Reformska agenda na bosanskohercegovački način

tačno.net
Autor/ica 12.10.2015. u 09:30

Reformska agenda na bosanskohercegovački način

Prije koji dan pročitah izjavu lidera SDA kako će pomirba između Radončića i njega rezultirati ubrzanjem reformi, ubrzanjem svih pozitivnih procesa, ekonomskog popravka, zapošljavanja, vjetar u leđa reformskomu kursu BiH. Sav se naježim kad pomislim kakva nas sreća – ili selamet, kako u Bosni imaju običaja reći – čeka. Do vraga, pa zašto se uopće posvađaše? Jer, da ne bi’ toga, sada bi već imali bruto domaći proizvod po stanovniku preko desetak tisuća eura umjesto mizernih sedam tisuća maraka, koliko je iznosio u 2014. godini – i bili bi u društvu evropskih naroda dakako.

Piše: Slavo Kukić

E, kad bi sve to bila i istina. Na našu nesreću, to i istina blizu su koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama, i televizija. Jer, za izostanak stvarnosti, drugačije od današnje, krivac nije pojedinačno ni Izetbegović ni Radončić, kamo li ljubav ili svađa među njima. Krivac su, naprotiv, političke filozofije koje personificiraju, oni i njima slični – a koje bi ovu zemlju učinile malo hrvatskom, malo srpskom, malo bošnjačkom, nikako i normalnom i evropskom. U prilog tome, uostalom, svjedoče i najsvježiji izljevi pomirbenog oduševljenja – lidera SDA s njegovim „bošnjačkim bratom“ posebice.

Za razliku od Izetbegovića, međutim, jako sam sklon uvjerenju kako „ljubav“ njega i njegova „bošnjačkog brata“ neće biti ni intenzivna niti duga vijeka. Dapače, pucat’ će se k’o u najborbenija vremena – i vjerujem da se na to neće tako dugo ni čekati.

Dok se, pak, to i ne dogodi, dok se obnovljena „ljubav“ još uvijek „rasplamsava“, od viška ne bi bilo prozboriti o još ponečemu, pozadini nanovo probuđene „bratske ljubavi“ posebice. Što, dakle, u „bratski“ zagrljaj nanovo, poslije prohujalih „gladnih“ godina, natjera lidera SDA, a što njegova novog starog kompanjona?

Pita li se, primjerice, mene, najmanje je uzrok tome zabrinutost za BiH i njezinu budućnost – koliko god se „izmirena braća“ baš na nju kačili – ali neki drugi razlozi bi mogli biti. SDA je, naime, na parlamentarnim izborima dobila potporu kakvu ni sama nije očekivala – 300 tisuća glasova su je, još konkretnije, doveli na poziciju s najjačim utjecajem u biračkom tijelu. Iz toga je, onda, bilo logično očekivati da će njezino vodstvo istrajati i na preslikavanju na izborima dobivenog u institucije izvršne vlasti. Ali, to se nije dogodilo. Dapače, pobjeda na izborima pretvorena je u poslijeizborni poraz – koji se, objektivno, ima „zahvaliti“ jedino nedoraslosti lidera. Ako bih htio biti još izravniji, prvi čovjek HDZ-a se pokazao toliko superiornim da ga je, narodski kazano, doslovce strpao u džep. Uostalom, već u startu je, floskulama o jednakopravnosti Hrvata, svojih stotinu tisuća izjednačio s tri puta više glasova birača – a kasnije je razinu moći u svoju korist i dodatno povećavao.

Čović se, nema spora, ni time nije zadovoljio. Dapače. Od starta je, recimo, isticao kako on ima placet na hrvatsko predstavljanje, kako mu je SDA bošnjački partner – i da ga ne zanima koga će ona s bošnjačke strane uzeti u tim. A onda je, najednom, nakon što se oslobodio „napasti Komšić“, iskazao ambiciju da utječe i na to – da Izetbegoviću izabere i njegova bošnjačkog partnera. Malo se, istina, lider SDA i „koprcao“ – mislim na njegove kontre kako bi koaliciji dobro došao Radončić, ali i Raguž. No, u pripetavanju sa svojim mostarskim „suborcem“ nije izdržao – kao, uostalom, ni u bilo čemu drugom. I prihvatio je da mu se, i bez Raguža kao protuteže Čoviću, uvali partner koji će ga dodatno pogurati u ionako primjetnom vlastitom političkom zaglibljivanju.

