Roko Markovina: JOŠ DVA DANA, KOJA NE BI TREBALO ZABORAVITI

Povezani članci

• Građanski rat u SDP-u
• PRVI HRVATSKI MS WALK – HODAJ ZA MS
• NOVI HEROJ ULICE
• Kada smo bili ratnici
• Dragi Willy, ja danas padam na koljena kao običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi
• Prijatelji životinja poručuju: “Najveći zločin nad životinjama upravo počinje u vašem tanjuru”

1.2 Nastavak sjednice Kriznoga štaba i Savjeta za NO (ponedjeljak – 06.04.1992.)

 „Društvo koje više cijeni učenika od učitelja
 jednog će dana ostati i bez jednih i bez drugih.“

(Konfucije)

 

„Počeli smo se „prikupljati“ nešto prije 9 sati u Ratnom skloništu nebodera na vrhu Avenije, kako bismo nastavili jučer zakazanu sjednicu Kriznoga štaba Savjeta za NO SO Mostar. Stigla nas je tek nekolicina, koji smo stanovali u blizini, dok gradonačelnik Milivoj Gagro i njegov tajnik Franjo Šimunović, s obzirom na noćašnje teško granatiranje, nisu ni išli u svoje stanove, već su tu noć prespavali u skloništu. Bili smo utučeni, zastrašeni. Pričali smo, među sobom, o protekloj noći i svakome je bilo jasno što se događa. Došla je još nekolicina članova Kriznoga štaba, unatoč opasnom granatiranju i sjednica je počela u „krnjem sastavu“, bez kvoruma, jer se predstavnici SDS-a te dijela HDZ-a, Liberala, DSS-a i Garnizona-Mostar nisu ni pojavili.

-Milivoj Gagro (Predsjednik SO-e Mostar, HDZ-BiH): Svi ste vidjeli što se noćas događalo. Nemamo još zvaničnih informacija. Predlažem da se „digne“ barem 400 ljudi, da se obezbijede vitalni objekti u gradu. Doći će KOMOS u 12 sati da se dogovorimo kako će se obezbijediti njihovi objekti i imovina, koja je od značaja za ovaj grad.

-Puk. Boris Mitev (komanda JNA-Mostar): Imamo slučaj Tuzle i Kupresa. Imamo dvije TO koje ratuju jedna protiv druge. Imamo i slučaj Depeše i odluka Vlade BiH. Ne spominje se Jugoslavija i nema obraćanja Vlade prema Jugoslaviji, već prema EZ i sl. Pišu…“Vlada BiH će uputiti pismo vladama Srbije, Crne Gore i Hrvatske“…(nema Jugoslavije) da se povuku svi građani susjednih država, koji su uključeni u vojne formacije“…Ja tu Depešu nisam dobio po liniji komandovanja, znači da ona nije usaglašena. Postavlja se zahtjev samo prema JNA u smislu vraćanja naoružanja i vojne opreme. Ko kome, ovdje, ima pravo naređivati? Da li ta Vlada ima pravo naređivati meni? Ko s kime komanduje? Nije mi jasno. Konsultovao sam svog pretpostavljenog i on mi je rekao da bez naređenja nadležne komande nema naoružavanja.

-Roko Markovina (SDP-BiH): Ljudi, ja sam sinoć, kad sam se vraćao kući, sve vidio. I odakle je počela pucnjava i odakle je odgovarano. Je li vam jasno da smo počeli pucati jedni po drugima, a kad se puca jedni po drugima, onda se to zove jednostavno…RAT.

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): Mi, svi koji se ovdje nalazimo i sastajemo već danima, mjesecima, najodgovorniji smo za stanje u gradu. Pukovnik Mitev je vojni strateg. Puk. Pantelić isto tako. Sjednimo i riješimo, već jednom, zajednički, šta sve treba uraditi za zajedničko dobro. Mi ne tražimo „vojske“. Mi tražimo program kako ćemo osigurati mir u gradu. Trajni mir.

Puk. Boris Mitev (Komanda JNA-Mostar): Ja nemam šta drugo nego vas uputiti na ostale subjekte društvene samozaštite u Mostaru.

-Slavko Puljić (razvojačeni časnik JNA, HDZ-BiH): U gradu se radi o dvije grupe ljudi. Jedni su lojalni državi BiH i drugi koji robuju doktrinama. Dok se oni ne usuglase, nema rješenja, jer oni koji čekaju rješenje sa državnog vrha, neće ga nikad dobiti. A rješenje je vrlo jednostavno: ovaj skup treba „dignuti“ onaj krug ljudi za koji smatra da je neophodan za potrebe obrane grada. A ovome skupu je pretpostavljeni organ Vlada BiH. Dakle, ovaj Krizni štab treba podići TO Mostara i MUP Mostara, koji su lojalni Vladi BiH. Smiješno je da se neki pozivaju na određene članke Ustava, a država tog Ustava na koji se pozivaju, više ne postoji.

-Puk. Boris Mitev (Komanda JNA-Mostar): Hvala lijepo. Ja idem i doći ću kad me pozovete. (Odlazi)

-Osman Pirija (SRSJ-Mostar): Mi imamo veliku obavezu i odgovornost prema gradu. Danas predstoje dva događaja:

1. Priznanje BiH od strane EZ. Ali, kako se oduprijeti izjavi Radovana Karadžića, koji je rekao da će Srbi to spriječiti? Kako se organizovati?
2. Da se odloži priznanje BiH? Tada velika odgovornost leži na EZ. Onda to može da ohrabri velikosrpski i velikohrvatski projekt, da se BiH podijeli. Tuđman i Milošević se nisu dogovorili oko Mostara (kao ni oko Osijeka, Baranje, Kupresa-koji je bio u Banovini Hrvatskoj, Bosanskog Broda i sl.). Sada čekamo kad će se ove dvije struje „pokokati“. Dakle, borba za one gradove kod kojih nije došlo do sporazuma. Završene su opšte mobilizacije i na Istoku i na Zapadu. Sada se čeka odluka u Luksemburgu.

