Simpatično samoobmanjivanje gospođe profesorice

Povezani članci

• Marinko Čulić: Raspad ljevice
• Boris Dežulović: Mene sigurno ušutkati neće
• Abortirana revolucija
• Heroji mira: Razorni Feral
• Viktor Ivančić: Kosti bande
• Bijednoj Našoj nema sreće dok joj (po)ratni zločinac na slobodi šeće

Uvažena, kako se predstavlja, profesorica Senja Perunović u članku znakovito naslovljenom „Obmanjuj me nježno“ objavljenom na ovom portalu, pretpostavljam slučajno, na katolički Božić  žestoko je raspalila po svom kolegi, kako ga je oslovila, „prof.dr.H.K.“ i njegovu istupu na okruglom stolu u organizaciji „Otvorenog univerziteta“ u Sarajevu naslovljenom „Ko se boji Jugoslavije i zašto“ upriličenom, pretpostavljam namjerno, na (bivši) Dan (bivše) Republike 2015.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Članak započinje rezolutnom tvrdnjom: „I profesori griješe. Ponekad grdno.“ Zatim u tekstu „dokazuje“ kako su ključne teze prof.dr.H.K. proizvoljnje odnosno neistinite, od „Ovdje su nacionalizmi bili cijelo vrijeme prisutni, samo su gurani pod tepih“, preko „Niz takvih primjera (velike etničke distance) cijelo je vrijeme postojalo“, do tvrdnje da je CIA još 1967.dokumentirano predvidjela nužnost raspada Jugoslavije, „pa se on čudom čudi da je Jugoslavija opstala i toliko koliko je opstala“. Zaključuje, a prije će biti da svom oponentu stavlja u usta zaključnu tezu  za koju se retorički pita: „Kakva je to tvrdnja koja sugerira da ljudi različitih nacionalnosti, kultura, religija ne mogu živjeti zajedno u slozi i miru?“ I odmah na nju eksplicitno odgovara: „Rasistička.“ Da bi obračun s prof. dr. H.K. završila tezama istaknutim i u uvodniku članka: „Tvrdnja da se Jugoslavija morala raspasti zbog svojih (takvih) različitosti, isto tako, vrsta je historijskog determinizma. Ona sadrži vjerovanje da su događaji, jednom za svagda, predodređeni historijom, i da stoga, ljudska akcija nema nikakvu važnost. Prema takvom vjerovanju, koje se naveliko razlijeva Balkanom, raspad Jugoslavije i rat nisu se mogli izbjeći. Što je jedna od najvećih besmislica našeg vremena.“

Ne, gospođo profesorice (povijesti?) Perunović, puno veća besmislica je ova Vaša, još i ovako docirajući rezolutno iskazana, tvrdnja. Danas s apsolutnom izvjesnošću možemo odnosno moramo konstatirati da Jugoslaviji uistinu nije bilo spasa, jer ona se stvarno JEST raspala i pri tome se rat, grozni rat, koji je u najnesretnijoj Bosni i Hercegovini bio daleko najgrozniji, JEST dogodio. Prema tome, draga gospođo profesorice, neumoljive činjenice vrište da se raspad Jugoslavije, ma koliko za njom i Vi i ja i, vjerujem, prof.dr.H.K. žalili, i rat, ma koliko se svi njega grozili, nisu mogli izbjeći. Ako su vam te činjenice nedrage, ako se ne možete (intimno) pomiriti s istinom da se Jugoslavije jest  raspala, pa još i na onako brutalan način, onda je prvi, nulti korak u pokušaju, makar i samo intimnog saniranja takvog stanja, smoći snage suočiti se s tim okrutnim nepobitnostima. A drugi, posebice ako ste povjesničarka, pokušati otkriti i suočiti se sa stvarnim (povijesnim) uzrocima  te svoje intimne i, nazovimo je za ovu priliku tako, zavičajne tragedije.

