Roko Markovina: “Tri posjete egzotici Istoka”- ili Muhamed Mujić – intelektualac u kopačkama

Autor/ica 👤Roko Markovina 22.2.2016. u 12:29

Povezani članci

Sjeća li se danas još netko onog veležovog sastava iz nekih 50.-60- godina: Irović (Barbarić), Dilberović, Rukavina, Slišković, Bolfek, Radiljević, Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić i Ćemalović.

Ne sjeća?

Možda se, netko, ipak prisjeti ovoga: Gordan (Žara), Peko, Rukavac, Guk, Tona, Stari, Sula, Hamić, Pinda, Leo i Zeko.

Ne ide?

E, moji Mostarci. To vam je isti sastav.

Naime, u Mostaru su se uvijek dobri igrači lakše pamtili po nadimcima, nego li po prezimena. I ja ih dobro pamtim, još od mojih prvoškolskih dana, kada smo stanovali u jednom tzv.„zajedničkom stanu“ Ivankovića kuće, odmah uz „Staro igralište“ (i danas je još tamo, malo obnovljena), i ne treba napominjati da sam svaki trening i svaku utakmicu gledao sa „tribina“ našega kuhinjskog prozora. I dobro pamtim sve njihove „fore i fazone “. I njihove životne i radne karakteristike dobro znam i danas. Bila je to momčad iz snova. Takva momčad da joj je jedino „bila blizu“ ona slavna Sulina: Marić, Hadžiabdić, Prskalo, Čolić, Glavović, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje. Ili, da mi ne zamjere: Mara, Čorba, Juklo, Kana, Bracuka, Pecko, Ćela, Salem, Duško, Kulje i Rici. I jedni i drugi su „žarili i palili“ na svim nogometnim prostorima „svoga“ vremena.

Koja su to imena bila i koji karakteri! I jedni i drugi. Kakav su nogomet igrali! I jedni i drugi. Prvi su ga izmišljali, a drugi od njih učili i naučili. I sve to u jednom malome gradu, koji je zaista disao istim plućima i ne samo kada su „rođeni“ bili u pitanju, s kojima se smijalo i plakalo, veselilo i tugovalo, pilo i pjevalo. I sve to unutar samo nekih dvadesetak godina njegova rasta i napredovanja. A imalo se i zašto. Osobno sam imao tu sreću poznavati većinu i jednih i drugih, „izbliza“. Prve u mojim „pionirskim i juniorskim“ Veležovim danima, a druge nešto kasnije i kao student i kao zaposlenik u „Soko“-lu, a i kao predsjednik SOFK-e Mostara u jednom četvorogodišnjem mandatu-osamdesetih. A volio sam ih i iznimno cijenio, baš sve. Oni „prvi“ dolazili su na pripreme u Čapljinu, gdje sam, jedno kratko vrijeme živio kod moje babe-Đurđe, na Gradini i gdje je moj ujak-Risto bio poznato desno krilo čapljinskog „Borca“ (kasnije „Željezničara“ iz Sarajeva) i koji je prijateljevao s njima, a ja se „šlepao“ uz njega, makar da sam za njih bio tek “mali klinjo“. I naravno, dolazili su u „babinu avliju“, gdje sam ih i dobro upoznao, kao i nešto kasnije, dok smo stanovali u Fabrici duhana, u kojoj je, većina njih, bila zaposlena. One „druge“ donio mi je život u Gradu, bilo kao moju“malu raju“, bilo kroz razna „gradska druženja“, različitim prigodama, kojih je bilo, napretek. Svaki od njih bio mi je drag na „svoj način“, svaki od njih imao je jednu prepoznatljivu dozu i ljudskog i igračkoga „, šarma“, ali, ipak, kad danas „podvučem i zbrojim“, najveći „trag“ od svih njih, u mome životu ostavio je Muhamed Mujić, ili jednostavnije – naš Hamić.

A za to imam (pre)puno razloga:

