Razum se iselio iz Bijedne Naše!?

Povezani članci

• Hrvatska je „sigurna zemlja“, jer nije zanimljiva ni vlastitim građanima
• Uljezi sa strane
• SBN – stranka bezopasnih namjera
• Povratak u budućnost preko Vardara
• Nismo još!
• Dijalektički voluntarizam

Ako država nema za djecu, sirotinju, nezaposlene, umirovljenike i masu drugih ugroženih socijalnih skupina, ne može biti ni za Đuru Glogoškog 25.000 kuna mjesečno niti za predsjednika Hvidre i saborskog zastupnika „novog HDZ-a“ Josipa Đakića 28.200 kuna. Takvi ljudi, koliko god im herojski bio oslobodilački ratni put, ne vrijede svaki kao 10-12 umirovljenika s prosječnom mirovinom za 40 godina radnog staža, kao pet-šest radnika s prosječnom plaćom ili učitelja s 20 godina u učionici, kao dva-tri kirurga koji operiraju svaki dan…

Piše: Marijan Vogrinec

Sudeći po žestokoj eskalaciji ekstremnog desničarenja u posljednje vrijeme, koje poput pljuskova snijega kobno zatrpava RH, teško će se naći i friški nobelovac, planetarno zaslužan za pitanja (ne)zdravog razuma, koji je kadar autoritativno i učinkovito pronaći „Hrvaticama i Hrvatima“ zrnce političke pameti u stražnjicama i instalirati ga pod kremenizirana čela. Psihijatrijska znanost još nije dokučila kako je moguće, bez trajnih nuspojava, liječiti tako težak poremećaj kada neznatan postotak politički invazivnih/agresivnih pojedinaca i skupina s balkanskog kiflića želi državnu generalku na način da dvije trećine žitelja tlači u zatočeništvu. Ili ih želi potjerati s njihove djedovine. Zajedno s obiteljima, svojtom, prijateljima…

„Tko ne voli samostalnu Hrvatsku u kojoj je hrvatski narod svoj na svome, neka se iseli i potraži si domovinu negdje drugdje!“ Ta poruka, u raznim sintagmatskim inačicama, ali uvijek istog zlokobnog značenja, zapravo je osuvremenjeni plagijat ustaško-endehazijske osmrtnice „ili se pokloni ili se ukloni“, koju su na vlastitoj koži krvavo iskusili hrvatski Srbi, Židovi, Romi i nepoćudni Hrvati u razdoblju 1941.-1945. Neformalno je primijenjena i 1991.-1995., opet na hrvatskim Srbima. Ovog puta u znatno blažem izdanju „državne politike“ Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana, poznate pod nevinim sloganom „humanog preseljenja“. „Svaka ptica svome jatu leti“, buncali su „za dom spremni“ hrvatski „srbofili“ i činili što su činili.

Kanadska „velika Hrvatica“ s nehrvatskim naglaskom Ruža Tomašić „proslavila se“ gromoglasnom tvrdnjom da je „Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su gosti“. Budući da su Srbi mahom do konca 1995. godine etnički očišćeni iz Bijedne Naše (Tuđman: „Hvala Bogu, žena mi nije ni Srpkinja niti Židovka!“), preostale se pripadnike te nacionalne manjine i dalje, sada licemjerno-rafinirano, tretira kao remetilački faktor. Nekažnjeno ih se diskriminira u javnom životu, otvoreno vrijeđa i „junački“ nasrće obnoć na njihove sakralne i druge objekte.

Budući da Srbi više nisu „realna prijetnja“, a ekstremni nacionalizam ne može opstati bez infantilne mržnje, veleizdaja, zavjera i svakojakih „ugroza“, preostalo je pronaći i obračunati se s „neprijateljima“ u vlastitom nacionalnom korpusu. Već najmanje dvije i pol godine, a zadnjih mjeseci osobito intenzivno na terenu, među „Hrvaticama i Hrvatima“, (ultra)desničari i ustašofili svih opcija marljivo pripremaju „konačno rješenje na naš način“. Kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić procjenjuje da je ekstremna desnica izmislila cijelu novu neprijateljsku naciju, koju se trsi zatrti po svaku cijenu. Tu naciju čine tzv. Jugoslaveni, jugofili, komunjare, partizanski zločinci, njihovi potomci, lažni Hrvati, nevjernici, agnostici, četnici i ini zlotvori, koji su prava „ugroza nacionalne krvi i tla“.

