Foto: šg
Senad Pećanin je danas sarajevski advokat i politički analitičar. Osnivač je, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik nedeljnika Dani, magazina koji je tokom rata u BiH, pod teškim i opasnim pritiscima, sačuvao dostojanstvo i čast novinarske profesije. Razgovor za Remarker obavili smo u vreme obeležavanja još jedne godišnjice početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, zapravo početka opsade Sarajeva.
Razgovarao: Bojan Tončić- Remarker
Zato smo i počeli prvim asocijacijama našeg sagovornika na početak rata.
Senad Pećanin: Prva pomisao mi je: o, kako sam bio mlad i glup!
Kad je počeo rat u Sloveniji bio sam zbunjen; kad je počeo rat u Hrvatskoj mislio sam da nema šanse da se zarati u Bosni; kad je JNA napala hercegovačko selo Ravno nisam bio svjestan da je počeo rat u Bosni i Hercegovini; kad su Arkan i srpski zločinci već počinili strašne zločine nad Bošnjacima u Podrinju nezamisliv mi je bio rat u Sarajevu; kad je rat počeo na sarajevskoj Ilidži, nisam vjerovao da je moguć u gradu…
A svako proljeće nakon rata me podsjeti na dvije, od mnogih užasno bolnih, meni posebne tragedije. Imao sam predivnog, veselog, lijepog, dragog rođaka. Bilo mu je petnaestak godina, zvao se Nadir – zamišljam da je Zdravko Čolić bio takav kad je bio klinac – pola curica u razredu je bilo “smrtno” zaljubljeno u njega. I tog dana vratio se iz škole, roditelji i sestra su ga čekali sa ručkom, ali nisu bili kupili hljeb. Živjeli su u srcu Baščaršije, iznad Sebilja, u ulici Miloša Obilića i Nadir je, kao najmlađi, otrčao niz ulicu do obližnje pekare. Ubrzo po izlasku iz stana začula se eksplozija, jedna od prvih koja je pala na Čaršiju. Nadir je bio pogođen, prebačen je u bolnicu. Rođaci su mi javili, bez daha sam otišao kod Nadirovih, tješio ih da će preživjeti. A onda su iz bolnice javili, telefoni su radili još koji dan, da su povrede bile preteške, da je izdahnuo. Nakon pola sata, počeli su se javljati Nadirove drugarice iz razreda, brzo se proširila vijest da je ranjen. Ja sam bio kao najprisebniji i javljao se na telefon. “Kako je Nane?” – pitali su me njegove drugarice iz razreda. A ja sam im odgovarao da je Nane – preminuo.
A onda, početkom ljeta, kad smo već shvatili šta je rat, 8. juna 1992. bio je jedan strašan artiljerijski i pješadijski napad JNA i četnika na Sarajevo. Prvi, kao i od samog početka rata, na najopasnijim linijama odbrane grada, bili su mladići iz odreda specijalnih policijskih snaga “Bosna”. Među njima je jedan od najhrabrijih bio Vinko Šamarlić, 28 godina, sjajan sportista, reprezentativac, džudista. Bez razmišljanja je pohitao na liniju gdje su četnici najjače napadali tog dana. Poginuo je u odbrani Sarajeva, samo dan prije nego što su sportisti BiH otputovali na Olimpijske igre u Barselonu. I on je trebalo da ide, bio je jedan od favorita za olimpijsku medalju, a kući je ostavio suprugu i dvogodišnjeg sina Iliju.
Uprkos velikom broju sudskih presuda MKSJ, među građanima svih nacionalnosti nema uverenja da je reč o istinskoj pravdi; kod nekih je dominantna ideja da je reč o osveti “nepravednog Haškog tribunala”, drugi, pak, misle da su ratni zločinci časni pripadnici svog naroda koji su branili. Može li se saopštavanjem istine, uz pomoć medija i obrazovanja, takva slika unekoliko izmeniti?
