ENG
Republika idiokroacija
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Republika Hrvatska, Disneyland za luzere i redikule sa zidića pred samoposlugom, jedina je zemlja na svijetu u kojoj takvi imaju u mobitelima pohranjene privatne telefonske brojeve predsjednice ili premijera i mogu – samo ako to dovoljno snažno žele – postati ministri obrane, vođe opozicije ili savjetnici državnog vrha
Treba zamisliti taj prizor, vrijedi svake sekunde zamišljanja.
U boljem – kako se to sad kaže, visokoprofilnom? – zagrebačkom restoranu sjedi dakle jedan bolno netalentirani, pa recimo novinar, kolumnist opskurnih katoličko-ustaških tiskovina i publicist iz biskupskih sjemeništa, klinički dosadan i bezličan palamudrac koji dvadeset godina piše isti tekst o teroru partizanske djece, tekst koji nitko nikad nije do kraja pročitao, i koji siromah nikad do kraja nije napisao. Do njega sjedi bizarna neka antropomorfna pojava, dežmekasti sredovječni arijevac i neonacist, u slobodno vrijeme osuđivani sitni diler s Črnomerca koji je seks s ocvalim prostitutkama plaćao kokainom, pa kasnije po kvartu uvjeravao prolaznike da mu je drogu podmetnula Udba.
Sitni diler upao je u malo veću lovu kad je na stanovitoj seoskoj televiziji dobio emisiju za društveno nisko prizemlje, u koju ugošćuje dosadne kolumniste opskurnih katoličko-ustaških tiskovina, a i publicistu iz biskupskih sjemeništa krenulo je u životu, jer je na nacionalnoj seoskoj televiziji dobio svoj termin za pitanja terora partizanske djece – emisiju čijeg se naziva i sadržaja evo ni on sam ne može sad sjetiti – pa su njih dvojica s hladne janjetine na ustaškim sijelima u provinciji prešla na stonske kamenice u visokoprofilnim restoranima u metropoli.
Razgovaraju dakle dva besprizorna epizodista o kojekome i koječemu, znalački srču kamenice i zalijevaju ih visokoprofilnim chardonnayom – tek se dežmekasti neonacist s vremena na vrijeme zbuni i krene kamenicu srknuti nosom, pa se obojica razuzdano smiju – i sve tako u nevezanom razgovoru nalete na hrvatsku vanjsku politiku, diplomatsko kadroviranje i nekadašnjeg veleposlanika u Washingtonu Joška Paru. Sitni diler kokainom tu važno umetne kako je njemu na jednoj večeri predsjednica države osobno rekla kako je Paro uz dobru proviziju prodao valjda svaku zgradu ambasade u kojoj je mandatario, a onda – da prisnaži svoje riječi – znalački ubrusom obriše ruke, usta i nos, izvadi mobitel i potraži privatni broj gospođe predsjednice.
Petnaestak minuta kasnije, ili pola sata, nije sad ni važno, ispred visokoprofilnog restorana parkira se ogromni crni audi, a usplahireno osoblje dočekuje glavom i štiklom predsjednicu Republike, pa sve putem klanjajući se i blagodareći doprati gospođu do stola za kojim sjedi onaj sitni diler s Črnomerca: da demonstrira svoj novi društveni položaj i osvjedoči njihovo prijateljstvo, on će glasno, da cijeli visokoprofilni restoran čuje, poručiti konobaru kako će gospođa predsjednica ‘šampe i škampanjac, kao i obično’ – konobar će na to, ‘htjeli ste reći škampe i šampanjac?’, on će na to, ‘htio sam’ – a gospođa predsjednica će ga, afektirano hihoćući, ovlaš dotaknuti rukom po ramenu i zacvrkutati: ‘Ah, Velimire vraže, zapamtio si!’
E sad, je li bilo baš tako, ne držite me za riječ – moji izvori iz visokoprofilnog zagrebačkog restorana ne slažu se u svakom detalju te javno obznanjene epizode iz hrvatske visoke politike, po jednima je bio chardonnay, po drugima sivi pinot – ali suština priče svakako je neoštećena: sjedeći u restoranu nakon emisije u kojoj je ugostio netalentiranog kolumnista Tihomira Dujmovića, sitni diler i neonacionalna seoska televizijska zvijezda Velimir Bujanec pozvao je na večeru – ni manje ni još manje – nego predsjednicu Republike Kolindu Grabar-Kitarović.
I ona je – to se, jasno, podrazumijeva – došla. I nije im – to se, jasno, podrazumijeva – bilo prvi put.
Nakon čega su Velimir i Kolinda – o čemu bi drugom, uostalom, jedan sitni diler i predsjednica države uopće mogli razgovarati? – malo pretresli hrvatski diplomatski kadar, pa je predsjednica između dva škampa zamolila svog prijatelja da se malo, baš tako je rekla, ‘medijski pozabavi’ Plenkovićevimprotežeom Joškom Parom.
