Seks, piće i pravopis. Bez videovrpci

Povezani članci

• BiH u diplomatskoj izolaciji, Hrvatska je lider regije
• Omča
• Svetislav Basara: Genius Loci
• Godišnjica prve građanske pobune: Izađimo opet na ulice
• Svi potpredsednikovi ljudi
• Sutra u 14 sati: Protesti širom regije protiv nasilja nad ženama

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Baveći se narednih dana, onako volonterski, i drugim poslovima (stvaranje svjetlosti, voda, kopna, biljaka, životinja i ostalih čudesa kojih se dosjetio), iznenada mu negdje oko šestog dana padne na pamet misao, kome li je zaboga sve to skupa potrebno? Pa tako, razmišljajući sekundu-dvije (vidi se po rezultatima kako nije bilo baš mnogo dulje), reče Bog:

„Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji, kao i ostaloj skalameriji koju sam stvorio.“

Poslijednji dio njegove rečenice kojom se obraća sam sebi (jer bijaše jedini u svemiru) nisu zabilježili kroničari ove epske storije, smatrajući je nekako nedostojnom njegove slave. I tako stvori Bog čovjeka – muško i žensko – na svoju sliku i priliku, podarivši ih usput sa par dobronamjernih i korisnih savjeta, od kojih oni uglavnom zapamtiše onaj: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite!“. Pa prionuše odmah na posao, kako su znali i umjeli – a očito im je išlo od ruke, baš kao i potomcima im, kad smo se poput ameba namnožili od jednog do blizu četiri milijarde parova. Uživajući od Boga podstreknutom djelatnošću, nekome je palo na pamet da sistematizira sve moguće i jedva moguće načine uzajamnih kopulacija – da se nađe nevježama pri ruci, a i one vještije da potakne na još prilježnija međusobna obljubljivanja. Poput konzumacije ića i pića, te razmjene misli u usmenim i pisanim oblicima, seks postade jedna od najraširenijih (Hvala Ti Gospodine. Amen!) djelatnosti. Kasta stručnjaka regrutira se iz nepregledne mase laika odnosno amatera. Kako god nas mrzilo priznati, postoje neusporedivo vještije indivude od nas samih, u poslovima „plođenja i množenja“, koje su svoje iskustvo stjecale na polju prakse, jer – kako reče neki znalac na drugom polju ljudske djelatnosti – „praksa je kriterij istinitosti“ i uspješnosti, dometnuli bismo. I odluče oni svoja iskustva podijeliti sa sasvim prosječnim djelatnicima na bojnom polju spolova, gdje se ne gomilaju mrtvi već rađaju živi. Pa nastade „Kama Sutra“, praćena nizom drugih neformalnih priručnika za najmiliju igru ljudi – seksanje.

Zamislite na čas, da su ti stručnjaci – povedeni i zavedeni svojom reputacijom eksperta – odlučili ozakoniti poze iz, primjerice, upravo spomenute „Kama Sutre“. Pa se sa svojom ženom, djevojkom, ljubavnicom, uličarkom (kako sam muško, žene neka upotrijebe adekvatne termine za njima suprotni spol) moraš striktno držati poza sistematski navedenih i opisanih u „priručniku ljubavi“. Umjesto da stvarate svoj užitak, a tu i tamo poneki novi život, onako kako vam najbolje odgovara – budno oko svećenika, seksologa ili kamere prati svaki vaš pokret prekidajaći cijeli ritual po potrebi: „Stani da ste stali! Ova poza nije propisana „propisnikom ljubavi“ i kao takva je sasvim nelegalna. Molim da poštujete standarde ustanovljene vrhunskim ekspertima s područja plođenja i množenja. U suprotnom, može vam se desiti da plod vaše djelatnosti ne bude objavljen…, pardon, legalno priznat kao ljudsko biće.“

Upravo dok razmišljate kuda je ova budaletina (ja) zapela umjesto da se seksa, skrenut ću vam misli na pomisao da bi cijeli vaš ritual konzumiranja hrane i pića mogao biti podvrgnut kodeksu ponašanja – bontonu – nastalom u glavi profesionalnih degustatora. Pa ne daj bože da eksate Dionisov dar, barem ne prije no ga po propisima natočite (prvo tek toliko da pokrije dno čaše), potom malo promućkate u čaši uživajući u njegovoj boji, e da bi prije prvog guca još zadovoljili i svoje ćulo mirisa. Tek potom možete legalno, sve po propisu iz za to dizajniranog priručnika, mućkanje nastaviti i u svojim ustima, te napokon – ako već niste odustali od poduhvata – natočiti cijelu čašu i izliti je u grl… „Stani da si stao!“ javlja se ekspert za „tekuća pitanja“ – upozorenjem standardiziranim za prekršaje ma koje vrste – koji rigorozno prati (ne smijte se, preko satelita danas ste u društvu i kad ste sami!) vaše postupke. „Kršiš osnovna pravila iz standardiziranog priručnika za vinopije, te se svi tvoji postupci imaju smatrati nelegalnima, što povlači naknadne posljedice!“ (recimo, nestandardni mamurluk ili nešto slično). I prije no što uspijete dovršiti svoju misao kako se ovaj (opet, ja) niti umije seksati nit’ u vinu uživati, prebacujemo se na novi odlomak.

