SIN RADNIKA

Osuđujem vas u ime svog oca i svog djeda, osuđujem vas u ime svoje majke i svih naših majki koje bose idu u Sinj i Međugorje, osuđujem vas zbog svih onih koji vam slijepo vjeruju, a vi ste ih izdali, preveli žedne preko vode i u konačnici prevarili, prevarili da ste im moralno vodstvo kakvo zaslužuju. Osuđujem vas u ime budućnosti svoje djece koju ste prodali za zlatnu telad koju štujete umjesto deset zapovijedi i u konačnici osuđujem vas u ime onoga kojeg slijedim i koji mi je uzor u životu, a vama nije, onoga koji je rekao, ako pomognete onom najmanjem pomogli ste meni i onoga koji vam je naglasio da će prije deva kroz ušicu igle nego takvi kao vi u kraljevstvo nebesko. Taj bi večeras uživao u toj djeci i zastavama cijelog svijeta, djeci koja propagiraju mir i toleranciju, rasnu jednakost i pravo svake osobe da bude što želi.

Prilično loše raspoložen promatrao sam crno nebo iznad Splita. Prvi dan Ultre sastavila je bura i sasvim je razložno bilo da organizatori tog festivala odgode samo otvaranje i prvu večer koja u pravilu bude zagrijavanje za one iduće. Taj dar s neba iskoristili su ugostitelji po gradu i okolni noćni klubovi iz kojih je dopirala dobro poznata muzika jedne generacije koja je kao središnji dio i ultimativnu zabavu godine izabrala taj, sada već kultni festival.Pokisli, ogrnuti kabanicama i zastavama raspršili su se gradom koji je kao nikada do tada po ovakvom nevremenu neobično živnuo. Nestalo je svega, čuo sam vlasnika obližnjeg kafića kako moli svog dobavljača da mu donese sve što ima, sve što se može popiti, kerozin, bilo što. U prometu gužva, tko stigne taksira i krca promrzle goste, cijena kako po kojoj relaciji. Od centra do stadiona stotinjak kuna. Ima ih koji rade organizirano, jedni traže grupe, drugi već čekaju sa otvorenim vratima osobnih automobila.

Kiša je gotovo stala, no hladni vjetar šibao je grad i sada je bilo sasvim jasno, od otvaranja nema ništa. Štekati krcati, mladost je preplavila grad pod Marjanom. Preko rive kao da je podne, ne ponoć, djevojke potpuno mokre plešu nasred ulice, sa svih strana odjekuje muzika i grad doslovno implodira od mladosti, boja i različitih kultura, vjera. Uživam dok ih promatram, tako mladi i tako opušteni u potpuno stranom gradu. Pred kazalištem netko je improvizirao DJ pult i sada je na tom malom prostoru doslovno ludnica. Zastajem i gledam svećenike koji su otvorili crkvu, vrata crkve moje mladosti.

Dva potpuno smetena, ali odlučna sjemeništarca i jedan svećenik stali su pred tu razuzdanu mladost pozivajući ih da uđu, da se pomole u tišinu crkve koja je odredbom Splitsko – makarske nadbiskupije obratila toj mladosti putem medija kako su danonoćna partijanja uzaludan čin iza kojeg se čovjek osjeća isprazno i ima potrebu za duhovnom obnovom. Vrata crkve moje mladosti tako su otvorili za molitvu i sakrament pomirenja, otvorena srca prisutni među mladima kako bi svjedočili kršćansku nadu i iskupljenje, obraćenje. Promatrao sam lica tih mladih sjemeništaraca i ona su zbilja bila puna istinske nade kako čine veliku i ispravnu stvar, a sam Bog poslao je kišu da nauči pameti tu razuzdanu mladost i da ih ohladi, da razmisle što čine i da se okrenu vjeri.

Tek usput napomenut ću da je ta župa poznata po mladosti koju okuplja u svojim neokatekumenskim zajednicama u kojima mladost pjeva pjesme, moli se i druži, pomaže u ovim teškim vremenima.

