Radomir Lazić: Istina se govori o svom a laži o državnom trošku

Izdvajamo

• Čije to pare banke jeftino kupuju a skupo prodaju i državi i svima onima koji ih moraju posuditi ?

Povezani članci

• Rad od kuće u BiH: Radnici ne žele biti tretirani kao potrošna roba, poslodavci štite sebe
• Nasiha Pozder: Fond za zaštitu okoliša FBiH u sukobu je sa svrhom svog postojanja
• Ekskluzivno: Po prvi put objavljujemo članak o knjizi “Tito senza maschera”, autora S. Zaratina, koju je izdao 1947. godine nakladnik “Nuova Vita” u Trstu
• Dernek vampira – Hoće li policija i Tužilaštvo BiH poslušati zakon i tražiti godinu dana zatvora za učesnike?
• PREDSJEDNIK TRUMP?
• Hag: Danas izricanje presude Stanišiću i Simatoviću

 Nosioci i pomoćnici nosilaca izbornih listi

Podatak da građani BiH imaju na računima banaka iznos od skoro osam milijardi KM govori toliko da se vjerovatno samo iz tog razloga o tome ili malo govori ili sada, uoči izbora, zahtijeva od strane nosilaca listi da se o njihovoj imovini, kao dijelu tog iznosa, uopšte ne govori.

Igrajući se malo statistikom značilo bi to da je, u prosjeku, svaki građanin BiH uštedio od rata pa naovamo oko dvije hiljade KM. Sa pola miliona nezaposlenih i još toliko onih koji žive na ivici egzistencijalnog minimuma teško je povjerovati da, roveći po kontejnerima, čuvaju u bankama pare za crne dane.

Sa prosječnom platom od cca 800 KM i potrošačkom korpom za koju je potrebno izdvojiti bar još toliko, s onim zaposlenim, kako to nosioci listi vole reći-u realnom sektoru, taj iznos u bankama bi se smanjivao a ne, kako to tvrde banke, svakodnevno povećavao.

Nije rečeno da li se štednja odnosi i na BiH dijasporu ali prije će biti da svoj novac čuvaju u državama u kojima ga i zarađuju. Ono što pošalju u domovinu šalju da bi neko njihov jedva sastavio kraj s krajem a ne da bi još i štedio u banci.

Ostaje, eliminacijom svih onih koji svakodnevno čak više i ne liče na nekoga ko štedi u banci, pitanje koje se nameće samo od sebe:

Čije su to pare u bankama i kako ih je zaradio ?

Logično je postaviti i drugo pitanje:

Čije to pare banke jeftino kupuju a skupo prodaju i državi i svima onima koji ih moraju posuditi ?

Neka istraživanja govore o tome da se u zemljama u tranziciji stvori izuzetno bogati sloj koji čini otprilike 3-5 % od ukupnog broja stanovnika. U našem slučaju to bi iznosilo oko dvjestotinjak hiljada ljudi. To što se, sasvim slučajno, taj broj poklapa sa brojem onih koji „rade“ u opštinskim, kantonalnim, entitetskim i državnim organima vlasti pa taj broj, uvećan za bar još toliko onih koji su na račun tog „rada“ zbrinuti, dovodi nas do statističkog podatka da su nosioci listi i pomoćnici nosilaca uštedili do sada u prosjeku po 20.000 KM. I upravo ta cifra se najčešće i pojavljuje kao ono što, pored svega ostalog, nosioci listi prijavljuju kao ušteđevinu.

Statistika je jedno a stvarni život sasvim drugo. U stvarnom životu skoro identična cifra onoj u bankama pominje se i kao ukupan iznos nestalih, ukradenih, sklonjenih na sigurna, očima statistike, nedostupna mjesta. Oprano i, dijelom, vraćeno u državu kao ono što se naziva nepokretna imovina ili pak „strane“ investicije.

Puno je to novca za jednu od najjadnijih država na svijetu ( u Evropi sigurno) ali i sasvim dovoljno da se s bar jednim njegovim dijelom, i bez skupljanja milostinje i sadake, oporavi i digne na noge.

Kako, na koji način, nosioci listi ne znaju, ne smiju ili jednostavno neće da kažu. Istina se govori o svom a laži o državnom trošku.

Statistički svaki građanin BiH ima ušteđenih oko dvije hiljade KM. U stvarnom životu dužan je, odmah po rođenju, nešto malo manji iznos.

Država je u, ovoj igri brojeva koja se zove statistika, pomenuta onako, figurativno. Da je ima možda bi se lakše došlo i do odgovora na ova dva pitanja.