Radomir Lazić: Roditeljska kuća

Izdvajamo

• Vijest da tročlano Predsjedništvo posjeduje, upravo tako - POSJEDUJE, vozni park od 34 automobila i uz 14 zaposlenih vozača još i uzima u najam vozila govori pak o oboljenju druge vrste. Onih koji su izabrani i onih koji ih biraju.

Povezani članci

• Srebrenička priča za najtežu noć: Krvava snoviđenja
• Bajtal: Ove blokade već spadaju u osvetu
• Današnja BiH je posljednje utočište naopake balkanske historije
• Sarajevsko tužilaštvo neće provoditi istragu po prijavi o nepružanju liječenja djevojčice
• 3 u 1: kafa, banke i teorija zavjere
• Goli kuhar

Preživjeti četiri godine rata u gradu na koji je ispaljeno granata ukupne jačine kao omanja atomska bomba bilo je stvar sreće, živjeti u ovoj državi do danas je stvar…….Kako kome!

Roditeljska kuća u Sarajevu, namjenjena za smještaj djece oboljele od malignih oboljenja i njihovih roditelja koji dolaze van Kantona Sarajevo, uz dosta muke i napora neklicine ljudi koji su, manje više prepušteni sami sebi, bili u situaciji da pređu taj put od dijagnoze a neki i oporavka i ozdravljenja njihove djece, proslavila je ovih dana godišnjicu svog postojanja. Roditeljska kuća ne služi samo za smještaj roditelja i djece već se u njoj provodi i stučna psihosocijalna pomoć i podrška djeci i roditeljima a sve sa ciljem prevencije i prevazilaženja psiholoških problema i poremećaja.

Naravno da je, pogađate, Roditeljska kuća izgrađena uz pomoć prijatelja djece oboljele od raka, zahvaljujući raznim donatorima iz zemlje i inostranstva.

Godišnji troškovi nesmetanog funkcionisanja Roditeljske kuće iznose oko 150.000 KM. Od dana  otvaranja do danas nije nađeno sistemsko rješenje za njen nesmetan rad, kako bi oboljela djeca i njihovi roditelji i dalje imali i kvalitenu pomoć i podršku za vrijeme liječenja.

Federalna vlada odobrila je iz sredstava tekuće rezerve za 2017 g. iznos od 30.000 maraka za finansiranje troškova održavanja Roditeljske kuće u Sarajevu.

Bio bi ovo apel dobronamjernima da svojim prilozima pomognu da se ostatak novca potreban za rad Roditeljske kuće u Sarajevu ali i one u Banja Luci, koja je u daleko goroj situaciji, ali grupa sjajnih mladih ljudi odradila je ogroman posao i prikupila taj novac. Prisustvovao sam skromnoj svečanosti na kojoj je malim hrabrim borcima i njihovim roditeljima pružena nova nada, uručeni i pokloni djeci među kojima ima nekoliko nevjerovatnih talenata za slikarstvo, fotografiju, bio oduševljen mladim volonterima koji su, izliječivši se, pri ruci onima koji se nadaju da će biti i bio neizmjerno ponosan što je i neko, meni najmiliji, bio dio tog projekta za prikupljanje neophodnih sredstava.

Ali (uvijek ima to jebeno ali) nema dana da bilo koju dobru vijest ne zasjeni bar jedna vijest iz grada-turističkog centra za mnogobrojne parlamentarce i druge akcizne korisnike i plaćeni boravak u njihovim mnogobrojnim ”roditeljskim kućama” pa i onu da su, ako se to što je neko bolestan od malignog oboljenja i sve dok ne bude izliječen može nazvati dobrom viješću, obezbijeđena sredstva bar za besplatan boravak, između dvije hemoterapije, malim herojima.

Vijest da tročlano Predsjedništvo posjeduje, upravo tako – POSJEDUJE, vozni park od 34 automobila i uz 14 zaposlenih vozača još i uzima u najam vozila govori pak o oboljenju druge vrste. Onih koji su izabrani i onih koji ih biraju.

Preživjeti četiri godine rata u gradu na koji je ispaljeno granata ukupne jačine kao omanja atomska bomba bilo je stvar sreće, živjeti u ovoj državi do danas je stvar…….

Kako kome!

Gospodin Fumato ležao je u bolnici u polusvjesnom stanju, tijela prekrivenog zavojima. Medicinska sestra koja je mokrom gazom kvasila njegova usta, držala ga za ruku i tješila riječima da je imao sreće, da je sad na bezbjednom mjestu, da je Hirošima daleko, odgovorila je na jedva čujno postavljeno pitanje gospodina Fumata ”u kojem sam sad gradu?”.

”U Nagasakiju gospodine”, odgovorila je!