Šta treba uraditi? Samoorganizovati  narod s čim god se može. Kamenom. Puškom. Armija je u BiH podijeljena u dva dijela: između onih koji misle da će doći do prihvaćanja suvereniteta BiH i koji žele pomoći da dođe do reda i uspostave vlasti i drugi dio, koji je pod utjecajem Miloševića i Beograda i u funkciji je njegovog projekta.

A ima i treći dio, to smo mi, narod. Obični smrtnici, koji čekamo da vidimo šta će biti. U obje varijante vojnih djelovanja  on može biti žrtva.  Mi možemo:

– ili da doživimo sudbinu Slovenije,

– ili da branimo skupa sa gradom i sebe i grad.

U oba slučaja vojska snosi odgovornost. Sad niko nije siguran da će se oni moći odbraniti od vlastitih građana. U Splitu, gdje se nisu dogovorili JNA i gradska uprava, JNA je morala pobjeći i došlo je do hapšenja, pljački, ubijanja i sl. U Rijeci, gdje se JNA dogovorila sa gradskom upravom, čekali su rješenje i onda se mirno razišli.

Naš strateški cilj treba da bude: Sačuvati Mostar kao važan strateški regionalni centar, a on se MOŽE SAČUVATI SAMO AKO SE NE PODIJELI.

-Milan Bodiroga (KIM-Klub intelektualaca Mostar): Moralo bi biti svima jasno da je strateški cilj svjetskih sila, koje odlučuju o nama, da se BiH ne može i ne smije podijeliti, jer to implicira i druge diobe na tlu Evrope. Niti će se dozvoliti da bilo koja, vojska i/ili paravojska, proširuje granice BiH. Mostar se može i „poravnati“, ali se ni tako granica na Neretvi neće moći napraviti. Na nama ovdje je glavni zadatak da smislimo kako da sa najmanje gubitaka prođemo? Ali, za to rješenje moramo svi „svirati u iste diple“.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Imamo MUP, kojega trebamo maksimalno popuniti i imamo mjesne zajednice, koje se moraju samoorganizovati.

-Osman Pirija (SRSJ-Mostar): I organizacija nenaoružanih ljudi je bolja solucija nego li neorganizovana rulja. Mi možemo izdržati 10 do 15 sati, pa i čitav jedan dan. Na ovoj sjednici ne vidim stranačke lidere koji već imaju svoje vojne formacije. Ovaj moj prijedlog podrazumijeva da se sve stranačke vojske stave u funkciju grada. U toj varijanti mi bismo imali i boraca i naoružanja da izdržimo 24 sata. Ali samo da se branimo kao Mostarci, a ne kao Srbi, Hrvati ili Muslimani.

-Izudin Šahović (novinar TV-Sarajevo???):  Ja sam, znači, obmanjivao narod, kad sam tvrdio da nam oružje TO nije dostupno. Tri dana sjedite ovdje i još niste digli TO. Ko to „hinji“ Mostar  i ko to Mostaru smeta? Vi čekate „liniju“ i naredbu iz Beograda. JNA, kakvu znamo, više ne postoji. Ona danas ruši Sarajevo!

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-Mostar, HDZ-BiH): Može li MUP nešto odraditi? Što smo god tražili za TO, uvijek smo dobili negativan odgovor.

-Roko Markovina (SDP-BiH): Mi moramo uraditi barem nešto što će osigurati bolju situaciju u gradu, što se tiče njegove sigurnosti. Predlažem da:

1. osiguramo sastanak predstavnika zaraćenih strana, koji se „pitaju“ i dobijemo garanciju prekida vatre dok se ne postigne političko rješenje,
2. pojačamo kontrolu prilaza gradu, jer ako mi to ne učinimo – to će učiniti građani, a onda im mi više i ne trebamo,
3. napravimo i obznanimo „tehnologiju“ ponašanja i preživljavanja u ovom vremenu,
4. napravimo i obznanimo „tehnologiju“ djelovanja stanovništva za slučaj napada, s bilo koje strane (sirene- početak i prekid napada), priprema skloništa i podruma, zaštita ulaza i otvora, ponašanje u skloništima i sl.).

Situacija je krajnje ozbiljna.

-Nijaz Kahrimanović (zapovjednik TO-Mostar): Ja sam dijete ovoga grada i ja ću ga braniti. Sve što je u mojoj ingerenciji ja ću učiniti.

-Vid Čuljak (SRSJ-Mostar): Još nije pala ni jedna glava u gradu i to nam daje potvrdu da smo dobro radili, a TO još nije podignuta. Mi štitimo, kako znamo i umijemo grad i njegove objekte, a rata nećemo. Mora svima biti jasno, ako “ode“ Stari most – Mostara više nema. Mi se tući nećemo. Niti znamo to raditi, niti imamo s čim, a većina ne zna, ovog časa, ni protiv koga. Ipak, vrlo je važno građanstvu kazati kada i kako „podići“ TO, jer idu dezinformacije.

-Slavko Puljić (razvojačeni časnik JNA- HDZ-BiH): Predlažem da ovo tijelo hitno sačini operativnu grupu, koja neće „razvodnjavati“ stvar. Treba formirati Štab koji se neće baviti politikom, već stručno organizirati obranu grada.

-Milivoj Gagro (Predsjednik SO-e, HDZ-BiH): Moramo razmisliti o ovome prijedlogu. Ovim završavam današnju sjednicu Kriznoga štaba i sazivam slijedeću za sutra u 13 i 30 sati.

