrave njihovim najmilijima. Smatrala sam da kao novinarka moram poslati poruku u svijet što se zbiva u mojoj državi. Ne zamjeram Vam što Vi niste bili na ratištu, zašto i biste, svatko je znao svoje, samo se referiram na ta čuvena pitanja ”gdje si bio/la ’91.?”. Ja znam gdje sam bila, a imam i dokumentirano. I zato mi je savjest čista. Možda nisam situirana kao Vi, ali živim časno.

Svako dobro. Vidimo se na sudu, kolega po struci. Oboje smo, naime, povjesničari. Samo što ste Vi više skloni njezinom selektivnom tumačenju.

…..Gospodin Zlatko Hasanbegović smatra kako je silno važan, a zapravo, djelomično i jest u pravu, jer ga mi iz medija periodično vadimo van iz kaljuže i onda, pišući o njemu, dajemu mu taj dragocjeni prostor, kojega on itekako voli. Iako osobno ne podnosi novinare, dapače, koristi svaku prigodu umanjiti njihovu važnost, pokušavajući im pokazati kako je on puno inteligentniji od njih. Jer, tko su, zapravo, ti glupi novinari? Obična piskarala, smetala, jugoboljševici, četnici, drugovi, drugarice, jugofili, anarholiberali i liberali, u svakom slučaju, nekakvi valjda zmazani likovi koji ispisuju svoje žvrljotine ne bi li zagorčavali život poštenom svijetu. – g. Hasanbegović  me naziva ”Drugaricom Latinović”- kakve veze ja imam s tim razdobljem u kojem sam bila klinka? Ili moja obitelj u kojoj nitko nije bio član Komunističke partije, zbog čega mi je sada žao, jer bismo odavno bili izvrsno situirani, kao i svi oni koji su zbrisali iz SKH u HDZ. Ili SDP.

……To su, kazao je Tuđman 1992. godine, mladići koji ‘nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata’, što ‘današnji svijet ne može prihvatiti’. Iako je Tuđmanov režim provodio ozbiljnu represiju prema pravašima, posebno zbog HOS-ovih postrojbi, koje se gledalo i kao prijetnju ustavnom poretku, dok su ih režimski mediji mahom ignorirali ili ocrnjivali zbog ekstremističke ideologije, HSP-ovci su dosljedno ostajali vjerni ustaškom pokretu i Anti Paveliću. I nije to bio eksces marginalnih grupacija unutar HSP-a, kako se danas opetovano tvrdi. Dapače, ustaški projekt bio je isključivi ideološki nukleus samog vrha stranke, što se ponajbolje vidi iz sadržaja ‘Hrvatskog prava’, službenog stranačkog lista koji je izlazio početkom devedesetih.

…..“Pravaši, između ostalog, traže proglašenje 10. travnja, datuma osnutka NDH, hrvatskim državnim blagdanom, organizirajući proslave diljem Hrvatske i dijaspore. Obećavaju u isto vrijeme zabranu Srpske pravoslavne crkve i ‘Tuđmanove fraze o poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu’, dok je, sasvim prijemčivo ovdašnjim tržišnim fundamentalistima, pravaška vizija nove ustaške države sparena sa zahtjevom da se sve privatizira…  stavove o ideološkoj pozadini HOS-a dijele i drugi predstavnici HSP-a, jasno ih nazivajući sljednicima ustaške vojske. ‘Ovaj rat za Hrvate je nastavak rata od 1945. godine. Mi smo izgubili bitku, ali ćemo sada dobiti rat (…) U srcima većine tih mladih ljudi živ je duh desetotravanjske revolucije i njegovih tvoraca, Poglavnika, Francetića i Bobana’, piše u ‘Hrvatskom pravu’, čudnovatom fašističkom listu prepunom zaboravljenih kurioziteta.

Iako reprezentanti HOS-ovih veterana tvrde da njihov ZDS nema veze s ustaštvom, istina u ovoj priči jest da su ustaše iz HSP-a osnovali HOS iz ustaških pobuda, dali su im ustaške insignije s ciljem da se poistovjete s Pavelićevim ustašama i da ostvare njegove ustaške programe o Velikoj Hrvatskoj. Ustaša je, nadalje, i njihov medijski kanalizator Velimir Bujanec, kao što je iz ustaške pozicije Zlatko Hasanbegović snatrio o Hrvatskoj do Drine i ustašama kao herojima, mučenicima i šehidima, a danas ta ista uvjerenja revizionistički licemjerno podvaljuje isključivo u kontekst Domovinskog rata.

…. Pripadnici vrha HOS-a – poseban oblik prijezira gaje prema Franji Tuđmanu. Nazivaju ga, između ostalog, kukavicom, slabićem, boljševikom i zakletim komunistom koji prodaje zemlju, vodi antihrvatsku politiku i snosi odgovornost za poraze hrvatske vojske od Plitvica do Borova Sela, čineći sve da rasturi HOS-ove postrojbe.

….“Iz današnje perspektive, NDH je, uz ostalo, predstavljala prvi i posljednji pokušaj državnog uozbiljenja pravaških koncepcija o katoličkomuslimanskoj simbiozi unutar višekonfesionalne hrvatske nacije – izjavio je Hasanbegović na HTV-u i nastavio….

…..zbog specifičnih razloga u hrvatskom javnom životu dominira stanovita elita koja ima sentimentalni odnos prema prošlosti i svoja osobna iskustva, familijarne razloge i slične nameće kao nešto što bi trebalo biti javni poltiički diskurs”, rekao je Hasanbegović.

     – by the way – upravo su njegovoj familiji uzeli sve, a djeda pogubili javno tako da  i njegove razloge možemo tumačiti na osobnoj osnovi…

…Hasanbegović je u sklopu koalicijskog sporazuma preuzeo i Odbor za imenovanja ulica, trgova i naselja, a u njemu je od pet članova četiri iz vladajuće koalicije i tek jedan oporbeni – Rada Borić iz Nove ljevice.

Tu mu je privilegiju iz pragmatičnih razloga pod pritiskom omogućio Gradonačelnik Zagreba, a također pod pritiskom sud je osudio Antu Tomića za klevetu uz znakovito obrazloženje….

Sud je prihvatio Hasanbegovićeve tvrdnje po kojima se našao u stanju uznemirenosti, nesanice, izrugivanja prolaznika, zbog čega je jedno vrijeme izbjegavao odlaske na uobičajena mjesta, što su osjetili i članovi njegove obitelji.

Malo citata o tome koliko je materijalnih razloga za Hasanbegovićevu trajnu ljutnju, uznemirenost, nesanicu i slično jer Zlatan dolazi iz bogate trgovačko – kapitalističke obitelji….

Obitelj majke Zlatka Hasanbegovića došla je u Zagreb 1941. Do tada su živjeli u Gračanici, u Bosni, a djed je kao uspješni poslovni čovjek često dolazio u Zagreb. I njegov otac se tu liječio i umro u Zagrebu. Prohići su stekli značajnu imovinu, ponajviše u BiH, ali i u Zagrebu, a imali su i kuću u Beogradu, u samom centru grada. Sabrija Prohić bio je veletrgovac i industrijalac, jedan od najpoznatijih poslovnih ljudi, ne samo u BiH, već i u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji.

Neosporno bogatstvo koje su stekli odmah je zasmetalo komunističkim vlastima i oduzeta im je sva imovina.

Posebno je zanimljiv detalj kako su Prohići spasili židovsku djevojčicu Nadu, kćerku Viktora i Helene Kolman, Židova iz Gračanice.

Iako bogati ljudi iz tog vremena bili su – kao i cijeli svijet – zgroženi fašističkom ideologijom protiv koje su se i konkretno borili spasivši jednu osobu od pogroma…

…..on sam imao je drugačiji put kad je rat započinjao….

