SARS-CoV-2 ex cathedra

Izdvajamo

• Jedino je neprijeporno: SARS-CoV-2 ex cathedra. I jedino realno očekivati: većina roditelja ostavit će djecu na online nastavi do kraja školske godine. Time se uvelike neizvjesnišću kompliciraju i sve pretpostavljene kombinacije „relaksacije“ (sic transit) epidemiološke stege u školskom sustavu. Kada se prebroje ranjeni i mrtvi u borbi s pandemijom na pedagoškom bojnom polju - predizborno je najizglednije - bit će zajamčene i pobjedničke trublje iz unajmljenog staklenjaka na zagrebačkim Sveticama. Drukčije, je li, ne može?

Povezani članci

• Božića Jelušić: ŽENA S PODOČNJACIMA
• Litar-dva
• Mesiću od 1. svibnja ukidaju ured
• Žene u crnom obeležavaju godišnjicu otmice u Šrpcima
• Jazavac pred sudom
• JEFTINO JE SKUPO, KAD DOBRO RAZMISLIŠ

Djece u najdruželjubivijoj i najrazigranijoj dobi baš i ne racionaliziraju na „odrasli“ način što znače dva metra socijalne distance, opasnost od međusobnog dodirivanja, zaštitna maska i rukavice, dezinfekcija, pranje ruku svako malo, „ne smiješ ovo, pazi na ono“, etc. Otkud ideja o tomu da baš najmlađi, pa makar i kao treći ešalon popuštanja epidemiološke stege, budu pokusni kunići „relaksiranja“ (sic transit) odgojnoobrazovnog sustava, koji najmanje razumiju realne ugroze, najteže ih je i čak na rubu grehote držati pod nadzorom? Dobro, maturanti su drugi par rukava, iako i ta „relaksacija“ mjera (sic transit) ima više upitnika no uskličnika. To pak da ni epidemiološki nobelovci nemaju pojma kada će pandemija prestati i hoće li joj se naći lijeka, odnosno hoće li se ionako zao virus povampiriti, a život mora teći čim prirodnije, nije baš neki argument za eksperimente s onima na kojima, je li – svijet ostaje 

Marijan Vogrinec

Koga će roditelji tužiti i tražiti debelu novčanu satisfakciju – ali neće dobiti jer politička, moralna i ozakonjena pravda nisu isto – budući da su slušali vladajuće, pustili dijete u navodno virus intacta vrtić/školu, a ono pokupi tamo SARS-CoV-2 (Covid-19, tzv. koronavirus), donese ga kući gdje se disciplinirano upražnjava ideologija (ne)službenog pokreta #ostanidoma, pa zarazi sestru, brata, majku, oca, baku, djeda, neke od bliže rodbine ili sve zajedno tako da sustavom liječenja/karantene/samoizolacije, etc. svi moraju na neko vrijeme biti izbačeni iz normalne životne kolotečine? Tko će se u tom slučaju naći na optužnici: ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, šef Nacionalnog stožera Civilne zaštite Davor Božinović ili sâm premijer Andrej Plenković koji copy-paste metodom disciplinirano cupka i epidemiološkom stazom članica EU-a tzv. prve, pa i druge brzine i bez čijeg miga Božinović pa Divjak ne smiju pomaknutim malim nožnim prstom? I u protupandemijskom slučaju.

Tek, u ponedjeljak 11. svibnja – ako se epidemiološko stanje drastično ne pogorša, a najvjerojatnije neće – mala armija pučkoškolaca nižih razreda (I.-IV.) uprtit će svoje prosječno sedam i kusur kilograma teške ruksake i put prema svojim školama. Predškolske im sestrice i braća će tog dana cup-cup svojim tetama u vrtiće. Nacionalni stožer Civilne zaštite, koji pak vladinom odlukom (poduprtom neki dan zakonskom novelom retrogradne snage) suspendira sustave zdravstva, školstva, etc., epidemiološkim će blagoslovom otvoriti vrtiće i razrednu nastavu u školama u tzv. trećoj fazi „relaksacije“ (sic transit) mjera protupandemijske strogoće u zemlji. Škola na daljinu – a trebalo ju je pripremiti u vrlo kratkom vremenu po proboju u RH zaraze virusom SARS-CoV-2  – „nije savršena, jer ništa baš ne može biti savršeno, ali ide dobro“, tvrdi ministrica Blaženka Divjak. „Djecu nitko neće tjerati u vrtiće i školu, roditelji će odlučiti o tomu.“

