Reuf Bajrović, politički analitičar: BiH zaslužuje vlast bez Lagumdžije i Izetbegovića

Povezani članci

• Zoran Pusić: Liliputanski imperijalizam
• Džovica i Frenki – menadžeri Scorpionsa
• Zločini u “Oluji” su odgovornost svih nas
• Srđa Pavlović: 78 Dana
• Lista za dijasporu
• Kako je Mile Dodik dobio pljusku iz Karađorđeva

Sada je SDP u čvrstom zagrljaju sa Izetbegovićevom strujom u SDA u nadi da će ih to održati u vlasti nakon izbora. Drugo, potpuno je kontraproduktivno iz perspektive SDA da se veže za SDP tako javno i time potpuno razvaljuje društvenu koaliciju koja se oformila oko SDA pred lokalne izbore 2012. jer je tada izgledalo da je to najbolji način da se kazni Lagumdžija. SDA će imati strahovito težak posao da ikome objasni zašto glasati baš za nju jer je glas za SDA i Izetbegovića glas za SDP – Zlatka Lagumdžiju, kaže u intervjuu za Oslobođenje  Reuf Bajrović, politički analitičar.

 Razgovarala: Vildana Smailbegović Oslobođenje

Rat u Ukrajini, masovni zločini u Siriji, japansko-kineski odnosi na najnižoj razini od kraja ’40-ih, zločini u Gazi, niz krvavih ratova u Africi o kojima niko ni ne priča… Čini se da svijet postaje sve nestabilniji i komplikovaniji. Šta se, ustvari, događa i šta to znači za nas u BiH?

– Rađa se novi svjetski poredak. Još nije potpuno jasno kako će taj novi poredak izgledati, ali više niko ozbiljan ne sumnja da je poredak koji je nastao padom Berlinskog zida mrtav. U prošlom vijeku su tri puta redefinisani globalni odnosi – dva krvava svjetska rata i mirna propast komunizma – i svaki puta smo mi u Bosni i Hercegovini platili strašnu cijenu. Međutim, za razliku od Prvog i Drugog svjetskog rata, kriza iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih je potpuno domaće proizvodnje, ali su okolnosti koje su dovele do nje ipak stvorene van granica bivše Jugoslavije padom Berlinskog zida. Istorija se nikada ne ponavlja, iako se često rimuje, i narodi i države ovog dijela Balkana imaju šansu da po prvi puta zadrže mir na svom prostoru. Ono što je sigurno je da ne postoji vanjska sila koja bi u ovom trenutku bila spremna da troši svoj novac i rizikuje živote svojih vojnika da bi spriječila ili učestvovala u bilo kakvim sukobima. Švicarska je danas to što jeste zahvaljujući mudrosti njenih elita koje su shvatile da sukobi ne donose ništa. Turska je danas ekonomska sila, uz sve probleme koje neosporno ima, dobrim dijelom zahvaljujući mudrosti Mustafe Kemala Ataturka koji je odlučio da tu zemlju proglasi neutralnom u Drugom svjetskom ratu.

Da li to znači da je moguć novi sukob na Balkanu? I da li se velike sile bave našim područjem u novom hladnom ratu koji se sada doima neizbježnim?

– Lideri u Srbiji nikada, na našu žalost, nisu bili skloni pragmatičnim rješenjima i stoga su uvijek bili žrtve sitnih igara velikih sila. Imajući u vidu našu istoriju u zadnjih 200-tinjak godina, rat u BiH – samim time i na Balkanu – itekako je moguć. Međutim, smatram da je vjerovatnije da ga ovoga puta neće biti.

Makedonija, pa BiH

U Washingtonu postoji konsenzus oko toga da je trenutno Makedonija puno bliža nekoj vrsti nasilnog sukoba od bilo koje druge balkanske države. BiH se smatra drugim najvećim problemom zbog straha od pogrešne percepcije vlastite moći ljudi koji vode ono što se danas zove Republika Srpska. Naime, Milorad Dodik je jedini koji se čini spremnim da ponovi grešku srpskih lidera iz prošlog vijeka koji su srljali u sukobe koje su na kraju gubili pogrešno vjerujući da će se u slučaju lošeg scenarija na horizontu pojaviti ruska konjica. Putin je zainteresovan da podržava Dodika, ili bilo kojeg drugog srpskog lidera na Balkanu, u onoj mjeri u kojoj je taj lider spreman da izaziva nestabilnost i turbulencije.

