Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture

Izdvajamo

• Uskoro će beogradska sportska Arena nositi naziv po hrvatskoj antifašistkinji Nadi Kulundžić-Štark, Stark Arena. Svi znamo da nešto takvo, da zagrebačka sportska Arena nosi naziv po nekom srpskom partizanu, u ovakvoj Kolindinoj Hrvatskoj ne bi bilo moguće. Isto tako, Ana Brnabić je moguća u Srbiji, ali u Hrvatskoj je nešto slično nemoguće. Treba biti pošten i to priznati. Isto kao što treba reći i istinu da je Kolindina Hrvatska zavađena ne samo iznutra, već je zavađena i sa svim svojim susjedima. I zato, čemu ljutnja kada se kaže da je Hrvatska danas luđa od Srbije, jer to ne znači ništa drugo do li da je manje tolerantna.

Povezani članci

• Nemiri & Nesanice: O fašističkom moralu u redovima Katoličke crkve
• Bill Clinton: BiH je vječna
• Dehumanizirani svijet
• Poštovana gospođo suzdržana
• Našizam u akciji
• ZLATKO JELISAVAC: Ovo se jednostavno nije smelo desiti!

Foto: Jutarnji list

„Čini mi se da je danas Hrvatska luđa od Srbije“, izjavio je u intervjuu Radio Slobodnoj Europi hrvatski književnik Ante Tomić, što je bilo više nego dostatno za potpunu mobilizaciju hrvatskih eksremističkih korifeja i njihovih pratitelja po brojnim Radio i TV stanicama, da portale i ne spominjemo, kako bi se adekvatno odgovorilo mrskom „neprijatelju i izdajniku“, koji se usudio ne samo usporediti nas „izabrane“ sa onima „tamo daleko“, već i reći da smo, pače, luđi čak i od njih samih.

Primitivizam iskazan u paljbi, po za njih legitimnom cilju, jednom hrvatskom piscu za iskazano „čini mi se„ mišljenje, pokazao je svu sirovost, prizemnost i neciviliziranost onih koji misle da se reagirajući priprostim jezikom mržnje, uperenim protiv onih koji drugačije misle, može išta postići u „obrani i izgradnji“ doma, nacije, tla i domovine. Njihov jezik sirova i surova govora upravo potvrđuje da je Ante Tomić i bio u pravu, jer istina najviše boli, pogotovo spoznaja da su oni ti koji ruže Hrvatsku svojim istupima i ispadima mržnje, te tako i doprinose da hrvatska močvara bude dublja i veća od one srpske, te da su upravo oni ti zbog kojih je Ante Tomić s pravom i rekao to što je rekao u spomenutom razgovoru za Radio Slobodna Europa sa Mirjanom Rakelom dobitnicom novinarske nagrade Europske komisije i Svjetskog udruženja novinara za 2008. godinu.

Tako Velimir Bujanec, osuđeni diler droge, koji je seksualne usluge na taj način plaćao, kao cijenjeni član, dika i uzor naše zajednice, dobio je poziv od same predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, da svojom markantnom pojavom, zbog grandioznih djela kojima nas je zadužio, bude u izabranom društvu prilikom njena ustoličenja za predsjednicu Republike Hrvatske. I sada taj diler droge u svoju emisiju „Bujica“  dovede dobitnika priznanja Grada Zagreba Jakova Sedlara, koji je povjerenje „bratije“ stekao svojom krivotvorinom od filma Jasenovac,  dijelom umanjujući zločine koji su u Jasenovcu od ustaša počinjeni, a dijelom ih pripisujući komunistima, što je sve osudio i USA State Departmant u svom godišnjem izvješću. Nikada nitko za vrijeme trajanja komunističke, odnosno socijalističke Jugoslavije, nije krivotvorio novine na način na koji je to učinio Jakov Sedlar sa lažnim  Vjesnikom od 15.5.1945. godine. No, kada je uhićen u podvali, umjesto da bude proskribiran kao falsifikator i krivotvoritelj, a za što se u civiliziranom svijetu i krivično odgovara, film kreće na turneju po biskupskim palačama hrvatskih prelata, a sam autor biva nagrađen nagradom za životno djelo.

Posvetivši značajan dio emisije „Bujica“ književniku,  filmskom scenaristi i novinaru Anti Tomiću, priznatom u zemlji i izvan Hrvatske, diler droge Bujanec predstavlja ga kao „dobitnika nagrade u Splitu – Kanta govana“, potičući publiku što čeka te da isto i ponovi, jer počinitelj, naravno, neće nikada biti pronađen, a na što se, jedva dočekavši nadovezao Jakov Sedlar konstatacijom da mi „nismo luđi nego gluplji zato što financiramo takve bitange poput njega“.

Eto, to je ono što uspaljena desničarska krema „enciklopedista i prosvjetitelja“ nudi Hrvatskoj, to je njihova razina komunikacije i dosegnute kritike mišljenja jednog hrvatskog književnika sasvim uobičajen u „Bujici“ Osječke TV, gdje se Letica, Banac, Tomac, Domazet Lošo i Hasanbegović laktaju tko će biti bliži te time i češći gost Velimira Bujanca, kojeg je jedan hrvatski ministar, još lani, proglasio ni manje ni više već enciklopedistom i prosvjetiteljem hrvatskog naraoda.

Hrvati i Srbi, ta dva bliska, susjedna slavenska naroda, koji govornim, književnim jezikom jedni druge u potpunosti razumiju, te su stoga, naravno uz Bošnjake i Crnogorce, međusobno najbliskiji od svih susjednih naroda, upravo preko svojih desničarskih pokreta, stranaka i pojedinaca pokazuju kao da jedni bez drugih, Hrvati bez Srba a Srbi bez Hrvata ne mogu funkcionirati. To jednostavno proizlazi iz načina na koji oni poimaju, iskazuju i dokazuju pripadnost svojoj naciji, vjeri i domovini, odnosno otadžbini, mjereći tu ljubav stupnjem odbojnosti prema drugotnoj naciji, pa su za Hrvate Srbi uvijek drugotni i izvor svih njihovih nedaća, a za Srbe obratno Hrvati su drugotni. Srpski i hrvatski nacionalisti se, dakle, međusobno hrane, a to su najbolje oživotvorili, sjećate se, Hasanbegović i Dimitrijević. Njih je uvijek povezivala borba protiv zajedničkog neprijatelja. Dok su to nekada u drugom svjetskom ratu bili partizani i komunisti, sada kada komunista više nema povezuje ih novi zajednički neprijatelj oličen u ideji liberalnog antifašizma.

Uskoro će beogradska sportska Arena nositi naziv po hrvatskoj antifašistkinji Nadi Kulundžić-Štark, Stark Arena. Svi znamo da nešto takvo, da zagrebačka sportska Arena nosi naziv po nekom srpskom partizanu, u ovakvoj Kolindinoj Hrvatskoj ne bi bilo moguće. Isto tako, Ana Brnabić je moguća u Srbiji, ali u Hrvatskoj je nešto slično nemoguće. Treba biti pošten i to priznati. Isto kao što treba reći i istinu da je Kolindina Hrvatska zavađena ne samo iznutra, već je zavađena i sa svim svojim susjedima. I zato, čemu ljutnja kada se kaže da je Hrvatska danas luđa od Srbije, jer to ne znači ništa drugo do li da je manje tolerantna.

Dok se god ova dva bliska naroda svađaju živeći na mitovima prošlosti, jedni o svojoj tisućgodišnjoj kulturi, a drugi o svom junaštvu, praveći se ludi kao da ih nije Miroslav Krleža davno razotkrio:

„Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture“.