Što to znači, da je „normalizacija“ u predškolstvu i nižim razredima pučke škole odgovornost roditelja? Ne države, sustava, tih što su – kako tvrde – preuzeli odgovornost upravljati njome i skrbiti o dobrobiti žitelja? Što im porezni obveznici honoriraju obilnije no ikomu drugom na javnom poslu: od tri do pet i kusur puta više od prosječne plaće u zemlji. Plus dodatci i povlastice što se „prirodno“ lijepe uz nišu „odgovornosti“ u vlasti.

Djeca – pokusni kunići?

Nikakvih konkretnih uputa još nema, osim načelnih stajališta odgovornih za donošenje/provedbu protuepidemijskih mjera strogoće o obavezama strogog poštivanja epidemioloških uvjeta rada s djecom: distance među njima te njih i odgajatelj(ic) i učelj(ic)a međusobno, dezinfekcije, čistoće prostorija i opreme, obaveznog nošenja maske na licu, vrlo ograničene mobilnosti, izbjegavanja okupljanja u većim skupinama, etc. E sad, jedno je sjediti uz kavicu u uredskom fotelju i pametovati što bi bilo kad bi bilo i metodom pokušaja i pogrešaka pod kišobranom struke uvjetovati nekom ponašanje, a nešto sasvim drugo i deseto udahnuti kabinetskoj pameti operativnu dušu. Recimo, mudar će pûk glede i u svezi postaviti „glupo“ pitanje: ako dijete ni uz sav roditeljski oprez nije smjelo priviriti na dječje igralište policijski ograđeno trakama „stop – komunalno redarstvo“ ni izaći na zrak iz svog doma poštujući sve protuepidemijske mjere što će se i od 11. svibnja jednako primjenjivati u vrtićima/školama, kako je moguće da od tog nadnevka i dalje harajući SARS-CoV-2 više nije ugroza upravo za velike skupine djece na jednomu mjestu.

Djece u najdruželjubivijoj i najrazigranijoj dobi, koja baš i ne racionaliziraju na „odrasli“ način što znače dva metra socijalnog razmaka, opasnost od međusobnog dodirivanja, zaštitna maska i rukavice, dezinfekcija, pranje ruku svako malo, „ne smiješ ovo, pazi na ono“, etc. Otkud ideja o tomu da baš najmlađi, pa makar i kao treći ešalon popuštanja epidemiološke stege, budu pokusni kunići „relaksiranja“ (sic transit) odgojnoobrazovnog sustava, koji najmanje razumiju realne ugroze, najteže ih je i čak na rubu grehote držati pod nadzorom? Dobro, maturanti su drugi par rukava, iako i ta „relaksacija“ mjera (sic transit) ima više upitnika no uskličnika. To pak da ni epidemiološki nobelovci nemaju pojma kada će pandemija prestati i hoće li joj se naći lijeka, odnosno hoće li se ionako zao virus povampiriti, a život mora teći čim prirodnije, nije baš neki argument za eksperimente s onima na kojima, je li – svijet ostaje.

Je li kritično stanje u domovima za starije i nemoćne, koji su širom zemlje postali najveća žarišta zaraze Covidom-19 uvjerljiva matrica pouke tima što su odlučili baš najmlađom djecom „relaksirati“ (sic transit) vrtiće/škole u kojima je godinama kroničan nedostatak upravo higijenskih sredstava, toaletnog papira, sapuna, etc.? Država, je li, „nema novca“ za higijenu u tim ustanovama, pa tete u vrtićima mole roditelje da im donesu ne samo iskorišten uredski papir kako bi djeca imala na čemu crtati, što je država oktroirala programom, već i plastične čaše za vodu, toaletni papir, sapun, suhe i vlažne maramice, etc. Đaci pak te „sitnice“ nose u ruksacima od kuće budući da ih ima-nema, a većinom nema u školskim WC-ima, pa… Ako će građanima biti prepuštena odluka o tomu hoće li ili neće poslati dijete u vrtić/školu – koje ustanove time postaju dobrovoljne (sic transit) – i vladajući svoju odgovornost za posljedice, uključivo školski uspjeh u ovoj zbog jednomjesečnog štrajka prosvjetara i sada pandemije ruzinavoj nastavnoj godini, delegiraju roditeljima, radi se o neozbiljnoj politici.

