Selo gori, a baba se češlja

Povezani članci

• Vladimir Mušicki: Država kao neprijatelj broj 1
• Doktor Kemal Dizdarević: Evo ja se javljam, Sebija – Da liječim OVAKVO DIJETE
• BiH po siromaštvu u društvu sa Kenijom i Zimbabveom
• Marinko Čulić: Carstvo bagre
• Odbačena Pavelićeva tužba; on nastavlja pravnu bitku protiv (auto)cenzure
• Čomski optužuje Zapad: Nemačka se priznanjem Hrvatske ogrešila o Srbe

Hrvatska politika snažno se u protekle četiri godine okrenula revidiranju povijesti i ne prođe mjesec dana da nemamo kakav skandalozan istup, kako političara, svećenika, pa i povjesničara, intelektualaca, koji na sve moguće načine pokušavaju okrenuti povijest te ustaški režim prikazati težnjom hrvatskog naroda za samostalnost, a hrvatske antifašiste demonizirati do te mjere da ih se pokazuje zločincima. Takvo iskrivljavanje povjesti, davanje joj sasvim druge i lažne dimenzije mora imati svoju pozadinu, a ona je u slučaju Andreja Plenkovića više nego očigledna i ima nekoliko važnih segmenata.

Piše: Ivo Anić

Poprilična bura digla se u hrvatskoj javnosti ovih dana kada je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, ničim izazvan, u intervjuu za Večernji list izjavio kako će sramotna i sporna ploča s natpisom „Za dom spremni“ vjerojatno ostati u Jasenovcu, najkasnije do ožujka 2018., kada bi famozno „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ trebalo dati svoj sud i preporuke oko spornih obilježja. Vlada će, kako je ustvrdio uvaženi ministar, krenuti u donošenje novog zakonskog okvira, a zbog  sporne izjave oglasio se i HNS, inače stranka koja se sramotno raspala tezgareći s HDZ-om. Pokušavši vratiti kakav – takav rejting sebi i svojim stranačkim kolegama, Tomislav Stojak, ustvrdivši  u kratkoj izjavi kako je stranka s premijerom postigla dogovor oko uklanjanja ploče, što je opovrgnuo Dražen Bošnjaković u već spomenutom intervju.

Stojak je kazao i kako Hrvatskoj nisu potrebna fašistička obilježja, te kako nam te stvari ruše ugled u svijetu, kako trpimo kritike i nesagledive  posljedice, a strani mediji da mjesecima izvještavaju o eskalaciji fašizma u Hrvatskoj.

Stojak istina nije napomenuo, osim neprihvatljivosti poteza HDZ-a, da su trenutno njegov HNS i društvo u koaliciji te da moraju „jesti što su zakuhali“, kao što sam raskid koalicije, unatoč pompeznim najavama, neće i nije moguć samo oko svjetonazorskih pitanja, ma koliko o njemu lamentirao Stojak, jer je koalicija „tržnog“ tipa, te su ovakve i slične izjave medijska obmana, jeftina izlika i sramotna agitacija, za nešto što je unaprijed osuđeno na propast kao inicijativa. No Stojak je, u svom nakaradnom istupu ipak rekao jednu bitnu stvar, a ona je nepotrebnost takvih sramotnih ploča, koje nam ruše ionako poljuljani ugled u svijetu, te se s pravom hrvatska javnost pita čemu takve provokacije na mjestima stradanja, mjestima holokausta i kome ono išta dobra donose?

Da bi krenuli sa raskrinkavanjem pitanja revizionizma, ovaj put besramnog revizionizma ustaštva, za kojeg se zna kakav je pokret bio, i što je donio hrvatskom narodu, moramo zaći u same korijene mlade nam države za koju je svakako veliku ulogu imala emigracija, koja je ustaštvo njegovala kao dio identiteta, tradicije, pa i borbe ako hoćete za hrvatsku samostalnost. Taj segment svakako nije zanemariv, ali je minoran, da ne kažemo romantičan, barem što se Vlade Andreja Plenkovića tiče. Revizija ustaštva i sporni događaji koji sada već eskaliraju u svakodnevne provokacije, bitan su segment i Katoličke crkve koja nikada nije odustala od svojih, istina neslužbenih, ali jakih spone i veza sa rečenim režimom, koji je svoju eskapadu imao u progonu svećenika iza Drugog svjetskog rata. Napomenimo kako crkva ima snažan utjecaj na državnu politiku u Hrvatskoj i kako osim te vrste upliva i značajan dio proračuna ide crkvi, što je sasvim dovoljno da znamo o čemu se točno radi. Ponavljam, ta vrsta utjecaja nije toliko u toj mjeri ni bitna Vladi Andreja Plenkovića da bi riskirao takav „image“ kako Hrvatske, tako i svoje, trenutno vladajuće garniture.

