Radomir Lazić: Teška bolest zahvatila je ovo društvo

Povezani članci

• Konačni izgon hrvatskih, a ustoličenje hercegbosanskih vrijednosti na hrvatskom tronu
• Vuk Perišić: Zarobljeni u teškom političkom amaterizmu
• Bilježnica Robija K.: Kapitalizam
• Zlatko Dizdarević: Drž’te lopova
• Žuti prsluci protiv Baje Patka: “Budimo realni, tražimo nemoguće!”
• Nazovi ako…

Foto: damon Landry

Impresivan je broj intelektualaca, novinara, filozofa, ekonomista, pa ako hoćete i tzv „običnih ljudi“ koji se, manje ili više, slažu oko uzroka, krivaca i posljedica stanja u kojem se zemlja nalazi.

Piše: Radomir Lazić

Dejtonski ugovor navučen kao ludačka košulja nečemu što ili jeste ili liči na asimetričnu konfederaciju jedne cjeline koja se zove Republika i druge kreature koja je „dobrovoljno“ udružila nezavisne feude tj. Kantone, a što bi, kao cjelina, takođe trebala biti Republika samim tim zato što nije monarhija. Ali obzirom na funkcije koje se prenose na nasljednike i to je pod znakom pitanja. Način na koji se to sve skupa može promijeniti opet je tim istim ugovorom spriječen. Znači nije složen, težak, nego jednostavno spriječen. Sprečavaju to čak i oni koji su, u većoj ili manjoj mjeri, predano radili četiri godine na tome da Bosna i Hercegovina bude ovakva kakva jeste a, koje li ironije, proglašeni su i garantima za to. Razloge za to znaju vjerovatno samo tvorci ove nakaze od države za koju nema sličnog primjera za poređenje, bar ne u novijoj istoriji ili bližem okruženju.

Nema pogrdnog naziva koji nije upućen onima  kojima je, kao takva, predata na upravljanje. Banda, karteli, kriminalna struktura, mafijaši, lopovi, a sve uz pominjanje bliže i dalje familije, su nazivi koje upućuju čak i jedni drugima. I dok kod naroda ovi atributi koji ih krase ostaju u svakodnevnoj upotrebi oni ih među sobom brzo zaboravljaju  za račun neke nove profitabilne koalicije a bližu i dalju familiju, zbog pretrpljenje duševne boli i uz odgovarajuću naknadu, smještaju što bliže sebi na brigu „institucija sistema“.

Koliko god sve skupa ličilo na stanje opšte anarhije, a ona to u suštini i jeste,  sistem, njihov sistem, ipak funkcioniše na vrlo efikasan način. Prije nagovještaja otkrivanja nekog većeg lopovluka ovi  vrsni stručnjaci za Ustavno pravo izvuku, iz brižljivo pripremljenog arsenala tema, nešto što se zove vitalni nacionalni interes, referendum o otcjepljenju, i kao najmonstruoznije od svega, Srebrenicu. Jedni koji negiraju genocid i drugi koji kao brinu o tom nesretnom narodu.  Bol zbog  „ugroženosti“ godinama je kompenziran neplaćanjem carina i poreza, privatizacijama i lopovlucima vješto prepuštenim zastari.

Postoji nešto, kao fenomen, što sliku o našoj „političkoj eliti“ kao skupu polupismenih, neobrazovanih, primitivnih, bahatih i nadasve beskrupuloznih, relativizira njihovom sposobnošću da, za razliku od ostalih kriminalaca koji krše zakone,  donesu zakon kojim nije predviđeno sankcionisanje za ono što rade ili, što je još gore, dozvoljeno je. Zvuči kao nestvarna oslobađajuća presuda za krivično djelo zloupotrebe položaja, za jednog visokog funkcionera, jer su njegova ovlaštenja bila tolika da je nemoguće utvrditi  da ih je prekoračio.

Razvijen je potpuno novi riječnik da bi se što više pričalo a što manje reklo. Njihovo uvjerenje da će „u punom kapacitetu“ raditi na „mapi puta“ koja „nema alternative“ i da odbijanje „euroatlanskih integracija“ , ma šta to značilo,  „devastira“ sve što je „implementirano“ i dogovoreno pod nazivima sela, kafana i livada gdje je dogovoreno.

Krađe, lopovluci, pronevjere, enormno plaćanje nerada, beneficije, uništavanje svega čega se dohvate, svakodnevno pune stranice medija takvom brzinom i obimom da sve ono što se desilo juče već sutra pada u zaborav jer nemoguće je zapamtiti toliku količina nedjela. Samo ovdje je moguće da neko ko je vodio javno preduzeće i ostvario enorman gubitak bude postavljen za premijera. Samo ovdje je moguće da ministar saobraćaja ostane na funkciji poslije sudara dva tramvaja koji se kreću različitim tračnicama. Samo ovdje je moguće da osuđivana lica vode resor zdravstva, mesari budu zamjenici ministara, ginekolozi ministri prometa a predratni portiri direktori javnih preduzeća.

Ne postoji „naj titula“ koju kao zemlja nismo osvojili. Najjadnija zemlja na evropskom kontinentu, Zemlja sa najvećim stepenom korupcije, zemlja sa najmanje kilometara autoputa u Evropi, zemlja sa najviše ljudi na ivici gladi i siromaštva i tako u nedogled.  Postoji li država u Evropi u kojoj se ne provode presude Ustavnog suda? Postoji li u Evropi država  iz čijeg Ustava je izbrisan narod po kome se država i zove?  Pitati taj politički polusvijet ili se upitati imaju li i zrno moralne ili druge odgovornosti za ovakvo stanje u državi, besmisleno je.

Besmisleno je jer do sada, a bojim se i na ovim narednim izborima, broj glasova koje su dobijali proporcionalan je šteti i nesreći koju su napravili.

Pogubne su posljedice koje osjećamo svaki dan i one druge na koje se ne obaziremo ili ih ne primjećujemo sve dok nas lično ne dotaknu ili postanemo njihove žrtve.  Da li ćemo sutra primiti zarađenu penziju, od čega ćemo uopšte živjeti, hoće li i gdje će sva ova djeca raditi, ko će i od čega vraćati sve ove kredite interesuje onoliko ljudi koliko ih se, najviše dosad, okupilo na protestima zbog JMBG.

Početak ovog članka, po logici, upućuje na pitanje mogu li ovi ljudi zajednički a ne individualno, svako za sebe, pokrenuti ljude na racionalno razmišljanje i djelovanje. Ne vjerujem u to jer teška bolest zahvatila je ovo društvo. „Bosanskohercegovačko društvo je bolesno društvo koje ne zna da je bolesno“.