SAMIR ŠESTAN: Ako treba, biću tjelohranitelj Sanje Vlaisavljević

Povezani članci

• Hava Muhić, majka najmlađe žrtve srebreničkog genocida: I u miru nas ubijaju
• Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko je Banja Luka pravoslavizirana
• Füle: Svi dijelimo vječnu bol onih koji su preživjeli Srebrenicu
• Ljubo R. Weiss: Bahatost političara kao sudbina – o Sanaderu i „sanaderovštini“
• OBMANJUJ ME NJEŽNO
• Vlada usred demokratskog fronta

Da se odmah(!) razumijemo – budalu koja je razvalila prozor na „Centru za kulturu dijaloga“ ili onog kome, eventualno, padne na pamet (samo padne na pamet!) da fizički nasrne na njegovu direktoricu Sanju Vlaisavljević, treba, bez milosti, baciti u tamnicu i „zaboraviti ključ“. Iz dva različita razloga, od kojih je svaki, sam po sebi, zapravo, dovoljan (ali se u ovom slučaju isprepliću).

GIVE PEACE A CHANCE

Prvo, zato što svako, ako nije počinio neko krivično djelo, sankcionirano zakonom, ima pravo na slobodan život, bez ugrožavanja. (A i ako ga je počinio, zato postoje nadležni organi, a nikakva „ulična pravda“ ne dolazi u obzir – „ulica“ je opravdiva jedino u sukobu s mahnitom, otuđenom vlašću, a nikad(!!!) u obračunu s pojedincem). Pritom je to momenat na kome se isprepliće tuđe pravo s našim ličnim (dakle, ako nešto ne želite uraditi iz altruizma, trebate iz egoizma). Ne postoji (izvinite zbog povratka u lekcije iz osnovnog obrazovanja) naime, ni naša lična sloboda, ako ne postoji sloboda svakog pojedinca u zajednici. I onog trenutka kad, iz bilo kog razloga, zažmirite na ugrožavanje slobode onog drugog, mrak je pao i na vas, bili vi, u tom trenutku, svjesni toga ili ne.

Drugi razlog za surovi obračun sa počiniocem (stvarnog ili hipotetičkog) nedjela (u trenutku dok ovo pišem nema pouzdanih informacija o čemu se, zapravo, radi, ali, pretpostavimo da je sve zaista onako kako ga predstavlja osoba koja se osjeća napadnutom, a ako i nije, ovo je upozorenje za budućnost) je: zato što je on Sarajevo, poput vehabijskih fašista koji su po njegovim ulicama proganjali i premlaćivali učesnike i posjetioce Queer festivala, prikazao kao grad netolerancije i time ne samo učinio uslugu neprijateljima svega što Sarajevo predstavlja u svom najboljem (idealiziranom) obliku (a ti neprijatelji, nemojmo zaboraviti, nisu samo van, nego i unutar njega), nego ga učinio (još) manje privlačnim za život onima koji u njemu vide i vole (i bore se za njih) obrise onoga što je ono nekada bilo i što bi željeli da bude.

Na zloupotrebu čitavog slučaja, trijumfalizam širitelja govora mržnje, koji ovu situaciju koriste samo kao još jedan povod za demoniziranje glavnog grada i njegove građanske intelektualne i medijske scene (ne bi čudilo da u Glasu i Dnevnom Urliku osvane „fotografija“ Bakira Hadžiomerovića s ciglom u ruci i tekst Denisa Kuljiša, koji, na osnovu dimnih signala iz zgrade FTV-a, otkriva da je upravo urednik „60 minuta“ lično nasrnuo na lik, djelo i imovinu Sanje V.), ne treba se obazirati. Tačnije, to ne treba da utiče na naše ponašanje i principijelan odnos. Štaviše, upravo u ovakvim situacijama, u kojima se emotivni odnos i, eventualni, lični animoziteti sukobljavaju s potrebom principijelnog reagovanja, na vidjelo izlazi naša i individualna i kolektivna veličina ili jad.

POLIKITOM PO GLAVI

U osudi (nadam se da neću biti shvaćen pogrešno, ako, u nedostatku informacija, napišem – navodnog) napada, treba biti jasan i nedvosmislen. Ali i povući crtu, koja će spriječiti zloupotrebu i zamjenu teza u nastavku.

