Nestanak veznika „ali„: Sarajevo mora da bude predvodnik suočavanja sa zlom zadnjeg rata

Povezani članci

• Teofil Pančić: Politika protiv umjetnosti
• Jovo Divjak: Nemoguće je sarađivati sa fašistima koji ne priznaju genocid
• Boris Dežulović: Ne sam, Safete!
• Hrvat il’ budala, pitanje je sad?
• Istinu o stradanju odnio je sa sobom. Borbu za pravdu ostavio je sugrađanima!
• Zlatko Jelisavac: Branku

Mi koji smo preživjeli pukom srećom opsadu Sarajeva, Mostara moramo biti prvi koji će imati empatiju prema bilo kojoj žrtvi na planeti a kamoli prema našem prvom komšiji.  Sjećamo se, stidimo se i padamo na koljena svetosti svake žrtve koja je to postala u naše ime.

Piše: Amer Bahtijar

Nedavno mi je Nihad Kreševljaković rekao da je o Sarajevu snimljeno više od sedamdeset što igranih, što dokumentarnih filmova. Opsada Sarajeva bila je inspiracija brojnih talentovanih i manje talentovanih redatelja da govore o hrabrim ljudima opkoljenog grada  i njihovom ponašanju u najgorim trenucima vlastitih života.

No, film koji nije snimljen, a koji će sasvim sigurno jednom biti snimljen, jeste onaj o sarajevskim novinarima. U momentu dok na grad pada hiljade granata, dok je smislen obrok stvar sjećanja, dok više-manje svakodnevno svjedoče odlasku u vječnost prijatelja, porodica i onih koji svijet nisu ni upoznali, sarajevski novinari iz redakcija Dana, Slobodne Bosne i Oslobođenja pisali su o doslovno svakom zločinu koji je počinjen u opkoljenom Sarajevu.

U isto vrijeme bilo je potpuno nezamislivo da se na teritoriji tzv. Herceg Bosne i Republike Srpske u medijima govori o bilo kakvim zločinima.

Pećanin, Avdić, Kebo,Selimbegović,Kurspahić, Halilović i drugi sarajevski novinari rizikujući vlastite živote izborili su se za otvoreno društvo u opkoljenom Sarajevu. Na tragu njihove osvojene slobode desetine umjetnika stvaralo je, od grada u ratnom nestajanju, grad koji je imao energije više od nekih svjetskih metropola. Nisu bile tri strane, bile se samo dvije  – civilizacija i njeni neprijatelji.

Na tragu pisanja novinara dogodila su se hapšenja pa ubistvo monstruoznog ratnog zločinca Mušana Topalovića Cace. Znala je tadašnja vlast, ali i cjelokupna javnost, da obračun sa Cacom i ostalim kriminalcima znači popuštanje odbrane  na linijama koje su držale Cacina 10. brdska brigada i  9.  brdska  brigada Ramiza Ćele. Ali između grada koji liči na zapadni Mostar i Višegrad ili nepostajanja grada i gubitka vlastitih života, izabrali su ovo drugo.

Uopće mi se ne čini loša ideja da dan obračuna sa Cacom i njegovim zločincima bude proglašen nacionalnim praznikom.

Nešto slično činio je u Sarajevskom naselju Hrasno Esad Zornić. Spaljivanje ljudi je nešto na čemu bi mu pozavidio i sam Mušan Topalović.

Tadašnje vlasti su procesuirale Zornića što je sigurno nešto na šta mogu biti ponosni (Zornić je presuđen kao ubica ne ratni zločinac nažalost, ali najvažnije jeste da je procesuiran). Zornić je nedavno imenovan za direktora Sarajevskih toplana i ponovno su Sarajevski novinari reagovali kao devedesetih godina.

Avdo Avdić dostojni nasljednik generacije iz devedesetih otkrio je da je Zornić presuđeni ubica i u dva teksta opisao sve zastrašujuće zločine za koje je osuđen.

Reakcija javnosti ponovno je bila pozitivna. Zornić je smijenjen. Vlada kantona Sarajevo se izvinila. Brojni istaknuti članovi SDP-a traže ostavke kantonalnog rukovodstva.

No, reakcija javnosti je posebno bitna i ona otkriva da je Sarajevo spremno da bude predvodnik suočavanja sa zlom zadnjeg rata.

Haški sud je završio svoj rad. Jasno i razgovjetno je ispisana povijest devedesetih, Radovan Karadžić i Ratko Mladić su ratni zločinci, Tuđman, Praljak, Prlić .. su organizovali i sproveli udruženi zločinački poduhvat na BiH.

Vrijeme je da se sveobuhvatno suočimo sa baš svim zločinima koje je počinila Armija BiH. Vrijeme je da postavimo ploče na baš svaku zgradu iz koje su Cacini zločinci odvodili ljude, da stavimo ploče na mjesto u Četvrtoj osnovnoj školi u Mostaru, školi u Bijelom polju kraj Mostara gdje su mučeni zatvorenici.

Davno je bilo vrijeme da organizujemo učeničke ekskurzije u Grabovicu, Trusinu. Da stanemo na putu za Sarajevo na Bradini i položimo cvijeće za srpske žrtve zločina na Bradini.

Vrijeme je da govorimo otvoreno o zločinima Armije BiH u okolici Srebrenice.

Stavimo sve zločine Armije BiH u naše udžbenike.

Zašto?

Dva su razloga. Prvi i najvažniji, mi koji smo preživjeli pukom srećom opsadu Sarajeva, Mostara moramo biti prvi koji će imati empatiju prema bilo kojoj žrtvi na planeti a kamoli prema našem prvom komšiji.   Sjećamo se, stidimo se i padamo na koljena svetosti svake žrtve koja je to postala u naše ime.

Naše suočavanje na bilo koji način neće relativizirati zločine koji su počinjeni tokom agresije na BiH.  Suci Carmel Agius i Vagn Prusse Joensen su pročitali ratnu povijest BiH i ona se više neće mijenjati. Glasovi Agusa i Prussa biće mnogo glasniji ako mi uradimo svoju ljudsku i građansku dužnost.

Zastrašujuće su slike zločina, ali ima nešto gore od toga, to je zvuk onog „ali“.

Nestanak  veznika „ali„ iz naših jezika biće znak prestanka dehumanizacije drugog, za početak to kobno „ali“ izbacimo iz rječnika bosanskog jezika.