Naravno da može. Ali, zato je neophodan sveobuhvatan proces denacifikacije, nužan Srbiji, ali potreban i čitavom regionu. U Njemačkoj je postojao Der Sturmer (“Jurišnik”), nacističke nedeljne novine, koje su izlazile od 22. aprila 1923. do 22. februara 1945. Uređivao ih je Julius Streicher, koji je uhvaćen i osuđen na smrt. Njegove novine bile su poznate po brutalnom antisemitizmu i izrugivanju Jevreja. Mislite li da bi Njemačka danas bila bitno drugačija od one iz tog vremena da su Der Sturmer i Streicher neometano nastavili rad? Iluzorno je očekivati da današnja Srbija bude drugačija od one iz ratova devedesetih godina, ako su vodeći mediji RTS, Pink, Prva srpska televizija, Happy, Politika, Kurir, Informer, Alo… ako su najveće novinarske zvijezde Ljiljana Smajlović, D. J. Vučićević, Milomir Marić, Predrag Sarapa, Miroslav Lazanski…
Kako se u BiH gleda na srbijansko negiranje genocida, čak i povodom izricanja kazne Radovanu Karadžiću, koju su neki predstavili kao pobedu, jer, eto, “genocid nije dokazan” u ostalim opštinama osim Srebrenice?
Mislim da se stanje u Srbiji promijenilo u nekoliko posljednjih godina. Od faze Koštuničinog i Tadićevog negiranja genocida prešlo se, sa jačanjem vlasti Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, u fazu slavljenja genocida. Osobno se zbog toga ne osjećam povrijeđenim, niti bijesnim, vjerovatno za razliku od mnogih žrtava srpskog velikodržavnog projekta. Ja i dalje volim Srbiju, srpski narod, srpsku kulturu i umjetnost, srpske sportiste, kuhinju… Iz rata bih izašao osakaćen da Srbi koji su bili među mojim najbližim prijateljima prije rata to nisu i danas. Kad mislim o današnjoj Srbiji, ja prije svega mislim na njih, kao i na ogroman broj divnih, hrabrih, plemenitih ljudi kojima se divim, a koji se stide zbog onoga za što nisu ni najmanje krivi, protiv čega su se herojski borili i bore se i danas.
Kako se u Sarajevu doživljava slavljenje ratnih zločinaca u Srbiji? Kako se doživljava činjenica da su na slobodi mučitelji iz logora? Njihov tretman je, ispostavlja se, nastavak rata govorenjem i pisanjem laži, širenjem mržnje i neljudskim odnosom prema žrtvama?
Kada je Milorad Dodik prije dvije godine svečano otvorio na Palama Studenstki dom (“uređen po najvišim evropskim standardima”) i dao mu ime “Radovan Karadžić”, moje mišljenje je bilo vjerovatno jedino te vrste u Sarajevu. Naime, objavio sam: “Ovo pišem bez imalo ironije i cinizma: drago mi je što je Studentski dom na Palama dobio ime Radovana Karadžića. Ako većini tamošnjih stanovnika ne smeta to ime, ne vidim ko ima pravo da se buni. Lik po kojem su dali ime studentskom domu jeste legitimacija i Pala i Republike Srpske, a dobrim dijelom, nažalost, i srpskog naroda i tako treba biti dok god sami ne odluče drugačije. Kakva bi to prevara bila da su dom nazvali po Nikoli Tesli, Novaku Đokoviću, Koči Popoviću ili, recimo, Vuku Karadžiću!”
Kriminalci na vlasti nacionalizmom kriju interese
Nedavno sam u beogradskom Danasu pisao o tome da je srpski heroj Radovan Karadžić zasluženo postao i globalna ikona i simbol borbe protiv, što bi rekao slavni režiser Emir Kusturica, “novog svjetskog poretka”. Tako su i vodeći svjetski mediji nedavno objavili informaciju sa Novog Zelanda, po kojoj se Branton Tarrant, žrtvujući se za iste ideale kao i Karadžić, inspirirao pjesmama u čast srpskog lidera. Poznato je da je i njihovom kolegi Andersu Breiviku iz Norveške 2011. godine upravo Radovan Karadžić bio jedan od uzora u činu vlastitog žrtvovanja za ideale zbog kojih strada srpski lider. Zbog toga mi se čini da je odnos aktuelnih vlasti u Srbiji i Beogradu prema Karadžiću – licemjeran. Kad već toliko podržavaju Dodika, zašto Knez Mihailova ulica ne bi postala Ulica Radovana Karadžića? U tom kontekstu, puno mi se poštenijim čine srpski lideri u Crnoj Gori, koji danas, zajedno sa nezavisnim medijskim koncernom Vijesti, organizuju i predvode “demokratske proteste” protiv Mila Đukanovića. Oni su prije godinu dana, na svečanoj godišnjoj skupštini srpskih organizacija i stranaka u Crnoj Gori, kao počasnog gosta predstavili – Momčila Krajišnika.