Što veće, to bolje. Iz Putinove perspektive Dodik je trenutno ono što su bombaši samoubice za vođe Al-Kaide. Naime, čak i kada bi htio da pokuša stvoriti nove činjenice na terenu na Balkanu, Putin to naprosto nije u stanju jer nema kapacitet da projektuje svoju moć van Crnog mora, čega je, naravno, svjestan. On naprosto misli da bi nestabilnost na Balkanu bila dobra za poziciju Rusije koja bi time Srbiju dobila kao poslušnika. Tako bi pravila još veće probleme na duži period u dijelu svijeta koji nikada nije bio strateški bitan za Ruse.

Pozicija Turske je donekle slična. Naime, Turska pokušava da maksimalno poveća svoj uticaj među muslimanskom populacijom u BiH, Albaniji i na Kosovu. Svrha tog uticaja je njegovo utrživanje zarad postizanja strateških ciljeva turske države, primarno u odnosu na Washington.

Konkretni ekonomski interes Turska vidi najviše u Srbiji, a najmanje u BiH iz prostog razloga što je poslovanje u BiH gotovo nemoguće zbog ogromnog uticaja države na ekonomiju i strašne korupcije. Taj turski pragmatizam se najbolje vidio prilikom izbora Vuka Jeremića za predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a. Naime, Turci su svesrdno lobirali za Jeremića uprkos pokušajima Hrvatske, i donekle BiH, da osujete njegov izbor. Interesantno je da su Turci zajedno s Jeremićem uvjeravali arapske zemlje da ga podrže tako što su se prešutno složili sa tvrdnjom da su BiH i Hrvatska američke kolonije. Jeremić i Turci su imali dogovor da on može da propagira svoje stavove, koji su nama u BiH potpuno neprihvatljivi i beskrajno uvredljivi, ukoliko stavi na dnevni red aplikaciju Palestine za članstvo u UN-u. Ovo javnost u BiH, naravno, ne zna, niti se iko potrudio da joj to objasni.

Narodi na Balkanu moraju da shvate da velike sile koje se predstavljaju kao navodni zaštitnici interesa tih naroda isključivo gledaju svoje interese. Kad vam pričaju o bratstvu odmah treba pogledati da li vam je novčanik i dalje u džepu i da li vam djecu šalju da ubijaju vašeg komšiju i ginu u nekom novom ratu. Što naravno ne znači da je za protekli rat kriv bilo ko van granica bivše Jugoslavije. Krivi su oni koji su glasali za Miloševića i oružje JNA.

Da li mislite da je današnja Turska više zainteresovana za BiH nego ona iz devedesetih?

– Turska podrška Vladi RBiH tokom rata je primarno bila rezultat pritiska domaće javnosti u Turskoj. Nekoliko miliona Turaka su etnički Bošnjaci i Albanci i njima je bilo naprosto neprihvatljivo da vlast ne uradi sve u svojoj moći da pomogne narodu u BiH. Također, medijskom scenom su tada vladali ljudi koji su porijeklom sa Balkana i to je odigralo veliku ulogu. Međutim, ne treba imati iluzija da bi u slučaju nekog novog sukoba u BiH sadašnja vlast u Turskoj mogla uraditi puno više nego ona iz devedesetih. Turska, kao ni Rusija, nema mogućnost da projicira vojnu moć na BiH, Srbiju ili Hrvatsku.

Da li bi, recimo, SAD ili Evropska unija spriječile nove sukobe ukoliko bi se krenulo u tom pravcu? 