Promatrao sam ih kako od početne euforije i entuzijazma polako prelaze u apatiju i rezignaciju. U sat vremena koliko su stajali pred tom razuzdanom mladošću samo im je jedan plavokosi nordijac pristupio i uljudno ih pitao kako da pozove taksi.

Moram priznati da sam namjerno stajao na tom mjestu likujući u sebi jer sam znao otprilike što će se dogoditi i jedva sam čekao da se dobro zabavim gledajući lica mladih sjemeništaraca koji svoju generaciju, ili malo mlađu, pokušavaju razumjeti i shvatiti. Namjeravao sam se pošteno nasmijati i onom starom kojem sam jasno u očima vidio užas, užas kada uživo gleda sotonu na djelu, no preplavila me neizreciva tuga gledajući te ljude potpuno smetene i izgubljene u prostoru i vremenu.

A shvatio sam i zašto.

Koncem osamdesetih, svoje sakramente obavio sam u te dvije župe, na metar udaljene pred kojima sam stajao danas među gomilom mladih partijanera i ne znam iskreno iz koje sam naučio više o životu, o ljubavi za bližnje i o skromnosti. Moje zbilja mudre i posebne časne sestre koje su držale vjeronauk ( u župi, ne u školi), tako su nas pubertetlije uvele u svijet duhovnog na jedan osebujan i poseban način, držeći se Kristova nauka i vjere. Moja župa kasnije bila je upravo ona pred kojom sam stajao i promatrao jednu mladu djevojku kako pleše u ritmu muzike, župa okrenuta mladima, okrenuta nadi u bolji svijet, okrenuta životu samom po sebi.

Te duboke zasade vjere dobio sam od jednog čovjeka i svećenika koji nas je vodio na putovanja, svirao s nama Balkan i Azru i koji je diskretno, dozirano, nama malim nacionalistima pokušavao objasniti smisao patriotizma i domoljublja: volite svoje ali i poštujte tuđe. Svećenici tog doba bili su sinhroni sa svijetom i moderni, slušali su rock, kritički gledali na društveni poredak i poticali mlade na bunt, da misle svojom glavom i da uče, čitaju i prate zbivanaj u svijetu, trendove ali i znanost za koju su smatrali da je samo još jedan dokaz učenja i crkve.

Rasli smo u duhu tolerancije i isticali svoje hrvatstvo kao ponos, čast i povijesno naslijeđe koje je tada, na žalost, njegovala samo crkva. Don Ivan, i sam proganjan i ispitivan zbog nevjerojatnog broja mladih ljudi koji mu pohode mise, opraštao je svojim neistomišljenicima, uvjeravao nas je da je to Božja volja i da će jednom njegova crkva ponosno stajati uz svoj narod i uz svoju zastavu. Tih godina bio sam ponosan na svoju crkvu, sve najbolje izlazilo je iz nje. Lijepa Naša nakon mise tjerala nam je krv kroz vene, a moj narod disao je uz svoje svećenike koji su svojom hrabrošću isticali svoje domoljublje, moj narod posebno o Božiću ili Uskrsu slavio je svoju povezanost s crkvom, grad je gorio u odsjaju crvenih raketa i vatri, grad je odzvanjao garburom i tondinima, slavilo se i pjevalo s našim svećenicima koji su nam bili uzor.

Iako je naša okuka sjevera agitirala ustaštvo, pamtim don Ivana koji se nije slagao s tim:
„Ustaše nisu donijele ovom narodu ništa dobro, djeco, vi morate izgraditi svijet neopterećen tim, djeco, vi morate svoju Hrvatsku voljeti drugačije.“

Nestalo je u vremenu mog dobrog don Ivana i mojih mudrih časnih sestara koje su slušale što i mi, nestalo je u vremenu svega onog dobrog, ljudskog i poštenog, nestalo je mog grada i djetinjstva. Svijet se promijenio i nastavio put u novo, u moderno, kako u zvuk i ritam, tako i u vjeru i znanost, a mi smo ostali u paralelnom svemiru.

