ENG
Rat propagandom: U POČETKU BIJAŠE RIJEČ, A POTOM?
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Povezani članci
U početku bijaše (i jest) riječ. A potom? To bismo mi na području bivše Jugoslavije najbolje morali znati. Jer i kod nas je počelo s riječima, a kako je završilo (mada sudeći prema pripremama “referenduma o ćirilici” i nije još završilo), o tome govore grobovi, razorene obitelji, izbjeglice i ruševine, odnosno pusta zemlja. Pa bi upravo zbog toga na jugoistoku Evrope trebalo smoći snage i volje (pa i pameti, ako je ima) da se makar s malo većom dozom kritičnosti prate zbivanja u Ukrajini i oko nje. I da se ne trči u tor jednakomislećih po cijenu odricanja od prava na vlastito mišljenje. Jer, svakome je metku prethodila riječ.
Piše: Tomislav Jakić, Novossti
Kada je u jeku novoga vala evidentno iz vana poticane krize u Ukrajini, šef američke diplomacije Kerry kao glavnoga krivca prozvao rusku televiziju na engleskom jeziku Russia Today (neka vrsta ruskoga CNN-a), to je moglo iznenaditi samo površnog promatrača – ne te krize, nego i kretanja u svijetu. Naime, bez obzira na to, prepustili glavni “igrači” rat u njihovu korist Ukrajincima, ili se odlučili za izravno uplitanje, pa i vojno, nesporno ostaje jedno: primarno oružje, najprije Zapada, ali onda i Istoka (koji prilično dobro parira) bila je i ostaje riječ, odnosno: propaganda. S time da ta propaganda, odnosno rat propagandom, u svijetlu činjenice da su upravo u današnjem svijetu sve relevantne informacije dostupne svakome – samo ako se potrudi – poprima upravo besramne oblike. Laže se dokazima usprkos, fabriciraju se “dokazi” koji ne mogu izdržati ni najgrublju provjeru (ali služe kao argument političarima koji bi trebali biti ozbiljni i odgovorni), manipulira se javnošću na gotovo nezabilježen način. I, a to je ono što je najopasnije, s uspjehom, ne samo kada su u pitanju “obični” građani, nego i novinari, pa i oni koji voljom naroda donose dalekosežne političke odluke.
Da, u početku bijaše riječ. Stvaranje atmosfere nepovjerenja i straha u odnosu na Rusiju nije od jučer. Ono je zapravo jenjalo samo u vrijeme kada je na čelu te velike države bio Boris Jeljcin iz kojega je nerijetko umjesto razuma progovarao alkohol i s kojim nije bilo teško igrati igru “vi ste definitivno izgubili, a mi smo pobijedili” (u hladnome ratu, naravno). Čim se pojavio Vladimir Putin obnovljene su sve ranije predrasude, ali zajedno s njima i doktrina “obuzdavanja Rusije”, ažurirana verzija politike Zapada prema Sovjetskom Savezu, formulirana još potkraj četrdesetih godina prošloga stoljeća. I prišlo se sasvim otvoreno stvaranju obruča članica Atlantskoga pakta oko Rusije, s time da se pakt sve više približavao ruskim granicama. Propagandni rat, a on je već tada (ponovo) počeo, išao je dotle da se obećanje američkog predsjednika Busha (starijega) tadašnjem sovjetskom čelniku Gorbačovu da se NATO neće širiti prema granicama SSSR-a uporno prešućivalo, da bi se danas glatko proglašavalo mitom (mada o njemu, na primjer, vrlo jasno piše savjetnica za nacionalnu sigurnost Bushovog sina, Georga W. Busha – Condoleeza Rice). A što se tiče “krunskog argumenta” da taj sporazum nije nikada potpisan, neizbježno se postavlja pitanje: što takav “argument” znači, ako bi se u njegovom kontekstu ocjenjivala vjerodostojnost onoga što svojim partnerima u razgovoru govore političari Zapada? Znači samo jedno: ne vjerujte nam, jer mi ćemo vas prevariti čim uzmognemo, ako ništa nismo potpisali. A hoćemo i onda kada potpišemo, kao na primjer u slučaju sporazuma ukrajinske vlasti (legalne i legitimne) i prosvjednika uz sudjelovanje (i potpise) triju šefova diplomacija zemalja Zapada. Danas taj sporazum od 21. veljače nitko (osim ponekada Rusa) ne spominje, a sve što se dogodilo i događa u Ukrajini, događa se suprotno tome sporazumu.