Ustaški popisi nepoćudnih

Dobar dio slobodnomislećih građana, ljudi koji ne pristaju na ekstremističke ucjene i psihopatske progone namrgođenih „ljudi u crnom“ i ne vide RH kao Neoendehaziju, već se našao ili će se uskoro naći na vrlo detaljnim nacifašističkim popisima „lažnih Hrvata“, nepoćudnih za boravak u domovini svojih prapradjedova. Da se neki mračnjaci u Bijednoj Našoj čak uistinu bave tako nečasnom rabotom, najbolje je ilustrirati na vlastitom primjeru.

Pod dubokoumnom klasifikacijom ustaškog diskursa mržnje „Smeta mu sve što je hrvatsko“, na takvom sam internetskom kloaka-popisu (29. kolovoza 2014., točno u ponoć) zaslužio respektabilno mjesto kao „dugogodišnji novinar ugašenog Vjesnika od strane crvene jugokamarile“ i „nekad udarni jugoslavenski novinar Vogrinec, a sada novinar i suradnik otvorenih jugonostalgičarskih portala s njemu dragih prostora“ (prepoznajete rječnik i ironiju? – op. M.V.). Pa slijedi prava rasna raščlamba kakvom su se bavile sve nacifašističke agenture u najmračnijim vremenima, pa i jasenovački „Maksovi mesari“:

„Zašto M. Vogrincu i sličnima smeta istina, odnosno zašto Hrvatima smeta nešto što promiče hrvatske interese? Odgovor je teško dati. Prema prezimenu M.V. je očito pripadnik hrvatskoga naroda koje je dobio u dijelu hrvatskih zemalja, gdje se govori kajkavskim narječjem. Istina, prezime u kajkavskome znači da je netko od njegovih predaka imao veze s Vugrima, Ugrima, ali to ništa ne znači. Više od polovice Čeha ima njemačka prezimena a da nisu Nijemci. Slično je i kod Slovenaca. Najzastupljenije prezime u Mađarskoj i Sloveniji je Horvat (Horvath) a da se većina tih ljudi osjeća Mađarima ili Slovencima. Što nam dalje preostaje u analizi? Ideologija, bračno stanje, suradnja s nekim organizacijama ili institucijama… Moj susjed Jura za takve ima samo jedan odgovor: jugonostalgija. Za Juru je jugonostalgija najteža bolest. Možda i naš Marijan boluje od te bolesti za koju prema Juri nema lijeka.“

„Ma ovo je neka pijančina“, zaključuju ustaše komentarom anonimnog koda zdenka. „Vidi mu se po obrazima.“

Kolumnist EPH-ovih dnevnih izdanja, ugledni književnik Ante Tomić upravo je  zastrašujućom istinom naslovio svoja razmišljanja u povodu odbacivanja hrvatske tužbe i srbijanske protutužbe za genocid: „Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu nije dosta“. Istodobno, nacionalizam je i kao glupa kokoš, što ilustrira i citirana ultraška raščlamba. Kad više nema što kljucati oko sebe, nacionalizam samom sebi do krvi čupa perje i napokon ostaje odvratno nakazan u vlastitoj raskrvavljenoj golotinji. Hvala na takvoj Hrvatskoj!

Tu raskrvavljenu golotinju nakazno već daju nazrijeti militantni ulični performansi šatoraške Hrvatske u kojoj nema mjesta ni svim „Hrvaticama i Hrvatima“, koji se pravodobno ne „poklone“. Ostalim građanima, koji ne žele mrziti po obrascu „Za dom spremni!“ već je poručeno da se „uklone“. Prvostupanjski osuđen ratni zločinac Branimir Glavaš netom je, znakovito, izrecitirao s osječke  pozornice „dobrodošlice“ „i lijevima i desnima“ kakvo vrijeme predstoji, i kakvoj Hrvatskoj. Uz njega su, strijeljajući očima, sekundirala upravo trojica kolovođa šatorske Hrvatske sa zagrebačke Savske 66: Đuro Glogoški, Josip Klemm i Ante Deur.