Pamtimo dan kada su crne limuzine došle pred naše firme, pred naše škole, pred naše župne urede, pamtimo te dane u kojima je moja genercija s krunicama na uniformama oslobađala svoju zemlju, pamtimo, ali i zaboravljamo, šutimo jer smo odrasli uz njih i jer smo vjerovali u njih, da u pozadini naša crkva djeluje, da stvara zemlju za nas i našu djecu, crkva koja je bila jedno sa našim narodom.

Izdaju koja će uslijediti, mi, njena djeca nismo očekivali, izdaju i provalu mržnje, provalu osvete od onih kojima osveta treba i mora biti potpuno strana riječ. Oprostiti naši svećenici na žalost nisu znali, oni najgori među njima, kao uostalom i oni najgori među nama, preuzeli su kormila i uzde vlasti, medije, prostor koji je ostao upražnjen.

Svi oni mudri i pristojni ljudi u svakoj branši, pa tako i u njihovoj povukli su se tada i zašutjeli pred provalom onih primitivnih kako iz redova klera, tako i iz redova nas običnog puka. Moja crkva, crkva moje bake i moga djeda, ljudi koji su me naučili da im bespogovorno vjerujem, dovela me danas u situaciju da svojim zdravim razumom dižem svoj glas protiv doktrine i prokletstva na kojima ista počiva.

Mom djedu objasniti da ovo što ja danas govorim, uistinu govorim protiv crkve, bila bi blasfemija i svetogrđe, no ja sam ljut baš zbog toga, zbog činjenice da moram pljunuti na stamenu vjeru svoga djeda i tog svijeta u kojem sam odrastao, bogobojaznog svijeta kojem je crkva značila utočište i svečanost, u koju se nedjeljom oblačilo kao na svadbu. Pljunuti na svog oca i majku koji s pravom očekuju da im sina večeras pogodi grom jer su tako indoktrinirani, tako su naučeni da bespogovorno, bez razmišljanja, uzimaju zdravo za gotovo što im ta bahata i samozadovoljna kamarila servira.

Ja nisam, na sreću, ni moj djed ni moj otac, ja nisam čak ni moja bogobojazna majka, pa ni ustrašena žena, ja sam sa svojih četrdeset i šest čovjek koji ima dva odrasla sina i kojemu je dužnost da ih izvede na pravi put. Ono što uče u svojim crkvama ja na žalost ne vidim kao pravi i ispravan put za njih i to je jedini razlog što prosvjedujem i osuđujem.

Da je do mene, iskreno, bolio bi me kurac, imam daleko važnije prioritete u životu od mišljenja mržnjom zadojenih mantijaša koji u svemu što je ljudsko, moderno i razborito vide komuniste i vide crvene sotone. Pa tako i u toj razuzdanoj mladosti večeras koja polugola pleše pred njima. Djeca komunista, vrisnuo je stari i nestao u župnom uredu.

Kap koja je prelila čašu, vjerujte mi, nije bio ni fašizam kojeg te spodobe propagiraju već godinama, niti zgražanje mojih prijatelja nad propovijedima i poslanicama, nije čak ta kap bila ni otvoreno veličanje ustaštva i mise za Antu Pavelića u Sv. Dominika, kap koja mi je prelila čašu nije bio niti dolazak Ivana Pavla Drugog koji je došao omogmućiti im sve ovo što danas imaju, sve beneficije i plaće, sve prste u medu proračuna, dvorce od inoksa i potpunu autanaziju od svog naroda i sirotinje koja im kopa pred nosom po kontejnerima.

Kap koja mi je prelila čašu nije bila niti revolucija spram poglavara im i svetog oca Franje koji ih se javno odrekao nadletjevši Hrvatsku začepljena nosa, kap koja mi je prelila čašu događa se naime ovih dana u kojima moja crkva, crkva moje majke i djeda jednostavno otvoreno staje uz najveće zlo koje se dogodilo ovom narodu, otvoreno staje uz robovlasništvo i uz najveće zlo koje je zadesilo ovaj narod, uz – kapitalizam.