– Apetit u SAD-u za bilo kakvu intervenciju je minimalan – može se reći da je na istorijskom minimumu. O članicama EU ne treba trošiti puno riječi. Oni se nisu ni bogdu odmakli od prije 20 godina i ne bi ni prstom mrdnuli. Dakle, ukoliko to mi u BiH i na Balkanu želimo, možemo odlučiti da počnemo novi sukob i šanse da ga neko drugi spriječi ili zaustavi su manje nego 1991. Međutim, mislim da je mantranje o tome kako rata sigurno neće biti najopasnija strategija jer ona proističe iz pogrešnog uvjerenja da priča o ratu vodi njegovom počinjanju. Ratovi su puno češće proizvod slabosti jedne od strana nego uzajamnih prijetnji i podizanja nivoa spremnosti za sukobe. Da Milošević nije imao ogromnu nadmoć u naoružanju 1991, nikada do rata ne bi došlo.

Danas niko nema realnu mogućnost da brzo stvori nove činjenice na terenu bez ogromnih gubitaka. Međutim, strašan problem predstavlja uvjerenje dijela ljudi u RS-u da postoji šansa da se trenutno stanje na terenu promijeni nekom vrstom institucionalnog haosa koji bi onda bio prihvaćen od velikih sila kao nova realnost. Politički amaterizam vladajuće elite iz SDA i SDP-a i žeđ za pljačkom u političkom Sarajevu su evidentno prisutni, ali nisu odraz raspoloženja demokratske većine koju još formalno predstavljaju. I mislim da birači unutar probosanskog biračkog bloka to vrlo dobro znaju. Taj jaz između percepcije slabosti u Sarajevu koji vlada kod Dodika i oko njega, i onoga što je realno stanje unutar probosanskog biračkog tijela je glavna opasnost u zadnjih 7-8 godina. To je glavni izvor glavobolje kod onih koji Balkanu žele dobro.

Kako mislite da će izgledati politička scena nakon izbora? 

– Sve zavisi od izlaznosti. Jako je važno da se putem medija i nevladinog sektora građanima jasno kaže da je jedini put izlaska iz očaja u kojem se zemlja nalazi glasanje na izborima. Svako ko kaže da ne treba izaći na izbore, radi za SDA, SDP, HDZ i SNSD jer time njima daje još četiri godine da stvari naprave još gorim.

Ukoliko izlaznost bude preko 50 posto mislim da će ovi izbori zauvijek zapečatiti sudbinu SDP-a kao relevantnog političkog faktora. Ono što nije izvjesno jeste sudbina SDA. Ta politička organizacija još nije sigurna da li je stranka dijela Islamske zajednice ili je vlasništvo Bakira Izetbegovića. Ukoliko se desi da Izetbegović kojim slučajem pobijedi Emira Suljagića, onda će SDA na kongresu 2015. doživjeti bitne promjene ideološke prirode. Ali je važnije to što će kadrovi koji su zadnjih 10-ak godina imali veliki uticaj u stranci, kao ključni ljudi Sulejmana Tihića, završiti onako kako je završio Hasan Čengić ili Edhem Bičakčić. Biraće između toga da budu istjerani iz stranke ili da budu politički kastrirani da bi bili izvrgnuti vječnom ruglu pobjedničke struje. Istraživanja javnog mnijenja jasno ukazuju na ovu dilemu unutar SDA. Naprosto, nivo motivisanosti aktivista i baze je znatno niži nego, recimo, 2012, kada su postigli najbolji rezultat od 1998. godine, ali su na njihovu nesreću tada bili samo lokalni izbori. To je više nego jasno onima koji znaju kako je Izetbegović brutalno pustio niz vodu sve koji su za njega svoje političke karijere rizikovali pred Kongres SDA 2009. Ovoga puta Izetbegovićev prvi ešalon čine ljudi koji su donedavno bili uz Tihića i mislim da većina njih vrlo dobro zna da bi Bakirova pobjeda značila siguran kraj njihovih političkih karijera.