Dan-dva poslije, savski se trojac bez kormilara (!?) „proslavio“ na „braniteljskom“ skupu u Imotskom, pozivom na ulično krvoproliće radi ostvarenja ciljeva zbog kojih se već tri mjeseca i kusur izmjenjuju šatorske straže pred Ministarstvom hrvatskih branitelja. „Kad vas pozovemo, morate doći u Zagreb!“ – hrabro su izvukli asa iz rukava, a iz borbenog se špila u publici prolomilo „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…“ Protiv koga će ti „sokolovi“ kad ih zajedno sa „sokolovima“ što će im se suprotstaviti nema dovoljno ni za napućiti pola Londona? Tko je ovlastio Glogoškog, Klemma i Deura trbuhozboriti u ime svih branitelja!?

Ratoborni huškači iz „novog HDZ-a“ (novog? – sic), s Kaptola i čelnici nekolicine braniteljskih udruga s Hvidrom na čelu nisu „hrvatski narod“ niti „demokratski“ kolebljivci iz Hrvatskog sabora, Vlade i ustanova nadležnih za državnu sigurnost, red i mir smiju primati masne plaće, žmireći na već otvorenu „proizvodnju“ mogućih hrvatskih majdana! Već se sada može nabrojiti dvadesetak imena najodgovornijih koji se, dođe li do krvavog raspleta opasnog svjetonazorsko-političko-ideološkog rusvaja, neće imati gdje sakriti pred mačem one božice povezanih očiju i s vagom u ruci! Ekstremna desnica, čini se nezaustavljivo, srlja u obračun s izmišljenim neprijateljima, iako bi morala biti svjesnija činjenice da dvotrećinska Hrvatska organski ne podnosi isključivosti. Što je pokazala na svim izborima od državnog „osamostaljenja“ RH.

Otkud pravo likovima poput Glogoškog, Klemma, Deura, Glavaša, kardinala Josipa Bozanića i dijela katoličkih biskupa, mentora iz „novog HDZ-a“, voditelja i novinara nekih proustaških medijskih kloaka… pravo svojatati i RH, i Hrvate i hrvatstvo, i domoljublje, i branitelje, i Crkvu i samovlasno polagati ruku na volju, potrebe i interese svih građana ove zemlje? Da je Đuro Glogoški sam-samcat obranio RH od treće po snazi europske armije i ostao bez ruku i nogu poput moga kolege iz Vjesnikove redakcije Marija Filipija, brate, ne bi vrijedio poreznim obveznicima 25.000 kuna mjesečno dok tisuće djece nemaju pet kuna dnevno za školski obrok, nešto toplo ne pojedu ni jedanput tjedno, dok dnevno s posla i iz stanova lete na ulicu cijele obitelji… Što reče onomad premijer Zoran Milanović, pa si odmah i pregrize jezik: „Nije Hrvatska ptičji rezervat!“ Dakako da nije, ali ne bi smjela biti ni ustavno neupitna krava muzara hrvatskim braniteljima.

Branitelji ne smiju biti kasta nad kastama, država u državi, nego moraju dijeliti istu sudbinu sa svim građanima. Ako država nema za djecu, sirotinju, nezaposlene, umirovljenike i masu drugih ugroženih socijalnih skupina, ne može biti ni za Glogoškog 25.000 kuna mjesečno niti za predsjednika Hvidre i saborskog zastupnika „novog HDZ-a“ Josipa Đakića 28.200 kuna. Takvi ljudi, koliko god im herojski bio oslobodilački ratni put, ne vrijede svaki kao 10-12 umirovljenika s prosječnom mirovinom za 40 godina radnog staža, kao pet-šest radnika s prosječnom plaćom ili učitelja s 20 godina u učionici, kao dva-tri kirurga koji operiraju svaki dan…

Svaka čast njihovim ratnim zaslugama, međutim, obrana domovine je dužnost i obveza, a ne bjanko mjenica za doživotne (čak obiteljske!) privilegije i kruh bez motike! Tih blizu 10 braniteljskih milijardi kuna godišnje netko mora krvavo zaraditi i zato će svaka normalna, građanski uravnotežena država pravično dijeliti BDP svim svojim žiteljima. Pogotovo u kriznim vremenima i teškoj oskudici, što haraju Bijednom Našom zadnjih šest-sedam godina, kobno inficiranom mutirajućim recesijskim virusom Ujaka Sama s Wall Streeta. Dio šefova braniteljskih udruga cijepljen je od tih spoznaja i osjećaja pravednosti.

