Sergio Šotrić – ŠIĆAR, ŠIĆAR ÜBER ALLES – ILI KAKO SU ZASTRAŠIVALI SRBE I HRVATE OD „AŽDAJE“ GRAĐANSKE DRŽAVE – BOSNE I HERCEGOVINE

Izdvajamo

• Međutim, mnoge od nas, kao i napr. mene, koji sam pukim slučajem rođen kao potomak bosanskohercegovačkih- mostarskih- Srba, ova "apokaliptička slika" uopšte ne plaši. Za mnoge od nas je ova "slika" samo jedno arhaično "umjetničko djelo", koje bismo najradije (grickajući kokice) posmatrali u muzeju, kao odraz jednog vremena u kojem je ovo (ne)djelo nastalo, podsjećajući nas na visoku cijenu ljudskih zabluda, od kojih su po pravilu profitirali samo bosanskohercegovačke fukare, koje su uspjele ušutjeti bosanskohercegovačku pamet - fukare koje su se obogatile i svakim danom se sve više bogate - fukare koje su zastrašivale bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate, od „aždaje“ građanske države – Bosne i Hercegovine.

Povezani članci

• “Linija razgraničenja”, umjetnice Adne Muslija u Zvonu
• Turčin
• Cucla revolucija
• Srebrenica – 25 godina nakon genocida: Djeca i žene ponovo su marginalizirani i traumatizirani
• Sergio Šotrić: BRATE MOJ, SVI SU ONI MOJI
• Prijedorski hologrami

Foto: Pinterest 

Ja vjerujem, da ova “apokaliptička slika” moderne građanske države Bosne i Hercegovine, koja se danas „stavlja na platno“ sa mnogo tamnih „srpsko-hrvatskih“ boja i u kojoj mitski hrišćansko-kršćanski „vitezovi“ pokušavaju mačem da odbrane lijepu djevicu od strašne „bošnjačko-građanske“ aždaje, danas uspješno zastrašuje i homogenizira veliki broj neukih ljudi, čiju istinsku potrebu za sigurnošću sopstvenog doma, čiju istinsku žudnju za životom u miru, ljubavi i poštovanju sa komšijama i susjedima, za svoj šićar iskorištavaju prije svega nalogodavci “slikara” ovih “umjetničkih djela” –  vlasnici „viteškog kluba“ i „reprezentacije“ pod imenom  „Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zašuti – koja još uvijek šuti, budala progovori – koja još uvijek govori, a fukara se obogati – koja se još uvijek bogati.”

Slike, koje u zadnje vrijeme – i uvijek iznova po narudžbi – slikaju “slikari” vječno-jučerašnjih promicatelja ideologije “krvi i tla” (koji se široj javnosti lažno predstavljaju kao promicatelji europskih vrijednosti), imaju za temu hamletovsko „biti ili ne biti“ mobiliziranje svekolikog pučanstva tj, širokih „čistokrvnih“ narodnih masa za o(d)branu od (njima mrskih) postulata građanske pravne države, kojoj prišivaju razna imena (unitaristička, islamistička, komunističko-centralistička, muslimanska, miloševićka, jugonostalgičarska itd.) i koju oni usko povezuju sa navodnom neminovnošću pogroma bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, a kojem bi navodno prethodio novi sukob sa Bošnjacima.

Istovremeno se Bošnjaci stavljaju pod generalnu sumnnju, kako bi građanska država za njih bila samo „trojanski konj“, na „svetim“ prostorima, koji su (samo u glavama sa visokom temperaturom) „kamenim bedemima vječito ograđeni i rezervisani za čistokrvne“ bosanskohercegovačke Srba i Hrvate.