Međutim, ove izbore će odlučiti lično Željko Komšić. On je uvjerljivo najpopularniji političar u zemlji i realno je da će DF – Željko Komšić na krilima njegove popularnosti biti prva ili druga stranka u zemlji. Ankete pokazuju da u ranoj fazi njegove kandidature Komšićev kandidat za člana Predsjedništva Emir Suljagić ima izuzetno veliku podršku javnosti. Moja procjena je da što više birači budu shvatali da je tandem Komšić – Suljagić u dobroj poziciji da donosi ključne odluke nakon izbora, to će podrška njima biti veća.

Turski recept

Što se tiče RS-a, zadnja tri istraživanja javnog mnijenja jasno ukazuju na to da će SNSD-ov i SDS-ov blok imati gotovo identične pozicije u NSRS-u. Naime, SDS i SDA su jedine dvije stranke koje u istraživanjima javnog mnijenja u BiH stoje znatno slabije od realnog stanja. Stoga, SDS-ovih 10-ak procenata zaostatka za SNSD-om znači da su, ustvari, izjednačeni jer više od pola onih koji kažu da će izaći na izbore, ali ne žele da kažu za koga će glasati na kraju glasaju za SDS. Također, gotovo sam uvjeren da će Mladen Ivanić poraziti Željku Cvijanović u trci za stolicu u Predsjedništvu BiH. Ivanić je kaskao za Radmanovićem preko 15 posto samo mjesec prije izbora 2010. i na kraju izgubio sa samo 1 posto razlike. Cvijanović sada nema gotovo nikakvu prednost i to samo može da znači da će izbore izgubiti. Borba između Tadića i Dodika je puno neizvjesnija. Lično mislim da je prednost na strani Dodika.

Koalicija Domovina, koju je inicirao Prvi mart, bit će u poziciji da donese većinu u NSRS-u jednom od dva suprotstavljena bloka okupljena oko SNSD-a i SDS-a. Ovo će biti najbolji izbori u RS-u za stranke sa sjedištem u Sarajevu od 1998. Osim dva sigurna mjesta u Parlamentu BiH koja idu SDA i SBB-u jer je DF odlučio da ne traži ništa za sebe unutar koalicije, što je državnički potez Željka Komšića, Domovina će dobiti između 9 i 12 mandata u NSRS-u.

Šta mislite o koaliciji Izetbegović – Lagumdžija, tj. SDA i SDP-a?

– Prvo, donekle je smiješno da se sada vežu zastave SDA i SDP-a imajući u vidu da je SDP proveo prvu godinu postojanja DF-a u izmišljanju koalicije između te stranke i SDA. Sada je SDP u čvrstom zagrljaju sa Izetbegovićevom strujom u SDA u nadi da će ih to održati u vlasti nakon izbora. Drugo, potpuno je kontraproduktivno iz perspektive SDA da se veže za SDP tako javno i time potpuno razvaljuje društvenu koaliciju koja se oformila oko SDA pred lokalne izbore 2012. jer je tada izgledalo da je to najbolji način da se kazni Lagumdžija. SDA će imati strahovito težak posao da ikome objasni zašto glasati baš za nju jer je glas za SDA i Izetbegovića glas za SDP – Zlatka Lagumdžiju. Međutim, dobro je za zemlju to što sada postoji realna mogućnost da dvojac Lagumdžija – Izetbegović bude izostavljen iz kombinacija za vlast nakon izbora. BiH zaslužuje vlast u kojoj po prvi puta od nezavisnosti nema niti jedne od te dvije osobe.

Da, i šta onda? Kako zaposliti narod? 

