Senja Perunović: Na sunčanoj strani puta

Izdvajamo

• Mislite da ćete nam tek tako prodati ustaštvo, četništvo, fašizam? Šipak, gospodo! Zar ne vidite skoro svakodnevne znake pobune takvom nastojanju? Mislite da ćete nas zauvijek zaglupljivati svojim moćnim i glupim medijima? Šipak, gospodo! Brane nas od njih i vas naši mali a veliki mediji/medijski ljudi/portali, naš glas kritike.

Povezani članci

• Podsećanje: Radomir Konstantinović (1928 – 2011)
• MLAZ-Počitelj – Radionica zidnog slikarstva
• Božićna priča: Đoka Pančevac
• Ašhen Ataljanc u čuvenom kanadskom baletu
• Papir koji postoji
• MIHIZ

foto: flickr

Kritički misleći ljudi na sunčanoj strani puta, naime, ispituju, otkrivaju i kazuju – popu pop, a bobu bob. Što je melem i …putokaz. 

Što je bilo u 2016, bilo je, prošlost je. Sasvim u skladu s nemilosrdnim vremenom, nije bilo nježnosti od strane države, ni iz milosti, ni stvarne, ali vrijedi se podsjetiti i na ono drugo – da postoje djela i ljudi koji su nas održavali i održavaju zdravijima,i hrabrijima (nego što bi bez njih bili) u aktualnoj stvarnosti. Oni koji nam pomažu da sačuvamo sebe u ovom pošandrcalom vremenu u kojem su se sulude vladavine sručile na ex-Yu narode s idejom kako naći krivi put. Vrijedilo bi češće pogledati i zbrojiti koliko su nas zadužili borci protiv krivog puta, naši suvremenici, ne brojni, za sada, ali beskrajno značajni – briljantni satiričari, pisci, kolumnisti, novinari…

Moguće je da se misao malo zagrcnula nad glagolom sručila se.  Kao, nije se vladavina sručila na narode, već je narod taj koji je izabrao prisutno zlo. Vraga!  Moglo bi se puno govoriti o glagolu kao i o zavodljivoj misli – mi građanska klasa, intlektualci, žrtve smo ove situacije, jer nas je neuk i bezvezan narod zeznuo, ponovo. I opet.

Ova napomena, međutim, želi naznačiti da grandiozno pitanje tko je odgovoran možda ne bi trebalo tek tako svaliti na narod, a niti na pojedince koji ga kritiziraju (iako se i tu nameće više pitanja), već razmotriti temeljniju stvar – društveno-ekonomski sistem. Nema ljepote, ni dobrote, ni slobode u ovom što se nudi – ni u njegovom najboljem izdanju.  Period “sirovog” kapitalizma  je okrutniji, ali esencijalno mu se ne suprostavlja razvijeni, “uređeni” kapitalizam. Čudno je da neki pametni ljudi to ne razaznaju. Osim … što analiza sistema zahtjeva više analize. I hrabrosti.

Znamo mnoga zla sadašnjice. A zrake nade? Postoje li? Čini se da se sada mnoge predodžbe o čovječanstvu pokazuju kao još čvršće potvrde bazične surovosti našeg roda/ vrste, ili s druge strane, kao izlišne i na ničemu fundirane bajke. Postoje li neke čistote koje dolaze iz, ipak duboko očekivane, dobrote, iz naznaka njenih? Postoje li? Ne bi vjerovali da netko može reći: da?  Pisac ovih redova bi.

Istina je tu. Ali treba joj vremena. (Ovo se ne smije brkati sa prošlogodišnjim iscrpljenim događajima.) Ona je ta koja nam pomaže da budemo pomalo i luckasti i slobodniji, da se igramo i da sanjamo, da prigrlimo tri pojma-vodilje Francuske revolucije kao našijanski naše; da punim plućima čeznemo za ljudskosću, i da znamo da je ona najželjenija tajna čovječanstva; tajna čiji  dijelić koji je u našim rukamam, ipak, ponekad možemo preobraziti u stvarnost.

Stvari se mijenjaju; i to ne samo u smjeru krivotrenog, lupeškog svijeta. A da li smo svjesni zraka nade?

Moglo bi se, naime, reći da je vanjski omotač fantomskog balona od (tržišne/kapitalističke) sapunice probušen. To više nije jaka, nenačeta opna narativa koji dominira i – široko prihvaćenom neupitanošću o njemu – pritiska stvarnost i misao. Zbrajajući kritičke prodore (od puno ranije) do kraja 2016. koje su misleći ljudi napravili ovdje i u svijetu, može se reći da se balon ispušuje, postepeno, ali ipak. Što nikako ne znači da još uvijek njegovo lelujanje za mnoge nije slika i prilika šarenila i prosperiteta za čijim ostvarenjem valja čeznuti. Ipak, što je važno je to da je balon oslabio – pod udarcima kritike, ali i zbog činjenice postojanja skandinavskog tkz. dobrog kapitalizma – i sve češće je meta mnogog zdravog razuma; one kvalitete koju su proizvođači i čuvari balona dugo prisvajali kao isključivo njihovu svojinu; kakti, oni su prije svega, i više od svih – racionalni.

Moš mislit! “Racionalni” su ti koji oživljuju ustaštvo; rehabilitiraju četnike, kite gradove, sela i groblja fašističkim simbolima; koji ne samo da ne propituju eksploataciju, već je propagiraju… Ali, njihova prizemna razumnost ne može stići daleko, iako će se vući možda i dugo. Nekoliko pitanja sa šipkovim odgovorom možda može ukazati na otpor koji, iako ne vidljivo razmahan, u duši vrišti od boli i vri u venama.

Upućeno gospodi sadašnjice:                             

Mislite da ćete nam tek tako prodati ustaštvo, četništvo, fašizam? Šipak, gospodo! Zar ne vidite skoro svakodnevne znake pobune takvom nastojanju?

Mislite da ćete nas zauvijek zaglupljivati svojim moćnim i glupim medijima? Šipak, gospodo! Brane nas od njih i vas naši mali a veliki mediji/medijski ljudi/portali, naš glas kritike.

Mislite da ćete nam tek tako pomračiti Narodnooslobodilačku borbu, partizane i ideju slobode kao što ste bijednički i sramno uništili njene spomenike? Šipak, gospodo!

Mislite da ćete dovijeka moći skrivati istinu o ratovima devedesetih? Šipak, gospodo!

Mislite da ćete izbrisati iz povijesti, ili čak iz sjećanja, društvo koje je bilo, uz sve svoje nedostatke, a kao za dišpet vam, daleko bolje i prosperitetnije od vašeg/vaših? Šipak, gospodo!

Mislite da ne prepoznajemo nepravdu i vašu surovu neosjetljivost na nju? Šipak, gospodo!

Mislite da ćete nam tek tako prodati siromaštvo kao dobrobit (na koju se samo treba privići), jer to je dio super sistema – kapitalizama, a super sistem je super i ne može biti loš? Šipak, gospodo!

Kritički misleći ljudi na sunčanoj strani puta, naime, ispituju, otkrivaju i kazuju – popu pop, a bobu bob. Što je melem i …putokaz.