Tim više, jer se roditelje stavlja u neugodan položaj da nekompetentno odlučuju o pitanjima što pretpostavljaju iznimnu kompetentnost i stručna znanja. Pedagogija i škola nisu igra „čovječe, ne ljuti se“, baš kao što ni predškolska ustanova nije niti smije biti puki servis za čuvanje djece dok roditelji rade. Ministrici Divjak se neki put, zatečenoj znatiželjom medija na koju nema suvislog odgovora, znâ omaknuti: „Neke europske države su krenule s tim…“ Ako drugi skaču u bunar, i mi ćemo? Zašto? Pitanje zašto ima tim više smisla usporede li se izrazito smrtonosno zaražene „neke europske države“ s učincima suzbijanja pandemije SARS-CoV-2 u RH koje zdravstveni ministar Vili Beroš i ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu Alemka Markotić drže izvrsnima i znatno boljim od mnogih u svijetu.

Je li dobra za hrvatske vrtiće i škole ministričina logika tipa vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona dig’la nogu? Za kabinetske potrebe i falšu politiku možda, ali to s kontroverznom i kompliciranom životnom zbíljom najčešće nema blage veze. Tzv. trećefazna „relaksacija“ (sic transit) epidemiološke stege – koliko god pupčano međuovisna o ekonomskim prilikama što se slobodnopadajuće obrušavaju u zastrašujuću recesiju – ne samo da nije dobro sjela velikom dijelu roditelja, radili još ili bili na burzi, nego ni prosvjetarima. Glasno se protivi slobodnomisleći dio struke neovisan o političkom tzv. mainstreamu vladajuće Plenkovićeve koalicije, a stranačkoj oporbi je, razumljivo, u opisu posla biti protiv svega što nudi ili radi politička pozicija. Ravnatelji su – gotovo odreda politički postavljeni pa stoga tek iznimno „buntovni“ – na teškim mukama kako organizacijski postaviti „novu normalnost“ u školi po normama što ih posreduje Divjak. Učitelji su već preumorni i na rubu živaca zbog online obaveza u školi na daljinu – koja „nije savršena, ali ide dobro“ – pa jednostavno fizički nisu kadri udovoljiti svim zahtjevima i online nastave u kojoj će dio roditelja ostaviti djecu i istodobno nastave u učionici.

Oprez Krunoslava Capaka

Kad bi i bilo unaprijed financijski riješeno pitanje prekovremenog rada u izvanrednim, SARS-CoV-2 ex cathedra uvjetima, a nije zadovoljavajuće riješeno ni u pretpandemijskim okolnostima nakon najdužeg prosvjetnog štrajka od tzv. samostalnosti RH, samo valjda suradnički lumeni ministrice Blaženke Divjak i ona sama – akademska matematičarka po stuci – znaju kako je moguće učiteljici Mariji npr. iz II. razreda osmoljetke istodobno predavati novo gradivo, testirati učenike ili ispitivati na ploči u dvije prostorije, gdje će ravnatelj Stjepan „novom normalnošću“ smjestiti njezinih prosječno 23 klinaca i klinceza. Sada propisno razmaknutih dva metra jedni od drugih budući da cijeli razredni odjel po toj normi više ne stane u istu učionicu, kako se sjedilo na pretpandemijskoj nastavi. Usto, učiteljica Marija ima udovoljiti obavezama prema dijelu svojih učenika što će završavati školsku godinu u online uvjetima. Nema šanse obaviti sve kako treba, ako se traži pedagoška korektnost, a ne improvizacija štetnih učinaka i na učenike i na društvo. Karikatura od takve prosvjetne politike, nastave i škole, koju velika većina školaraca ionako s razlogom ne voli.

Ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak se na neki način u Dnevniku Nove TV ogradio od frke što ju je i u javnosti i u školstvu izazvala odluka o „relaksaciji“ (sic transit) 11. svibnja u vrtićima i nižim razredima osmoljetke: „Tri su osnovne stvari kojih se svi moraju pridržavati: higijena, dezinfekcija i socijalna distanca. Odluka o tomu tko će i kada ići u školu je odluka resornog ministarstva i vlade. Epidemiolozi su zaduženi dati epidemiološki okvir u kojem je moguće raditi, a da se rizik širenja koronavirusne infekcije smanji na prihvatljivu mjeru. Moramo imati na umu nekoliko nepobitnih epidemioloških činjenica: djeca manje obolijevaju, imaju slabije simptome bolesti i vrlo često ju prebole asimptomatski. Moramo znati i to da kod nas u istoj kući, pod istim krovom žive i po tri naraštaja. Moramo zaštititi starije osobe, na to smo se odlučili, donijeli smo posebne mjere za osjetljive osobe“.