Razišli smo se. Bilo je mirno. Čitavo popodne bio sam u stanu, uz TV, jer se u Sarajevu „događao narod“ izazvan nesnalaženjem, neodlučnošću i nemogućnosti dogovora trostranačke koalicije na novonastala događanja. Veliki strah i nepripremljenost za rat povećavali su se u svim gradovima BiH. Ljudi su iz njih odlazili, bilo gdje, da bi spasili glave. Dugačke kolone različitih vozila iznova su napuštale grad i prema zapadu (Široki Brijeg i dalje) i prema istoku (Nevesinje i dalje), dok su tzv. „lideri“ vladajućih stranaka, svojim postupcima i izjavama, većina iz nesnalaženja i nedorasla nastaloj situaciji, a neki čak i namjerno, pojačavali atmosferu straha i neizvjesnosti. I Radovan Karadžić (SDS), Alija Izetbegović (SDA) i Milenko Brkić (HDZ-BiH, koji je tek bio postavljen za njihovog vd. predsjednika). U rano poslijepodne veća grupa sarajevskih studenata krenula je u velikoj koloni pred Skupštinu RBiH zahtijevajući ostavke vladajućih i mir u BiH. Prepoznavši namjere srpskih ekstremista da po svaku cijenu izazovu oružane sukobe i rat na prostoru BiH, građani Sarajeva pridružili su se studentima i spontano krenuli prema barikadama na Marindvoru koje su bile postavljene od strane srpskih paravojnih formacija, kako bi se podijelio grad. U Sarajevo su stigli i rudari iz Kaknja i Breze. To “događanje naroda”, bez prestanka, prenosila je TV-Sarajevo. Ekstremisti SDS-a i tzv. JNA otvarali su snajpersku vatru iz hotela “Holiday in“ i kasarne “Maršal Tito”, s ciljem izazivanja panike i kaosa. Bijesna što je izdana od strane nesposobne vlasti, masa građana se, spontano, uputila prema “Vrbanja mostu” da bi uklonili barikade koje su pripadnici SDS-a postavili na dijelovima Sarajeva, Grbavici i Vracama. Teroristi su i na njih otvorili snajpersku vatru iz automatskog pješadijskog naoružanja. Tu su prve poginule hrabre Sarajke Suada Dilberović i Olga Sučić, koje su postali simboli hrabrosti i otpora građana Sarajeva, nadolazećem fašizmu.

TV-program se emitirao čitavu noć, bez prekida, zahvaljujući hrabroj i odlučnoj ekipi TV Sarajevo, a u Mostaru se, s vremena na vrijeme, javljala  i „sporadična vatra“. Čekalo se u Sarajevu tko će se staviti na čelo ovih ljudi, kojima više nije bilo povratka kućama dok se nešto ne promijeni. Mijenjali su se govornici, koji su dolazili u Sarajevo iz raznih krajeva BiH. Bojao sam se da će se to „događanje naroda“ pretvoriti u kaos i anarhiju, ako netko mudar i odlučan ne stane na „čelo kolone“, sa svim odgovornostima. Bojao sam se da se, ako počnu surađivati s političkim strankama, ništa neće promijeniti. Uzalud – trud. A ako ih, pak, povede netko neiskusan, moglo bi  biti i još gore.

Nudili su im se i neki od političkih lidera, ali su bili odbijani. Sa skupštinske govornice su upućivali pozive Goranu Miliću, tadašnjem uredniku Yutela i jednom uredniku TV Sarajevo (ne sjećam mu se više imena, ali mislim da se radilo o Senadu Hadžifejzoviću) da im se pridruže u vođenju, kako su ga nazvali, „mitinga istine“. Bez uspjeha. Rijeke ljudi navirale su pred zgradu Skupštine BiH. Odsvakud. Pritisak stranaka da se prekine prijenos, nije prestajao. Sličilo mi je to na ona događanja u Rumunjskoj, one godine kad je srušen Chausesku „državnim udarom“. Ujutro je pred zgradom Skupštine BiH već bilo na desetine tisuća ljudi, kojih će broj ubrzo prijeći  i 100.000. Kasnije smo doznali da su nacionalne stranke, par sati prije početka rata, spriječili dolazak autobusa u Sarajevo sa još oko 50.000 ljudi, koji su dolazili iz raznih bosansko-hercegovačkih gradova. Vlast se, kako netko tada zapisa, „valjala ulicama i nije bilo nikoga da je preuzme“. Nitko se nije pojavio, ni od znanih, a niti od neznanih “velikih imena” da nešto uradi. Demonstranti su odbijali da im se obrati bilo koji političar koji obnaša vlast. Tko god je i pokušao, bio je odbačen od naroda. Tek kasnije, kad je bilo posve jasno da im se, kao vođa, ne želi priključiti nitko, dopustili su, uz zvižduke, predsjedniku Predsjedništva BiH, Aliji Izetbegoviću, da im se obrati. Pozivao ih  je na mir i razum, ali i on bez uspjeha. Otišao je, izviždan.

(Napomena I: O ovome je, tek nakon 26. godina, tadašnji zastupnik u Skupštini RBiH iz Ljubuškog, Ivica Lučić (danas se piše kao Ivo) u svome komentaru napisao i ovo: “Budućnost BiH jednako je neizvjesna kao što je bila 1992. (naslov); Danas, 26 godina nakon početka rata, BiH opstaje zahvaljujući interesima velikih sila. Prijepori iz prošlosti nisu riješeni, a spremnosti za minimum kompromisa nema (podnaslov)…”Bio je šesti dan travnja 1992. godine, drugi dan opsade Sarajeva i drugi dan masovnog ubijanja na njegovim ulicama. Osiguranje se povuklo, prosvjednici su provalili u zgradu Skupštine BiH. Unijeli su zastave Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koja više nije postojala, crvene zastave Partije koja je prije godinu dana poražena na izborima te slike doživotnog predsjednika Partije i Države, Josipa Broza Tita, koji je već dvanaest godina bio mrtav. Svjetina je proglasila “Svenarodni parlament Bosne I Hercegovine” čije je izvršno tijelo trebao biti “Komitet nacionalnog spasa”. Kada se izabrani predsjednik Predsjedništva SRBiH, Alija Izetbegović, pokušao obratiti okupljenima dočekan je zvižducima i skandiranjem “Tito, Tito” i “lopove, lopove”. Bio je to svojevrsni puč i potpuni krah demokratski izabrane vlasti u SR BiH do kojega nije došlo spontano, kako se to još uvijek često pokušava prikazati. U Generalštabu JNA u Beogradu već je ranije razrađen plan za obaranje vlasti u Sloveniji i u Hrvatskoj i “izlaz iz krize”. U tom planu, uz ostalo, piše: “U Hrvatskoj institucionalno i politički jačati Srpsku krajinu i podržavati njeno otcepljenje od Hrvatske (ne javno, nego faktički), organizovati masovne mitinge protiv HDZ, Bosnu I Hercegovinu dići na noge “za Jugoslaviju”, u Makedoniji ići na koncept rušenja probugarskog rukovodstva. Ići na masovne mitinge podrške Srbiji i Crnoj Gori……”Globus”- Zagreb, 06.04.2018. str. 36.)