Ima primera povezivanja umetnika Srbije i BiH, te mladih ljudi iz nevladinog sektora, ali kako o tome govoriti kao o trendu, budući da su mediji i dalje – ovo je utisak iz Beograda – zatrpani nakaznom revizijom istorije?
To, srećom, jeste trend koji, unatoč svemu, budi nadu u sretniju budućnost čitavog regiona. On je, i pored političara i vjerskih lidera, nezaustavljiv i uopće više ne bi bio čudo samo kada bi i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu i u Banja Luci i u Prištini na vlast došli dobri ljudi umjesto sadašnjih kriminalaca koji izuzetno uspješno nacionalizmom kriju svoj suštinski karakter i interese.
Ja znam grupu mladih Sarajki i Sarajlija koji već pet, šest godina redovno idu na Love Fest u Vrnjačku Banju; znam i njihove roditelje, koji ih ispraćaju, pored valjda normalne, roditeljske, i sa zebnjom da im se u Srbiji ne dogodi nešto loše zato što dolaze iz Sarajeva. I kad se ti mladi, nakon četiri, pet, dana boravka u Vrnjačkoj Banji vrate, svake godine kažu da su imali problema. Znate kakvih? Da popiju sva pića kojima ih časte vršnjaci iz svih dijelova Srbije kad otkriju ili čuju da dolaze iz Sarajeva. Isto tako sam bio presretan kad sam vidio scenu prije dvije godine u srcu sarajevske Baščaršije, kod ćevabdžinice “Željo”: grupa mladih fudbalskih reprezentativaca, koji igraju na nekom turniru u Sarajevu, spokojno šeta u trenerkama sa velikim grbom i natpisom “Srbija”. Bila je velika gužva i sa zanimanjem sam pratio reakcije prolaznika: niko nije skrivao simpatije prema tim lijepim ambasadorima svoje zemlje. Dok ovo govorim razmišljam: koliko smo mi bolesna društva kad je jedna ovakva scena uopće vrijedna spomena…
Srbija se, nakon naizgled stvarnih pokušaja suočenja, vratila potpunom, uvredljivom i potpuno neutemeljenom negiranju zločina i okolnosti pod kojima su počinjeni. Kako je u Bosni i Hercegovini?
U Republici Srpskoj vlada ista politička, medijska, kulturna i obrazovna matrica kao u Srbiji. No, ona je još radikalnija zbog nastojanja Milorada Dodika da odnosom prema “srpskim herojima” i slavljenjem genocida i zločina dokaže “autentično srpstvo”, a istovremeno izazove efekat gađenja i mržnje: kod Srba prema Bosni i Hercegovini i prvenstveno Bošnjacima, a kod Bošnjaka i Hrvata prema Srbima, Republici Srpskoj i Srbiji. Sistematski, uporan rad na tom polju, uz punu podršku Pravoslavne crkve, Beograda i intelektualaca, poput Nenada Kecmanovića, trenutno daje zavidne rezultate.
Objaviti zločine “svojih”
Hrvatska demokratska zajednica je, kao i u Hrvatskoj, na vlasti i u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima. Zahvaljujući tome, ono što je neprekinuta praksa od rata do danas postala je uobičajena pojava. Prije nekoliko dana u zagrebačkom Studentskom centru, u organizaciji Katoličke crkve i udruženja tamošnjih studenata iz Hercegovine, organizovana je tribina na kojoj je, valjda o kršćanskoj ljubavi, prepunoj dvorani govorio ratni lider HDZ-a BiH i Hrvatskog vijeća obrane Dario Kordić. On je odslužio kaznu kojom je osuđen u Haagu na 25 godina zatvora zbog zločina u Ahmićima, u kojima je svirepo ubijeno vatrenim oružjem, bajonetima i noževima više od sto Bošnjaka. Najmlađa žrtva je bila stara tri mjeseca. Više ulica u Mostaru i danas nose imena ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata.