Ove (po narudžbi naslikane) slike, nisu ništa drugo, nego ogledalo u kojem se – sa predizbornih plakata – odslikavaju nasmijana lica takozvanih lidera, (sa današnjim iskustvom i kolektivnim pamćenjem, bili bismo obavezni nazvati ih, ne liderima –  nego kugom i kolerom  Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini) – kao što su napr. Dragan Čovic, Milorad Dodik itd. i mnogi, koji su im predhodili (Mate Boban, Radovan Karadžić itd.), a kojima su uvijek i bez izuzetka, samo njihovi lični interesi, samo njihove lične ambicije – a NIKAKO i NIKADA kvalitet života građana hrvatske i srpske nacionalnosti u zajedničkoj im djedovini Bosni i Hercegovini – bili muzika za njihovu interedžijsku himnu.

Himna, koja se intonira uz tekst:

„šićar, šićar über alles,

od 90tih, do danas ujedinjuje političko-koruptivne igrače unosnog „viteštva“ sa prostora nekada nam velike zajedničke države, u „reprezentaciju“ pod nazivom: „Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.”

To vrijeme, koje po Andriću ponekad dolazi, traje i danas – ta pamet, koja po Andriću ponekad zašuti, šuti i danas – ta fukara, koja se po Andriću ponekad obogati, bogati se i danas.

Ta „reprezentacija“ igra i danas za milionske honorare, trenirajući trenutno u Bosni i Hercegovini na „visinskim pripremama“ za predstojeće bosanskohercegovačko „prvenstvo“ manipulacija biračkim kutijama.

Neka se Bošnjaci ne uvrijede, njih ovim tekstom ne želim amnestirati (pogotovo ne one kojima su tepali i još uvijek tepaju, da su navodno „prvi u Bošnjaka“), ali ovim tekstom se želim prije svega obratiti „mojim“ dragim bosanskohercegovačkim Srbima i „mojim“ milim bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali i svima ostalima, kojima još uvijek – kao maloj djeci – utjeruju strah u kosti, sa mitovima o jezivoj „aždaji“ pod plaštom građanske države Bosne i Hercegovine, koja – kako ih zastrašuju – ne bi bila ništa drugo nego ustoličavanje islamske države u srcu Evrope, u kojoj bi ponovo oživjelo klanjanje „njihovoj“ barbarskoj tradiciji „nabijanja na kolac“, te bi vremenom bila potpuno potisnuta tradicija molitvi Sinu Božijem – Isusu, kojeg su „naši“  prije više o 2000 godina „civilizovano“ razapeli na križ / krst.

Svima nam je jasno, da država Bosna i Hercegovina – dok se god ne distancira od principa „konstitutivnosti naroda“, ne može postati članica Evropske unije. Princip konstitutivnosti je jednostavno nespojiv sa pravnim fundamentima Evropske unije i najkasnije tada – integriranjem države Bosne i Hercegovine u porodicu EU država – slike „aždaje“ građanske države Bosne i Hercegovine, neće više uspjeti zaplašiti nikoga, pa ni „čistokrvne“ bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate.
Koliko god današnja EU imala aktuelnih problema, u njoj nikad neće moći biti članice – države, čiji se ustavni poredak bazira na etničkoj diskriminaciji (nesprovođenju presude Evropskog suda u predmetu Sejdić-Finci), niti će ikada njene članice moći biti države, u kojima je etnicitet ključni izvor legitimne političke vlasti, niti će njene članice ikada moći biti države, u kojima se buduće generacije obrazuju u „dvije škole pod jednim krovom“. 