Svi iz njegove generacije imali su svoja zvanja i zanimanja kojima su se bavili, uz igranje nogometa, pa je tako i Hamić bio, po zanimanju, učitelj „staroga kova“, čije je temeljno „poslanje“ bilo po(d)učavati, makar da je čitav svoj život posvetio nogometu i Veležu.
Izvodio je, kao vezni igrač (polutka) na oko, jednostavne poteze na terenu, s takvom lakoćom i uvijek u pravo vrijeme, da ih je bilo nemoguće u startu zaustaviti, a svaki njegov potez bio je sasvim racionalan i stvarao opasnost za pogodak. Za razliku od mnogih veznih igrača njegovog vremena, koji su „imali potez više“, Hamić je uvijek imao taj „potez manje“ upošljavajući „strijelce“ svojeg napada čak i nešto „prije pravog vremena“, na takav način da bi bilo pravo umijeće ne postići pogodak. (Jedini, koji me danas na njega podsjeća, po logičnom i korisnom razmišljanju nogometne igre, jeste Luka Modrić (Real Madrid). Kad gledate Luku, kao da gledate Hamića, s tim što je, u Hamićevo doba bilo manje obrambenih zadataka veznjacima (polutkama), jer se nogomet igrao tada „na vic i ljepotu“, a obrambene zadatke su uspješno izvršavali, za to zaduženi halfovi.
Imao sam tu čast (a i zadaću) da, prije svakog nastupa reprezentacije SFRJ „razradim“ Hamićeve nove kopačke koje bi mu izradio, kao ručni rad, tadašnji sjajni obućar Veleža, rah. Ibra „Šuster“(imao je broj noge 38, kao i ja), o čemu je tadašnji „oružar“, pok. Anđelko Bebek, posebno vodio računa. Nakon odrađenoga treninga, ili utakmice u novim kopačkama, „razrađivanim“ za našeg Hamića, oba tabana su mi bila puna plikova, na mjestima gdje su bili „čepovi“ na kopačkama, ali sam ja to stoički podnosio, pa kad bi Hamić, na reprezentativnoj utakmici postigao pogodak, hvalio sam se pred rajom da tu ima „i 10% moje zasluge“.
Što je naš Hamić bio 32 puta reprezentativac SFRJ i 17 puta strijelac, što je na Olimpijskim igrama u Melbourne-u 1956. osvojio srebrenu olimpijsku medalju (uz Radenkovića, Vidinića, Biogradlića, Radovića, Koščaka, Šanteka, D. Krstića, Lipošinovića, Papeca, Šekularca, Spajića, Veselinovića i S. Antića).
Što je bio i europski viceprvak 1960. u Francuskoj (pobijedivši domaćina Francusku u polufinalu 5:4, a izgubivši od SSSR u finalu,u produžecima sa 2:1);
Što je bio polufinalist Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. gdje su osvojili 4. mjesto (izgubivši od domaćina Čile-a sa 1:0: Šoškić, Durković, Jusufi, Radaković, Marković, Popović, Anković, Mujić, Jerković, Galić i Skoblar, uz Šijakovića, Melića, Šekularca i druge), a naš Hamić je imao tu čast biti kapetanom momčadi i biti izabran u „idealni sastav“ tog Svjetskog prvenstva, makar da je njegova reprezentativna karijera, nažalost, na istom bila i okončana. Naime, u naponu svoje igračke zrelosti, u jednom najobičnijem, nespretnom Hamićevom startu, sasvim nenamjernom, bila je slomljena noga sovjetskom reprezentativcu (mislim da se zvao Dubinski), što je u to vrijeme „hladnog rata“ poprimilo razinu gotovo „međunarodnog incidenta“, zbog čega je, po „političkoj preporuci“, naš Hamić bio trajno odstranjen iz reprezentacije SFRJ. Od tog događaja i te nesreće nikada se nije mogao u potpunosti “oporaviti”. Pa zar on da slomi nogu beku, a u životu ni „mrava nije zgazio“. Veliki apsurd i još veća tragedija.
Što je, nakon turneje nogometne reprezentacije SFRJ, negdje šezdesetih, napisao jednu sjajnu knjigu „Tri posjete egzotici Istoka“, koju sam, netremice tada čitao, upijajući sve ljepote davnih i dalekih „istočnih“ civilizacija, iz vidokruga jednog nogometaša, a što se, danas, ne može niti zamisliti.
Što je, nakon Čilea, u naponu slave, bio među prvim YU-nogometaša (uz Vukasa, Boškova i Žanetića), koji je otišao u nogometnu „pečalbu“, a prvi iz Veleža, najprije u francuskom prvoligašu Bordeau, (1962.-1963.), zatim zagrebačkom Dinamu (1964.-1965.): Škorić, Belin, Braun, Perušić, Marković (N.Benco), Kasumović, Kobeščak, Mujić, Zambata, Knez i Lamza) te belgijskom Beringenu FC (1966.), odakle se vratio u Velež, gdje, 1968. godine i završava svoju vrlo uspješnu nogometnu
Što je za „Rođene“ odigrao 212 prvenstvenih utakmica, u sezoni 1955/56. bio je najbolji strijelac Prve savezne lige, postigavši 21 zgoditak, od kojih će se pamtiti i po rekordu od njegovih 5 postignutih na jednoj prvenstvenoj utakmici, protiv Dinama iz Zagreba (6:1). Nakon završene igračke karijere u Veležu, bio je, u nekoliko navrata i trener prve momčadi, kao i tehnički direktor Kluba.
Što nikada nije bio „puhander,“ ni „gazija“, iako je za to mogao imati „puno razloga“, jer je bio najbolji, jer je, uz „Željinog“ Ilijasa Pašića, bio prvi “BiH” igrač u reprezentaciji i prvi kapetan državnog tima sa prostora BiH, jer je prvi u Mostaru vozio „Vespu“, a potom i bijeli automobil (mislim da je to bio Fiat 1100) kojima je išao na trening, prolazeći kroz moju, Radićevu ulicu, prema Bijelom Brijegu.
Što je, po mnogim stručnim ocjenama, bio najbolji bosanskohercegovački nogometaš svih vremena, u konkurenciji velikih majstora poput Sušića, Osima, Katalinskog, Bukala, Bajevića, V. Halilhodžića, Pašića, Tuce, Musemića, Smajlovića, Mušovića i dr…
I, konačno, što je naš Hamić bio, jednostavno, intelektualac u kopačkama.