To, eto, da se predsjednica jedne razmjerno ozbiljne države, punopravne članice Ujedinjenih naroda i Europske unije, odazove svaki put kad je mobitelom pozove jedan prevejani neonacist, sitni diler i nabavljač kokaina za kvartovske prostitutke, pa s vremena na vrijeme zajedno s njim pretresa i kreira vanjsku politiku, to je točna mjera hrvatske idiokracije, najpreciznija dosad izmjerena dubina dna koje smo dosegli. Dalje i dublje, naravno, može – dalje i dublje Hrvatska uvijek može – i sad nam, odavno već pomirenima, odustalima i umornima od zgražanja, preostaje samo da se na putu u neminovnu propast dobro zabavimo. A zabava je garantirana.
Svega koji dan prije nego što ćemo iz novina saznati da Velimir zna da Kolinda voli šampe i škampanjac, i da se Ljepotan i Zvjerka i inače sastaju po visokoprofilnim zagrebačkim gostionicama, agencija IPSOS objavila je, recimo, rezultate najnovijeg istraživanja raspoloženja hrvatskog biračkog tijela, po kojemu je klinički dosadni i bezlični SDP, nakon nekoliko mjeseci očajničkog držanja za drugo mjesto, konačno skliznuo na treće, a druga politička snaga – iza jedinog nam i vječnog HDZ-a – postao Živi zid.
Neslužbeni vođa Živog zida Ivan Pernar, ambiciozni politički srednjoškolac sa službeno najvećim izmjerenim egom u cjelokupnoj povijesti Hrvatske – ozbiljno nestabilan tip koji oko hrvatskih škola spopada djecu i drži im predavanja o židovskoj financijskoj zavjeri, pa na Fejsu raskrinkava svjetsku vakcinacijsku zavjeru označavanja građana Znakom Zvijeri – već se tako po Saboru i školskim igralištima važno predstavlja kao ‘lider hrvatske opozicije’. Pored takvog Pernara, čak i onaj bolno netalentirani, klinički dosadni i bezlični predsjednik stranke, Velimir, Vilibor, kako se zove, i njegova gospođa supruga, velika majstorica Vita Jela Vili Bor, zvuče kao prosvjetiteljski glas zdravog razuma.
To, naime, da je druga politička snaga i najjača opozicijska stranka jedne razmjerno ozbiljne države, punopravne članice Ujedinjenih naroda i Europske unije, bizarna neka naplavina wikipedijski obrazovanih voluntarista s Fejsa – koja bi u nekim drugim historijskim i geografskim okolnostima bila taman za bistrenje vanjske politike, suvremene medicine i kladioničarskih koeficijenata na zidićima pred samoposlugama Črnomerca – to je prilično točna mjera hrvatske idiokracije, najpreciznije izmjerena dubina dna koje smo dosegli.
Ili je barem bila dok se Bujanec nije javno pohvalio kako se za Kolindu Grabar-Kitarović ‘medijski zabavlja’ Plenkovićevim kadrovima. Prema čemu je nešto ranija predsjedničina odluka da savjetnicom za strateške politike i odnose s Vladom i Saborom imenuje neku iznajmljivačicu apartmana iz Malog Lošinja, navodno nekadašnju novinarku – prekaljenu reporterku što je po visokoprofilnim zagrebačkim hotelima naganjala polugole srpske fudbalere i hrabro ispitivala Vlatku Pokos tko joj je napravio dijete – ispao potez dostojan Henryja Kissingera.
Zabava je, rekoh, garantirana: predsjednica države će s jednim kvartovskim ustašom i sitnim dilerom pretresti hrvatske odnose sa Sjedinjenim Državama, a onda se s beskompromisnom istražiteljicom seksualnih navika niskoprofilnih starleta konzultirati kako da se u neugodnoj aferi s kupovinom američko-izraelskih aviona postavi prema ministru obrane – inače izdanku onog glasovitog rasadnika genijalnih umova, beogradske akademije kopnene vojske – funkcionalno neusmenom tipu što i dandanas uz nadljudske napore pokušava završiti rečenicu koju je kao novi potpredsjednik Vlade u intervjuu Jutarnjem listu započeo prije dvije i pol godine, pa ga usred te rečenice dopalo da s Izraelom dogovara posao od pola milijarde deviznih novaca.
To je, eto, Republika Hrvatska, Disneyland za luzere i redikule sa zidića pred samoposlugom, jedina zemlja na svijetu u kojoj takvi imaju u mobitelima pohranjene privatne telefonske brojeve predsjednice ili premijera i mogu – samo ako to dovoljno snažno žele – postati ministri obrane, vođe opozicije ili savjetnici državnog vrha za strateške politike i vanjsku politiku.
Sretna vam Nova godina, i neka vam se smiluje dragi Bog.
Koji vas, mimogred budi rečeno, poziva u Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima, treću najstariju kulturnu instituciju u Hrvata, gdje će – u organizaciji predsjednika HKD-a, martirološkog povjerenika Hrvatske biskupske konferencije Stjepana Razuma – svoje redovno zapaženo predavanje o ravnoj Zemlji održati budući predsjednik Republike Hrvatske Elvis Duspara.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
