Rat generala

Viktor Ivančić
Autor/ica 9.6.2023. u 12:21

Izdvajamo

  • Ovako, uvažena organizacija je segment državnoga ideološkog aparata koji vodi računa o tome da mit o Domovinskom ratu bude uredno reproduciran, da odolijeva zubu vremena, te po potrebi dovodi zajednicu u stanje paralize, jer se suočavanju sa svetinjom pristupa oborene glave, sa strahom u kostima.

Povezani članci

Rat generala

Da hrvatsko društvo nije zaposjednuto militarističkim duhom, Hrvatski generalski zbor ne bi postojao, ili bi, prikladnije, raspolagao utjecajem poput udruženja radioamatera ili filmskih redatelja. Kao što, uostalom, ne bi postojalo ni Ministarstvo branitelja.

Piše: Viktor Ivančić

Uzbudljiv pičvajz potresa Hrvatski generalski zbor. Vodeći mediji, od Jutarnjeg i Večernjeg lista do N1 televizije, prate razvoj drame pod unificiranim naslovom: “Jesu li se generali posvađali?” Pitanjem se izražava čuđenje, a ne stvarna dilema. Dvanaest umirovljenih generala HV-a i HVO-a šalju bijesno intonirano pismo rukovodstvu uvažene organizacije i svekolikoj javnosti. Penzionirani general Ljubo Ćesić Rojs, potpredsjednik Hrvatskog generalskog zbora i jedan od potpisnika pisma, s televizijskog ekrana poručuje: “Ovo je po meni veleizdaja!”

“Veleizdaja” se dogodila 29. svibnja u prostorijama Islamskog centra u Zagrebu, gdje su se, na poziv muftije Aziza Hasanovića, predstavnici Hrvatskog generalskog zbora, na čelu s predsjednikom Marinkom Krešićem, susreli s predstavnicima Udruženja generala BiH. “Ograđujemo se od tog susreta”, kaže general Ćesić Rojs u ime dvanaestorice. Da je na mjestu generala Krešića, inače njegova vjenčanog kuma, on bi, veli, podnio neopozivu ostavku.

Nije to prva tarapana u okviru uvažene organizacije. Prošle godine, recimo, iz Hrvatskog generalskog zbora demonstrativno se isključio Rahim Ademi, nakon što je rukovodstvo zabranilo da u prostorijama udruženja primi nagradu za svoju knjigu. Prije toga, iz Hrvatskog generalskog zbora istupio je Željko Sačić, zgrožen nedomoljubnim ponašanjem jednog dijela članstva. Lani, rusvaj je nastao kada je jedna skupina generala zatražila od Zorana Milanovića da pomiluje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, dok se druga grupacija tome žustro usprotivila.

Na to zadnje podsjećaju u svome friškom pismu dvanaestorica ogorčenih penzionera s visokim činovima, među kojima su Ivan Tolj, Andrija Hebrang, Ivan Kapular i Ljubo Ćesić. Tada su, pišu, “nazvali akciju svojih kolega kosovskom, specijalnom operacijom Pomilovanje”. I taman kada su “među generalima počele zarastati rane podijeljenosti”, eto ti “opet nešto neshvatljivo i neočekivano”: “Opet generali, opet članovi HGZ-a. Ovaj put se događaj može nazvati specijalnom operacijom Glupost ili Podvala. Glupa podvala koja je našla svoje mušterije.”

Potpisnicima smeta što predstavnici hrvatskih generala, usred Zagreba, nisu bili domaćini susreta, nego gosti kod Bošnjaka, što na sastanku “nije bilo hrvatskoga obilježja”, što među predstavnicima Udruženja generala BiH nije bilo ni Hrvata ni Srba, mada su Hrvati i Srbi konstitutivni narodi u BiH, što se tu zatekao i general Džemal Merdan, kojeg se sumnjiči za brojne ratne opačine na štetu Hrvata… “Uz bosanske specijalitete su se družili, obećali prijateljstvo i buduće posjete i suradnju. Nekima je teško palo što su morali nazdravljati sokovima, vina i rakije nije bilo.”

Na kraju je iskazana zebnja od budućih postupaka Hrvatskog generalskog zbora i njegova dezorijentirana vodstva. “Koji je sljedeći generalski sastanak na redu? Kome će ‘na noge’ neki naši generali? S kim, kada i gdje? Sv. Gera se već dogodila, Sarajevo u Zagrebu se već dogodilo. Slijede li ‘specijalne operacije’ zvane Beograd ili Banja Luka? Proslava nekog budućeg dana Državnosti (sic!) na Kalamegdanu (sic! sic!), sa srpskim generalima uz dobar roštilj, ‘prasetinu’ ili ‘jagnjetinu’, vino i rakiju (dakle, moglo bi biti veselije, nego sa limunadom u Islamskom centru u Zagrebu) uz priče na temu ‘ko nas bre zavadi’, a možda bi bila poželjna i pokoja cajka.”