Kako vidim da se, zasad, nemate snage suočiti ni s bjelodanim činjenicama, svoje viđenje (glavnog) uzroka groznog raspada Jugoslavije pokušat ću Vam dočarati koristeći baš Vašu prispodobu – vic – priču o „malom žutom piletu“ i „velikoj riđoj liji“, a koja priča o ovom mom kontekstu, hoćemo li se makar u tome složiti?, djeluje primjerenije. Dakle zamislite da se ono pile zvalo/zove Bosna i Hercegovina, a ona „pletena ograda“ koja ga je 45 godina štitila od „vanjskih neprijatelja“ i s Istoka i sa Zapada – granice SFR Jugoslavije, a ono „žbunje“ koje ga je dodatno branilo od „unutrašnjih neprijatelja“ poput nacija i nacionalizama, odnosno bezdušnog tržišta i bespoštednog višestranačja – njezin  socijalistički samoupravni jednostranački gospodarski i politički sistem. Kad su „jednog olujnog dana..“ (do kojega, draga profesorice, nije došlo tek tako, već on je uslijedio nakon punih deset godina posttitovskog krčkanja, godinu ili koliko već nakon pada Berlinskog zida, nakon nekoliko godina Miloševićevog sve bezočnijeg orgijanja po Srbiji i vascelom srpstvu, a posebice onom bosanskohercegovačkom, nakon demokratskog ustoličenja Tuđmanove protuteže u Hrvatskoj i u najbližu budućnost projicirane Herceg Bosne s opcijom prisajedinjenja), “…pletena ograda i zeleno žbunje bili slomljeni, malo se pile našlo bez svoga ‘štita’ “. Jer je umjetno, s tijelom mu nedovoljno sraslo, jugoslavensko paperje, kojim je koliko-toliko uspijevalo prikrivati svoju nacionalnu golotinju, s prvim jačim naletima „od stoljeća sedmog“ etabliranih „povijesnih“ nacionalnih odnosno nacionalističkih „velikih riđih lija“ otpuhnuto u ropotarnicu povijesti…

Jedini efikasan štit, po meni, koji je mogao spriječiti da se to ne dogodi Bosni i Hercegovini, pa i cijeloj Jugoslaviji, bila bi bosansk(ohercegovačk)a nacija ustoličena, pa, obzirom na specifičnost slučaja, i politički poticana, kao potpuno ravnopravna ostalim jugoslavenskim nacijama, i to po (ratnoj) mogućnosti već u Mrkonjić Gradu 1943-će, odnosno odmah po oslobođenju kad i Federalna odnosno Narodna odnosno Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. I to je teza koju ne propuštam provući, posebice na ovom portalu, kad god mi se pruži prilika. Posljednji put, na najeksplicitniji način, u pokušaju polemike s uvaženim prof.Rokom Markovinom. Koji mi je u svojoj replici na stotinu, možda koja manje, kartica iznio stotinu, možda koji manje, dokaza i primjera svoga projugoslavenskog odnosno probosanskohercegovačkog, humanističkog  odnosno proturatnog djelovanja,a posebice, nakon što se, jebiga, njemu kao muškarcu, a hebiga, Vama kao gospođi,rat, grozni bosanskohercegovački rat, odnosno njegova najgroznija višeetapna mostarska verzija, rasplamsao, a sve samo da se ne bi suočio s onim, po mom sudu, krucijalnim pitanjem za opstanak (ne samo) Bosne i Hercegovine.

Evo dakle razloga za krvavi raspad SFR Jugoslavije, koja se hvalisala da je definitivno riješila nacionalno i socijalno pitanje na ovim prostorima: brutalna diskriminacija autohtonog življa SR Bosne i Hercegovine nepriznavanjem, jedino njemu!!!, prava na svoju bosansk(ohercegovačk)u naciju. Prava koje je povijesno, kulturološki, sociološki, politički, zemljopisno, religijski, psihološki, anegdotski  („jebeš-zemlju-koja-Bosne-nema“), „vicološki“ (hebeš vic ako nije o Muji i Hasi) i kako god hoćete još, bezbeli zaslužio. U istoj mjeri koliko i Slovenci ili Albanci, odnosno Hrvati ili Srbi, a bar dvostruko više od Makedonaca, odnosno peterostruko od Crnogoraca, jer je Bosanaca (bilo) barem toliko puta više . Da je Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina dočekala 1990-te sa 85% svoga življa koje se deklarira i istinski osjeća etničkim Bosancima (i Hercegovcima), što bi se, uvjeren sam, dogodilo da je proces otpočeo 1943. odnosno 1945., onih preostalih 15-tak posto, u konkretnom slučaju hrvatsko-srpskih ekstremista, za koje se slažemo da mutatis-mutandis opterećuju više-manje svaku naciju odnosno državu, ne bi mogli ni približno prouzročiti onu količinu zuluma i bezumlja. Utoliko, ali samo utoliko, bih i ja bio protiv historijskog determinizma kojega, inače činjenično utemeljeno, zastupa prof.dr.H.K. Da je tome bilo tako, vjerujem da su se i raspad Jugoslavije i rat mogli izbjeći.