Moji prijatelji pred dvorima od inoksa Biskupske palače u Splitu već godinama kuhaju za beskućnike, ljude koji žive, apsurda li i znakovita paradoksa, baš ispred, pred nosom uzoritih monsignora i ti isti biskupi koji tuda izlaze iz svojih automatskih garaža u svojim terencima zatamljenih stakala, koji nikada ni pogledali nisu prema tom svratištu, a pred nogama im je, nikada nogom u taj nesretni dom stupili nisu.

Nikada im nisu odnijeli koricu kruha. Donijeli smo namirnice tim nevoljnicima i ja sam gledao u osvijetljene prozore optočene zlatom iza kojih su naši biskupi razdragano smišljali kako da naprave nova besmislena betonska zdanja u koje će postaviti pozlaćene špine i jacuzzije, nove hramove svog potvrđenog mučeništva u kojima će biti zlatna telad i egipatske plesačice.

A ti novi hramovi, hladna betonska zdanja niču kao gljive poslije kiše u svakom kotaru, svakom prigradskom naselju koje vapi za vrtićem, školom, igralištem za mladost ili kakvom zelenom površinom.

I zato vas osuđujem. To je razlog zbog kojeg stojim sa strane i gledam vas potpuno izgubljene u prostoru i vremenu pred tom djecom koja su došla sa svih krajeva svijeta da se zabave, da se isplešu, a vi u njima vidite samo ono što vidite svuda oko sebe, iverje, a ne vidite balvane u svojim očima. Ostali ste nazadni i primitivni, zatucani i zatvoreni, konzervirani u vremenu progona. Niste znali oprostiti i krenuti dalje, otvoriti svoja vrata na vrijeme, niste znali jer ste sebični i zatucani i zato vas osuđujem.

Osuđujem vas u ime svog oca i svog djeda, osuđujem vas u ime svoje majke i svih naših majki koje bose idu u Sinj i Međugorje, osuđujem vas zbog svih onih koji vam slijepo vjeruju, a vi ste ih izdali, preveli žedne preko vode i u konačnici prevarili, prevarili da ste im moralno vodstvo kakvo zaslužuju. Osuđujem vas u ime budućnosti svoje djece koju ste prodali za zlatnu telad koju štujete umjesto deset zapovijedi i u konačnici osuđujem vas u ime onoga kojeg slijedim i koji mi je uzor u životu, a vama nije, onoga koji je rekao, ako pomognete onom najmanjem pomogli ste meni i onoga koji vam je naglasio da će prije deva kroz ušicu igle nego takvi kao vi u kraljevstvo nebesko. Taj bi večeras uživao u toj djeci i zastavama cijelog svijeta, djeci koja propagiraju mir i toleranciju, rasnu jednakost i pravo svake osobe da bude što želi.

Osuđujem vas i može vas biti sram zbog svih koji večeras gladuju, a vi jedete pozlaćenim žlicama, zbog svih onih koji večeras krova nemaju, a vi pod vašim pratite satelitsku televiziju, zbog svih onih kojima je večeras hladno, a vi ih niste ogrnuli, zbog svih onih kojima treba vaša riječ samilosti, a vi šutite kao zadnje pičke.

Osuđujem vas zbog svih normalnih ljudi koje vrijeđate svojim misama za fašiste i na koncu osuđujem vas radi sebe, sebe koji je morao nesretnog sebe dovesti u situaciju da ne zna hoće li ga večeras udariti grom koji tako para nebo nad Splitom i zaustavio je Ultra festival.

Ako me udari, neka je na slavu Isusu Kristu, moj Isus večeras bi da je živ partijao sa tom djecom i čvrsto vjerujem da će dotični razumjeti moj pravedan bijes jer je i sam bio ponižen, bio je sin radnika i držao je svoju majku za ruku kada ste mu pokazali staju i slamu i zalupili vrata pred nosom.