Ne znam odakle Ivi Lučiću rečeni podatci, ali, ja sam vidio na TV-Sarajevo te večeri nešto sasvim drugo, bez spoznaje za plan Generalštaba JNA. Vidio sam studente i rudare, zajedno, vidio sam svijet koji dolazi iz čitave RBiH, jer neće rat, a vidio sam i tu tzv. JNA koja, snajperima, ubija te, koje je navodno „poslala da ruše demokratski izabranu vlast“. I koji to „prijepori iz prošlosti nisu bili riješeni“? Pa nisu valjda bili prijepori oko ustaša i partizana, o tome tko je bio na strani fašizma, a tko protiv, i tko je, na koncu, pobijedio u Drugome svjetskome ratu?

(Napomena II: Istini za volju, ovakav tekst Ive Lucića nije me iznenadio, iako je on, kao zastupnik u Vijeću općina Skupštine RBiH (u sastavu HDZ-BiH) pod konac rata, 1995. postao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Predsjedničkom vijeću Hrvatske Republike – Herceg Bosne (HR-HB), na izborima u RBiH 1996. iznova biran u Skupštinu RBiH, a od 1997.-1998. bio i savjetnik za unutarnju politiku u Predsjedništvu RBiH, bio pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) Republike Hrvatske, vanjski član Odbora za Hrvate izvan Hrvatske (2008.-2011.), bio je i odlikovan s pet državnih odličja Republike Hrvatske, dvije spomenice, pet medalja i dvije plakete za zasluge u Domovinskom ratu u kojem je stekao i činove stožernog brigadira Hrvatske vojske (HV), a po završetku rata i čin general-bojnika HVO-a. Obnašao je dužnost pomoćnika ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) Republike Hrvatske, a od 1999. do srpnja 2001. radio je kao predavač na Obavještajnoj akademiji Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) Republike Hrvatske. Za sve to vrijeme, prikazivao se kao veliki “hrvatski nacionalist”, kako je za sebe govorio (što god to značilo), pogotovo nakon što je, kod Prof.dr.sc. Miroslava Tuđmana (sina Franje Tuđmana) najprije magistrirao (2002.), a potom i doktorirao (2005.) na temu ”Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945.-1990.”, na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, (iako je diplomirani pravnik sa Pravnog fakulteta u Mostaru, a da se nitko nije upitao kako je to moguće?) Danas živi u Zagrebu i radi kao viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest te drži predavanja i na odsjecima za povijest na nekoliko Filozofskih fakulteta u Hrvatskoj i na Sveučilištu u Mostaru. (Izvor: Internet) Nap.R.M.2018.)

Tek negdje oko ponoći, pročitan je prijedlog imena za Privremenu vladu narodnog spasa BiH (a ne Komitet nacionalnog spasa), koji je stavljen na glasovanje okupljenoj masi, sada već od preko 150.000 ljudi, i koji je aklamativno, uz veliki i dugotrajni pljesak, prihvaćen. Na tom popisu za ministre u toj Privremenoj Vladi narodnog spasa, pročitana su imena i Osmana Pirije i Roka Markovine, iz Mostara. To je nama dvojici bilo veliko priznanje, a gradu Mostaru i velika čast. I poručili su, putem TV da se, što prije, javimo u Sarajevo, radi sjednice i formiranja Vlade koja bi trebala već sutra početi funkcionirati.

(Napomena III: Iz svega toga razumio sam da je narod, pogotovo njegova „radnička klasa“, nezadovoljna nesposobnom vlasti, krenula na iznalaženje mirnoga rješenja, kad već to legitimno izabrana vlast nije znala, da su došli autobusima iz svih krajeva BiH, i da nikakva JNA nije to organizirala, već, nasuprot tome, gađala ih je snajperima i ubijala po Sarajevu. Nap.R.M.2018.)

Od postojeće garniture u Vladi BiH nije bio predložen nitko (nije bilo ni čudno, kad se zna tko je sve, na kakav način i na koja ministarska mjesta, bio izabiran i postavljan). Činilo mi se da je jedini ključ izbora dotadašnje Vlade BiH bio po kriteriju tko je veći nacionalista i tko će uraditi „čim gore-tim bolje“ u svojim resorima. Barem je tako izgledalo. A najviše je u njoj bilo stranačkih „uhljeba“. Kao i danas, uostalom.

Demonstracije u Sarajevu 06.04.1992. (Izvor: Internet)

A predsjednik Vlade BiH je bio Jure Pelivan (HDZ-BiH), potpredsjednik – Mustafa Čengić (SDA), ministar unutarnjih poslova – Alija Delimustafić (SDA), minstar obrane -Jerko Doko (HDZ-BiH), i td.

Kad smo to čuli na TV, Zina i ja smo se samo pogledali.

-„Nećeš, valjda, otići u Sarajevo“- upitala me je.

-„Moram. Situacija je preozbiljna, da bi se čovjek mogao lagodno ponašati i ne prihvatiti odgovornost. Pogotovo kada se radi o spašavanju i zemlje i naroda“- rekoh.

