Samoupravljanje – stremljenje epohe ili san?

Povezani članci

• Sta je pocelo? Kako je pocelo? Gdje je pocelo? Kada je pocelo?
• Igor Puljić: „Tražim istinu za brata!“
• Generalu ima tko da piše: Tko je kriv za tragediju hercegovačke mladosti u jesen 1994.?
• Krvavi beli orao
• Bilo je časno živjeti sa Antom: Kako je Ante Marković oživeo SFRJ
• Bilježnica Robija K.: Operacija bista

Foto: Mohammad A. Hamama

Moguće je pretpostaviti kako je u biti svakog čovjeka – bio on toga svijestan ili ne – da želi biti faktor odlučivanja vlastitom sudbinom, ma što radio. Pa, makar i radio, tj. – bio zaposlen. Oduzme li mu se to pravo, srozava se u svom ljudskom dostojanstvu, opet – bio on toga svijestan ili ne. Svi ljudi, ma kako stručni ili nestručni bili, nose u sebi socijalne odjeke biološkog egoizma, koji je u potonjem smislu pozitivan jer nastoji očuvati cjelovitost organizma. U socijalnom smislu, njega (egoizam) treba staviti pod kontrolu, a to se tijekom povijesti, od robovlasništva do danas, neprestano nastoji. Griješe oni koji smatraju komunizam – kako najčešće nazivaju realsocijalističku varijantu – zauvijek propalom stvari, povijesnim ekscesom, slijepim crijevom historije. Fašizam u svakom slučaju to jeste, jer se ta dva sistema razlikuju već na moralnom planu svojih pretpostavki. Oba su se međutim poskliznula u praksi, s tim što je skliznuće fašizma višestruko – teorijsko, moralno i praktično. Od socijalizma (komunizma) je međutim preživjela ideja, i kao što ista ta povijest govori, nju je već tisućljećima nemoguće zatrti – san o boljem društvu.