Bošnjačke vlasti su se, srećom, i u ratu i poslije rata razlikovale i razlikuju od svojih srpskih i hrvatskih kolega. Prvenstvena zasluga za to pripada nekolicini sarajevskih medija, poput Dana, Slobodne Bosne i Oslobođenja, koji su se i pod granatama i nakon rata beskompromisno odnosili spram zločina počinjenih od strane pripadnika Armije BiH. Mi u Danima smo tokom cijele opsade grada bili jedini medij u Sarajevu koji nije mogao dobiti akreditacije Armije BiH, koji su značile sigurnost. Kada smo po završetku rata objavili šokantni dosije o zločinima komandanta jedne sarajevske brigade, Mušana Topalovića Cace, bili smo izloženi najopasnijim uvredama: da smo četnici, izdajice Bošnjaka, neprijatelji muslimana i Bosne… Na sastanku Vijeća za implementaciju mira u Njemačkoj, u prisustvu najvažnijih svjetskih državnika, tadašnji član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik je mahao izdanjem Dana u kojem smo objavili dosije o zločinima nad srpskim civilima u Sarajevu, govoreći: ”Evo, i muslimanske novine pišu ono o čemu svo vrijeme mi govorimo!” Po povratku iz Njemačke, Alija Izetbegović je organizovao predavanje u Domu armije u Sarajevu, na kojem je “biranim riječima” govorio o meni i Danima. Na reakcije na njegov govor nismo morali dugo čekati: štamparija je podigla cijene štampanja, distributer novina nam je otkazao distribuciju, pred redakcijom je eksplodirala bomba, na meni se sa pištoljem na čelu iživljavao jedan od najmoćnijih kriminalaca, ratnih heroja, reis Mustafa Cerić je naložio da mu se napravi spisak svih firmi koje se oglašavaju u Danima, uputivši im službeni zahtjev Islamske zajednice da se prestanu oglašavati jer smo neprijatelji, štancane su sudske tužbe za navodnu klevetu, primali smo prijetnje, poniženja, uvrede…
Ali, nismo završili kao Dada Vujasinović. Dapače, doživjeli smo dvadesetak godina kasnije da Bakir Izetbegović, kao član Predsjedništva BiH, posjeti Kazane na Trebeviću, mjesto brutalnog pogubljenja desetina sarajevskih civila, prvenstveno Srba, ali i Bošnjaka i Hrvata.
Poslednjih meseci u žiži interesovanja javnosti je slučaj u koji ste involvirani kao advokat. Zastupate Srđana Šušnicu koji je secirao stanje u Republici Srpskoj, govoreći o njoj kao o genocidnoj tvorevini i ukazujući na povezanost države, narkokartela i kriminala na svim nivoima. O tome je govorio i u intervju našem portalu, a elektronski mediji u BiH konstatovali su da je “posljednji politički progon i pritisak na Srđana Šušnicu započeo nakon što su bh. mediji prenijeli njegov intervju objavljen pod naslovom ‘Kako se otresti velikosrpske mitomanije?’ koji je dao portalu Remarker”. Šta je novo u slučaju Šušnica?
Zahvaljujući karakteru apsolutne vlasti Milorada Dodika, Republika Srpska je danas apsolutno najmračniji i najfašističkiji region u Evropi. Dodikov režim je brutalan u gušenju čak i najelementarnijih građanskih i nacionalnih prava tamošnjih građana. Žrtve su ne samo pripadnici manjina koji žive u Republici Srpskoj, već i većina Srba. U takvom ambijentu, na prste jedne ruke se mogu nabrojati časni pojedinci koji uz ogroman rizik, pritiske, prijetnje i uvrede dižu glas protiv njegove svemoći. Srđan Šušnica je, uz Slobodana Vaskovića, Dragana Bursaća i Srđana Puhala, intelektualac koji je zaslužio divljenje zbog svoje hrabrosti i istinoljubivosti. Onog trenutka kada je na njegov zahtjev Tužilaštvo BiH preuzelo istragu o ubistvu Srđanovog oca od banjalučkog Tužilaštva njemu je zaprijetila smrtna opasnost. A njegov otac, iskusni, časni i ugledni policijski profesionalac, ubijen je na početku rata u Banja Luci, s ciljem da se javnosti predstavi da je ubijen od strane “muslimana”, kako bi se opravdao i pojačao teror i zločini nad banjalučkim Bošnjacima. Istraga pokrenuta nakon ubistva Srđanovog oca je ukazivala na Nenada Stevandića, kao jednog od dvojice nalogodavaca ubistva, drugi je Pantelija Damjanović. Naprasno je prekinuta i svi dokazi su stajali u ladicama tužilaštva duže od dvije decenije. Kada je Srđan podnio zahtjev za obnavljanje istrage, pokrenut je disciplinski postupak protiv njega zato što je “štetio ugledu Republike Srpske” i Glavnoj službi za reviziju javnog sektora, u kojoj je bio zaposlen. Pravno besmislen disciplinski postupak je okončan otkazom, a nakon prijateljskih, tajnih upozorenja čestitih ljudi Srđan se sa porodicom sklonio na sigurno mjesto. Dodikova vlast nema milosti prema onima koji se usude dići glavu – svjedoči to i sudbina Davora Dragićevića, oca mladića čije ubistvo Dodikov režim traljavo pokušava zataškati. U međuvremenu, Nenad Stevandić je avanzovao u Dodikovog narodnog poslanika i jednog od najmoćnijih ljudi u Republici Srpskoj. Ja sam prije par dana, kao Srđanov advokat, predao tužbu nadležnom banjalučkom sudu za zahtjevom za poništenje Srđanovog otpuštanja sa posla. Možete pretpostaviti naša očekivanja od presude, ali srećom postoji nadležnost i Ustavnog suda BiH a, u konačnici, i Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Ja stalno imam na umu ono što je govorio veliki Srđa Popović: ”I u ovakvom sistemu mi se moramo ponašati kao potpuni legalisti, baš kao da živimo u pravnoj državi.”