Otišla je, šutke, u sobu i počela mi spremati stvari za put. Mislio sam, ujutro, odmah u 6 sati, svratiti do Kriznoga štaba (to mi je bilo usput, prema Željezičkoj stanici), vratiti „šarenu uniformu“ kojom su me bili zadužili u Kriznome štabu, pozdraviti se sa gradonačelnikom Gagrom i krenuti motornim vlakom zvanim „Olimpik“, u 7 sati, za Sarajevo. Tako sam i učinio.

Već u 6 sati bio sam na vratima Kriznog štaba. Bila su otvorena. Ušao sam s putnim koferom i velikom „najlon kesom“, u kojoj je bila složena moja zadužena „šarena“ vojna uniforma, spremna za vraćanje, prije nego li krenem za Sarajevo. Unutra su bili samo gradonačelnik Milivoj Gagro i tajnik SO-e Mostar, Franjo Šimunović. Bili su krmeljavi, neumiveni, kao da nisu ni spavali. Gagro je držao neki papir u ruci.

-„Milivoj, ja sam došao vratiti“…izustih da mu kažem svoju odluku.

-„Znam.“- prekinuo me je gradonačelnik Gagro, kojega sam dobro poznavao i s njim drugovao još za studentskih dana u Zagrebu, „ i ja sam noćas, do kasna, gledao što se događa u Sarajevu, pa smo, tajnik i ja, odlučili da te postavimo za komandanta Štaba Civilne zaštite Mostara. Evo ti rješenje“- reče gradonačelnik, gurajući mi onaj papir u ruke.

-„Ali, Milivoj, u Sarajevu je užasna situacija, Država se ruši. Pirija i ja moramo tamo. Potrebni smo“- pokušvao sam ga uvjeriti.

-„Potrebniji si ovdje. Tamo će se već netko naći da te zamijeni. Ja ovdje nemam čovjeka od tolikog povjerenja, koliko ga imam prema tebi, pogotovo kad se radi o zaštiti grada i njegovih žitelja. Osim toga, ti si najomiljeniji građanin Mostara, iako nisi rođeni Mostarac. Rat je, Roko“– odgovori uvjerljivo, bez imalo povišenog tona, gradonačelnik.

-„Ali, Milivoj, ja zaista to ne mogu prihvatiti, ja to ne znam raditi“- rekoh mu odlučno.

-„A onda ti dezertiraj“- odvrati gradonačelnik.

-„Ali, ja ne znam i ne želim dezertirati“- odgovorih.

-„A onda prihvati rješenje, popij s nama dvojicom kavu, vrati se kući, ostavi kofer, presvuci se i dođi ovamo da vidimo što ti je činiti. U „kasi“ je sva dokumentacija“- zaključi Gagro.

Tako sam i uradio. Vratio sam se u stan i presvući se za „posao“. Zina i djeca su bili presretni što sam ostao. Tek poslije podne, kad se Osman Pirija nije pojavio na zakazanoj sjednici Kriznog štaba, nazvao sam mog dobrog drugara Nenada, Osmanovog sina, koji mi je rekao da je Osman, još kasno sinoć, otišao kolima za Sarajevo.

Te večeri, uslijedio je i topnički napad tzv. JNA na Slipičiće i Kruševo u okolici Mostara, iako je rečeno da je dogovoreno primirje.

(Napomena IV: Ne znam što bi se i kako bi se sve dalje odvijalo da sam otišao u Sarajevo, ali znam da bih pokušao sve učiniti da do rata ne dođe, makar da sam znao da sam samo „jedna slamka, među vihorove, sirak tužan, bez niđe inkoga“, što bi rekao veliki Njegoš. Osman Pirija je uspio otići za Sarajevo i jedva se, nakon petnaestak dana, vratio u Mostar. Iako autoritet i sveučilišni profesor, ni on nije mogao među „nacionalističkim vukovima“ u Sarajevu uraditi ništa. Rat se nastavljao nesmanjenom žestinom. Nap. R.M. 2018.)