Priča s Radončićem je, kako stvari stoje, završena – za sada na federalnoj, a dugo je neće trebati čekati ni na državnoj razini. Jer, za taj dio priče je zainteresiran i lider HDZ-a. Zašto? Krajnje pojednostavljeno, jer mu postojeća struktura Vijeća ministara ne omogućuje federalnu politiku ucjena. Tamo je, naime, Komšićev ministar koji mu stvara probleme jer je Hrvat, a nije pod vlastitom mu kontrolom. I on, Matanović dakle, onemogućuje do u detalje razrađenu filozofiju blokada – sve to, dakako, pozivom na ugrožavanje hrvatskog nacionalnog interesa – u slučaju da nešto ne ide kako Čović u svojoj glavi zamisli. Prema tome, skloniti treba nelojalnog Hrvata, pa neka dođe, ako je to alternativa, i sam vrag. Što bi to za BiH moglo značiti najmanje je važno.

No, ni to nije zamišljeno kao kraj igre. Dapače, nakon oslobađanja „napasti Komšić“ planiran je zajednički poduhvat dvojca Čović-Radončić – da se u igru vrati onaj koji im stvarni politički partner i jeste. Da se, da skratim, u Vijeće ministara, a i sve ostale službe na razini države, uvede Milorad Dodik.

Zašto ta ambicija – i zbog čega baš Dodik? To je, naravno, priča za sebe – i njome se  ovom zgodom ne bih opterećivao. Bit će vremena – i sigurno ću joj se vraćati. Za sada, izvjesno je da joj je u podtekstu konkretan interes – koji može biti bosanskohercegovački, ali i personalni. Koji od njih je vjerojatniji? Pita li se mene, BiH im, siguran sam, nije u prvom planu – a i bude li, kuku njoj.

Je li svega toga svjestan prvi čovjek SDA? Ne vjerujem. Potpuno suprotno, sve upućuje kako je njemu i inače malo što jasno. Ništa mu, recimo, jasno nije bilo u pripetavanju s liderom HDZ-a. Jer, da jeste, postupci bi mu bili radikalno drugačiji od prakticiranih. S druge strane, daleko od toga da je proniknuo i u zadnje namjere njegova „bošnjačkog brata“. Iako, na vlastitim leđima će ih osjetiti on sam. I, da ne bude dvojbi, proklinjat će dan kad je – živi bili pa vidjeli, a neće dugo trebati čekati – na ideju o Radončiću kao partneru u izvršnoj vlasti ikada i pristao.

Planovi s Dodikom, doduše, nisu i bez problema. Jer, nije da ih pročitali nisu i ljudi iz Saveza za promjene. I baš oni su razlog zašto se bilo kakvim promjenama u Vijeću ministara, s obrazloženjem da ono dobro radi svoj posao, suprotstavi prvi čovjek SDS-a. Zašto, veli – jer, jasno je, da se zahtjev za promjene odnosi na deefova ministra prometa i komunikacija – smjenjivati jednog od najuspješnijih ministara? Sve to, dakako, ne znači da je Bosiću stalo do ministra Matanovića – i da je razlog njegova suprotstavljanja iskazanoj nakani principijelne naravi. Naprotiv. Problem je, hoću reći, u onome što nakon toga slijedi – a što znači eliminaciju i SDS-a i njegovih koalicijskih partnera.

Istina, Bosićeva priča i nije najveći problem na svijetu. Jer, potencijal kojim u državnom parlamentu raspolaže on i partneri mu identičan je Dodikovu. Promatrali se sve to čisto tehnički, kakav je problem jednu polovinu zamijeniti drugom? Ali, problem je srpski član državnoga predsjedništva. Jer, on se nije libio javno izreći što o ideji o Dodiku u izvršnoj vlasti na razini države misli. Dok je, veli, on član kolektivnog šefa, SNSD neće biti dio te strukture. A gola je istina, bez njegova potpisa takvu operaciju i nije moguće izvesti.

Prema tome, uvođenjem Radončića stvorene su tek pretpostavke da se dodatno zagorča život lideru SDA – i, siguran sam, to će se i dogoditi. Uostalom, što o njegovu političkom srljanju misli biračko tijelo pokazat će već naredna godina – i općinski izbori dakako, parlamentarni za tri godine još i više. Borba, međutim, za unaprijed isplanirane scenarije na relaciji Mostar-Banja Luka-Sarajevo mogla bi se nastaviti i do narednih parlamentarnih izbora. I, poprilično sam siguran, to će se i dogoditi.

Drugo je pitanje što bi sve to imalo značiti na putu BiH prema društvu evropskih naroda. Pita li se mene, i dalje će se cupkati u mjestu, zemlja će, po svim relevantnim pokazateljima, i dalje zaostajati – i za svojim okruženjem i za Evropom uopće, osim u negativnim trendovima dakako – ali će se, zato, džepovi bosanskohercegovačkih etnobosova dodatno napuniti.

A reformska agenda o kojoj se toliko galami? Borba do istrebljenja je, kako stvari stoje, jedino što se od postojećih etnofilozofija može očekivati – ona je reformska agenda na bosanski i hercegovački način. Pa, tko izdrži. Ostali će ionako spakirati kofere – i otići.

tačno.net
Autor/ica 12.10.2015. u 09:30