        Egoizam kapitala prešao je svaku razumnu mjeru, to govore svakodnevni pojedinačni slučajevi ekonomskog iskorištavanja radnika, ali se ogledaju i na globalnom, objektivnom nivou – iscrpljivanje sirovina, globalno zagađenje, promjena klime, itd. Kapital pred tim upozorenjima koja nas vode u propast ne zna stati, jer ga vodi motiv usporediv po jačini sa nagonom održanja vrste (a kapitalistička, buržoaska klasa sama po sebi i jeste socijalna vrsta) – profit. U tom sistemu, profit je ispred čovjeka i njegovog pojedinačnog i općeg boljitka – o čemu svjedoče i spomenuti slučajevi – a razvoj koji je čovječanstvo doživjelo više je posljedica težnje za vlastitim, a ne koliko za općim dobrom. Dakako da i kapitalist, poduzetnik – kako ga ovdje eufemistički nazivaju da zatru negativnu percepciju koju ima u okviru klasnog sukoba (a radnike zovu djelatnicima) – također ima pravo odlučivati o vlastitoj sudbini, s obzirom da ulaže svoja sredstva (a od rockefellerovskih do suvremenih regionalnih baraba jako je upitno jesu li to zaista njihova, pošteno stečena sredstva) i to je naizgled nepremostiva tenzija između rada i kapitala. No, samo na prvi pogled. Opišimo to krajnje pojednostavljeno. Ako netko uloži u posao 1000 dolara te mu se nakon 4-5 godina vrati u džep 5000$, onda je on duboko namirio svoju potrebu za zaradom, a sve što dodatno zaradi nije više plod njegovih, već napora radnika. Daklem, u redu bi bilo nakon toga ograničiti mu zaradu na prihvatljivi nivo. Mnoge će ljude riječi ograničiti i prihvatljivi odmah asocirati na prinudu, te će namah početi (a posebno kapitalisti) lamentirati o značenju termina prihvatljivi: te što je to, te tko će to odrediti, te ima li pravo odrediti,…itd., sve u osnovnoj namjeri skretanja sa suštine da bi nesmetano nastavili po starom. Odgovor je jednostavan. Sve što čovjek radi potiče od njega, a ne od Boga. Kao što čovjek odmjerava koliki mora biti porez na dobit ili dohodak, istim pravom može odrediti i značenje riječi prihvatljivi. Bogati Amerikanci su za Roosevelta imali porez od 70%, a danas – kad im je oko 30% – jadikuju ako se pokuša povećati. No, i među bogatima, kao posljedica uvida ili straha od socijalnih posljedica drmajuće ekonomske krize, javili su se oni (na žalost, tek pojedinci) koji zahtijevaju mnogo veći porez bogatima. U strahu su velike oči; bolje ostati bez dijela imetka negoli – ne daj bože – od cijeloga, zar ne? Bogatstvo je nepravedno razdijeljeno i to niukoliko nije posljedica prirodnih i moralno prihvatljivih faktora, već naprosto legalizirane pljačke radno zavisnog stanovništva, što se raznim eufemizmima nastoji prikriti. I sami američki građani – a USA je paradigma nezajažljivog kapitalizma koji sve više prihvaća i socijalno osjetljivija Evropa – su uvidjeli kolika je neravnomjerna raspodjela bogatstva među njima, a da ne govorimo o cijelom svijetu. U skandinavskim zemljama je omjer između najviše i najniže plaće mnogo pristojnije riješen no u ostatku svijeta, da ne spominjemo ova eksjugoslavenska razbojnička gnijezda. Još za Jugoslavije su mnogi žudili za socijalizmom skandinavskog tipa (tako su percipirali njihov kapitalizam), jer je tamošnji socijalni status stanovništva bio na tragu Marxovih očekivanja o ostvarivanju socijalizma u najrazvijenijim kapitalističkim državama, što se stjecajem žalosnih povijesnih okolnosti nije desilo. Maria Curie je odbila patentirati postupak dobivanja radija, jer je smatrala da pripada cijelom čovječanstvu. Einstein je bio socijalist, o čemu svjedoči i njegov članak iz davnih pedesetih godina prošlog vijeka. Očito bi oni s daleko većim pravom imali raspolagati s toliko bogatsva negoli kojekavi rokfelerići koji samo koriste njihova dostignuća, ali su i sami shvatili da to nije moralno. Pojedinac ima odgovornost prema sebi, svojoj obitelji, prijateljima, ali i cijeloj zajednici. Neodrživa raspodjela materijalnog bogatstva je temeljni pokretač budućih promjena, koje su naprosto nužne.

        Često se raspravlja o stručnosti i nestručnosti radnika, odnosno poslodavaca (kapitalista), i neprelaznim ograničenjima koje bi to navodno uvelo u pokušaje realizacije samoupravljanja. Neki znanstvenik je svojedobno izjavio kako se i najzakučastija teorija može popularno objasniti; ukoliko je netko to nesposoban, pitanje je koliko ju i sam razumije. Razmatraju li se stvari teorijski, ne smije se poći od toga da je radnik navodno lijen, i da želi sa što manje rada ušićariti što više para, mada je odabir „linije manjeg otpora“ karakteristika svih ljudi. Sa što manje energije (zalaganja) ostvariti što veći korisni učinak (dobit). Radnik samo želi biti pošteno plaćen, o čemu svjedoče i mnoge “jugošvabe” koje su bile izuzetno cijenjene u Njemačkoj, gdje su i bile bolje (ne i pravedno) plaćene no u domovini. Ja se ne želim miješati u naučne i tehničke detalje oko izgradnje nuklearne elektrane, jer sam u tom smislu vezer, nisam školovan za to, nedostaje mi stručnosti. Ali! Svakako mogu, nakon što mi se pošteno, iskreno i popularno stručno objasne sve posljedice njezine gradnje (po cijenu struje, okoliš, potencijalne opasnosti za stanovništvo i slično), odlučivati o tome treba li je graditi, gdje je treba graditi i pratiti provode li se sve zaštitne mjere prema propisima, po odobrenom planu od strane stručnjaka, ekoloških organizacija i države. A napose mogu, smijem i moram pratiti i odlučivati o raspodjeli dohotka koji centrala donosi, ukoliko sam njen zaposlenik. Spomenuti primjer ukazuje na to da se samoupravljač neće nužno miješati u stručnu problematiku, ali ima pravo odlučivati (i to mu je općeljudska dužnost) o tome za koje se potrebe proizvodi, kome se roba isporučuje, kakve će posljedice to izazvati po stanovništvo tih zemalja itd. – jednom riječju: staviti dobrobit čovjeka (vlastitu i ostatka svijeta) ispred profita.