1.3 Nastavak sjednice Kriznoga štaba SO Mostar (07.04.1992. u 13 i 30 sati)

Iako sam, još od ranog jutra postavljen za zapovjednika Civilne zaštite Grada, došao sam na zakazani nastavak sjednice Kriznoga štaba Savjeta za NO Mostara, da se zahvalim ljudima na iskrenom radu i značajnom doprinosu rješavanju situacije u gradu i lijepoj zajedničkoj suradnji, svih ovih zadnjih 6 i po mjeseci, od dolaska „rezervista“ do danas. Ako ništa drugo, prezimili smo zimu bez rata, a i to je „nešto“. Osman Pirija se nije pojavio, jer je već sinoć kasno otputovao za Sarajevo. Mene su svi pitali zašto nisam otišao za Sarajevo, a ja sam im odgovarao da me je gradonačelnik „za..bao“ i  postavio za zapovjednika Štaba Civilne zaštite Grada. Gagro se samo, zagonetno, smješkao. Tog trenutka nisam ni pretpostaviti mogao kolika je to bila odgovornost, opasnost i da sam ja, zaista, unatoč najiskrenijim i najboljim namjerama gradonačelnika, bio ipak „žrtvovan čovjek“. Čovjek za odstrel sa svake strane. Siguran sam da me je Milivoj Gagro na tu funkciju postavio kao osobu od svog velikog povjerenja iz njegove, koliko i moje, velike ljubavi prema Mostaru, ali, činilo mi se da je i svima ostalima bilo drago da sam upravo ja na toj funkciji, jer su, barem na trenutak, spasili svoju kožu, a znali su da s moje strane neće imati problema, vjerujući u moju beskrajnu privrženost Gradu, znajući da me svi u Gradu uvažavaju i vole, ali i da se ne bojim staviti „glavu u torbu“, kad zatreba. Međutim, negdje duboko u meni nešto mi je „govorilo“ da sam ja žrtvovan i da je samo pitanje trenutka kad će me netko „ukokati“. Bojao sam se da ću biti ubijen, iako su me, kao Hrvata, koji nije član HDZ-BiH, sve stranke podjednako uvažavale i znale da neću nikoga iznevjeriti, niti prevariti. Znali su da nisam „ničiji čovjek“, već samo svoj. Možda je gradonačelnik upravo i „igrao na tu kartu“. Sjednica je počela, makar da opet nije bilo kvoruma. U ovome času kvorum nikome nije ni bio važan. Valjalo je spašavati Grad na bilo koji način, jer je već „istjecalo“ vrijeme za bilo kakvu organizaciju njegove obrane.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-e-Mostar, HDZ-BiH): Stvari koje su se događale govore nam da zahtijevaju prisustvo JNA na ovim sjednicama. Došlo je do sukoba između JNA i građana. Treba pokušati preduprijediti da se to ne dogodi i noćas. Okršaj na Orlacu je bio stravičan. Potpukovnik Pudar mi je javio da je najprije na njih otvorena vatra i da je, tek tada, žestoko uzvraćeno. To nam je rakao i Roko. Priznao mi je Pudar i da je sve izmaklo kontroli. Ovdje su predstavnici i MZ Vihovići, u koju spada i Orlac. Iako je bio prihvaćen prijedlog da se osnuju zajedničke, mješovite, patrole (sastavljene od predstavnika sva tri naroda, nap.R.M.) i da se utvrdi i dojavi odakle provokacije djeluju, taj dogovor nije bio ispoštovan.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ-BiH): Stvari u gradu idu na gore. Dogovorili smo se da se nađemo u Aluminijskom kombinatu sa generalom Perišićem i pukovnikom Pantelićem. Ja sam noćas razgovarao sa Perišićem. Na ovom Koordinacijskom tijelu Savjeta za NO nitko ne prati realizaciju postignutih dogovora i ne koordinira da bismo postali efikasniji. Od izjava i „referata“ nema ništa u smislu poboljšanja situacije u Gradu. Mještani napadnutih područja će kazati svoje, jer njima je bilo najteže. Predlažem da se o situaciji ne razgovara bez prisutnosti Perišića i Pantelića, jer u zoni odgovornosti imamo dvije vojne komande. Kakve je „fajde“ da govorimo o onome od jučer, kad ne radimo ništa da bi se osigurala mirna noć, noćas. Nama je Mostar u srcu, kao i svi njegovi vitalni objekti i sigurnost građana. Trebamo izaći na teren i razgovarati s ljudima da ne upotrebljavaju oružanu silu. Ovo što se radi, radi se u svrhu uništavanja ljudi, njihove imovine i drugih vrijednosti. Ovakvim radom mi i sebe i građane dovodimo u bezizlaznu situaciju i …čekamo sudbinu. Pričekajmo da dođu oni koji su najodgovorniji. Granate na Orlac nisu išle samo iz Sjevernog logora.  Stradale su žrtve i od „kasetnih bombi“. Ako već treba voditi rat, onda treba ratovati, po ratnoj doktrini „tenk protiv tenka“, a ne „kasetna bomba protiv stanovništva“, jer to se zove ubijanje. Treba uključiti kompletan politički vrh države i zaštititi stanovništvo. Ovdje jedino nešto rade radnici službe bezbjednosti. Zamislite, mi moramo tražiti dozvolu od Vojne policije da bismo mogli hodati po vlastitom gradu. To je suludo. Ja sam, u ime ovog Kriznog štaba noćas pozvao generala Perišića na ovu sjednicu, ali on je to odbio. Ako on ne dođe na ove naše sjednice, kako ima pravo da radi-to što radi? Ja mislim da još nije kasno da se uspostavi koordinacija s njim, iako je već „pet minuta prošlo dvanaest“. Tražim da se ne otvara vatra iz vojnih objekata. Mi uvijek dolazimo do njihove izjave da je bila provokacija i da je zbog toga odgovoreno „vatrom“. Jučer je direktor EAL-a (Mijo-Mišo Brajković, nap. R.M.) dobio snajperski metak u automobil. Je li i to odgovor na provokaciju…ili je bio pokušaj ubojstva? Kretanje po Gradu i okolici je nesigurno. Put Mostar-Lištica može biti prekinut svakog časa, u svakom pogledu!

-Stojan Vrljić (HDZ-BiH): Mislim da atmosfera na ovoj sjednici nije ni malo primjerena trenutku u kojem se nalazimo. Jutros u 5 sati uništena je čitava jedna obitelj. Poginula je i jedna moja studentica. Ja ne znam tko je postavio „cisternu“ kraj Sjevernog logora u Zaliku, ali znam tko je ubio moju studenticu. Ovo je obična farsa i ja ne želim više ovdje biti. (Odlazi). (Ne znam ni tko ga je bio pozvao, niti zašto je i u ime koga došao, jer je ovo prvi put da se pojavio, nešto rekao i otišao. Nap.R.M.)

-Predstavnik MZ Orlac (???): Sinoć je tuklo još više. Tuklo je i sa „Krečane“ (područje grada prema Raštanima, uglavnom naseljeno srpskim življem. Nap. R.M.). Nama je teže palo što su nas tukli Raštanci nego li vojska iz Sjevernog logora. Tražim da se formira komisija i da se ispitaju razlozi ovakvog stanja i kod nas i kod Raštanaca. Kažu da se djelovalo iz minobacača. Neka se provjeri i sve pregleda. U nas nema nikakvih tragova. U nas nema ni naoružanih ni „obučenih“ (civili u vojnim uniformama, nap.R.M.). „Obučeni“ samo prolaze kroz naše selo. Rudnik je kod nas bio postavio jednoga „KRAZ-a“ (vrsta težeg naoružanja, nap. R.M.), a ja sam ga, lično, sklonio. Puca se i ispod mosta, odakle djeluje rezervna Srpska policija. Kad smo pokušali razgovarati s njima, jedan, maskirani, je rekao da neće da razgovara s „ustašama“. Mi nismo ustaše. Mi nemamo mogućnost življenja u našem selu. Svi smo u velikom strahu. Zamolio bih vas da se zaštitimo i mi i naša imovina od odmazde.