Pa, što onda preostaje seksualnom i vinopijskom nevježi, negoli da utapa tugu zbog svog amaterstva u narednim recima. Ne će meni… – „Stani da si stao!“. Ok, ok, razumijem, shvatio sam… Dakle, neće meni…– „Stani da si stao, jesam ti rek’o!“ viče mi jedan od virtuelno prisutnih eksperata za svoju verziju pravopisa (a možda lektor portala Tačno.net?) u moje pravopisno neoplemenjeno uho. Već sasvim deprimiran svojim seksualnim, vinopijskim i pravopisnim amaterizmom odlučih prekinuti (ne veselite se – nisam rekao sa životom!) tekst, kad me spasio „Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ svojom verzijom pravopisa upravo danog na javnu raspravu. Hvala ti Bože, konačno ću moći i ja dati svoj glas u oblikovanju priručnika iz područja u kojem jedino mogu dugo izdržati (svjedoči o tome i duljina mojih tekstova, ha?). Konačno da glas naroda presječe sve te dileme, psihoze, PTSP (post traumatski stres od pravopisa) boleštine i slične pojave koje već dvadesetak godina prate hrvatske (i regionalne, ali – o moj Bože – ovo se odnosi samo na hrvatsko područje) izvorne govornike. No, u isti čas splasnuh, podstaknut mišlju kako maltene svaku ljudsku djelatnost reguliraju neki zakoni, priručnici, upute i slični determinizmi koji ga upućuju sa staza kojima rado kroči, na ispravne kolosjeke. Neće li glas stručnjaka i kvazistručnjaka u cijeloj toj javnoj raspravi vrijediti neusporedivo više negoli nekog diletanta utonulog u seks i čašicu mimo propisanih pravila? I kad jednom ta javna rasprava završi, prikupe se mišljena (ona amaterska s težinom „baci u koš“, a s kontraprijedlozima stručnjaka već ćemo sklopiti neki kompromis), neće li svi mogući portali, književne zadruge, izdavačka poduzeća, škole i fakulteti biti popunjeni lektorima (suvremenim inkvizitorima originalnog izražavanja) koji će – jao meni – masakrirati moje tekstove, sinove rušiti na produžnu nastavu, odbijati izdavanje mojih knjiga, daviti diplomante i doktorande „greškama“ posve nevezanima za struku?

Poznata jezikoslovka zauzima savim demokratski – a u nju, demokraciju, svi se zaklinjemo – stav, da „naš jezik i pravopis jednako pripadaju svakom čovjeku”, pa prema tome svaku jedinku u raspravi i izvan nje treba, neovisno od njenog laicizma ili stručnosti, podjednako tretirati. Pravopis treba biti priručnik koji će objediniti najčešće varijante kojima se narod – obični građani, a ne lingvistička elita – služi, i predstaviti ih kao preporučene a ne ob(a)vezne, ostavljajući ljudskoj kreativnosti ono za čim najviše žudi – slobodu izbora! Daklem, umjesto javne rasprave u trajanju od mjesec dana, koja će nužno u zamišljenom obliku i kratkoće vremena obuhvatiti tek neznatan broj laičkih građana, svakodnevnih korisnika jezika – te neproporcionalno veći broj eksperata koji će često zastupati i svoje nestručne interese (posebno autori pravopisnih knjiga koji mlate lovu na njima) – do reprezentativnog rezultata istraživanja o tome kako narod govori i piše došlo bi se nasumičnom analizom pisanih tekstova. Izuzevši dakako one političkog i lingvističkog karaktera, s obzirom da pokazuju povodljivost i/ili nisu lišeni narcisoidnog pristupa kojim zastupaju verziju pravopisa svojih autora. Na taj bi se način najprimjerenije i najobjektivnije doznalo “kako narod piše i govori”, pod uslovom da se to zaista želi saznati, a ne nametati narodu svoju viziju o tome kako bi on to trebao činiti. Jer bi to ličilo na onu političku – ako narod ne valja, promijenite narod (ako nam se ne sviđa kako govori, silom ćemo promijeniti njegove govorne navike)!

Hrvatska ulazi u EU prvog jula iliti srpnja ove godine. Netko se još davno dosjetio da bismo trebali ući sa riješenim jezičnim sporovima, mada Evropska Unija nikad i nikome nije postavljala uvjete vezane uz jezik. Uostalom, i sami smo eliminirali svoju saborsku zastupnicu kao kandidatkinju za EU Parlament zbog njenog nepoznavanja engleskog, a ne srpskohrvatskog (kako mu je znanstveno ime), odnosno hrvatskog jezika – čime implicitno i sami pokazujemo da podsvijesno shvaćamo koliko naš jezik s popratnim jezičkim prenemaganjima znači u ovoj zajednici. Kako rokovi zadani političkom odlukom pritišću, malo je vjerojatno (nevjerojatno!) da će se primijeniti demokratski postupak u pravopisu. Pa ćemo i u buduće, nesposobni nalaziti odgovore na pametnije probleme – tek toliko da se Vlasi ne dosjete kako postoje – svako malo potezati pitanje jezika. Dao Bog pa se prevario.

U međuvremenu, baš me briga kako se seksam, jedem, pijem, pišem i govorim. Tek tu i tamo bacim neobavezni pogled na kojekakve kama sutre i priručnike za razne svaštarije, uglavnom da osvježim i obogatim svoj život, ili u nekoj baš životno značajnoj dilemi (a od živjeti život ništa nije značajnije). A to preporučujem i vama.