Kako ne volim pisati tek tako da bih uživao u svojim visokoparnim dijagnozama do kojih sam došao naknadnim pametovanjem, odnosno larpurlartističkim iživljavanjem nad karikaturalnom  stvarnošću, postavlja (mi) se pitanje, draga profesorice, što mi/nam je činiti u danoj otužnoj (Hrvatska) odnosno očajnoj (BiH) situaciji.

Osobno, na primjer, u svom (hrvatskom) Dubrovniku, u najtiražnijem lokalnom tjedniku gdje vrlo često objavljujem, svaki svoj članak već godinama, bez obzira o čemu pišem, poput Katona u rimskom senatu završavam s post scriptumom kojega možete pročitati na dnu ovoga teksta, pa ako se slažete, a naročito gospođa urednica, da ga nastavim(o) forsirati i na ovom portalu?

Na političko-sociološkom planu, na primjer, u Hrvatskoj bi trebalo poraditi na artikuliranju i afirmiranju jednog istinski lijevog, socijalno osjetljivog i beskompromisno antifašističkog (hrvatski: protuustaškog) korektiva tzv.lijevom centru okupljenom oko centristički blijedog SDP-a; dočim bi, još uvijek vjerujem u to, MOST, stvarna, oživotvorena senzacija nedavnih parlamentarnih izbora, mogao upristojiti HDZ, koji  je pod Karamarkovim vodstvom otklizao u ekstremno desničarenje (hrvatski: neoustaštvo).

A što je činiti (vama) u Bosni i Hercegovini? Ako sam uopće pozvan miješati se u „unutrašnja pitanja susjedne i prijateljske države“…,  da pokušam s još jednom pričom-prispodobom. Zamislite, draga profesorice, da hitno iz Sarajeva trebate otputovati u Neum, ali, zaokupljena svakodnevnim mislima i problemima, a najbolja Vam prijateljica koju često posjećujete živi u Slavonskom Brodu, Vi po inerciji, umjesto prema Ivanu i Hercegovini, udarite dolinom Bosne, i ništa, ni dvadesetipeti po redu natpis „Rijeka Bosna“, ni pogled na besposlene dimnjake zeničke željezare, ni Добродошли у Републику Српску pred Dobojem, Vas nije uspjelo prenuti, sve do granice u Bos…., pardon Броду. A, da podsjetim, žurilo Vam se u Neum. I sad Vam se postavi pitanje: krenuti „naprijed“, pa, Zemlja je okrugla, preko Hrvatske, Mađarske, Rusije, Aljaske… s 200 maraka u džepu, kalkulirati da ćete snalazeći se na sve (ne)moguće načine na posljetku, nekako preko Italije i Jadrana uspjeti uploviti u, u međuvremenu, izgrađenu i šest puta rekonstruiranu glavnu međunarodnu trajektnu luku trećeentitetske Herceg-Bosne…., ili, opsovati sebe i svoju rastresenost, okrenuti automobil prema neminovnom vremenskom minusu potrebnom za povratak na sarajevsku nultu poziciju, ali ipak s realnim izgledima da s onih 200 maraka u realnom vremenu, sa zakašnjenjem koje možda i ne bude fatalno, zaista stignete u Neum. I pri tome, a bješe već dobrano omrknulo i niđe Полиције Републикe Српскe na vidiku, naglo prikočiti na izlasku iz grada i poviše onoga Брод  lakom za kosu nasprejati BOSANSKI.

A na društveno-političkom planu, uvažena profesorice, da, slično kao što su to pred par godina u Metkoviću učinili mlađahni kolega Vam i prijatelj mu liječnik, popričate, na primjer,  s prof.dr.Dubravkom Lovrenovićem, pa da na čvrstoj ideološkoj podlozi bosansk(ohercegovačk)e nacije i (civilizacijskog, ne dogmatskog) antifašizma pokušate osoviti politički projekt koji bi, baš poput MOSTa u Hrvatskoj, iskrsnuo u politički relevantnu opciju bez koje se u Bosni i Hercegovini ne bi mogla formirati vlast. No, dok su mostovci  to učinili kunući se da su operirani od svake ideologije, pa su napabirčili glasova sa svih strana i iznad svojih najoptimističkijih prognoza, Vaš zadatak bi bio, kao i sve u Bosni i Hercegovini, daleko teži, ali i puno (ideološki) transparentniji.

PS

Ceterum censeo…uostalom mislim da treba ukinuti hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj.