Sjećate li se Ducija Simonovića?
Povezani članci
Kao dječak obožavao sam gotovo sve sportove. I dok sam, smotan k’o sajla, trčao za bubamarom, promašivao koš “na kilometre” ili “trčao” puževim korakom, ništa mi nije smetalo da –ne dirajte mi snove! – u uzavreloj Skenderiji skačem rame uz rame s Kinđetom, na prepunoj marakani driblam realovce skupa sa Džajićem, osvajam olimpijsko srebro, za pola koraka iza legendarnog Daneta Korice!
Cerar, Parlov, Beneš, Ćosa, Praja, Boba, Nikola, pokojni Dražen, Mate i Ċosa … Sve likovi iz prekrasnog dječačkog sna.
No, već od tog doba, od svih tih velikih likova, najviše sam se divio kompletnim ličnostima. Onima, naime, koji su imponovali ne samo svojim umijećem, snagom i brzinom, nego i ponašanjem, držanjem na, i van terena. A takvih nikada nije bilo mnogo.
Jedan od onih zbog čijih sam tekmi bježao sa časova, vitez od glave “do vrha koplja”, bio je danas, barem u Bosni i Hercegovini, pomalo zaboravljeni košarkaš Crvene zvezde Ljubodrag Duci Simonović.
To je čovjek nevjerovatne biografije i doista “ludih” postignuća. Starijoj će generaciji najviše ostati u sjećanju kao onaj igrač jugoslovenske reprezentacije koji je na olimpijadi u Minhenu 1972. zbog principjelnosti isključen iz tima i morao se vratiti u domovinu!
A Duci se samo držao dogovora. Jer, poslije naše utakmice s Portorikom, izgubljene sa pet koševa razlike, utvrđeno je da su dva protivnička igrača igrala pod dopingom. Kad je to “puklo”, cijela naša reprezentacija, stručni štab i svi igrači, jednoglasno su odlučili da se, ako Portoriko ne bude kažnjen, u znak protesta povlače sa Igara.
No, kako to obično biva, u sve se umiješala politika. Iz Beograda je stigla depeša: nema odlaska, moramo nastaviti turnir! I, svi igrači i treneri su pognuli glave i pomirili se s tim.
Svi, osim Ducija. On je, vjeran datoj riječi, spakovao kofere i oprostio se sa suigračima. Poslije je zbog toga doživio mnoga šikaniranja.
Nekoliko godina kasnije otišao je u Njemačku. Da igra košarku, ali, i da nastavi akademsku karijeru. Jer, i tu je Duci bio poseban, daleko od uvriježene slike sportske zvijezde – neznalice koja sanja brdo love i penziju u tridesetoj, pa da mu poslije, kako je to jednom surovo precizno rekao Boris Beker, “ni djeca ne moraju ništa raditi.”
(Bekera su se za takvo razmišljanje poslije”osvetili” razvodi i alimentacije, ali to je već neka druga priča.)
Već kao Zvezdino krilo, Simonović je na pripreme išao s knjigom u ruci. Studirao je, pa i magistrirao pravo, nekoliko godina docnije postavši čak i doktor filozofije!
No, to njegovo filozofiranje nije se dopalo njegovim saigračima, posebno beogradskim mangupima Zoranu Moki Slavniću i Draganu Kapičiću. Budući drugačiji, što se na Balkanu nikad nije odveć cijenilo, bio im je stran, nekako dalek. Provocirali su ga, vrijeđali, čak mu, kažu, znali baciti knjigu kroz prozor voza ili autobusa!
Ništa im nije pomoglo. Duci je, rekosmo, postao magistar i doktor, a oni su vječno ostali kao u petnaestoj: mangupi s begeškog asvalta.
Ali, nije Duci zaboravio ni košarku. Igrao je još dugo, i veoma uspješno, Toliko dobro da je krajem sedamdesetih proglašen najboljim košarkašem u istoriji bundeslige! Tako je 1978-e, na gostovanju u Getingenu, protivniku “utrpao” 55 koševa. I to, naravno, bez “ trica”, koje tada nisu ni postojale!
Poslije je pričao da je u jednom trenutku, sva domaća publika ustala i, u bijesu i nemoći, počela da skandira: “Gastarbajter, gastarbajter!” To ga je veoma zaboljelo.
Šta sada radi Duci Simonović?
Pošto rijetko pratim zbivanja u Srbiji, iznenadio sam se kad sam otkrio da je Simonović danas veoma aktivan borac protiv kapitalizma i tzv. “novog ekonomskog poretka” . Napisao je desetak knjiga, od kojih ja znam samo za “Pobunu robota”. U njoj se oštro usprotivio bezočnoj eksploataciji mladih ljudi od strane bogatih pojedinaca i moćnika koji od mladih prave zadovoljne, ali slijepo poslušne “robote”. Vjerovali ili ne, toga je bilo čak i u socijalističkoj Jugoslaviji!
Najnovija knjiga mu nosi naslov “Bolji svet je moguć”.
U knjigama i čestim javnim nastupima, od kojih su mnogi dostupni na internetu, Duci se “punim gasom” obrušava na američki, i uopšte, zapadnjački (NATO) neokolonijalizam i neoliberalizam, bezočnost bankara i surovih ratnika koji su u ne tako davnoj prošlosti načinili “najveći genocid u istoriji” – onaj nad američkim Indijancima.
Uopšte nisam zaljubljen u Zapad, ali moram priznati da mi neke Ducijeve izjave zvuče paranoično. Osim toga, pada u oči da je Simonović, kao ljevičar, upadljivo blag(onaklon) prema Slobodanu Miloševiću.
Tako, kritikujući neosporne tamne strane Zapada, on redovno zaboravlja, ili prešutkuje, njegove isto tako neosporne dosege. Nisu valjda lude sve te desetine i stotine hiljada nevoljnika iz cijelog svijeta, pa i iz same Evrope, koji još uvijek očajnički nastoje da se dokopaju Zapada?! Koji, valjda, sljedstveno tome, ima i neke prednosti?
Filozof Simonović, čini se, ne bira koga će, i kako udariti: jednaki su mu i Klinton i Buš, Noam Čomski i filantrop Soroš su prikriveni “agenti” Amerike, a bivši košarkaš Vlade Divac je, kao dobitnik jednog visokog američkog priznanja, “ majmun novog svetskog poretka”! Uostalom, Divac je u NBA, po njemu, i mogao igrati samo zbog famozne “rasne kvote”, obaveznog broja bijelaca koji moraju igrati u NBA-u!
A šta to Duci nudi kao alternativu kapitalizmu? Dugačka priča, no suština onog što sam čuo, svodi se, što se tiče Srbije, na rađanje što više djece e da bi se spasilo Kosovo, vraćanje korijenima i duboku duhovnu obnovu.
E, s ovim potonjim se potpuno slažem. Mada ni ostali nisu bili anđeli – u više navrata sam pisao o zločinima nad Srbima I Hrvatima u i oko Konjica – smatram da narod čija je vojska, pod manje-više otvorenim patronatom upravo Slobodana Miloševića, u posljednjem ratu učinila tolike zločine, itekako treba moralnu i duhovnu katarzu.
A što se tiče genocida, Duci nije trebao ići čak do Amerike. Mnogo bliža mu je bila Srebrenica.