Radikalizam i realpolitika

Izdvajamo

• Prvo da ustvrdimo šta bi u našoj u našoj političkoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti uistinu bio radikalizam. Mnogo puta je analizirano, i to ovdje ne želim duže elaborirati, da je naš politički sistem mješavina građanske reprezentativne demokratije i etnoklijentelističkog konsocijalnog režima, s tim da je ovaj posljednji u toj hibridnoj konstelaciji znatno dominantniji, što se uostalom i vidi u ulozi domova naroda na državnoj razini i na razini Federacije Bosne i Hercegovine. Građanska demokratija egzistira na tim razinama zapravo samo u tragovima, donekle u izboru članova Predsjedništva i za zastupničke domove parlamenta, ali se koncentracija moći definitivno nalazi u domovima naroda, koja je dodatno povećana posljednjim intervencijama OHR-a u izborni zakon i Ustav FBiH. Uostalom, da je tome tako, zorno pokazuju i posljednja događanja u vezi s popunjavanjem Doma naroda FBiH. Uzgred budi rečeno, ponekad se u analizama pogrešno provlači teza da je zbog principa jedan čovjek-jedan glas ustroj Rs-a građanski, međutim, posrijedi je vulgarno razumijevanje građanskog principa, on, naime, u bosanskohercegovačkom slučaju mora podrazumijevati neutralnost u odnosu na etničku, vjersku ili neku drugu vrstu kolektivne pripadnosti, a već sam okvir manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, uključujući i njegov naziv, nije građanski nego diskriminatorno etnohomogenistički.

Povezani članci

• Krleža: Smrt R. Harlekinija (1925)
• Neira Dizdarević: Sabotiranje zapošljavanja osoba s invaliditetom najoštrije sankcionirati
• Bilo jednom u Hrvatskoj
• ZLATKO JELISAVAC: KAD DRŽAVA STAJE NA STRANU FAŠISTA
• Tenderski “rat” Ćesirovog Bosnaplasta i firme u vlasništvu Izetbegovićevog zeta
• Petokraka ne smeta de Gaullu ali muči Milanovića

S onu stranu kulture polarizacije

I.

Bosanskohercegovačkim javnim prostorom odnedavno se ponovno aktualizira teza o radikalizaciji. Nekim izmišljenim ili stvarnim izgredima se u medijskom oblikovanju stvarnosti pridaje veliki značaj, nezavisno od toga da li takvi slučajevi po svojoj supstanci to zaslužuju ili ne, i istovremeno im se, često bez stvarnih dokaza, redovno pripisuje dimenzija međuetničkog konflikta. Naravno, način funkcioniranja medija, naročito u naše doba kad je pozornost postala glavni resurs[1], a ostvarivanje utjecaja na strukturu osjetila medijskih konzumenata ključni strateški cilj, počiva u velikoj mjeri na logici senzacije, pa je predimenzioniranje kolektivno „osjetljivih“ slučajeva očekivano. Pogotovo s obzirom na to da većina savremenika nema ni vremena ni volje pozabaviti se zaista važnim pitanjima kompleksne političke, ekonomske ili društvene stvarnosti, zbog čega je logika senzacije, koja svakako dominira našim političkim diskursom, postala u neku ruku temelj oblikovanja naše kolektivne svijesti, o čemu sam pisao u jednom eseju prije tri godine.[2] Tako će, primjerice, neka marginalna teološka tribina o ateizmu, barem privremeno, zasjeniti pravne zavrzlame oko Schmidtovih intervencija u izborni zakon i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, huliganski incident na Ilidži će na izvjesno vrijeme u drugi plan staviti pokušaj energetske i medijske okupacije Bosne i Hercegovine, jedna hutba u povratničkom mjestu, u kojoj se imam nakratko upustio u karakterizaciju svetosavlja kao političkog projekta, postat će predmet jurističke obrade, i motivirati savjetnika Milorada Dodika, koji inače u posljednje vrijeme savjete dijeli i koaliciji okupljenoj oko Trojke očinski im sugerirajući odustajanje od radikalizma „političkog Sarajeva“, da predloži formiranje nekog foruma za suzbijanje islamističkog terorizma, pa će svi na određen period zaboraviti u kojoj je mjeri, na raznim osnovama, na djelu brutalna diskriminacija povratnika u manji entitet (uskraćivanje pravo na maternji jezik), te potpuna simbioza crkvene i svjetovne vlasti, oličena, između ostalog, i u praksi osveštavanja institucija.

Međutim, ako zanemarimo sve ove propagandističke manipulacije, valja načelno ustvrditi da se može nazrijeti određena radikalizacija i polarizacija, prije svega u javnom i polujavnom govoru, no njen karakter je drugačiji nego u navedenim ili nekim drugim sličnim incidentima.

II.