…..Iako je 1991. imao 18 godina, a u vrijeme Oluje 22 godine – rat je proveo u svom dnevnom boravku, a ni fotografiranje s ustaškom (on kaže HOS-ovom) kapom na splitskoj rivi nije ga motiviralo da napusti zagrebačku svakodnevicu i uključi se u rat.

….. u “najhrvatskiju domovinsku stranku” – HDZ, Hasanbegović je ušao u 42. godini, i to 25. svibnja 2015. godine.

….zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti je sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i Muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH”, izjavio je Hasanbegović 2007.

….Tuđman mu je tek transmisija “komunističke politike” prema BiH, koju on smatra dijelom Hrvatske, a tamošnje Muslimane ne smatra Bošnjacima, nego Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a sam je zapravo na liniji “neoustaštva”, jer smatra da je Hrvatska 1945., nakon što su je partizani oslobodili od okupacije, pretrpjela “nacionalni poraz i tragediju”, a o ustašama piše kao o “mučenicima, herojima i šehidima”, a komunizam mu je strašniji od Miloševićeve i Šešeljeve “velike Srbije”.

Za dom spremni je ustaški pozdrav, ali zakonita znamenja HOS-a trebaju se isticati bilo gdje u Hrvatskoj te ploča HOS-a u Jasenovcu treba ostati, rekao je zastupnik i povjesničar Zlatko Hasanbegović na HTV-u….

….Hasanbegović je na  ljevičarsku mantru o odnosu Tuđmana prema Titu i antifašizmu odgovorio kako je Tuđman bitan samo kao obnovitelj hrvatske države, a sve ostalo je irelevantno.

Zato valjda i podržava projekte radikalnog srbijanskog povjesničara Bojana Dimitrijevića koji se upinje rehabilitirati generala Milana Nedića, vođu nacističke Srbije.

 Hasanbegović je rođen je u Zagrebu, 1973. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu a jednopredmetni studij povijesti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao.

Glavnim je urednikom časopisa Pilar.

Hasanbegović je blizak udruzi “U ime obitelji” Željke Markić

Povjesničar dr. Ivo Lučić  kaže pak da se ”radi o izvrsnom povjesničaru i kvalitetnoj osobi”

Povjesničar Ivo Lučićje pak upozorio kako je oko datuma 8. svibnja u Zagrebu sporan pojam “oslobođenje”.

”Ulazak Rankovića ne vidim kao oslobođenje. Imali smo diktaturu, a ne oslobođenje, imali smo Jugoslaviju i rat iz 1991. godine”, rekao je Lučić. – isti taj Ivo Lučić potpisuje kao „recenzent“ 90% od njegovih (ukupno) jedanaest znanstvenih članaka koji se mogu pronaći kao i obje knjige (o odnosu ljudi muslimanske vjeroispovijesti u Hrvatskoj do 1945), a isti čovjek bio je u Herceg Bosni osnivač i glavni Tuđmanov čovjek SIS-a te se poviješću bavio amaterski do svojih zrelih godina kad je diplomirao i doktorirao povijest dosta nakon završetka rata….

….State Department objavio je izvješće o vjerskim slobodama u svijetu za 2016. SAD je upozorio na veličanje Nezavisne Države Hrvatske, umanjivanje ustaških zločina i protusrpsko raspoloženje.

….za HRT komentirao je Zlatko Hasanbegović.  “Riječ je o neutemeljenim besmislicama koje su zapravo falsificirano izvješće hrvatske nevladine, prokazivačke i preplaćene pseudoljevičarske scene, a koje je u nedostatku ozbiljne analitike nekritički preuzelo i dalje proslijedilo američko veleposlanstvo u Zagrebu iz vremena bivše predsjedničke administracije.“  

I da se odmaknemo od lika i djela mnogo citiranog gospodina Z. H. ….