Pa se s pravom pitamo, ako tradicija, emigracija, crkva i dobar dio ruralne potpore nisu u tolikoj mjeri važni, da bi Andrej Plenković tolerirao eskalaciju ustaštva, što je razlog da se njegova Vlada i on sam upuštaju u tako opasne igre, sa izuzetno opasnim i zapaljivim sredstzvom kao što je fašizam?

Hrvatska politika snažno se u protekle četiri godine okrenula revidiranju povijesti i ne prođe mjesec dana da nemamo kakav skandalozan istup, kako političara, svećenika, pa i povjesničara, intelektualaca, koji na sve moguće načine pokušavaju okrenuti povijest te ustaški režim prikazati težnjom hrvatskog naroda za samostalnost, a hrvatske antifašiste demonizirati do te mjere da ih se pokazuje zločincima. Takvo iskrivljavanje povjesti, davanje joj sasvim druge i lažne dimenzije mora imati svoju pozadinu, a ona je u slučaju Andreja Plenkovića više nego očigledna i ima nekoliko važnih segmenata.

Prvi i osnovni segment je nesposobnost. Nesposobnost kao što znamo generira nesigurnost, nesigurnost u provođenju čvrstih stavova i zamisli. Nesigurnost jest, ma koliko Andrej Plenković hipnotički obmanjivao javnost, karakteristika Vlade koja nema rješenja kako za ekonomske, tako i za korupcijske afere kojima je izložena. Nesigurnost, diletantizam i nesnalaženje najbolje smo mogli vidjeti u epizodi s Todorićem i Agrokorom. Politika koja nije u stanju riješiti suludi uvoz, dok u isto vrijeme hrvatski poljoprivrednici li bacaju ili nemaju kome prodati svoj urod, politika je koju u najmanju  ruku možemo nazvati nesposonom, nesigurnom i promašenom. Takve vrste afera najbolje je, a i najlakše zamaskirati ideološkom agendom, ekscesima koji će uzburkati podijeljenu javnost, u svrhu prikrivanja stvarnih problema u kojima se ova Vlada trenutno nalazi. A ima ih. I to poprilično skandaloznih.

Drugi segment je društveni poredak koji, generacijama Hrvata treba i mora izbrisati kolektivnu memoriju, ne isključivo na Jugoslaviju koju se sustavno demonizira, već na društveni poredak, socoijalizam, koji je bio kudikamo poštenije i pravednije drruštveno uređenje od kapitalizma. Taj progres i eskalacija mržnje prema socijalizmu (uporno ga krste komunizmom, iako on to nikada nije bio) traje permanentno i sustavno, a apologeti trenutne vlasti, od medijskih klauna, dresiranih vučijaka i političara upinju sve svoje snage da što kvalitetnije opslužuju „našu stvar“, cosa nostru, dakle sistematski plan koji se provodi na svim razinama, a u njega je uključeno i školstvo, književnost koja je stopirana, umjetnost, državna televizija i mediji koji su odavno kupljeni marketinškim iznosima. Taj segment strašan je, jer nam prokazuje svo licemjerstvo jedne politike koja ne zna za bolje, nije u stanju svojim građanima ponuditi bolje, pa ono bolje iz prošlosti sustavno demonizira sugerirajući nam kako je ovo što živimo sada, istina u kurcu, ali svakako bolje od komunističke ćizme, protiv koje su se borili, nećete vjerovati, jedino – fašisti!?!

