Roko Markovina: GRADU, UZ ČESTITKU ZA NJEGOV PRAZNIK

Izdvajamo

• Čestitam Ti, Rođeni, i ovom prigodom (kad ti već ne mogu doći u pohode), Tvoj i naš praznik, kojega slaviš već punih 75 godina, SVIM TVOJIM I NAŠIM NEVOLJAMA, USPRKOS. Ponosan i gord - kakav si uvijek i bio. Čestitam Ti praznik uz iste one želje, kao i prije 29 godina: NEKA TI DANI BUDU GODINE I SVI ONI KOJI TE VOLE U NJIMA. „I nikada ne dozvoli da Te mrtve sjenke, sitne duše i prazne glave, na Tvojem čestitom putovanju kroz povijest ikada odvedu na stranputicu. A ako Ti jednoga dana bude teško, sjeti se onih koji su Tvoje kose, godinama, pleli svojim rukama i svojom pameti i koji su svakoga „Tvoga februara“ Tvoje humke i Tvoje slobodarske godine crvenim karanfilima zasipali. Za nezaborav.

Povezani članci

• Ljevica na povijesnom ispitu
• POLITIČARI KAKVE OVAJ NAROD ZASLUŽUJE
• ‘Šlaufijada’ se vraća u Mostar, niz Neretvu nogama, rukama i papučama
• Ovakvima nam pomoći ne može ni dragi Bog, kamo li Andrej Plenković
• Petar Jeleč: Nevine žrtve i odlazak velikana
• Hrvatsko novinarsko društvo traži zaustavljanje vjerskog i nacionalnog šovinzma u medijima

Malo je danas onih koji mogu posvjedočiti da je „bila noć, kada su borci VIII Dalmatinskog korpusa, umorni od višenedjeljnih velikih borbi kod Širokoga Brijega i kod Nevesinja te dvodnevnih borbi u samoj okolici, ulazili u Grad, toga 14. februara 1945., i to Glavnom ulicom, s južne strane, od Luke i Bišća polja. Mi, Skojevci, bili smo raspoređeni, po zadatku, u blizini svojih sokaka, čekajući ih da im pomognemo, ako bude zatrebalo. Ja sam bila raspoređena, sa još nekoliko nas, kraj Parka na Šehitluku, kraj kojega sam i stanovala, u Dračinu sokaku br.4, da im, ako slučajno neko zapuca, osiguramo sklonište u obližnjoj džamiji. Nije zapucalo, jer su fašisti (Nijemci, Talijani, ustaše i četnici), vidjevši da nemaju nikakvih izgleda, napuštali grad prema sjeveru, bježeći prema Sarajevu. Hvala Dalmatincima, koji  su, toga 14. februara 1945. prvi ušli u Grad i donijeli nam slobodu. Za njima su, sa drugih strana grada, dolazili i partizani 29. Hercegovačke divizije.“- kao što to može Šefika Domazet (rođena Mušić) – Mostarska SKOJEVKA, sa svih svojih 95 godina, moja još živa punica-tašta, koja ih je te večeri i dočekala. Kao oslobodioce od fašizma, koji su tom svojom pobjedom naviještali bolji život. Barem se tako mislilo, tih dana. Malo je danas živih svjedoka, jer, biologija je „učinila svoje“.

A onda je, samo par mjeseci nakon te „Mostarske operacije“, fašizam potpisao kapitulaciju. I nakon toga se počeo graditi grad, dostojan svoga imena. A gradili su ga svi njegovi ljudi, Mostarci, odakle god da su bili došli, i u njemu ostali. Jer, Mostar je uvijek bio otvoreni grad i Mostarci su ga, uvijek, voljeli znajući da se grad najviše voli kada mu se daje sve svoje: vrijeme, znanje, srce i suze. Kada se grad gradi, a ne ruši. Kada svaki dan u njemu nešto novo stvoriš. I u industriji, i u gradnji, i u sportu i u kulturi, i u umjetnosti, i u glazbi, i u školi. Čitav svoj život vezan si uz Grad, pa gdje god da si. I mi smo Grad voljeli životom, radom i… ljepotom. I svojom čovječnošću i ljudskošću. Voljeli smo ga svaki dan i gradili čitav život. I Grad nam je tu ljubav uzvraćao. I rastao je Grad, na ponos i diku svih nas.