Ukratko: jedna struja umirovljenoga generalskog kadra, služeći se naramkom standardnih šovinističkih doskočica, optužuje drugu da se tridesetak godina nakon završetka rata ponaša kao da je mir. Osnovni prigovor svodi se na to da “veleizdajnici” u mirnodopskom razdoblju krše protokole ratnog stanja, to jest da se – potpuno neodgovorno i nepatriotski – zalažu za onu vrstu mira koja podrazumijeva obustavu neprijateljstava, a biva lišena ratne atmosfere, borbene gotovosti i trajne averzije prema etnički definiranim zlikovcima.

Politički gledajući, čini se da prisustvujemo srazu između ekstremnih i tvrdih desničara među nositeljima najviših ratnih činova, s tim da oni prvi – pitajući se, logično, što će nam mir bez ratnog zanosa – otvoreno iznose crne slutnje oko daljnje eskalacije izdajničkih aktivnosti. Što ako nakon limunade u Islamskom centru uslijedi bratimljenje s četnicima na Kalamegdanu, uz cajke, pečenu jagnjetinu i dopušteni alkohol? Što ako se proslavljeni hrvatski generali, nekadašnji oslobodioci, nakon takva druženja vrate u domovinu na tenkovima, s cijevima usmjerenim prema kaptolskoj katedrali?

Kako će pičvajz okončati, ne zna se; hoće li potpredsjednik Rojs skinuti kuma Krešića s rukovodeće pozicije, ili će predsjednik Krešić šupirati kuma Rojsa iz uvažene organizacije, ili će jedan i drugi negdje propisno naliti tikve, zapjevati “Vilu Velebita” i doći do kompromisnog rješenja, tek ćemo saznati iz izvještaja vodećih medija… No u moru dvojbi što ih otvara ova faza konflikta, uključujući sve njegove ranije runde, ključno pitanje upadljivo izostaje i nitko ga nikada ne postavlja. Naime:

Što nas se to uopće tiče?

Odnosno:

Zašto Hrvatski generalski zbor uopće postoji?

Odnosno:

Čemu nešto što se zove Hrvatski generalski zbor uopće služi?

Odnosno:

Na što sliči društvo koje nacionalističkim razmiricama unutar nečeg što se zove Hrvatski generalski zbor uopće pridaje težinu?

Formalno, radi se o nevladinoj organizaciji. No ona uživa znatno veću budžetsku, političku i medijsku podršku od društva pčelara, saveza filatelista ili bilo kojeg udruženja za zaštitu ljudskih prava. Budući da okuplja elitni sloj veterana, Hrvatski generalski zbor je u braniteljskoj sferi nešto poput HAZU-a u onoj akademskoj: dovoljno nepotreban da bude neophodan, jer su na kocki kapitalni ciljevi zajednice – očuvanje nacionalnog identiteta, kulta vojništva i mita o Domovinskom ratu.

Da hrvatsko društvo nije zaposjednuto militarističkim duhom, Hrvatski generalski zbor ne bi postojao, ili bi, prikladnije, raspolagao utjecajem poput udruženja radioamatera ili filmskih redatelja. Kao što, uostalom, ne bi postojalo ni Ministarstvo branitelja, jer bi se socijalni problemi veterana rješavali u okviru drugih resora, bez stavljanja do znanja da je riječ o privilegiranoj avangardi koja ima biti tretirana drugačije od ostatka populacije.

Ovako, uvažena organizacija je segment državnoga ideološkog aparata koji vodi računa o tome da mit o Domovinskom ratu bude uredno reproduciran, da odolijeva zubu vremena, te po potrebi dovodi zajednicu u stanje paralize, jer se suočavanju sa svetinjom pristupa oborene glave, sa strahom u kostima.

Iskustvo nas nepogrešivo uči da klečanje pred svetinjom i uživljavanje u kult Domovinskog rata dovodi svjetonazorske razlike do ukrasnih dimenzija. Utoliko i pičvajz među nositeljima visokih vojnih činova, razmjena optužbi za veleizdaju, žustro sporenje oko toga koliko ratnih tekovina i strasti treba unijeti u mirnodopsku eru, objektivno ima razmjere čarki kroz koje dva militarizirana krila – desno i desnije – utvrđuju svoje relacije prema tobože centrističkoj vlasti.

Za one koji vjeruju da je ideološki sukob među generalima stvaran, imam svega dva pitanja.

Prvo: Ima li među članovima Hrvatskog generalskog zbora osuđenih ratnih zločinaca?

Drugo: Jesu li se oko njihova članstva ostali pripadnici uvažene organizacije ikada posvađali?

Novosti

Viktor Ivančić
Autor/ica 9.6.2023. u 12:21