Da li je moguć nekakav novi sukob na teritoriji BiH; uprkos činjenicama da se rat isključivao i 1992., buknuo je i ostavio strašne posledice?
Više od svega bih volio da griješim u procjeni: ako se hitno ne zaustave aktuelni trendovi, novi rat u Bosni i Hercegovini je sasvim izvjestan. Mir ima šansu, ali jedino pod uslovom da se sve otvoreniji, sve drskiji neprijateljski odnos Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini i podrška Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću radikalno i hitno promijeni. Očito je da Dodik i Beograd, odnosno Čović i Zagreb, sve intenzivnije i sve otvorenije pripremaju potpunu paralizu države i državnih institucija Bosne i Hercegovine. Njihov konačni cilj je konačna etnička podjela Bosne i Hercegovine i palestinizacija bh. muslimana, uz stvaranje Gaze (sarajevski, zenički i tuzlanski kanton) i Zapadne Obale (Bihaćki kanton) za Bošnjake. Republika Srpska se Beogradu i Dodiku čini sasvim zadovoljavajućom kompenzacijom za gubitak Kosova, dok bi reanimiranjem Herceg-Bosne bio konačno ostvaren ratni cilj Franje Tuđmana. Novim Zakonom o policiji Republike Srpske Dodik, kroz formiranje rezervnog sastava policije, pravi pješadiju Republike Srpske. Osim toga, istim zakonom daju se ovlaštenju ministru policije za izdavanje dokumenata sa lažnim identitom i “policijskim službenicima druge države, a izuzetno i drugim licima”. Na ruku im idu bijedni politički lideri u Sarajevu, kako bošnjački nacionalni lideri, tako i prvaci građanskih stranaka u Sarajevu, sa izuzetkom Željka Komšića iz Demokratske fronte i Nihada Čolpe iz Građanske stranke.
Da li je, u tom kontekstu, moguća mirna etnička podjela Bosne i Hercegovine?
Apsolutno nije moguća, ne postoji nijedan promil mogućnosti za takvu soluciju. Ona bi bila moguća kada bi, prije svih, Bošnjaci pristali da im “Zapadna Srbija” (novo ime koje je za Republiku Srpsku predložio Nenad Kecmanović) bude na Dobrinji, Vracama i na Kozjoj Ćupriji, nekoliko kilometara od centra Sarajeva. Takvo rješenje bi, čak i kratkoročno, značilo nestanak Bošnjaka. Generalnu probu realizacije takvog scenarija imali smo prije nekoliko sedmica u Sarajevu: odjednom su se, ničim izazvani, na nevidljivim međuentitetskim granicama sarajevskih naselja Dobrinja i Vraca pojavile patrole maskiranih specijalaca Policije Republike Srpske, sa maskama na licima i sa dugim cijevima. Išao sam autom da se i sam uvjerim u to, zaustavljali su vozila iz Federacije po svom nahođenju, mene nisu. Na upite medija, iz Policije Republike Srpske su odgovarali da je to zbog borbe protiv kriminala u Istočnom Sarajevu. Međutim, Dodik nije izdržao i već sutradan je izjavio da je to dokaz sposobnosti da te policijske snage u roku od 24 sata postanu Granična služba Republike Srpske.