… Davor Ivo Stier za vrijeme Domovinskog rata bio je dopisnik argentinskih medija.

Davor Ivo Stier također je pronašao svoju ulogu za vrijeme domovinskog rata, a poseban odnos ima i prema stradalima nakon završetka rata kad su pripadnici britanskih snaga 1945. odbili prihvatiti poražene vojne snage NDH.

Vojne snage NDH – natjerale su i  civile da im se pridruže u pokušaju predaje međunarodnim snagama okupljenim protiv fašizma, a stacioniranim u Austriji –  i na tom je stratištu učinjen užasan zločin protiv nevinih ljudi.

Stav austrijskih vlasti koje čine pretežno desničarske stranke jasno su izražene i HINI.

“S organizacijom skupa na Lojbaškom polju mi nemamo nikakve veze“, kaže u razgovoru za Hinu blajburški gradonačelnik Stefan Visotschnig.

“Mi nemamo problema s ljudima koji dolaze odati počast žrtvama i na misu. Bleiburg gaji dobre odnose s Hrvatskom, mi smo čak i partneri grada Lovrana.

Ono s čime imamo problema jest politička dimenzija skupa i to što odasvud privlači simpatizere ustaškog režima. Mi imamo ovdje svake godine registarske tablice iz Francuske, Španjolske i tko zna otkuda sve ne. Takvu vrstu turizma ne želimo”, zaključuje Visotschnig.

A takvu vrstu političkog i povijesnog „turizma“ jasno osuđuje i hrvatski Ustav i hrvatska Vlada. Komemoracija nevinim žrtvama da. Ustaški dernek ne.

Nepravedno je da za zločin na Bleiburgu nitko nije odgovarao. Tu se svi normalni ljudi mogu ujedinjeno složiti. Veliko „pomirenje“ može se ostvariti na tim osnovama unutar Hrvatske. Ako netko misli da se „veliko pomirenje“ može desiti propagiranjem ustaštva, negiranjem i umanjivanjem njihovih zločina – u zabludi je kao što su u zabludi i ljudi koji ne žele vidjeti da su u ime komunizma nakon 1945. počinjeni strašni zločini bez suda, bez pravde i u ime  jedne pogubne ideologije. Povijest bilježi podatke. Kako ćemo ih vrednovati – ostaje na našoj savjesti. Savjest je ključna riječ uz percepciju. Percepciju „nove paradigme“ hrvatske povijesti uobličene iz pera Lučića i riječi i djela Hasanbegovića kao najistaknutijih zagovornika….,  ili iz klerikalno – konzervativnih medijskih podvala koje simbolizira Željka Markić uz obavezne „privjeske“ u likovima manje značajnih imena izraslih na toj egidi neće riješiti niti jedan ideološki problem na našem podneblju gdje živimo zajedno ili kao susjedi s drugim narodima. Hrvati kao katolici, Srbi kao Pravoslavci i Bošnjaci kao Muslimani mogu živjeti na ovim prostorima jedino ako usklade svoje poglede na budućnost uz uvažavanje i poštivanje svojeg jednako kao i tuđeg prava na civilizirani svijet. Ako uspijemo u tome dati ćemo nadu u budućnost cijeloga svijeta. Svijet je globalno selo i imamo priliku dati dobar primjer jer problem može biti i izazov, a izazov je prilika.

Zbog naše djece moramo barem pokušati, zar ne? Ili ćemo i dalje ovako? Pa sva će nam djeca pobjeći i gdje smo onda i mi Katolici i Pravoslavci i Muslimani? Gdje smo onda kad pomremo svi mi koji se sad svađamo, a naša djeca nas ne razumiju ni zašto ni zbog čega to radimo i samo žele pobjeći od tog kaosa što dalje mogu? Hoćemo li „imati i Srbiju i Hrvatsku i Bosnu“ tamo negdje po švicarskama, švedskama, irskama, kanadama i australijama? Zar smo dotle došli?