Šta je zapravo radikalizacija, a šta znači radikalno? U svom kratkom, ali važnom programatskom spisu O kritici Hegelove filozofije prava (1844) Karl Marx se bavi revolucionarnim potencijalom njemačkog društva i pritom dolazi do svog određenja pojma radikalnog. „Biti radikalan – to znači stvar uhvatiti u korijenu. A korijen za čovjeka je sam čovjek“[3] Marx dalje ukazuje na paradoks da je njemačka filozofija u tom smislu najradikalnija, no da je, istovremeno, njemačko društvo najreakcionarnije, produžujući pola stoljeća nakon Francuske građanske revoluciju svoju agoniju kao ancien régime – odnosno da su teorija i stvarnost došli u stanje potpune dihotomije, ironično zaključujući da su Nijemci oduvijek politički mislili ono što su drugi radili. Pritom se kao problem javlja disperziranost njemačkog društva, odnosno nemogućnost jasne polarizacije na klasnoj osnovi, kao što je to bio slučaj u Francuskoj krajem 18. stoljeća, u kojem su sve manjkavosti nepravednog društva i stvarno i simbolički koncentrirale na jednom mjestu. U društveno i politički decentraliziranom sistemu puno je teže mobilizirati i usmjeriti revolucionarnu energiju, jer, naprosto, ne možete jasno odrediti gdje se zapravo krije neprijatelj. Otuda, lucidno, primjećuje Marx, Francuz kasnog 18. stoljeća povijesni tok doživljava kao dramu, a Nijemac sredine 19. stoljeća kao epsku pripovijest. Istovremeno, radikalna politička revolucija se pokazuje nemogućom dok, uz građanski sloj obrazovanih, i sam narod u revolucionarnoj ideji ne prepozna mogućnost ispunjenja svojih „radikalnih potreba“. Nije dakle dovoljno da se „ideja usmjeri ka ostvarenju, mora se i stvarnost usmjeriti ka ideji“.

Ali zašto je njemačko mišljenje najradikalnije? Zato što je najviše od svih doprlo do korijena, odnosno do čovjeka kao mjere svih stvari, pri čemu Marx navodi kao primjer filozofiju religije. Mišljenje se tako uzdiglo do najviših sfera univerzalnosti, međutim upravo u toj maksimalnoj radikalnosti krije se i njegova ključna slabost, jer se „revolucija“, pa i promjene nižeg ranga uglavnom pokreću na temelju parcijalnih interesa, čije ostvarenje onda cijelo društvo može povući naprijed ili nazad. Toliko o Marxovoj teoriji radikalnog mišljenja.

III.

Osamdeset godina kasnije, njemački će antropolog Helmuth Plessner u svojoj najvažnijoj političkoj raspravi Granice zajednice[4] (1924), sad u znatno izmijenjenoj političkoj konstelaciji, u kontekstu labilnog demokratskog sistema Weimarske republike, ponovo analizirati problem radikalizacije društva, koja se, između ostalog, ogleda i u jačanju uloge pokreta kao što su komunizam i nacionalsocijalizam.

Plessnera zanima načelno pitanje: šta je radikalno mišljenje i djelovanje i šta su inače duhovnopovijesne pretpostavke za njegov razvoj i njegovo masovno manifestiranje u kulturi. Radikalizam za Plessnera predstavlja „uvjerenje da istinski veliko i dobro nastaje samo u povratku korijenima egzistencije“ (str.7), on crpi svoju energiju iz vjere u „ljekovitu snagu ekstrema“, nalazi se u fundamentalnoj opoziciji spram postojećeg stanja, suprotstavlja se pregovorima, kompromisima, nagodbama činitelja koji imaju međusobno suprotstavljene interese. Bezuvjetnost je njegovo polazište, a „beskonačnost njegova perspektiva“. Radikalizam, napominje Plessner, „urođeni je svjetonazor nestrpljivih, sociološki: nižih klasa, biološki: mladosti“ (ibidem).

Plessner se u velikoj mjeri oslanja na Marxa, ali kao uvjereni demokrata i liberal izvlači drugačije zaključke. Radikalizam prouzrokuje dualizam i polarizaciju, jer se tek u polariziranoj slici svijeta opravdava agresivnost i netrpeljivost prema onome što utjelovljuje postojeće stanje. S druge strane, ključni neprijatelj radikalizma je sama „priroda“, koja beskonačnom htijenju postavlja granice, te moderno društvo koje je uvijek rezultanta konstelacije moći i sukobljenih pojedinačnih interesa. Radikalizam naginje moralizmu i teorijskom pogledu na stvarnost, koje je nerijetko ispunjeno prezirom, jer se uvijek nalazi u neskladu s idealnom slikom svijeta. Radikalizam dakle pretpostavlja ne samo emancipaciju duha od zbilje, nego forsira njihov potpuni jaz, sve do one mjere dok se ne stvori paralelna stvarnost koja odgovara stremljenju duha: „Riječ, zgusnuta u fantom, postaje tijelo.“ (str. 28)

Pritom, Plessner, uvjetno govoreći, razlikuje racionalni i iracionalni radikalizam. Prvi pred očima ima konkretni ideološki cilj koji nastoji nametnuti realnosti preobličujući je, nastojeći umjesto trenutnog izgraditi novi sistem, dok drugi, iracionalni, u svom sukobu sa realnošću ovu nastoji naprosto razoriti, raznijeti postojeći poredak u paramparčad bez ikakve ambicije da ustanovi neki novi, bolji i pravedniji svijet.