Svako ugrožavanje fizičkog integriteta neke osobe (dakle i Sanje Vlaisavljević), njene imovine i zagarantovanih prava, je potpuno neprihvatljivo. Pogotovo ako se to dešava zbog nečijeg intelektualnog angažmana, odnosno javno izgovorene riječi (bez obzira šta o tome ko mislio!). Ali to ne znači da njen javni rad može i treba biti zaštićen od kritike. I da joj treba dozvoliti da jedan udarac nogom u odškrinuti prozor, nepoznate osobe (a po dosadašnjim informacijama se o tome radi) ili čak stvarni napad na sebe (koji bih primio sa istim gađenjem, s kojim primam i njen cinizam dok govori o prijetnjama Vaskoviću), pretvori u krunski dokaz ispravnosti svojih stavova i da one koji, već godinama, ukazuju na njihovu eklatantnu amoralnost i njeno služenje najopasnijim likovima naše političke, vjerske i medijske scene, detektuje kao inspiratore napada na sebe.

Mrzim seksističke stavove (kao što „mrzim“ homofobe, nacionaliste i fašiste – navodnici su tu, zato što u principu nisam sposoban mrziti, samo osjetim gađenje što živim u svijetu u kome takvi likovi postoje), pa me još više nervira, kad ih u meni pokušava probuditi, svojim glumljenjem jadne ugrožene ženice (svojim pričama o drami kroz koju prolaze njena dječica), osoba koja očito nema karakternu sposobnost suočiti se sa reakcijama na svoje javno djelovanje i koja koristi svaku priliku za širenje mržnje prema vlastitom gradu i svojim neistomišljenicima.

Biću ličan (pa nek shvati ko kako hoće) – mene su (na tv-u, najviši funkcioneri vladajuće stranke) proglašavali izdajnikom, optuživan sam da vrijeđam „vjerska, nacionalna i patriotska osjećanja građana i najviše državne funkcionere“, zabranjivane su mi novine, u ratu mi uvođena cenzura, smjenjivan sam, „nestajao u noći“, prijećeno mi prijekim sudom i strijeljanjem, a poslije rata protiv mene državna tužilaštva podizala optužbe zbog verbalnog delikta, onemogućivana mi je distribucija novine, uvođen trostruko veći porez nego ostalima, javno mi uništavana novina, maltretirani kolporteri, na saslušanja privođene čak i prodavačice iz kioska, policija poduzimala protuzakonite akcije, aktivna vojna lica pozivala na linč i „zatiranje“,… (jedino mi niko nogom nije lupio o prozor, doduše), i to nikad nisam doživio kao dramu, nego kao normalnu posljedicu svog rada i intelektualnog izbora. Ne želim nikome, naravno, da proživljava ono što sam ja proživio, kao što, vjerujem ni Bakir Hadžiomerović nikome ne žali da osjeti kako je to živjeti pod prijetnjom odsjecanjem glave, kao što Slobodan Vasković (ili istinska heroina – Svetlana Cenić) ne želi nikome ono što on (ona) proživljava u RS. Ali je sramotno da osoba koja je svoj intelektualni angažman posvetila služenju kriminogenim moćnicima i manipulantima nacionalnim osjećajima i koja za svo zlo ovog društva i ove virtuelne države optužuje one koji se, svjesno rizikujući i svoj život, bore za stvaranje normalnog demokratskog društva, pravnu državu i poštovanje i zaštitu ljudskih prava, da ta i takva osoba nekome drži moralne pridike i koristi svaku priliku da demonizira sredinu u kojoj živi (o kojoj se, nesumnjivo, svašta ružno ima reći, i o kojoj su svašta ružno i pobrojani i drugi koji su meta upornog čerečenja S.V. svašta i govorili, ali ne u službi nacionalizma i širenja mržnje – jer šta je to kad u Glasu Srpske pišete o mržnji prema svemu srpskom sarajevskih građanskih medija??? – nego u službi razotkrivanja istine). I da pritom nije spremna otrpjeti posljedice svog javnog djelovanja, nego kuka što njeni stavovi, među onima po kojima uporno prosipa mržnju (a ne kritiku!) nisu dočekani opštim oduševljenjem i što nisu rezultirali „likvidacijom“ onih koje ona (i njen suprug) označavaju najvećom opasnošću – antinacionalista, antifašista i građanskih medija.

DOBRO DOŠLA SANJA

Svaki (fizički) napad na Sanju Vlaisavljević treba odlučno osuditi. Ali pritom ne treba imati nikakve iluzije o njoj i njenom djelovanju, niti se ustručavati od osude njenih stavova (jel to znači da ako neka budala zažaga Kusturicu bokserom, da Kusturica treba da nam postane simpatičan ili da promijenimo odnos prema njegovom javnom angažmanu?). Jer… znamo li mi o čemu i kome govorimo? Kakvu „kulturu dijaloga“ uporno propagira gospođa Vlaisavljević?