Iako u zadnje vrijeme iz srpsko-hrvatskog „instrumenatarija“ često čujemo orkestriranje analogije “krvavog razvoda” bivše Jugoslavije sa navodnim predstojećim raspadom države Bosne i Hercegovine (po apsurdnom principu tipa – ako samo par godina, koliko je trajala ratna agonija, nismo mogli zajedno u Jugoslaviji, onda je „očito“, da „ne možemo“ zajedno ni u BiH – u kojoj vijekovima živimo zajedno), želio bih umiriti sve prijatelje BiH – raspad države Bosne i Hercegovine se neće desiti, neće se desiti ni prekrajanje njenih (međunarodno-priznatih) granica, a naša zajednička multinacionalna djedovina – država BiH (kao i uostalom i sve druge države u njenom okruženju) nastaviti će težiti standardima građanskog društva, integrišući se u zajedničku familiju evropskih građanskih država – EU.
Znak upitnika bih stavio samo ispred brzine ovog neminovnog procesa tj. blizine datuma, kada će „reprezentacija“ pod nazivom: „Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati” – ispasti iz kvalifikacija za „evropsko prvenstvo civilizacijskih vrijednosti“.

Ovih dana ponovo se iz političkih krugova u BIH, ali i u susjedstvu / komšiluku – Hrvatskoj i Srbiji – čuje teza, kako predstavnika jednog naroda biraju građani koji ne pripadaju tom narodu.

Mediji su prenijeli i moje oglašavanje na ovu temu pod naslovom:

„PRIČA O „BIRANJU PREDSTAVNIKA DRUGIM NARODIMA“ JE POVRATAK ZAKONIMA 3. RAJHA

Zapisah sljedeće:

Ja ne bih trebao birati predstavnike „čistokrvnim“ narodima?

Ima jedna zemlja u Evropi – na brdovitom Balkanu – u kojoj se u 21. vijeku, čuju javne izjave nosilaca javnih i državnih funkcija, da građani jednog naroda, NE mogu (ili NE bi trebali) birati predstavnike drugog naroda.

1935. godine, u nacističkoj Njemačkoj – 3. rajhu – usvojeni su “Nirnberški rasistički zakoni”, po kojima građani jednog naroda (Jevreji / Židovi) nisu mogli birati predstavnike drugog naroda.

“Nirnberški rasistički zakoni” su u sebi sadržavali i zakon o zaštiti čistoće tzv. “njemačke krvi” i takozvane “njemačke časti” – “Blutschutzgesetz”. Zakonom savezničke antifašističke alijanse (“Kontrollratsgesetz”), “Nirnberški rasistički zakoni” su stavljeni van snage 20. septembra 1945. godine.

Danas su na geografskom području Evrope opet „na tržištu“ teorije apokalipse i vračarska proročanstva o opasnosti nestanka pojedinih naroda u Bosni i Hercegovini u „smrtonosnoj epidemiji“ građanske države, čiji bi „virusi“ uskoro mogli „zaraziti čistokrvne“ Srbe i Hrvate, narode, čija opstojnost na planeti Zemlji „prevazilazi“ čak i opstojnost morskih kornjača (200 miliona godina). Ove pseudo-teorije me asociraju na loše tumače (svih) svjetskih religija, koji bi i danas željeli, da neuke sljedbenike drže u permanentnom strahu od “grijeha”, u nadi da će se ovi i dalje čvrsto držati za “majčinu suknju“, ne usuđujući se da slobodno i bez predrasuda uđu u “brak iz ljubavi” sa drugim i drugačijim, te izgrade porodicu u kući, u kojoj vijekovima ima dovoljno mjesta, za ugodan i siguran život svih njenih ukućana…

Opet bi naše djevojke i momci, koji se odreknu ljubavi iz razloga „čistoce“ krvi, mogli čitav život ostati u uskom skutu majčine suknje, avlije bi im opet mogle biti lišene dječijeg smijeha vlastitog potomstva, a u Bosni i Hercegovini bi opet moglo biti i previše mladih ljudi (svih nacionalnosti), koji kupuju kartu u jednom smijeru prema uređenom društvu napr. jedne građanske Savezne Republike Njemačke – u kojoj danas zajedno živi preko 180 nacija.