Pod hitno “zaboravljaju” se omalovažavajuće primjedbe pomoćnice šefa američke diplomacije na račun EU, zaboravlja se kako je ona u (snimljenom) razgovoru raspoređivala uloge pijuna na ukrajinskoj političkoj sceni, zaboravlja se razgovor (također snimljeni) evropske povjerenice za vanjsku politiku s estonskim premijerom koji ju je upozorio kako uopće nije sigurno da su deseci mrtvih na Majdanu žrtve snajpera režimskih snaga. I uporno se ponavlja (s izuzetkom proskribirane ruske TV Russia Today) kako su prosvjedi na Majdanu bili miroljubivi (a nisu), kako nisu bili organizirani, pa i financirani (i) iz inozemstva (a jesu), kako je Januković demokratski i po zakonu smijenjen (a nije), kako su svi na istoku zemlje koji traže referendum o budućem statusu separatisti (a nisu), kako na istoku Ukrajine djeluju ruski agenti (a još ni jedan nije uhvaćen i pokazan javnosti). Umjesto činjenica, odnosno činjenicama usprkos nude se i nameću, agresivno i bezobzirno, gotovi sudovi, čvrsto formulirana stanovišta zasnovana na još jednoj, ničime dokazanoj, tezi: Putin želi obnoviti Sovjetski Savez i to po cijenu 3. svjetskog rata. Zašto bi išao u takav samoubilački rizik, na to nitko ne odgovara. Jer, “mi znamo”. Samo na Russia Today (za koju ministar Kerry tvrdi kako odražava Putinove maštarije o svijetu u kojem živimo) dolaze do riječi ljudi sa Zapada, znanstvenici, politolozi, bivši obavještajci, umirovljeni vojni i policijski časnici, svi oni koji su spremni ponuditi i drugi ugao gledanja na stvari, u pravilu oslonjen na čvrste argumente, a ne na visinu glasa kojim ih iznose, ili na odbijanje odgovora na pitanje (što postaje sve češće praksa State Departmenta kada je riječ o novinarima iz Rusije koje se “otpisuje” tvrdnjom kako oni ponavljaju stanovišta ruskog ministra vanjskih poslova ili predsjednika Putina).
Da u ratu (i) mediji potpadaju pod opći zadatak izvojevanja pobjede, to je jasno. No, je li itko proglasio rat? Nije, ali mi smo (svijet) očito u neproglašenom ratu koji nije počeo jučer. Rat je to za očuvanje monopola super sile za koju je jedan mudri čovjek nedavno rekao da je “postala ovisnik o ratovima”. Taj se monopol može sačuvati samo uz pomoć mreže saveznika širom svijeta: od EU preko država s drugih kontinenata kojima se bez problema “gleda kroz prste” kada je u pitanju nepoštivanje ljudskih prava, pa do zemalja čije se “prijateljstvo” osigurava financijskom i vojnom pomoći vladajućim garniturama, odnosno ostvaruje, ili pokušava ostvariti mijenjanjem režima (“izvozom demokracije”), a u pravilu uz pomoć dubioznih saveznika koji su negdje drugdje u isto vrijeme neprijatelji, ili će to uskoro postati na globalnoj osnovi.
Dakle, u početku bijaše (i jest) riječ. A potom? To bismo mi na području bivše Jugoslavije najbolje morali znati. Jer i kod nas je počelo s riječima, a kako je završilo (mada sudeći prema pripremama “referenduma o ćirilici” i nije još završilo), o tome govore grobovi, razorene obitelji, izbjeglice i ruševine, odnosno pusta zemlja. Pa bi upravo zbog toga na jugoistoku Evrope trebalo smoći snage i volje (pa i pameti, ako je ima) da se makar s malo većom dozom kritičnosti prate zbivanja u Ukrajini i oko nje. I da se ne trči u tor jednakomislećih po cijenu odricanja od prava na vlastito mišljenje. Jer, svakome je metku prethodila riječ. To je, na žalost, nepobitna istina pod čijim će se teretom srušiti kao kula od karata (ali uz koju cijenu?) i ono što se neosnovano danas naziva novinarstvom, ali i politika u čija se kola to “novinarstvo” dalo upregnuti. Iznimke na oba područja postoje, ali one na žalost samo potvrđuju pravilo. Možda još ima vremena da se o tome razmisli. Možda.
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