        I prečesto se krivo (namjerno) procjenjuje malog čovjeka da, osim o vlastitoj financijskoj situaciji, ne vodi računa o ostalim, naročito globalnim problemima. Itekako on brine o zagađenju, promjenama klime, ratovima i sličnim stvarima; na žalost, tek kad mu dođu pred vrata, što je dakako prekasno, ali – zar je elita koja mu ih je istovarila pred pragom vodila o tome računa? Nije li nuklearka u Austriji zatvorena i prije no je počela raditi, radi ojačale svijesti malog čovjeka koju je izrazio demonstracijama? Ne bune li se mali ljudi kad im elita odluči smjestiti smetlište ispod prozora? Obrazovani i kritički raspoloženi intelektualci te stvari uviđaju daleko prije masa, dok potonjima treba povijesnog vremena i udaraca po vlastitom standardu i životnim navikama da im spoznaja preseli u guzičin antipod. Zar ne odlaze na ulice tek kad sami ostanu bez posla, ne vodeći u međuvremenu pretjeranu brigu o položaju ostalih klasnih drugova? Upravljati vlastitom sudbinom znači preuzeti i odgovornost, kako za sebe tako i za ostatak zajednice. Mnogi, ne shvaćajući ili nesposobni preuzeti tu obavezu, prebacuju je na druge koje onda – kad stvari pođu zlo i naopako – osuđuju, skidajući sa sebe svaku odgovornost. Zato radovi humanističke intelektualne elite nisu budzašto, prelijevanje iz šupljega u prazno – oni razvijaju društvenu svijest, pripremajući promjene za čas kad vrijeme sazrije. Radovi engleskih filozofa i francuskih enciklopedista pripremili su teren za društvene promjene u SAD i Francuskoj, koje se potom poput požara proširiše svijetom. A, jesu li oni krivi što ljudi – i elita i oni koji su pod njenom kontrolom – imaju kasno paljenje? Društvena evolucija, stjecanje spoznaja i iskustava iz međudjelovanja ljudi sa društvenom realnošću, koja poput potresa tu i tamo – ali u povijesti vrlo često – mijenja društvene odnose, nakuplja potrebnu energiju za promjene. Elite ih se toliko pribojavaju da nastoje revolucije zgaditi masama, uvjeravajući ih u njihovu krvoločnost (što svako nasilje jeste) i besperspektivnost, tvrdeći kako nemaju nikakvog opravdanja niti izgleda na uspjeh. Jesu li toliko slatkorječivi i blagoglagoljivi kada govore o ratovima koje odvajkada vode u svom interesu, uvlačeći u njih mase kao nužno potrebno topovsko meso? Gavrilo Princip je bio „terorist“; što li je bila „bogom dana“ Austro-Ugarska kad je bespravno anektirala BiH? Imaju li pravo institucionalizirani teroristi (bespilotne letjelice, protuzakonite metode ispitivanja, dugogodišnje zatvaranje ljudi bez optužnice i suđenja, odbijanje potpisivanja međunarodnih sporazuma, polustoljetna blokada Kube,…) docirati o terorizmu i nasilju nad drugima? Na takve lijepke hvataju se neobrazovani, na radost svojih zavodnika.