Zaključak zbunjuje do temelja, a posreduje ga – zdravstvena struka. Ili je greška u laičkoj pameti, pa zaključuje naopako? Na stranu „tri osnovne stvari“, jer ni globalno nisu sporne. Nego, odgovornost je Ministarstva i vlade, oni odlučuju. A podloga je struka koja pak eskulpira odgovornost odgovornih za odluke budući da „djeca manje obolijevaju, imaju slabije simptome bolesti i vrlo često ju prebole asimptomatski“. E sad, to što su ista djeca kliconoše za koje se ne zna, pa zarazu itekako mogu prenijeti drugim dvama naraštajima „u istoj kući, pod istim krovom“, je li – nema veze? Ako epidemiološki stožer nije i HDZ-ov predizborni stožer budući da su parlamentarni izbori najesen, a mobilizacija birača više ne pali na „domoljublju“ tipa hrvatski branitelji, zastava, grb i himna – što jest? Jer, „relaksacija“ (sic transit) ne zahvaća samo vrtiće i škole već i ine ključne sastavnice dnevnog života građana kojima apstinencija više nije opcija.

„Relaksacija“ (sic transit) epidemiološke stege u mnogim će sektorima, pa i u (pred)školstvu biti svojevrstan mission: impossible čiju realizaciju i kontrolu realizacije vladajući neodgovorno/lakonski delegiraju osnivačima (i državnih) ustanova, poduzetnicima, vlasnicima obrta, prijevoznicima, etc., a sebi pridržavaju pravo inspekcijskog sankcioniranja. Kao neki dan sramotno zatvaranje desetaka privatnih ugostiteljskih radnji zbog nečega što ni sami inspektori nisu znali objasniti, pa već drugi dan puštanje u rad „objašnjenjem“ glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića koje ne bi progutali ni klinci u jaslicama. Koji će se baš kao i đaci nižih razreda naći u gabuli. Je li se ministrica Divjak pobrinula – pod pretpostavkom da svi ili većina djece, što nije isključeno, toga 11. svibnja dođu u vrtiće i škole – za barem dvostruko više prostora, odgajatelj(ic)a i učitelj(ic)a budući da će odgojne skupine i razredni biti barem na dva mjesta. Zbog propisane socijalne distance. Nije se pobrinula. Kao ni u pretpandemijsko doba za ionako deficitarna prosvjetna zvanja i nestručno zastupljenu nastavu. Ni prvake Nacionalnog stožera Civilne zaštite ili premijera ne muče te brige. Dapače, s karakterističnom dozom arogancije/prijetnje u glasu na samrti, vladin potpredsjednik i policijski ministar Davor Božinović u ulozi prvaka Nacionalnog stožera tvrdi na presici kako je to nadležnost onih kojima se „relaksiraju“ (sic transit) epidemiološke zabrane ili restrikcije.

Pa je, je li, problem obveznika provođenja vladinih i Stožerovih direktiva te samih građana što će se distanca-redovi ispred trgovačkih centara, pekarnica, naknadno otvorenih tržnica, benzinskih crpki… sad nastaviti na ulazima u vrtiće, škole, na autobusnim, tramvajskim i željezničkim postajama, u zrakoplovnim lukama i trajektnim pristaništima, frizerajima, etc. A ljudi gubiti dvostruko/trostruko više vremena za ući i popuniti dva ili više puta manje isključivo sjedećih mjesta u prometalima, prijevoznici dva/tri ili više puta manje zaraditi po prometalu ili biti prisiljeni uvesti dva ili tri puta više prijevoznih sredstava i zaposliti dva/tri puta više vozača. Dva/tri puta skuplji „relaksirani“ (sic transit) prijevoz ne samo đaka (uz državnu subvenciju) već i svih ljudi u javnomu (među)gradskom prometu mora se odraziti i na znatnije poskupljenje prijevoza. U protivnom, ključ u bravu, što su bez pardona već najavili i većina manjih/srednjih ugostitelja budući da se poslovanje po distanca-rasporedu stolova ne isplati.