-Josip-Jole Musa (neovisni vijećnik SO): Mi moramo znati ko smo i šta smo. Ako smo mi samo „pospremači“, onda je to jedna stvar, a ako nismo, onda JNA mora znati da jedino s nama može zvanično i kompetentno razgovarati.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ-BiH): Kreša Markić je bio jasan i eksplicitan kad je rekao neki dan da postoje dvije komande u zoni odgovornosti, koje su u koliziji (puk. Pantelić – Garnizon Mostar i general Perišić – Aerodrom, nap. R.M.). Obojica moraju biti ovdje.

-Puk. Boris Mitev (komanda JNA-Mostar): Moram naglasiti da „kasetna bomba“ ne pripada oružju Avijacije. U potpunosti se slažem sa prijedlogom Markića i Stojkića. Treba da se sjedne za sto sa meritornima. U ovom Gradu ima barem 20-tak zaraćenih strana.

-Nijaz Karhimanović (zapovjednik TO-Mostar): Ovdje nam nedostaju i predsjednici dviju parlamentarnih, a zaraćenih strana. HDZ-BiH i SDS već nekoliko dana na ovim sjednicama nemaju svoga predstavnika, koji bi, zvanično, mogao nešto prihvatiti ili odbiti, a to nam treba da bismo mogli meritorno donositi odluke i upravljati situacijom. Za to su nam potrebni predstavnici tri vladajuće stranke i predstavnici Armije. Ovaj Grad i njegove građane treba zaštititi. TO se treba staviti u funkciju odbrane grada. Tražim naoružavanje TO, a ne da se „dižu“ drugi, za koje ne znamo ni ko su ni u čije ime se naoružavaju, ni koji im je cilj i zadatak. Treba „dignuti“ sve pripadnike TO i priključiti im građane koji imaju naoružanje. Sve pod jednu komandu. Predlažem da se „digne“ TO Opštine Mostar. To tražim i od svoje pretpostavljene Komande (to je Komanda JNA – Mostar, čiji je predstavnik puk. Mitev nazočan na sastanku, nap.R.M.).

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-e Mostar, HDZ-BiH): Ne dozvoljavam raspravu koja nije produktivna.

-Jakov Pehar (HDZ-BiH): Ove nam je farse svima dosta (ne znam po kojoj je osnovi i on bio tu, kao i S. Vrljić. Obojica su se pojavila prvi put, nap.R.M.).

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-e Mostar, HDZ-BiH): Mi, očito, lažemo naš narod. „Zamuljavamo“ Mostar.

-Veseljko Čerkez (novinar, Radio –Mostar): Mi smo imali direktnu vezu i javljanje generala Perišića.

-Omer Tipura (novinar): Ja mislim da mi više nemamo vremena ni za što. Vojska je odvezla dva vojna topa negdje oko Salakovca i vratili su se bez topova.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-e Mostar, HDZ-BiH): Mi smo tražili da JNA bude u obrani Grada, ali i TO.

-Josip-Jole Musa (nezavisni vijećnik): Od „dizanja“ TO nema ništa, barem što se tiče dobivanja odobrenja. Ostalo nam je da te koji odobravaju derogiramo „u korner“ i „dignemo“ TO. Šta ćemo im dati od naoružanja? Narod je nabavio oružje i branit će ovaj Grad. Vi ste, Karhimanoviću, kao zapovjednik TO, odgovorni za ovu kataklizmu, koja će zadesiti ovaj Grad.

-Viktor Stojkić (MUP-Mostar, HDZ-BiH): Vojska je „tukla“ po Čitluku i Dračevicama. Jasenica je mitraljirana. Stanica milicije u Jasenici-iseljena. Pucala je JNA. Vjerojatno što ima u imenu i ono „narodna“, pa je zato pucala po svom narodu.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-e Mostar, HDZ-BiH): Ovakvo stanje više nema nikakvog smisla. Armija konačno mora reći da je protiv naroda, a onda ono „N“ iz imena treba izbrisati. Da nam svima bude jasno.

Prekidam sjednicu i najavljujem nastavak u 19 i 30 sati. Hajdemo sada smirivati narod.

(Nastavak u 19 i 30 sati)

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-e Mostar, HDZ-BiH): Bio sam, danas, na jednom važnom sastanku. Jedan jedini dogovor je postignut: da se od danas pa nadalje ne bi trebalo pucati. Na sastanku su bili predstavnici Armije i Mariofil Ljubić (potpredsjednik Skupštine BiH, nap. R.M.) ispred Zapadne Hercegovine. Dogovoreno je da se neće napadi ponavljati, kao ni provokacije te da ni Armija neće odgovarati (znači da se priznalo da je bilo napada, kao provokacija, sa strane Zapadne Hercegovine, nap.R.M.). Očekujem da će Mariofil Ljubić izvijestiti Vladu BiH i Predsjedništvo o postizanju mira, koji bi trebao biti trajan na ovom prostoru. Armija nema pravo da se petlja u političko rješavanje statusa BiH. Ne bi trebalo da dolazi do oružanih dejstava. Šta uraditi protiv provokatora, koji su uradili ono na Orlacu? Kako zaustaviti tog „nekog trećeg“? Dobili smo informaciju od načelnika Javne bezbjednosti – Mostar, gosp. Stojkića, da je tamo bila zajednička-mješovita patrola i da su „spašavali žive glave“. Šta je to, realno, što se može učiniti u ovom trenutku? Znamo da ima „boraca“ koji žele započeti svoj „privatni rat“. Ostaje mi da zamolim i pukovnika i potpukovnika da, ako dođe do provokacija, da se na njih ne odgovara, već da se obavijesti MUP-Mostar, koji će pohvatati one koji to stvarno čine. Drugi je problem Avijatika. Aerodrom. Ista je stvar. Ljudi, ovdje, uporno tvrde da „sav belaj“ dolazi sa „Krečane“. Pa, uništimo „Krečanu“.

