Ratne trobojnice

Izdvajamo

• Vučić je naime opsjednut time da postane prvo ime u ex-yu regiji, što mu u značajnoj mjeri i uspijeva, evo u oproštajni posjet došla je samo njemu Angela Merkel, a također i da on, a ne bilo tko drugi, bude lider Srba u Hrvatskoj. Sve to on može htjeti koliko hoće, ali ne po cijenu da se vraćaju u život makar i pomisli na revitalizaciju najgore strane te regije u posljednja tri desetljeća.

Povezani članci

• Adnan Žetica: Grad u tami
• Vesna Pešić:Smrt na domaku srpskog sna
• Zašto nacionalisti mrze Frljića i istinu?
• Ne pada snijeg da prekrije brijeg…
• Čulić: Čačićomanija
• Odzvonilo okupljanju na Bleiburgu

Jedini način da se zaustavi pretvaranje nacionalnih zastava u ratne trobojnice je već spomenuti istarski model, gdje te zastave ne idu jedna protiv druge, nego jedna uz drugu. U suprotnom, sutra se, iako malo teže, može ponoviti problem hrvatskih zastava u Vojvodini. A već sada toga ima koliko hoćeš u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i, evo, posebno u Crnoj Gori.

Zašto se Hrvatskom ne bi smjele vijoriti srpske zastave? Zato, kategoričan je Branko Bačić, jedan od čelnih ljudi HDZ-a, što hrvatski zakon zabranjuje upotrebu zastava drugih država, čime je, avaj, promašio sve što se dalo promašiti. U Istri je sasvim uobičajeno da se na raznim državnim priredbama i svečanostima izvjesi uz hrvatsku i talijanska zastava, kao što je uobičajeno da se imena mjestima i gradovima daju u dvojezičnoj hrvatsko-talijanskoj varijanti. Čak i tamo gdje je Talijana manje od trećinskog cenzusa koji proizlazi iz zakona. To je naprosto dio istarskog regionalnog konsenzusa koji, vjerujem, sadrži i mrvu pijeteta prema ubijenim nevinim Talijanima tokom Drugog svjetskog rata i njihovom masovnom protjerivanju poslije toga. E, tog pijeteta nema prema Srbima u Hrvatskoj, iako su njihove žrtve bile puno veće, što se vidjelo i nakon najnovije inicijative Aleksandra Vučića da se u povodu novog praznika Dana srpskog jedinstva zatraži od Srba u inozemstvu da izvjese srpske zastave na svim srpskim kućama i stanovima. To je kod nekih ovdje kod nas izazvalo žestoke reakcije da je to poziv na novu velikosrpsku agresiju drugim sredstvima, što je pretjerano jer bi nanijelo više štete ovdašnjim Srbima nego Hrvatskoj. Ali nije ni za prešutjeti jer Vučić je pozvao na isticanje službene srpske državne zastave i to u svim “slobodnim srpskim zemljama”, što zvuči zlokobno. A ni slovom nije spomenuo hrvatski zakon koji dopušta upotrebu srpske zastave, ali tek uz odobrenje nadležnih hrvatskih vlasti i uz uvjet da se tada uz srpsku zastavu izvjesi i hrvatska. E čekaj malo, to traži odgovor, koji je i stigao i to s najnadležnije adrese.

Oglasio se Milorad Pupovac koji je pozvao Srbe u Hrvatskoj da se drže hrvatskog zakona o zastavama, a odredio se i prema provokativnom stavu da bi trebalo isticati službenu zastavu države Srbije. Podsjetio je da srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj ima vlastitu, službeno odobrenu zastavu, pa bi nju trebalo isticati, ali samo na također odobrenim srpskim manjinskim institucijama, a ne na svakoj srpskoj kući, kako je zatražio Vučić. Time se još jednu stepenicu povećala otprije vidljiva distanca Pupovca prema Vučiću, uz čuvanje stabilnih i uravnoteženih odnosa prema Srbiji, a ni jedno ni drugo ne može donijeti štete, samo koristi. Vučić je naime opsjednut time da postane prvo ime u ex-yu regiji, što mu u značajnoj mjeri i uspijeva, evo u oproštajni posjet došla je samo njemu Angela Merkel, a također i da on, a ne bilo tko drugi, bude lider Srba u Hrvatskoj. Sve to on može htjeti koliko hoće, ali ne po cijenu da se vraćaju u život makar i pomisli na revitalizaciju najgore strane te regije u posljednja tri desetljeća. Ovo ne znači da će, uvjetno kazano, ovaj najnoviji pravoslavno-katolički spor izazvati bitne promjene u odnosima Srbije i Hrvatske, koji su odavno zaleđeni u točki programirane, čak djelomično i dogovorene mržnje, pogotovo ne jer Vučićev “desant” na Hrvatsku nije uspio (nije bilo praktički nikakvog isticanja srpskih zastava). A naročito ne da bi to moglo biti otponac za otvaranje novih žarišta međunacionalne netrpeljivosti u regiji. Ali neće ni odmoći tim žarištima, koja već postoje, za što su najbolji primjer najnovija previranja u Crnoj Gori i na Cetinju.