        Analiza stanja ukazuje kako je zaista nužno izvršiti kopernikanski preokret na socijalnom području, baš kao što je to bilo na znanstvenom – pomaknuti centar interesa od profita prema čovjeku! Dakako, sve to je historijski proces koji se, zbog inercije pogođenih ali i klasne i političke nedozrelosti radništva, proteže kroz stoljeća – da ne idemo dalje od prvih protesta i borbi engleske radničke klase za bolje uvjete rada, kraće radno vrijeme, neiskorištavanje djece, naknade za noćni i prekovremeni rad, pravo na neradnu nedjelju,…. Sve pitanja usko vezana uz moral i etiku, a razriješila ih nije dobra volja kapitala već borba potlačenih u kojoj su padale i glave. U Americi (a otprilike je tako i drugdje na Zapadu) u poslijednjih 30-40 godina realna plaća radnika nije rasla; dapače – podaci čak govore da se smanjila. Nakon propasti sovjetskog realsocijalističkog lagera, koji je u socijalnom smislu bio makar samo potencijalna prijetna zapadnom kapitalizmu, pritisak kapitala na radnika postaje sve jači, u cilju smanjenja njegovih dostignutih prava. I na Zapadu priznaju kako je kraj “države blagostanja”, samo je retoričko pitanje: kraj za koji dio populacije? Da radnici ne raspolažu znanjem za organizaciju pravednog društva, je samo još jedna floskula kapitala (poput one da će u komunizmu žene biti zajedničke; a onda se upravo na Zapadu jako razvio promiskuitet, slobodni seks i slične “zajedničke“ stvari), u obuzdavanju vlastite radne snage. Pitanje treba postaviti ovako: tko uopće raspolaže tim znanjem? Odgovor je – nitko! Jer se tokom socijalne evolucije čovječanstva svi tome učimo, često na najneprimjereniji način. Takvo tretiranje radnika (koji je često vrlo stručan, gradi svemirske brodove i nebodere, razvija kompjutore i softver,…) je direktno ponižavanje radničke klase. Nisam zastupnik platonističke hijerarhije, prema kojoj bi samo odabrani morali voditi odgovarajući resor poslova. Stručnost je bitna, ali u pitanjima relevantnima za sve nas (neka sam već spominjao) ni ona nije najvažnija. Svatko zna želi li piti zatrovanu vodu, udisati zagađeni zrak, svi možemo uvidjeti da nečije bogatstvo nije moglo doći temeljem rada (ma i ne razumjeli finese kojima se koristi izigravanje sustava za pljačku; zato i postoje kontrolni mehanizmi kojima stručnjaci mogu ući u trag tokovima novca). Samoupravljači, ne zalazeći u stručne strane proizvodnje – uostalom i stručnjaci bi imali samoupravno pravo – mogu, znaju i umiju donositi odluke u cijelom nizu pitanja, a napose onih koji se tiču njihovog džepa. Teško je naći čovjeka toliko blesavog da makar ne vidi (ako ga je već strah pobuniti se) nesrazmjer primanja koji ne potječe od radnog doprinosa, kako mu ne isplaćuju prekovremene sate, zakidaju na satnici itd. – odnosno, sofisticirano pljačkaju! Mnogi se prisjećaju floskula iz početnih stadija kompjuterizacije i informatizacije društva, kako će taj proces neizmjerno olakšati život radnika i da se nitko ne mora bojati otpuštanja! Slijepcima je i to demantirala stvarnost. Svakako da je produktivnost neizmjerno porasla, što nije pratio adekvatni položaj radnika (prisjetimo se pada realne nadnice). Ne može se toliko radnika prekvalificirati koliko ih je otpušteno uslijed toga što jedan stroj zamjenjuje njih 20, 50, 100,…, a ono što je najbitnije – mnogostruko porasla dobit nije išla za razvijanem novih radnih mjesta, niti se dijelila u bazu, što i je jedan od uzroka spomenute neravnomjerne raspodjele bogatstva. Očito je bilo nešto istine u podsvijesnom strahovanju ludista, rad kojeg su uništavali strojeve. Nisu se oni toliko bojali mašina koliko ljudskog karaktera i prirode, koja ih je nastojala tim mašinama zamijeniti, izbaciti iz proizvodnog ciklusa i raspodjele dobiti. Socijaldarvinistička objašnjenja društvenih pojava, često popraćena raznim prirodoznanstvenim analogijama, idu samo u smjeru nametanja svijesti o nužnosti procesa kojima „jači“, spretniji, prilagodljiviji, imaju neupitno pravo nametnuti ostaku populacije osobni interes kao opći. No, u analogijama valja znati doklem se smije ići – društvo je emergentni sustav sa sasvim novim zakonitostima koje nadilaze one prirodne.