Po brdima i dolinama Bosne i Hercegovine opet su na putu lažni proroci, koji nude gotovo čitavu ediciju “apokaliptičkih proročanstava” u kojima oni vide istrebljenja cijelih naroda, usijanje situacije do erupcije i krvave bratsko-sestrinske sukobe, uramljujući – putem medija – ove slike jezivih predskazanja u naše spavaće sobe, ispod kojih bismo se mi “vjerni podanici”, trebali svakodnevno buditi i sa kojima bismo i dalje trebali biti “utjerivani u suru”.

Ja vjerujem, da ova “apokaliptička slika” moderne građanske države Bosne i Hercegovine, koja se danas „stavlja na platno“ sa mnogo tamnih „srpsko-hrvatskih“ boja i u kojoj mitski hrišćansko-kršćanski „vitezovi“ pokušavaju mačem da odbrane lijepu djevicu od strašne „bosnjačko-građanske“ aždaje, danas uspješno zastrašuje i homogenizira veliki broj neukih ljudi, čiju istinsku potrebu za sigurnošću sopstvenog doma, čiju istinsku žudnju za životom u miru, ljubavi i poštovanju sa komšijama i susjedima, za svoj šićar iskorištavaju prije svega nalogodavci “slikara” ovih “umjetničkih djela” –  vlasnici gore pomenutog „viteškog kluba“ i „reprezentacije“ pod imenom  „Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zašuti – koja još uvijek šuti, budala progovori – koja još uvijek govori, a fukara se obogati – koja se još uvijek bogati.”
Navijači ove reprezentacije i danas organizovano sa „tribina društva“ (za male pare) mašu ratnim zastavama, pod kojima su (90tih godina prošlog vijeka / stoljeća) vršeni Udruženi zločinački poduhvat, genocid u Srebrenici i ostala zvjerstva ratnih zločina, kojima su u naše ime dokazivali „viteštvo“ naših naroda, dok je većina „čistokrvnih“ okretala glavu – dok većina „čistokrvnih“ i danas još uvijek okreće glavu.

Međutim, mnoge od nas, kao i napr. mene, koji sam pukim slučajem rođen kao potomak bosanskohercegovačkih- mostarskih- Srba, ova “apokaliptička slika” uopšte ne plaši. Za mnoge od nas je ova “slika” samo jedno arhaično “umjetničko djelo”, koje bismo najradije (grickajući kokice) posmatrali u muzeju, kao odraz jednog vremena u kojem je ovo (ne)djelo nastalo, podsjećajući nas na visoku cijenu ljudskih zabluda, od kojih su po pravilu profitirali samo bosanskohercegovačke fukare, koje su uspjele ušutjeti bosanskohercegovačku pamet – fukare koje su se obogatile i svakim danom se sve više bogate – fukare koje su zastrašivale bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate, od „aždaje“ građanske države – Bosne i Hercegovine.

Kada nekad u budućnosti, u nekom muzeju, budemo promatrali ovu staru „apokaliptičnu sliku“, držeći u ruci fišek vrućih kokica, nas personalni robot će nas upozoriti da je vrijeme posjete muzeju isteklo i da treba da požurimo, jer zadnji elektro-mlazno-ekološki- zračni brod  – po redu vožnje – za par minuta – u 23:45 h – polijeće iz Sarajeva za Mostar sa dužinom leta od 7 minuta. Znam, pomislit ćemo: „kada će više u Bosni i Hercegovini konačno nabaviti novi model ovog prevoznog sredstva, kao u Berlinu i Parizu, sa kojim bismo relaciju između Sarajeva i Mostara mogli preletjeti za 5 minuta, a ne za „iscrpljujućih“ 7 minuta – znam, ni tada nam mnoge stvari u našoj državi neće ići dovoljno brzo…

Dok žurnim koracima budemo napuštali zgradu muzeja, iza nas će kao opomena – na bijelim zidovima – ostati visjeti sve „apokaliptične“ slike iz današnjeg vremena – kada je pamet šutjela, kada su budale govorile, kada se fukara bogatila…