Ondje je raritetna rijetkost da se u osnovi radi o pravoslavno-pravoslavnom sukobu, koji šeta opasnom granicom daljnje eskalacije. Srpska pravoslavna crkva sa sjedištem u Beogradu ne samo što ne priznaje svoju neželjenu posestrimu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, nego je otvoreno ponižava i najradije bi da je nema. To se zorno vidjelo prilikom praktički nasilnog ustoličenja, uz pomoć policije, novog mitropolita SPC-a na Cetinju, koje zloslutno miriše na želju da se izbriše ne samo Pravoslavna crkva Crne Gore nego i sama Crna Gora, kao samostalna nacionalna država. Ne može se reći da tu nema krivice druge strane, a to je najava Đukanovićeve vlasti, dok je još postojala, da će praktički nacionalizirati svu imovinu SPC-a u zemlji, što bi bio otvoreno antisekularni čin, čak dotle da to podsjeća na NDH koja je ukinula službeni SPC i osnovala svoj HPC. Ali to ni za dlaku ne mijenja činjenicu da su sve nacionalne države nastale raspadom Jugoslavije osnovale i svoje nacionalne crkve, pa tko može reći da na to nema pravo jedino Crna Gora. Naravno da ona ima to pravo. Ali pod uvjetom da ne svojata samo jednu crkvu, a odbacuje druge. Ili samo neke od drugih, što je prethodilo tome da, mislilo se, miroljubivi i koncilijantni zagrebački mitropolit, odnedavno i patrijarh SPC-a, Porfirije predvodi poluvojni desant na Cetinje, koje slovi kao neslužbena prijestolnica “čistih” Crnogoraca i crnogorstva.

Zato bi čovjek najradije rekao da je svakome na volju da gdje hoće i kada vije koje god hoće zastave, ali pod uvjetom, koji treba i zakonski sankcionirati, da te zastave ne sliče na ratne trobojnice, kojima će sutra marširati i vojnom silom, a baš na to sliči odluka Aleksandra Vučića da centar Beograda nakrca gvožđurijom najnovijeg srpskog oružja i pozove građane da se poklone tom najvećem dometu nove srpske države. Kao što je i Zoran Milanović svojedobno provozao elitnim zagrebačkim ulicama teške haubice i tenkove, koji su uništili asfalt tih ulica, što je, doduše, bilo više znak “kurčenja” prema HDZ-u da nije jedino on oslobodio zemlju, a to je, ako je samo to, zbilja istina.

Jedini način da se zaustavi pretvaranje nacionalnih zastava u ratne trobojnice je već spomenuti istarski model, gdje te zastave ne idu jedna protiv druge, nego jedna uz drugu. U suprotnom, sutra se, iako malo teže, može ponoviti problem hrvatskih zastava u Vojvodini. A već sada toga ima koliko hoćeš u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i, evo, posebno u Crnoj Gori. Ima tu, međutim, jedan još ozbiljniji problem, zapravo fundamentalan, koji nema veze s najnovijim trvenjima oko nacionalnih zastava jer je puno stariji. To je da nacionalne, stranačke i slične zastave odavno sliče na isprane krpe koje ništa i nikome ne znače što bi htjele značiti, jer iza njih stoje loše i uvelike promašene državne i stranačke politike, toliko promašene da zapravo i namjerno izazivaju ovakve incidente kako bi u drugi plan pao osnovni problem koji ih tereti i muči. A muči ih prvenstveno to što su po svaku cijenu htjele biti neovisne, a sada ni njima nije jasno što bi s tom neovisnošću jer ona zapravo ne donosi nikakvu vidljivu korist. Dapače, prije donosi štetu. Evropa? Oh, ta predvodnica glavnih vrijednosti Zapada (jer Sjedinjene Države to više definitivno nisu) uklopila se u ovaj jad i bijedu više nego savršeno. Uostalom, i njena zastava zakićena onim vijencem od 12 zvjezdica također izgleda isprano i isprazno jer se više ne zna kojem nebu te zvijezde pripadaju, naročito nakon grčke dužničke krize, suverenističkih iskakanja Mađarske i Poljske, a evo sada i pandemijske krize s Covidom. Ipak, očekivalo se da ona barem u vezi ovih najnovijih trvenja na tlu ex-Jugoslavije ima, štoviše mora nešto reći. Ali iz Bruxellesa se oglasio živi mrtvac, praktički bez ikakvog stava o tome, iako je riječ o zemljama koje imaju velike izglede da u skoroj budućnosti postanu članice Evropske unije, ili to već jesu.

Naravno, ne može se reći da je Evropa u posljednja tri desetljeća ikada igrala destruktivnu ulogu, ali koliko je ona bila konstruktivna druga je stvar. Ranih devedesetih od nje se očekivalo da zaustavi jugoslavenske ratove, što nije bilo lako, na kraju se izjalovilo, ali se ne može poreći da je to barem pokušavala. Sada je sve to palo stepenicu niže. Od Bruxellesa se očekuje da očuva mir u regiji koja bi kad-tad trebala postati njen dio, što također nije sasvim lako, ali ipak lakše izvodivo, i najviše brine što ovaj put on ni ne pokušava to napraviti.

Novosti