– Onda sve drugačije od onoga do sada. Treba se konačno pogledati u ogledalo i priznati da 19 godina nakon rata ekonomski model državne kontrole nad svim ključnim sektorima u našem slučaju nije donio ništa dobro. Priča o tome kako je to uspjelo u Skandinaviji, i kako se tamo divno živi iako država sve kontroliše je čisto samozavaravanje. Preduslov da bi taj model uspio je nizak nivo korupcije u društvu. To u BiH nije slučaj, a vidimo da nije ni u ostatku bivše Jugoslavije. Do prije pet-šest godina svi su Sloveniju i Grčku uzimali kao divan primjer kako državno vlasništvo vodi prosperitetu. S druge strane, kritikovao se divlji kapitalizam u Turskoj zbog masovne privatizacije i otvaranja ekonomije te zemlje za krupni kapital koji je započeo Edževitov ministar ekonomije Kemal Derviš još 2001, dakle, prije Erdoanovog dolaska na vlast. Danas su Slovenija i Grčka zemlje iz kojih mladi ljudi bježe i koje se vjerovatno nikada više neće vratiti na životni standard iz 2007. Turska vrtoglavo raste i taj rast i kada uspori, što je neminovno, neće doći do kataklizme kakvu smo vidjeli u zemljama južne EU. BiH je probala taj recept državne kontrole i sada nema sumnje da on ne donosi ništa. BiH je uz Bjelorusiju zemlja sa najvećim udjelom državne kontrole u ekonomiji i možda je vrijeme da se proba nešto slično turskom modelu. Birači se trebaju zapitati da li im je bolje da BH Telecom i Eronet budu u vlasništvu političkih partija ili Vodafona, Turk Telecoma, T-Mobila? Bojim se da ukoliko u slijedećem mandatu ne budu napravljene radikalne promjene u ekonomiji, da će se firme koje su nominalno u državnom vlasništvu, a realno su pod kontrolom tandema Izetbegović – Lagumdžija, biti prodane a da se to i ne zna. Krediti koji se nemilice dižu u zadnjih nekoliko izbornih ciklusa će se na kraju morati vratiti besplatnom predajom državnih preduzeća da bi se oni vratili. To se desilo u Grčkoj. BiH sada ide istim putem, a može ići pravcem kojim je otišla Turska.

Ustavne promjene i ICG? Mediji i analitičari bliski HDZ-u i službenom Zagrebu od jedne od preporuka u izvještaju ICG-a prave izuzetno bitnu prekretnicu u stavu međunarodne zajednice prema BiH. Šta mislite o tome?

– Izvještaj ICG-a nema nikakve veze sa stavom o BiH u velikim zemljama Zapada. Taj stav je isti od dolaska Angele Merkel na vlast u Njemačkoj i tu nema naznaka suštinskih promjena. Međutim, očito je da je on podigao očekivanja među onima koji su bliski službenom Zagrebu, samim time i HDZ-u BiH, koji je opet produžena ruka Pantovčaka. Razlog za to je nerazumijevanje Josipovićevog kabineta za odnose unutar velikih država, pogotovo unutar SAD-a. To je bilo više nego uočljivo prilikom Josipovićeve zadnje posjete Washingtonu, kada je pričao o ugroženosti kao da je Dragan Čović. U Washingtonu za to nema ama baš nikakvog razumijevanja i nikome ustvari nije jasno zašto je službeni Zagreb tako brzo potrošio politički kapital koji je imao sredinom prošle godine nakon ulaska u EU. Odgovor vjerovatno leži u precjenjivanju vlastite snage, što se najbolje vidjelo kada je Josipović odbio sastanak sa zamjenikom državnog sekretara Williamom Burnsom, jer je smatrao da je to ispod njegovog nivoa. Iako je Burns jedan od četiri-pet najvažnijih ličnosti u kreiranju vanjske politike i izuzetno je blizak predsjedniku Obami. Toliko blizak da je lično vodio tajne pregovore sa iranskom vladom oko njenog nuklearnog programa koji su vođeni od sredine 2012. u Omanu. Ti pregovori su vjerovatno najvažnija diplomatska inicijativa od posjete Nixona Kini iz ’70-ih godina prošlog vijeka i pregovora o nuklearnom programu između SAD-a i SSSR-a iz ’80-ih. Međutim, Josipoviću kao da taj gaf nije bio dovoljan, on je bio vidno razočaran što ga nije primio sam predsjednik Obama nego je samo dobio sastanak sa potpredsjednikom Bidenom. Prvi i zadnji predstavnik neke male zemlje koji je napravio takve početničke greške je bio Boris Tadić koji je svoju posjetu SAD-u uslovljavao sastankom sa Obamom. Ona se na kraju nije ni desila i Tadić bi danas rado ušao u State Department makar da se pozdravi sa portirom. I postoji još jedna paralela između njih dvojice: u trenutku kad traže sastanak sa Obamom, namjeravaju Rusima dati kontrolni paket u energetskom sektoru svoje zemlje. Naime, Josipović se zalaže za prodaju MOL-ovog udjela u Ini Rusima.