Patogena „državna politika“

Pokazala se društveno i razvojno patogenom slabost „državne politike“, koja je dopustila da se braniteljske udruge razmnože i razgranaju do neslućenih razmjera (1276; samo u Vukovaru 17!) i uskoro bi ih moglo biti više nego što je bilo ratnih postrojbi. Te se udruge – čast iznimkama! – pretvaraju u „nedodirljiva“ mjesta dodatnog uhljebljenja samozvanih „čuvara ovih i onih dostojanstava i digniteta“, koji se i nogama i rukama grebu iskoristiti braniteljske kulise za političke igrokaze u kojima će promovirati vlastite neiživljene ambicije. I sva se šatorska buna s licemjernim suosjećanjem „novog HDZ-a“ i „Crkve u Hrvata“ svodi na suhu benderovštinu: korist naša, novac vaš!

A država velikodušna i široke ruke! Kažeš „hrvatski branitelj“, a svi oko tebe ukoče se kao svijeće! Daj pisni da ti „hrvatski branitelji i Domovinski rat“ nisu bliži i dublje u srcu od vlastite djece i majke! Provest ćeš se kao bos po trnju. Kao ona „civilna“ udovica s mirovinom pokojnog muža, koja je našla srodnu dušu i opet se udala. U hipu, eto ti države: „Ne možeš tako, ženo, prema jadniku ispod dva metra masne ilovače! Ljubav je ljubav, ali nema više pokojnikove mirovine!“ Udovica branitelja, s njegovom dvostruko-trostruko višom mirovinom, nema tu noćnu moru. Čak je i Ustavni sud RH ukorio resornog ministra Predraga Matića Freda: zakon je jasan, braniteljska se udovica može preudavati koliko god puta želi i svakoj novoj ljubavi legalno donijeti mirovinu prvog muža, branitelja!

„Bravo!“ – komentirao je u Jutarnjem listu Boris Vlašić. „Tako je Hrvatska jednu bizarnu stvarnost zamijenila drugom, a sve kako bi se legalno muljao zakon. Stoga sada muljamo zdravu pamet i dosta lijep osjećaj, ljubav. (…) Udovice branitelja sada primaju rentu. Građani dobivaju račune. Ljubav je nestala. Zamijenio ju je interes. Petparački ljubavnici su sada legalni. Još jeftiniji.“ Kad je lova u pitanju, ljudi su svašta kadri činiti, pa i živjeti u divljim brakovima, u ljubavničkim i kojekakvim drugim „neprirodnim“ vezama eda bi pokojnikove apanaže uredno sjedale na „ucviljeni“ račun.

Kao onoj lokalnoj dužnosnici „novog HDZ-a“ u Karlobagu, javili lani mediji, koja godinama ubire takvu apanažu pokojnog muža, postolujnog „hrvatskog branitelja“ koji je, pijan, s ljubavnicom, stradao u automobilskoj nesreći. Em je varao ženu, em su mu nategnuli ratnu invalidnost, em se ogrebao za veliku lovu, em se od svega toga omastila – udovica. A koliko je sličnih i još drastičnijih slučajeva, gdje se braniteljske kune nemilice bacaju u vjetar. Sve pod egidom „čuvanja digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“. Sic!

„Grozno je kad se ljubav mjeri novcem i zakonima“, priznaje Vlašić i dosoljava ironijom: „Ustavni sud je procijenio da su neke ljubavi vječne. Braniteljske. I da će se ta vječnost iskazivati na računima. Točno je da su neke ljubavi vječne, ali je bezvezno da ih moraju plaćati porezni obveznici. (…) O takvoj ljubavi Gobac ne bi nikada pjevao, eventualno bi joj se narugala Dubioza. Očito, ustavni suci ne razumiju pošteno ni pošteni život, ali se razumiju u novac koji bi branitelji i svi s njima povezani mogli dobiti“. Ma, to je to – novac, položaj, glumatanje… U tom grmu leži zec šatorske Hrvatske. U tome je smisao ekstremno desničarske agresije na koliko-toliko još preostalog zdravog razuma. Sve drugo je magla.