        Često se sustavu koji promovira samoupravljanje (socijalizmu) spočitava tzv. institucionalno nasilje nad dijelovima populacije. Nije li kapitalizam u većini razvijenih zapadnih zemalja uspostavljen revolucijama – vaninstitucionalnim nasiljem? Nije li u kolonijama koristio legalizirano (daklem institucionalizirano) fizičko nasilje? Ne vrši li danas onih par postotaka kapitalističke elite institucionalizirano nasilje (ustavom i zakonima) nad većinom stanovništva? Uostalom, je li prihvatljivije „nasilje“ par postotaka nad većinom, ili obrnuti slučaj – od čega ta „ugrožena“ elita toliko strahuje (svakako bi savršeno bilo da nikakvog nasilja nema)? Tko prihvaća nasilni dolazak kapitala na vlast, nema ni najmanjeg logičkog i moralnog prava to isto spočitavati socijalistima, komunistima, anarhistima i ostalima. Naravno da su daleko prihvatljivije mirne promjene; na žalost, one fundamentalnog karaktera još uvijek se često uvode nasilno. Ne brane li Amerikanci širom svijeta svoja navodna „prava“ (podržani od Zapada i pozapadnjenih istočnajčkih konvertita) koja ne priznaju drugima, nasiljem? Tenzije među ljudima – ne samo što se tiče klasnih odnosa – neprekidno rastu, baš kao i između zemljinih tektonskih ploča. Poznato je kako se nakupljena energija oslobađa katastrofalnim potresima, nakon smirivanja kojih ponovno dolazi do stvaranja novih napetosti, i tako ab ovo ili „Jovo na novo“. Prednost čovjeka je u njegovom razumu, koji bi – da ga primjenjuje – mogao upotrijebiti za preveniranje socijalnih pojava sličnog intenziteta. No, on još uvijek radije koristi policiju i vojsku, pendrek i pušku, negoli vlastitu glavu. Što samo svjedoči da vladajuće elite na sve moguće, pa i nemoralne načine, nastoje očuvati svoje privilegije. Svaki prigovor da socijalisti i ostali napredni dijelovi ljudskog roda navodno nastoje instalirati sustav koji bi opstajao vječno, prvo se mora zaustaviti na pitanju smatra li se kapitalizam ovjekovječenim sistemom? Ako je odgovor potvrdan, s takvim ljudima koji zanemaruju dinamiku ljudskog roda i njegovu evoluciju, nema se što raspravljati. Čak ni sa onima koji trabunjaju o “kapitalizmu sa ljudskim licem” (uostalom, ti bi promovirali i robovlasništvo ili feudalizam sa “ljudskim licem”). Ako je odgovor negativan, onda se trebaju uvidjeti bezbrojne manjakvosti sustava i odlučiti može li se on spasiti krpanjem (što elita i pokušava), ili je potrebna totalna rekonstrukcija – revolucija, mirna ili nasilna. Na žalost, povijesno iskustvo optira za drugu opciju. NATO „kišobran“ i postoji, ne zbog sigurnosnih razloga svojih članica, već radi osiguranja vladajućih elita (sustava); stog razloga mu se žude pridružiti i zemlje kapitalističke tranzicije. Jer, budimo realni: tko bi to napao SAD, Englesku, Njemačku, Francusku, Kanadu, Australiju i ostale visokorazvijene zapadne zemlje, da ne guraju prste tamo gdje im ne treba – pa onda dobe po njima. A i to “samo” kao terorističku odmazdu.