Dodik očito računa da će postavljanjem policije na entitetske granice omeđiti Republiku Srpsku. Jasno mu je da u prvoj fazi ne može računati na međunarodno priznanje secesije, čak ni od Srbije, a moguće ni od Rusije. No, njemu je u ovoj fazi bitna uspostava faktičkog stanja koje može trajati i decenijama, po uzoru na Sjeverni Kipar ili Abhaziju, Južnu Osetiju ili Pridnestrovlje. Vučić i Dodik računaju da će međunarodna zajednica konzervirati novouspostavljeno stanje i poslati međunarodne posmatrače na međuentitetsku liniju razgraničenja. Za praktičnu realizaciju ove brižno planirane strategije koristi talase muslimanskih migranata sa Bliskog Istoka. Srbija ih prima raširenih ruku i usmjerava prema Bosni i Hercegovini. Dodik i Čović uspješno blokiraju svaki pokušaj državnih organa da blokiraju njihov ulazak u BiH, ali pri tom ne dozvoljavaju njihov boravak u Republici Srpskoj i kantonima sa hrvatskom većinom u Federaciji BiH. A onda, priliv izbjeglica Dodik koristi kao opravdanje za nelegalno naoružavanje policije iz Srbije i Rusije i nezakonito, antidejtonsko formiranje pješadije Republike Srpske kroz formiranje, naoružavanje i opremanje “rezervnog sastava policije”. Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić iz Srpske demokratske stranke javno upozorava na ove činjenice, ali od Dodika dobija optužbe za izdaju.
Dodik ne krije da u Bosni i Hercegovini “pravi državu”. Šta je to što stoji iza njega i njegove samopromocije, te otvorenih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu?
Dodik, ne bez osnova, računa na nekoliko faktora koji mu idu u prilog. Globalno, to je potpuna podrška Rusije, antiislamska i antimuslimanska histerija u svijetu, nepredvidljivost Trampove administracije, jačanje radikalnih desnih i profašističkih pokreta i stranaka u Evropi, te preokupiranost Evropske unije vlastitim izazovima i Brexitom, kao i oprečnim interesima njenih članica kada je region u pitanju. Opravdano, ruku na srce, računa i na sramnu činjenicu da je međunarodna zajednica kroz Tribunal u Haagu i Međunarodni sud pravde osudila odgovorne za genocid, etničko čišćenje, ratne i zločine protiv čovječnosti, najveće u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, a da je istovremeno legitimirala rezultate njihovih zločina kroz postojanje Republike Srpske. Ne treba zaboraviti ni na zamor međunarodne zajednice kada su pokušaji stabiliziranja države Bosne i Hercegovine u pitanju.
Regionalno, Dodik se već dugo oslanja na apsolutnu političku, vojnu, obavještajnu, diplomatsku, finansijsku i medijsku podršku Srbije, kao i punu komplementarnost interesa hrvatskih vlasti Vučićevoj i njegovoj strategiji. Zahvaljujući njoj, Republika Srpska sve više funkcionira kao dio jedinstvenog državnog političkog, ekonomskog, kulturnog, obrazovnog i medijskog prostora Republike Srbije.
U Bosni i Hercegovini Dodik se oslanja na punu podršku Hrvatske demokratske zajednice i Dragana Čovića. S druge strane, računa i na punu dosadašnju kooperativnost pojedinih bošnjačkih lidera, poput Fahrudina Radončića, novog bošnjačkog Fikreta Abdića. Tu je i potpuna nedoraslost bošnjačkih lidera poput Bakira Izetbegovića i njegove Stranke demokratske akcije. Njih, korumpirane kakvi jesu, od nove kataklizme koja se priprema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, puno više zanima učvršćivanje vlasti i zaštita njihovih kriminalnih interesa na teritoriji sa bošnjačkom većinom. To je Izetbegović i decidirano potvrdio izjavom da je njemu važnija sarajevska općina Centar od deset drugih općina u Bosni i Hercegovini.
S druge strane, kao da se odnos Hrvatske prema BiH ne kreira više u Zagrebu?