Sporna ploča u Jasenovcu tako je i simbolički postala službenom državnom politikom, koja žrtve holokausta, logora smrti zanemaruje, dajući jasnu konotaciju ustaškom pokliču kojeg je osmislio glavom i bradom Ante Pavelić, svojevrsnu rehabilitaciju uz nebulozne izlike pojedinih  apologeta o radu istog logora u doba komunizma, značajnom smanjenju broja žrtava u njemu, izjednačavajući tako žrtve i zločince, a sveu svrhu plana, „cosa nostre“, naše stvari koja će polako, s vremenom, dobiti i zakonski okvir. Tom strašnom nakanom dolazimo i do trećeg segmenta, a on je podilaženje svoj sviti apologeta, sitnim interesima,  pa i značajnom dijelu javnosti, kojima se tim činom pružaodređena satisfakcija, koja je uglavnom interesnog tipa jer štiti kriminal, pljačku i otvorenu izdaju nacionalnih interesa, a sve u svrhu „držanja desnice na hrvatskom srcu“ koja itekako skriva pod tepih poznati, labavi, HDZ-ov odnos prema svom biračkom tijelu, koje svake četiri godine zna nagraditi svoje ljude, svoju vojsku cosa nostre, od one obične na ulici, do svojih kumova, visoko rangiranih u hijerarhiji. Taj treći segment dovodi nas na porazna korupcijska mjesta po svim službenoim svjertskim statistikama i jasno nam govori uz nesposobnost, nesigurnost, kako je ova vladajuća garnitura i ovisna o nepotizmu kao ključnom segmentu na kojem egzistira od devedesetih stvarajući infrastrukturu koje se Andrej Plenković neće, ali i ne može otresti.

Četvrti segment ove tužne priče je klasični nacionalizam.

Taj naboj koji drži Hrvate u pripravnosti inačica je i matrica koja u vremenu dobije samo drugačiju konotaciju ili drugačiju agendu, ali njen kič, njen utjecaj na Hrvate shizofreno i patološki generira uspješno roblje koje će radije da mu kušin bude stina nego da ulazi u bilo kakve opasne igre sa ljevicom ili ne daj bože sa drugim narodinm ana ovim prostorima. Te zamke za Hrvate potpuno je svjestan prefrigani Briseljko Plenković, kao i njegovi predhodnici na čelu HDZ-a. Vatra nacionalizma koja gori najbolje je gorivo za isticanje svog mesijanstva, koje tada po svojoj vokaciji zanemaruje i anulira gore navedenu nesposobnost, nesigurnost i nesnalaženje kod ključnih egzistencijalnoih pitanja. A nacionalizam u Hrvata duboko jer ukorijenjen u ustaštvo, koje mu daje određenu i snažnu dimenziju beskrupuloznosti, muškosti koja je tako potrebna ruralnom patrijarhatu, sigurnosti u hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu za koju su zaduženi aktualana predsjednica i uvaženi general Krstičević.

Kada uzmemo u obzir sva četiri važna segmenta imamo jasnu sliku koliko je rehabilitacija ustaštva kao i takva državna politika korisna Andreju Plenkoviću, koji zna nas, jebo ti nas, a mi smo idealana materijal kada se treba ideološki sporiti, idealan materijal koji će se dijeliti oko svjetonazora, ali nikada oko novčanika, jer je sveto pravilo i očenaš kapitalizma da se u hrvatsku lisnicu ne gleda. Kada uzmemo u obzir sve te segmente cosa nostra je savršen odgovor nesposobne vlasti neupućenoj javnosti, ali ostaje pitanje žrtava. Kako starih tako i onih novih u budućnosti. Ako vam nije jasno o čemu govorim pročitajte izjavu one mlade djevojke, dvadeset i jednu godinu ima, što je odgovorna za požar na benkovačkom području. Ta je djevojka mrtva hladana odgovorila da je zapalila taj teritorij jer na njemu – žive Srbi!

I tu dolazimo do svog užasa za kojeg ne znamo nije li ga svjestan Andrej plenković kada se igra s vatrom. Ustaški, fašistički požar teže je gasiti nego požare po Dalmaciji, a kada ih potičete, kada ih potpaljujete pločama i pokličima kojima dajete do znanja da ste za požare spremni, tada očekujte od onih koje učite da pale kanistre s benzinom.

Ostaje samo pitanje što će na kraju ostati od te i takve Hrvatske koja odgaja već drugu generaciju djece koja drže da je antifašizam bolest, a da Srbe treba spaliti. Od te i takve Hrvatske ostat će samo ono što će na kraju i ostati u njoj. Cosa nostra koja će uspješno kontrolirati svoje roblje. Roblje koje će svo sretno i dalje držati kako ih vode sigurni, uspješni i inteligentni ljudi. Najnoviji požari i nesnalaženje kod istih uvjerili su nas u suprotno.

Bilo kome tko koristi svoju glavu sasvim je bilo jasno dok selo gori – da se baba češlja!