Budući da samoproglašeni kolovođe dijela braniteljskih udruga traže kruha nad pogačom, bezobzirno brane vlastite materijalne interese i povlaštene položaje te se guraju u prve redove „desničarske revolucije“ radi zauzimanja unosnih i utecajnih političkih busija, agresivno si uzimaju pravo diktirati tko će vladati zemljom i kako RH ima izgledati! Glupost. Velika je razlika između uličnog nasilja i demokratske procedure te ucjena, ultimatuma i nacionalističkog primitivizma. Tome se ovih dana otvoreno suprotstavio marginalizirani zamjenik predsjednika „novog HDZ-a“ Drago Prgomet, pozivom šatorašima da se vrate kući, jer nemaju legalitet, a osobito je digao na noge svekoliku javnost 80-postotni ratni vojni invalid, splitski branitelj Zoran Erceg.

„Oni koji danas marširaju u uniformama i mašu ratnim zastavama sutra će biti spremni i za korak dalje“, kazao je Erceg internetskom portalu Indexu.hr. „Šatordžije sramote ratne ambleme hrvatskih vojnih postrojbi. (…) Svi se oni zaklinju u neko domoljublje, ali to nije geografski pojam. Spreman sam se sutra odreći domovine, ako njome bude vladala diktatura. Ako se ne uspijem boriti protiv diktature i pobijediti, onda ću se odseliti među pingvine. I reći da je moja domovina zemlja pingvina. Oni bi navodno htjeli Hrvatsku za svoju domovinu, ali samo s onim političkim stanjem koje odrede oni sami, a ne građani. To ne sliči na demokraciju, to sliči na fašizam. A ja na to ne pristajem.“

Na to ne pristaje ni Ercegov ugledni sugrađanin, kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavičić, koji s odvažio razvaliti zvučnu pljusku i narastajućem neofašizmu u svojedobno „crvenom Splitu“ partizanskog Hajduka i SDP-ovoj vlasti u gradu i državi. Komentar „Zašto se liberalna polovica Hrvatske tako smrtno boji one nacionalističke?“ utemeljio je na činjenicama o nedavnoj (u gluho doba noći!) policijskoj akciji u Ulici Ruđera Boškovića u Splitu, gdje su s jednog spomenika uklanjali kamenu ploču s bojnim ustaškim pokličem „Za dom spremni!“

Budalaština na entu!

„Skida ga (policija – op. M.V.) bez nazočnosti lokalne politike, kriomice“, piše Pavičić. „Skida ga pod blindiranom oružanom stražom interventnih postrojbi MUP-a, a čovjek koji dlijetom skida nacistički slogan zakrio je lice vunenom kapom da mu, eto, ‘netko ne bi zamjerio’. Tako se, pod fantomkom, pod okriljem noći, u strahu za svoj identitet, ‘da nam tko ne zamjeri’, uz ustručavanje političke klase koja tu prljavu rabotu prepušta ‘komunali’ i pješadiji, Hrvatska danas bori protiv fašizma.“ Sramotno, kukavički i preuzimajući veliku odgovornost!

Sve se to događa u zemlji, zaključuje, u kojoj je ljevica (!?) na vlasti, u kojoj se i Grad Split jasno i masovno opredijelio na lokalnim izborima protiv nacifašizma tipa „Za dom spremni!“ A ta ljevica upišano kalkulira s nečim čime se ne smije kalkulirati, jer je ekstremno desničarenje pogubno i za opstanak Bijedne Naše i za njezine građane. I gradonačelnik se Ivo Baldasar grdno osramotio, rekavši da „Za dom spremni!“ trebaju skinuti oni koji su „to i postavili“. Budalaština na entu!

„Ovakva Republika – korumpirana, disfunkcionalna, atomizirana u bijedne županijice, partitokratska, kolonizirana, klerikalno ideologizirana i demontirana kao funkcionalna zajednica – zaista je prvo, glavno i najporaznije Tuđmanovo djelo“, tvrdi Jurica Pavičić. „U osam godina svoje vlasti tzv. ljevica u Hrvatskoj nije se usudila reći da su 90-e bile iz temelja laž. I zato joj se sada događa da igra sport koji ne poznaje, na tuđem terenu tuđom loptom.“

Je li uistinu sve u Bijednoj Našoj već izmaknulo kontroli, pa kompromitirana SDP-ova koalicija na odlasku, kad bi i željela (a ne želi niti zna!), više nije kadra stati na put pomahnitalim ultradesničarskim jurišnicima, koji su nanjušili krv!? Ruski rulet? Ples smrti koji postupno poprima olujnu žestinu!? Događaji što slijede već s prvim toplijim proljetnim danima pokazat će u punom svjetlu lice i naličje „domoljubno motivirane“ državne generalke. Pa kome opanci, kome obojci!