Malo je i onih koji bi, danas i ovdje, mogli posvjedočiti i 1990. godinu i višestranačke izbore, (na kojima sam bio izabran za zastupnika/poslanika u Skupštinu SRBiH, kao nositelj liste SKBiH-SDP, za Hercegovinu), kada je Narod, nakon 45 godina, izabrao nacionaliste (a ne socijal-demokrate) da ga dalje vode kroz život. Neki zbog „amnezije“, neki zbog izdaje, neki zbog kukavičluka i neprincipijelnosti…a, većina nije ni u mogućnosti svjedočiti i kad bi sve i htjela. Mnogo ih je preminulih, a većina je svoje „nove životne putove“ pronašla daleko. U nekim „trećim zemljama“. I nedugo, nakon tih prvih višestranačkih izbora, počeli su se nadvijati „crni oblaci, i nad Državom i nad Gradom, s obzirom da su se, „oni na vlasti“ slagali samo u jednoj-jedinoj stvari, u „antikomunističkoj koaliciji“. Onakav Mostar, kakvoga su stvarali naši očevi i djedovi punih 45 godina, jednostavno je nestao. Duhovi triju nacionalizama bili su „pušteni iz boce“ i nije slutilo na dobro. Bojao sam se za opstanak grada, iako sam, tada, bio još relativno mlad. Jer, 47 godina (koliko sam tada imao) i nisu bile baš neke godine eda čovjek ne bi mogao ozbiljno „zasukati rukave“. Stoga sam otišao, jednoga ponedjeljka krajem lipnja/juna 1991., kod „novoizabranih“ gradskih „struktura“, predsjednika SO-e Mostar, Milivoja Gagre (HDZ-BiH) i potpredsjednika SO-e Save Zimonjića (SDS), (koje sam odranije poznavao i s njima surađivao) te predsjednika IO SO-e Fikreta Bajrića (SDA) sa prijedlogom teksta „Mostarske povelje mira“, koju bi trebale (ako se budu s tim složile) potpisati i sve mostarske stranke koje participiraju u vlasti, kako one u skupštini grada Mostara, tako i one parlamentarne. Sva trojica su tu ideju bezrezervno prihvatila. Tekst je bio priređen, kako to i priliči,  u dovoljnom broju primjeraka i bili su pozvani čelnici svih političkih stranaka u Gradu, kao i zastupnici/poslanici u Skupštini RBiH iz Mostara da Povelju mira i zvanično potpišu. I dogodilo se to, 03.07.1991, točno u 12 sati, u Dvorani za sastanke SO-e Mostar, ali gotovo u tajnosti. Vjerovao sam, tada, da će ljudi, Potpisnici, biti svjesni i njezinih poruka, kao i uvjerenja da će nastojati, svim silama, provesti njezine poruke u djelo, u stvarnost, svim svojim stranačkim „bojovnicima“ koji su namjeravali raditi drukčije, usprkos. Ali, prevario sam se. Bolje reći-prevarili su me. Velika većina.

„Izašla“ je, ta Povelja mira u javnost, sa svim potpisima, tek 11.02. 1992. u okviru moga teksta-čestitke za Dan oslobođenja grada, u „Slobodi“, naslovljenoga „Najdraži moj, Rođeni“, unutar kojega je izašla i pjesma posvećenja Danu oslobođenja grada, 14. februaru/veljači, moga dobroga školskoga drugara i radnoga kolege, rah. Mehmeda-Mehe Čerkića, koju sam, zajedno s mojim završetkom teksta, priložio…da se vidi i zapamti, završivši sa „koju potpisaše 03.07.1991. Tvoji današnji političari, potpisaše obrazom, čašću i imenom. Šaljem Ti je da je čuvaš i pamtiš i…napokon, da sam prosudiš tko je Tvoj. S ljubavlju, Tvoj Roko“.

Prilažem tu Povelju mira i ovdje, čiji original i danas, uokviren, čuvam na zidu moga stana u Mostaru, iz razloga sjećanja, ali da se, i nakon punih 29 godina, iznova možemo upitati: tko je, zaista, volio ovaj Grad, a tko ga je (i pored obećanja i potpisa u Povelji) rušio i što smo to, za našeg vremena, ostavili budućim naraštajima, kao zadužbinu? Nakon toliko stoljeća njegovoga postojanja.