        Relativno mali dio čovječanstva još gaji optimizam, vjeruje u humanost (mada podsvijesno žudi za njome) – naravno, više njen platonistički oblik doli realnu karakteristiku ljudskih stvorova – nastojeći se izboriti za nju. U danim okolnostima uglavnom se priklanja svom sitnijem interesu, ne uočavajući onaj viši i trajniji. Ljudi se mnogo bolje snalaze u prostoru, ali im je vremenska dimenzija dulja od njihovog životnog vijeka “tabula rasa”. Stoga manje-više prosuđuju povijest izvan njenog temporalnog konteksta, sa aktuelne vremenske koordinate, prilagođavajući se svjetonazoru vladajućih elita, u širenju kojega im pomažu školstvo i veliki dio društvenih znanosti koje kontroliraju. Evolucija, kako biološka tako i socijalna, nije demokratski proces – ne zahvaća sve odjednom i ne daje svima podjednako. Manjina stanovnika ove planete su zaista Homo sapiensi, a uzme li se u obzir i etika onda još i manje. Upravo tu i leži problem. Razumni ljudi visoke inteligencije ali bez morala nekako uvijek prednjače u djelotvornosti, imaju inicijativu i preuzimaju stvari u svoje ruke. Zar nije antifašizam tek reakcija na fašističku zločinačku ideologiju, stigla toliko kasno da su deseci milijuna stradali? Mase se uglavnom vladaju poput obezglavljenog stada koje traži predvodnika – prečesto gada nad gadovima – dok je ljudski karakter toliko labilan da preko noći zamijene svog vođu i svjetonazor, čim shvate što je bolje za vlastitu kožu. Naprosto, darvinistički refleks prilagodbe u borbi za opstanak. Zato je samoupravljanje, kao praktično, humanističko dostignuće upravljanja svojom radnom sredinom, tek stvar socijalne evolucije. U povijesnom smislu nesumnjivo postoji neki humanistički napredak (nema više roblja ni gladijatora; no neki će posumnjati nije li bolji gladijator koji pobije par desetaka ljudi, negoli bomba koja to učini sa njih dvjesto tisuća?). Mnogi velikani, deprimirani ovakvim spoznajama ipak ne odustaju od intelektualne pripreme terena za buduća pokoljenja i zbivanja. Poput Krleže, koji u trenutku pesimističkog očajanja, u samopropitivanju i sagledavanju naizgled bezizlazne sadašnjosti (a za konkretno ljudsko biće može se prilog naizgled i izbaciti!) što samo u nešto drukčijem vidu perpetuira prošlost, piše:

“…, i tako, što nam preostaje? Kutija olovnih slova, a to nije mnogo…, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.”

Za ljude koji drže do svog dostojanstva, to je više od svih dobara ovoga svijeta. A društvene promjene revolucionarnog karaktera (mirnog ili nasilnog, to pojedinac ne može odrediti) prepustimo vremenu koje sazrijeva zajedno sa nama. Naravno, ni kopernikanski preokret nikada neće ostvariti ideale humanista. To je kao limes, ili asimptota u matematici – sve se više tome bližimo, a da nikada ne dostignemo. Najveći dio ove generacije svakako neće, dok će neke buduće (nadajmo se) ipak doći bliže cilju, i – opet biti nezadovoljne poput nas! Šteta je samo cijene, izražene ljudskim životima, koju za to plaćamo. Jedino nam preostaje da to “dragom bogu” ostavimo na savjest, što vjernici i čine u svom bogobojaznom a praktički bogohulnom licemjerju. Nekima pak ostaje tek spoznaja i nada s dna pandorine kutije, koja ih nikada neće obasjati. Valjda!?