Udruge odgajatelja, učitelja i roditelja izrazito su kritične prema takvom odnosu vladajućih prema upravljanju pandemijskom krizom u zemlji te izričito odbacuju odluku da se odgovornost prebacuje na roditelje. „Hoće li učitelji imati dvostruko radno vrijeme?“ – pita se predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem. „Nadamo se kako se vlada konzultirala sa svim zainteresiranim stranama prije donošenja odluke o otvaranju vrtića i nižih razreda osnovne škole“, znakovito poručuju iz udruge Roda (Roditelji u akciji). A nije se konzultirala. Ministrica Blaženka Divjak se nije pokazala vladaricom situacije kao što je bila autsajderica nedavno u doba masovnog štrajka prosvjetara u svim dijelovima sustava. To ne sluti na dobro što sugerira i njezino bahato i direktivno reagiranje na kritike. U Zagrebu su dodatni problem potresom onesposobljene škole i vrtići koji pak ministrica neodgovorno bagatelizira nastavljajući svoj privatni rat s gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Lekcija Milanu Bandiću

Novinarka Dnevnika Nove TV Sanja Vištica pitala je Divjak o tomu čija je odgovornost, „ako se djeci u vrtićima i nižim razredima osnovne škole nešto dogodi“ zato što pandemija Covida-19 itekako još hara, a ova joj je odgovorila da smo „do sada slušali stručnjake i tako moramo nastaviti. To je njihov prijedlog i dat će upute, a na nama je da ih se pridržavamo. Svi moramo korak po korak osigurati uvjete i kad ih osiguramo neće biti upitno da su škole i vrtići sigurni. Razumijem roditelje koji u prvo vrijeme ne žele slati djecu u te ustanove. Ne možemo 11. svibnja početi nastavu i otvoriti vrtiće, ako uvjeti nisu osigurani“. Što je činiti učitelju, ako mu 10 đaka dođe u školu, a drugih 10 ostane kod kuće na online programu? „Kao i kad učenici imaju virozu“, lakonski je ministričin odgovor, „često je pola razrednog odjela u školi, pola kod kuće. I zadaću će provjeravati kao i inače kad ih duže nije bilo u školi. Razredna nastava znači da učiteljica radi svoju normu kao do sada i ima jednak broj učenika te ne izvodi nastavu na daljinu, to radi netko drugi.“

I lekcija Bandiću: „Zagrebački ravnatelji koji kažu da nemaju tople vode ni higijenskih potrepština trebaju pitati gradonačelnika kako vratiti djecu u škole. Umjesto da se sije panika i šalju neka pisma koja su nepotrebna, treba napraviti plan kako će se učenici vratiti. Dobit će jasne upute, ali osnivač osigurava infrastrukturu. Ako postoji potreba da se iz oštećenih osnovnih škola učenika premjesti u srednje – neka. Gradonačelnik se treba razmisliti o uvjetima u školama i primiti se posla, a ne slati pisma“. Saborski zastupnik i predsjednik zagrebačkog SDP-a Gordan Maras drži prijeko potrebnim do 11. svibnja objaviti jasne upute o mjerama zaštite predškolske djece i školaraca, osobito u Zagrebu, gdje je 25 škola dobilo nakon potresa žute i crvene naljepnice kao nesigurne ili neupotrebljive. „Roditelji ne mogu valjano odlučiti o povratku djece u vrtiće i škole“, tvrdi, „ako nemaju potpune informacije o sigurnosti.“

A nemaju. Niti će ih dobiti. Jedino je neprijeporno: SARS-CoV-2 ex cathedra. I jedino realno očekivati: većina roditelja ostavit će djecu na online nastavi do kraja školske godine. Time se uvelike neizvjesnošću kompliciraju i sve pretpostavljene kombinacije „relaksacije“ (sic transit) epidemiološke stege u školskom sustavu. Kada se prebroje ranjeni i mrtvi u borbi s pandemijom na pedagoškom bojnom polju – predizborno je najizglednije – bit će zajamčene i pobjedničke trublje iz unajmljenog staklenjaka na zagrebačkim Sveticama. Drukčije, je li, ne može?