-Josip-Jole Musa (nezavisni vijećnik SO-Mostar): Meni, kad dođe muha, ljeti…ja je uhvatim, otkinem joj jedno krilo, ili nogu, pa je onda pustim. Trebalo bi se suzdržati od uništavanja, ali i naći neki drugi način da pohvaćamo te koji nas prave budalama. Do mozga nam je došlo. Prevashodno bi bilo dobro da se ne reaguje. Za Aerodrom (tamo je zapovjednik gen. Perišić, nap.R.M.) trebalo bi iznaći neku drugu taktiku i „igru“. Ima ideja, ali se treba malo njima i pozabaviti.

-Fikret Bajrić (predsjednik I.O., SDA-Mostar): Ja bih i pretrpio početne gubitke, pa i …ovo…ovo… iz reona, tako bi ja kad bi…interes mi bio veliki. Ja bi pretrpio…i to debelo pretrpio.

-Ismet Hadžiosmanović (SDA-Mostar): Neko je spomenuo Dračevice, sinoć. Šta je tamo bilo sinoć?

-Puk. Milojko Pantelić (Garnizon- Mostar): Bila je tamo „lančana reakcija“. Bilo je i kontakata. To je bio „štetan spoj“. Mi smo se sinoć nešto dogovorili, ali danas:

1. U izjavi Mariofila Ljubića navodi se da je ovo TO i legalizacija „naoružanog naroda“. Zbog toga mi ne tražimo da do „podizanja“ TO ne dođe. Mene je, uz sav bol koji sam tamo doživio, iznenadio letak koji se bacao po Mostaru. Neki Kožul sa Širokog Brijega govori: „Došao sam u hrvatski Mostar“. Valjda je trebao reći: „došao sam u Mostar – grad Srba, Hrvata i Muslimana“. Valjda nas je tako htio samo provocirati.
2. Postoji obostrani cilj, a to je MIR i mirno rješenje, ali se ovdje uvijek nađe nešto da do toga ne dođe. Nisam siguran da se nešto i večeras neće dogoditi. Bilo je nekih motorizovanih pokreta prema Krivodolu. Vraćaju se „hrvatske“ snage s Kupresa ovamo, kao pojačanje. Ali, osnovno je da smo postigli dogovor da incidenata ne bude.
3. Danas je „odrađeno“ i pitanje EAL-a, zajedno sa generalom Perišićem, koji je otišao na put. Mi na „muhe“ (sitne provokacije, nap. R.M.) nismo do sada odgovarali. Iz Zalika G-6 su nam rekli da ima snajpersko gnijezdo i da se iz njega djelovalo po položajima. Mi smo o tome izvijestili MUP. Vidjećemo hoće li biti sklonjeno ili će se sa nekim drugim pozicijama opet pojaviti. Dogovor je pao i oko problema u Dračevicama, Kokorini i Čoban-polju.
4. Za Dom JNA čuo sam da su se tamo organizovali građani, Srbi i Muslimani. Mi ćemo čuvati Dom JNA, ali ima prijetnji da će se Dom napasti. Mi smo imali gubitaka, na koje nismo odgovarali. Ali, nastavili smo, jer napad na nas je počeo od Čula, Dobrog Sela i Slipičića u 11 i 30 sati i trajao je do 13 i 25 sati.

Zaista treba uraditi nešto, jer ima neko, koji negdje, klip nam podmeće.

Pronose se glasine da će u 17 sati biti napad na garnizon. Tri velika kipera su bila blizu kasarne Sjeverni logor, ali sam ih zamolio da se izmjeste, da se ne postavljaju tu. Zašto? Pa nije mjesto kiperima da se parkiraju pored kasarne, kao niti najave da će biti postavljeni prema Benzinskoj stanici INA, ili kraj Južnog logora. To mi miriše na sprječavanje našeg mogućeg „izvlačenja“.

Ja sada idem u kasarnu s uvjerenjem da se „ljudi drže za riječ – a magarac za ular“. Napadnuta je Gabela. Okruženi su Srbi u Tasovčićima. Linija zauzeća je Domanovići-Opličići-Modrič. Ako nije to tačno, ja sam spreman odgovarati, poput čovjeka koji nema ni karakter, i koji ne drži svoju zadatu riječ. A najgore mi je što mi govore da sam SRPSKO PSETO.

-Toni Pehar (Liberalna stranka): To što ste vidjeli na plakatima, to govori ljudski nerazum i maloum. Takvi su za psihopatološka ispitivanja. Isto i kao letak HOS-a. Te su poruke i za mene, kao Hrvata, vrlo uvredljive. Vjerujte mi, i ja sam na to i ogorčen i uvrijeđen.

-Milivoj Gagro (predsjednik SO-e Mostar, HDZ-BiH): Zaključujem sjednicu i najavljujem slijedeću sutra, 08.04.1992. u 13 sati. Koristim prigodu da se zahvalim našem članu Roku Markovini, zastupniku u Skupštini RBiH, na predanom radu od samog početka, koji je od danas raspoređen na novu dužnost, komandanta Štaba Civilne zaštite Mostara, i želim mu u ime svih nas i u svoje osobno ime, uspjeh i svaku sreću u budućem radu. On će biti naša produžena ruka u izravnom kontaktu sa građanima, kako s izbjeglima, tako i sa stvarnim životom u Gradu.

Razišli smo se. Bilo je već 22 sata. Nikoga na ulicama. Tek poneki automobil, s oborenim svjetlima prođe niz Aveniju. Mrak. I u Gradu i u srcima njegovih građana“.

(Roko Markovina: Mostar: kronika destrukcije II 1992.-1996. (Vrijeme ratova i vrijeme primirjā)