Zbog svega toga voljeli smo ga i poštovali.

muhamed mujić

Otišao je naš Hamić, čini mi se, kao posljednji od „Mohikanaca onog Veleža“, a kako to i priliči kapetanu „broda“. Tiho i samozatajno, ali uspravno, kao što je, uostalom i igrao i živio. Otišao je potpuno izvan djelovanja u mostarskom sportu i nogometu, kojemu je poklonio pedesetak godina života i rada, teško pogođen nedavnim gubitkom unuka i duboko nesretan zbog svega onoga što se njegovom Gradu i njegovom Klubu događalo u ovih zadnjih 25 godina.

Doživljavao je naš Hamić ovu zemlju i ovaj Grad svim svojim bićem, sve njegove žitelje braćom i držao ih čarobnom ljepotom svog Grada i svoga svijeta, a svoj Velež – kao najveću vrijednost svog osobnog imetka, napisavši najljepše stranice njegove povijesti… I prenosio je to, bezrezervno, na sve nas, koji smo se od njega učili znanju. I profesionalnom i ljudskom i loptačkom.

Ostavio je naš Hamić, u svima nama koji smo ga poznavali „izbliza“, dubok i plemenit trag, trag koji će nas sa „svih svjetskih meridijana“, dovoditi do njegova posljednjeg počivališta, na poklon, na spomen, na cvijetak zahvalnosti i na „šačicu uspomena“. Lijepih uspomena. I upravo stoga ne smijemo zaboraviti da će i svakoga od nas pratiti naši tragovi i da će nas njihove posljedice stići nepogrješivo, kad – tad…i da će, upravo oni, ti naši tragovi, svjedočiti o nama samima, za nas ili protiv nas, na mjestu i u vremenu gdje nas nitko više neće pitati tko smo, niti što smo, već zašto smo učinili to – što smo činili, ili pak, zašto nismo, a morali smo. Kao što i duboki Hamićev trag, dovede i mene do ovoga „maloga slova oproštaja“. Njemu u spomen.

Proveo je naš Hamić lijep i pošteni ljudski život s nama, u gradu njegove i naše mladosti, anarhičnom neovisnošću stamenog lika „rođenog“ i vrsnog sportaša i učitelja, a kako to i priliči istinskim i pravim veličinama. Iza njega je ostala čitava plejada sjajnih nogometaša, dostojna svoga učitelja i „predvodnika“, koja je bila sretna što ga je imala i koja će ga se, s ponosom sjećati, kao što se živuće generacije još uvijek sjećaju svih onih iz njegovog „kapetanskog broda“ zvanog Velež, a posebice njegovog prijatelja i velikog Maestra zvanog Sulejman-Sula Rebac, kao i velikih veležovih predsjednika Jole Muse, Sadija Čemalovića i Ismeta Salahovića, bez kojih bi sjajna veležova priča bila znatno siromašnija. I otišao je čista i svijetla obraza. Prema svakom.

Dragi naš Hamiću,

ostat ćeš nam svima u dragoj uspomeni i vraćat ćeš nam se, često i rado, u sjećanje, kao što nam se, često, vrati u pamet onaj mudri Makov, zapis o smrti, koji veli:

„Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.

Al’ smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema.

I nema kraja. Smrću je samo obasjana

Staza uspona, od gnijezda do zvijezda.“

I, oprosti nam svima na ranama koje ti nanesosmo. Oprosti onim i navalnim i obrambenim igračima koji i tebi i nama sve boli zadaše, a ne završiše svoju zadaću. Na kraju je ostalo „neriješeno“, a to je, u jednoj utakmici i najgori rezultat, kojega si, i kao igrač i kao trener, najmanje volio. (Namjerno nisam napisao glagol mrziti, jer ti to, jednostavno, nisi ni znao.)

Tagovi: Roko Markovina