Zvanični Zagreb je, nažalost, u potpunosti, kao svoju, preuzeo politiku HDZ-a BiH kada je u pitanju potpuna koordiniranost odnosa Dragana Čovića prema Dodikovom razbijanju Bosne i Hercegovine. Hrvatska već nekoliko godina vodi vrlo snažan, perfidan diplomatski rat protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka maksimalno koristeći svoje članstvo u Evropskoj uniji i NATO. Do kojeg nivoa to ide pokazuje i činjenica da je prije nekoliko sedmica Hrvatska bila jedina članica Evropske unije koja je bila protiv dozvole da nekoliko proizvođača piletine iz BiH dobije dozvolu za izvoz mesa u Evropsku uniju. No, od problema izvoza pilećeg mesa puno je značajnije to što Hrvatska već godinama bh. muslimanima pokušava okačiti zvono islamskog radikalizma i terorizma.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović javno govori o 10.000 islamskih terorista koji su se vratili u BiH sa sirijskih ratišta; zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić je prije nekoliko godina poslao u svijet “informaciju” o postojanju preko stotinu kampova i organizacija za treniranje terorista. Ipak, vrhunac je nedavno otkriće da je hrvatska obavještajna organizacija prijetnjama i pritiskom vrbovala građane BiH koji rade u Hrvatskoj i u zemljama Evropske unije za svoje akcije. Više njih je dalo izjave i medijima i nadležnim državnim organima. Jedan od njih, koji živi i radi u Luksemburgu i prolazi kroz Hrvatsku kada dolazi u posjet rođacima u domovinu, koji je pod prijetnjama zabrane prolaska kroz Hrvatsku i progona iz Evropske unije zbog pripadnosti vehabijskom pokretu, otkrio da su od njega agenti hrvatske obavještajne službe tražili da u Doboju preuzme oružje i eksploziv koji će odnijeti u jednu vehabijsku zajednicu u Bosni; njihov plan je bio da nakon toga alarmiraju policiju i medije na otkrivanje oružja i eksploziva i tako potvrde hrvatske tvrdnje o bosanskim muslimanima kao prijetnji Evropi.
Pakt protiv Bosne
Ovu akciju su koordinirali novinar RTV Republike Srpske Mato Đaković, Dodikov “Sarapa”, i hrvatski konzul u Tuzli Ivan Bandić, jedan od upravnika ratnih koncentracionih logora HVO-a u “Herceg – Bosni”. Hrabri ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, iz Srpske demokratske stranke, javno je potvrdio otkriće medija o ovom nezapamćenom i preopasnom skandalu. I znate kakav je epilog ovog skandala? Državno tužilaštvo BiH, koje je u potpunosti pod kontrolom Dodika i Čovića, pokrenulo je istragu protiv – Dragana Mektića! Hrvatski ambasador u BiH je bio, uz ruskog i ambasadora Rusije, jedini strani diplomata koji je u Banja Luci prisustvovao obilježavanju 9. januara, koji je Ustavni sud BiH prethodno proglasio neustavnim praznikom. Zanimljivo je da je hrvatski ambasador tom prilikom prisustvovao i odlikovanju nekadašnjeg oficira JNA Slavka Lisice, koji je u Hrvatskoj osuđen zbog ratnih zločina na području Šibenika 1991. godine. Prije nekoliko dana HDZ BiH je i zvanično obnovio Herceg – Bosnu i formirao njene organe. Podsjećam, radi se o tvorevini, “udruženom zločinačkom poduhvatu”, koju je Haški tribunal pravosnažno osudio dokazavši učešće ne samo ratnih lidera HDZ – a u BiH Jadranka Prlića, Slobodana Praljka i drugih, već i samog Franje Tuđmana i Gojka Šuška.
Ovakva koordinacija Zagreba i Beograda, te koalicija Dodika i Čovića, događa se u vremenu u kojem odnosi Hrvatske i Srbije nisu bili nikad gori u posljednjih barem pedeset godina. Jedina tačka potpune saglasnosti Hrvatske i Srbije jeste odnos prema Bosni i Hercegovini. U njoj, to jest u podjeli plijena koji se zove Bosna i Hercegovina, vide mogućnost konačnog postizanja historijskog sporazuma između Srba i Hrvata, nakon što su neslavno završili sporazumi Cvetković – Maček, Milošević – Tuđman, Karadžić – Boban.
Zbog svega toga mislim da se nad Bosnom i Hercegovinom ponovo navlače tmurni ratni oblaci iz Beograda i Zagreba. Više od svega na svijetu volio bih da griješim…
ENG
