Samo nježno sa „Olujom“

Povezani članci

• Samuele Mascarin u Stocu na obilježavanju Dana oslobođenja Stoca od fašizma i domaćih izdajnika
• Uhapšen Domagoj Margetić i tridesetak građana koji su ga podržali
• Režiranje laži
• Alternativni glas Tomislava Jakića
• Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom
• Možda komunizam treba ponovo izmisliti

Vole ljudi igre raznih vrsta, svako malo podmeću im nove, a oni ulijeću u njih, kažu: svejedno nemaju što izgubiti. Koji novac može platiti osjećaj snage nemoćnog pojedinca u čije je ime netko drugi odradio posao, a njemu stalno i jednakomjerno, poput jesenje kiše, govori o veličanstvenoj pobjedi, ne spominjući pojedinačne bitke?

Piše: Jagoda Kljaić, e-novine

Hrvatska će danas, 4. kolovoza/augusta, stati u stav „mirno“, ostati u njemu još i sutra, a bogme već prekosutra, što znači prebrzo, iskoračiti u „na mjestu voljno“. Ushićeni dječaci ovih se dana opijaju, manje uniformama, više oružjem i borbenim vozilima, a djevojčice jedna drugu uvjeravaju da su nabrijane.

Nisu to one same čule sa televizijskih ekrana, već su ih podučili roditelji, nakon što su čuli jednu vojnikinju, „naše gore list“, djevojku koja ne pamti ono otprije dvadeset godina, ali ima u sebi nerv za ljude i za ljubav, pa između poziva medicinske sestre, znanstvenice, sportašice, odgajateljice, inženjerke, nastavnice fizičkog odgoja ili trenerice džudoa, ona baš odabrala nježnost – vojsku. Gdje li će samo tako nabrijana završiti, kad jednoga dana ostane bez posla i radnog mjesta u hrvatskoj vojsci, jer i tamo zapošljavaju na ugovor o radu i nakon nekoliko ciklusa više ga ne obnavljaju. Da je bar frizerka za muške, ne bi tako mlađahna trebala brinuti o brijanju i nabrijavanju. A rata skoro neće biti, bar ne takvoga u kome bi sudjelovala samo hrvatska vojska, pa će djevojka ostati uskraćena za pokazivanje stupnja nabrijanosti.

Ne znaju djeca što je uragan, a još manje vihor, orkan, nikad nisu čula za maestral i tramontanu, ali znaju što je – oluja. Zabune li se roditelji, pa lanu: „Sprema se oluja …“, mališani pojure prikupljati svoj arsenal naoružanja na vodu, plin, zrak, grudu od papira, lastiku, kamen, dobro su opskrbljeni, oluja uvijek prijeti, ona o kojoj njih uče je dugovječna, počela je još dok su im roditelji bili maloljetni pa ih nisu ni umjeli roditi.

Samo dan ranije, 3. kolovoza/augusta, na centralnom trgu, u glavnom gradu Lijepe nečije, održan je protest aktivista nekoliko civilnih organizacija, s istaknutim transparentima: “Odajmo počast žrtvama” i “Zločini u Oluji su odgovornost svih nas”. Okupio je čudesnih petnaestak ljudi, daleko od broja dvadeset, kad bi svaki nosio po jednu godinu. Ne mogu ljudi svaki dan na ulicu, te jučer, te danas, te sutra, proba po proba, pa generalna, centralni događaj, možda i repriza, na zahtjev gledalaca.

A trebao je biti referendum, sličan onome za osamostaljenje Hrvatske iz svibnja/maja 1991. godine (morala sam na Google, kao i 99 posto građana Hrvatske). Sa jednostavnim pitanjem: slažete li se da platite 15 000 000 (milijuna, ako je netko zaboravio zakon velikih brojeva), kuna za vojnu paradu. Dva milijuna eura! Natpolovična većina bi bila – za. Vole ljudi igre raznih vrsta, svako malo podmeću im nove, a oni ulijeću u njih, kažu: svejedno nemaju što izgubiti. Koji novac može platiti osjećaj snage nemoćnog pojedinca u čije je ime netko drugi odradio posao, a njemu stalno i jednakomjerno, poput jesenje kiše, govori o veličanstvenoj pobjedi, ne spominjući pojedinačne bitke?

U tom odnosu velikih brojeva, što može značiti 120, 150 ili 250 hiljada? Skoro pa ništa, kolateralni broj, pogotovo radi li se o ljudima koji stalno nešto trebaju, zahtijevaju, iznuđuju, kao da ih je država izrodila pa je roditeljski dužna o njima brinuti. A samo ih je lijepo otpremila u široki svijet, e da bi im se rasvijetlili putevi. Kad bi taj broj bio još i veći, više bi ljudi izašlo danas na zagrebačke ulice gledati vojnu paradu.

Pardon, nije parada nego mimohod! Mimoilazi se stvarnost sa željama! Čovjek sa čovjekom. Jučer sa danas, pa zajedno sa – sutra, u kome se neće mimoilaziti, nego luđački sudarati, sukobljavati, boriti, ubijati za svoje mjesto pod suncem. A današnja djeca, u tom sutrašnjem odrasli ljudi, pokušat će se prisjetiti što ono bijaše – oluja – i kako se u njoj može samo pobjeđivati, pobjeđivati, pobjeđivati…