Oduševljenost paragrafom

U takav ograničeni pogled na događanja u velikim centrima moći se uklapa i ta oduševljenost jednim paragrafom izvještaja nevladine organizacije koju više niko ne smatra posebno kredibilnom kada se radi o događanjima na Balkanu. Slične stvari je radio Haris Silajdžić kada je pripremao teren za rušenje aprilskog paketa krijući se iza stavova različitih savjetodavnih tijela i nevladinih organizacija. Po pravilu, slijede velika razočarenja nakon što se očekivanja dignu na nivo fantazija. Cijenu će platiti Čovićev HDZ čim sredinom slijedeće godine postane jasno da nema ništa od slabljenja Federacije.

Hoćete reći da nema promjena koje bi došle izvan BiH?

– Jedini je način da se promijeni omjer snaga, kako ga definiše Dejtonski sporazum, putem većine od 28 poslanika u Parlamentu BiH. Ono što je Prvi mart uradio pod vodstvom Emira Suljagića je veliki korak u tom pravcu. Dakle, potrebno je za izbore 2018. registrovati još više ljudi u RS-u i doći do pet poslanika iz RS-a koji će glasati za promjenu sadašnjeg uređenja. Nakon ovih izbora to će biti dva poslanika, a možda i tri. Svi drugi scenariji o nekoj vanjskoj intervenciji su potpuno nerealni. Čak i ako dođe do nekog pokušaja sličnog propalom pokušaju Štefana Fülea, on će završiti jednako neslavno jer nema scenarija u kojem svi domaći akteri dobijaju ili gube podjednako. Da bi se išta promijenilo pregovorima, neki od učesnika moraju biti spremni da budu poraženi, svjesno ili iz razloga nerazumijevanja prirode rješenja koja se nude.

Vučić je enigma

Aleksandar Vučić predstavlja enigmu i mislim da njegovu priču ne treba uzimati zdravo za gotovo. On treba da dokaže da se promijenio radeći ono što sada govori. Za sada se fokusirao na potiranje bilo kakvog otpora sopstvenoj moći unutar Srbije. Ako uspije da porazi sve protivnike unutar državnog aparata i sopstvene stranke, dobićemo priliku da vidimo šta on zapravo hoće. Puno je nepoznanica za sada, ali se može reći da je bolji po Bosnu i Hercegovinu od dvojca Tadić – Jeremić koji su započeli taj trend postepenog krunjenja suvereniteta BiH umotani u frak mondijalistički nastrojenih umjerenjaka. Danas je samo Josipović takav. Žalosno je da smo mi uvijek na dobitku kada se Srbija bavi sama sobom i zato Vučiću ne treba davati legitimitet hvaleći ga pred predstavnicima EU i SAD-a jer bismo tako mogli opet dobiti novog Tadića. Teret dokaza dobrih namjera mora ostati na Vučiću.

IZ BIOGRAFIJE

Reuf Bajrović je predsjednik Instituta za nove demokratije u Washingtonu. Prethodno je radio kao savjetnik za SDPBiH, te kao konsultant za vodeće međunarodne institucije kao što su International Republican Institute, National Democratic Institute, JICA, DFID, GIZ, EC, Friedrich Ebert Stiftung i slično. Autor je niza izvještaja i članaka za domaće i strane medije. Magistrirao je evropske integracije na Univerzitetu u Bolonji i ljudska prava na Univerzitetu u Sarajevu. Diplomirao je političke nauke na Univerzitet u Luewilu. Živi na relaciji Washington – Sarajevo.