Isticati novinu koja je, nakon puštanja ratnog zločinca Biljane Plavšić, na svojoj naslovnoj strani objavila njenu fotografiju, uz poruku „Dobro nam došla Predsjednice“, kao uzor profesionalnog novinarstva?

Iz novine koja truje javni prostor, vrši javni odstrjel neistomišljenika svoga gazde, optužuje protivnike za silovanja i ubistvo maloljetnih ciganki, za organizovanje državnog udara, islamofobiju, novine koja drugima spominje majku lopovsku, koja najistaknutija imena intelektualne scene naziva slinom a urednike konkurentskih novina klozetskom krpom, koja je inspirator fašističkog divljanja po Sarajevu i ugrožavanja prava manjina (itd. do beskonačnosti), iz te i takve novine držati drugima(!) lekcije iz kulture dijaloga???

Građanske, kritičke medije, od kojih su neki godinama predstavljali usamljene svjetionike slobode, moralnosti i intelektualne hrabrosti, rizikujući život, otkrivali mračne strane režima pod kojim živimo (uključujući i zločine koje je taj režim počinio ili zataškao), u propagandnim sredstvima jednog suludog rasističkog, pljačkaškog, totalitarnog režima, nazivati nacionalistima, opsjednutim mržnjom prema svemu što je srpsko? I vrijeđati Srbe koji se tom režimu suprotstavljaju?

Biti u službi najopasnijih likova domaće političko-vjersko-medijske kleronacionalističke scene, koji čitavo društvo godinama vuku u nesreću i zlo, držeći ga na ivici rata, likova koji prebrojavaju krvna zrnca sudijama, urednicima na tv-u, bankarima, glasačima, likovima koji su, faktički, sinonim za govor mržnje, koji javno huškaju svoje sljedbenike na pojedince koji im se opiru, zazivajući, otvoreno, čak i njihovu smrt,…, i ne progovoriti ni riječi o tome, nego za govor mržnje optuživati izuzetke od pravila, relativno malobrojnu skupinu onih koji se suprotstavljaju fašizmu u svakom njegovom obliku?

NE SE NERVIRATI

Čovjek je takvo biće (ako je čovjek!) da reaguje sažaljenjem kad je neko ugrožen. I to je OK! Treba žaliti gospođu Vlaisavljević, bez obzira da li njen strah bio opravdan, umišljen ili izmišljen. Kao što treba zahtjevati sankcionisanje nasilja ako se desilo ili kad se desi (bez obzira o kome se radi). Ali ne treba biti glup. I dozvoliti da jedan problem zamagli drugi. Gospođa Vlaisavljević (i bilo ko drugi) treba da ima mogućnost da slobodno, bez posljedica po svoj fizički integritet iznosi svoje stavove (ma koliko ih ja ili bilo ko drugi, nakaradnim smatrao) ali njeni stavovi moraju biti dostupni javnoj kritici, bez ikakvih ograda.

To što ona kritiku svojih stavova smješta u kontekst nasilja prema sebi, stvar je njenog moralnog habitusa, ili napuderisanog „obraza“. I to što njen običaj da naglavačke izvrće stvarnost i da nenormalno naziva normalnim i obrnuto, da pod kulturom dijaloga prodaje esenciju mržnje a one koji se protiv mržnje bore optužuje zbog govora mržnje, zna čovjeka nervirati i vrijeđati, nije razlog da joj se uskrati bilo kakvo pravo. Važno je jedino biti svjestan njenog licemjerja i laži.

I razdvojiti njeno pravo da bude slobodna građanka koju niko ne smije maltretirati zbog njenih stavova od intelektualne obaveze onih koji njene stavove smatraju odvratnim i opasnim da (verbalno) reaguju.

Na kraju, ako je nužno da budem do te mjere patetičan – utvrdi li se opravdanost strahova gospođe Vlaisavljević (u što otvoreno sumnjam), spreman sam lično da joj budem bodyguard po Sarajevu (mada vel’ke koristi, doduše, od mene nema). Ali nikad neću biti spreman odustati od ukazivanja na zlo koje ona širi, uvjerena da je dovoljno da ga pakuje u oblandu malograđanske pristojnosti, pa da to bude u redu. Za mene je ona licemjer i društvena štetočina, vrijedna svakog prezira, ali, da citiram Kasapina: „Niko ne sme da je bije“!

žurnal.info