Mostarska povelja mira

Potpisali su, tada, tu Povelju Mira redom:

1. PREDSTAVNICI POLITIČKIH STRANAKA MOSTARA:

• Damjan Vlašić (HDZ-BiH),
• Ismet Hadžiosmanović (SDA),
• Ilija Rodić (SDS),
• Nijaz Mehmedbašić (SDP-BiH),
• Slavoljub Bodiroga (SRSJ),
• Denijal Behram (Liberalna stranka),
• Alaudin Veledar (SK-Pokret za Jugoslaviju),
• Bajazit Tikveša (MBO),
• Jadranko Burić (Demokratski socijalistički savez),
• Miralem Mahmutčehajič (EKO-Pokret zelenih),
• Borislav Grabovac(Socijal-demokratska stranka),
• Petar Milić (Demokratska partija)
• Željko Rebac (UJDI),
• Josip-Jole Musa(Nezavisna lista),
• Agim Idrizi (Demokratski savez Albanaca).

2. POSLANICI/ ZASTUPNICI U SKUPŠTINI BiH:

• Damjan Vlašić (HDZ-BiH),
• Nikola Mandić (HDZ-BiH),
• Branko Šimić (SDS),
• Osman Pirija (SRSJ) i
• Roko Markovina (SDP-BiH).

3. PREDSTAVNICI VLASTI SO-MOSTAR:

• Milivoj Gagro (HDZ-BiH)-predsjednik SO-Mostar,
• Savo Zimonjić (SDS)- potpredsjednik SO-Mostar i
• Fikret Bajrić (SDA)- predsjednik IO SO-Mostar.

Nije teško danas, ni 29 godina nakon potpisivanja „Mostarske povelje mira“, prisjetiti se tko se, zaista držao i djelovao sukladno njezinim ciljevima. Nepunu godinu nakon njezinoga potpisivanja, neki su započeli prvi rat u Gradu, nepune dvije godine nakon potpisivanja, neki drugi su započeli i drugi rat, dok „ravnopravnosti svih građana, naroda i narodnosti te međusobnog uvažavanja, razumijevanja i tolerancije“ nema ni dan-danas. I tko zna hoće li je, u ovakvoj konstelaciji odnosa i uređenja u RBiH i gradu Mostara, ikada više i biti.

Većina potpisnika ili je već odavno umrla, ili je raseljena po svijetu, a ona nekolicina, ostala u Mostaru, izvan je političkoga djelovanja, a nisam siguran da se i sjećaju svojega popisa na „Mostarskoj povelji mira“, a nekmoli da su je i sačuvali. Moj primjerak, još uvijek visi na zidu, uokviren zlatnim okvirom i u staklu, iznad moga radnoga stola, da me stalno sjeća i…podsjeća. Tako to biva kad „s đavolom tikve sadiš“.

A da su, tada, njezino potpisivanje ozbiljno shvatili i postupili po njezinim „porukama“, možda se mogao izbjeći, barem i dijelom, sav onaj užas što nas je, u Mostaru“ zadesio. I još traje.

ZNA SE tko je, koliko i za što ODGOVORAN. SVE SE ZNA. I SVAKOME JE NA NJEGOV OBRAZ.

I, na kraju, čestitam Ti, Rođeni, i ovom prigodom (kad ti već ne mogu doći u pohode), Tvoj i naš praznik, kojega slaviš već punih 75 godina, SVIM TVOJIM I NAŠIM NEVOLJAMA, USPRKOS. Ponosan i gord – kakav si uvijek i bio. Čestitam Ti praznik uz iste one želje, kao i prije 29 godina: NEKA TI DANI BUDU GODINE I SVI ONI KOJI TE VOLE U NJIMA. „I nikada ne dozvoli da Te mrtve sjenke, sitne duše i prazne glave, na Tvojem čestitom putovanju kroz povijest ikada odvedu na stranputicu. A ako Ti jednoga dana bude teško, sjeti se onih koji su Tvoje kose, godinama, pleli svojim rukama i svojom pameti i koji su svakoga „Tvoga februara“ Tvoje humke i Tvoje slobodarske godine crvenim karanfilima zasipali. Za nezaborav.

Za Tebe, Rođeni, uz iskrene čestitke ovogodišnjim dobitnicima Tvoje najdičnije nagrade „14. februar“, s kojom su se uvijek ispisivale one najljepše stranice Tvoje povijesti.

S ljubavlju i ponosom, Tvoj Roko.