IV.

Mogu li nam ovi uvidi dati neku podlogu za razumijevanje naše stvarnosti?

Prvo da ustvrdimo šta bi u našoj u našoj političkoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti uistinu bio radikalizam. Mnogo puta je analizirano, i to ovdje ne želim duže elaborirati, da je naš politički sistem mješavina građanske reprezentativne demokratije i etnoklijentelističkog konsocijalnog režima, s tim da je ovaj posljednji u toj hibridnoj konstelaciji znatno dominantniji, što se uostalom i vidi u ulozi domova naroda na državnoj razini i na razini Federacije Bosne i Hercegovine. Građanska demokratija egzistira na tim razinama zapravo samo u tragovima, donekle u izboru članova Predsjedništva i za zastupničke domove parlamenta, ali se koncentracija moći definitivno nalazi u domovima naroda, koja je dodatno povećana posljednjim intervencijama OHR-a u izborni zakon i Ustav FBiH. Uostalom, da je tome tako, zorno pokazuju i posljednja događanja u vezi s popunjavanjem Doma naroda FBiH. Uzgred budi rečeno, ponekad se u analizama pogrešno provlači teza da je zbog principa jedan čovjek-jedan glas ustroj Rs-a građanski, međutim, posrijedi je vulgarno razumijevanje građanskog principa; on, naime, u bosanskohercegovačkom slučaju mora podrazumijevati neutralnost u odnosu na etničku, vjersku ili neku drugu vrstu kolektivne pripadnosti, a već sam okvir manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, uključujući i njegov naziv, nije građanski nego diskriminatorno etnohomogenistički.

No, vratimo se radikalizmu. On bi ovdje, u prvom redu, značio stav po kojem je postojeći sistem neodrživ jer negira osnovne postulate liberalne demokratije i građanske, zapravo univerzalne ideale jednakosti i slobode. Takav radikalizam bi, ako se poslužimo Plessnerovom analizom, bio racionalni, jer teži rušenju postojećeg poretka kako bi se instalirao novi koji bi bio primjeren pomenutim idealima. On bi se mogao nazvati i građanskim radikalizmom, iako ova sintagma nekima možda može zazvučati paradoksalno, jer se u doživljaju građanskog veoma često isključuje radikalizam pa i maksimalizam kao polazište. Međutim, upravo građanske revolucije u Francuskoj i u ostatku Evrope u 19. stoljeću, koje su bila osnova za izgradnju današnjeg poretka liberalne demokratije bile su rezultat te vrste radikalizma. Ovaj građanski radikalizam kod nas ima problem pokrenuti masu iz sličnih razloga, koje je Marx analizirao u Njemačkoj: s jedne strane apstraktne, univerzalne ciljeve teško je pretočiti u revolucionarnu energiju, s druge strane, disperzija moći unutar sistema otežava identificiranje protivnika. Ipak, građanski radikalizam djelimično se iskazao u prošlogodišnjim protestima ispred OHRa.

Drugi oblik radikalizma samo se uvjetno može nazvati tim imenom, jer on nema avangardan karakter, ne želi promjenu sistema, nego njegovo parcijalno dovršenje i zaokruživanje u pravcu potpune etničke separacije, stvaranju etnički homogenih teritorija, i uklanjanje svih preostalih elemenata građanske demokratije. Mogli bismo ga nazvati etnoradikalizmom, i najvidljiviji je u političkog djelovanja Milorada Dodika i Dragana Čovića i njihovih sljedbenika.

Oba ova oblika radikalizma, i građanski i etnički radikalizam, pripadali bi pomenutoj vrsti racionalnog radikalizma, jer imaju koliko-toliko određeni cilj, s tom razlikom što se građanski radikalizam više može smatrati izvansistemskim, iako ne u potpunosti, dok je etnoradikalizam više, mada opet ne potpuno, unutarsistemski budući da su u njemu ideološki sadržani dominantni elementi postojećeg poretka.

No, postoji u našoj stvarnosti i treća varijanta radikalizma, koja se odlikuje difuznim neprijateljstvom prema postojećem poretku, no bez cilja i bez jasne predstave o tome šta bi trebalo uslijediti nakon rušenja sistema. Ovaj iracionalni radikalizam oslikava široko rasprostranjeno raspoloženje u stanovništvu, koje fundamentalno odbija i mogućnost nekog poboljšanja „korumpiranog sistema“. On je došao do izraza u posljednjoj fazi protesta u februaru 2014. godine, u kojima su zapaljene zgrade koje su u očima demonstranata simbolizirale postojeće stanje stvari. Ovaj latentni radikalizam djelimično se artikulira (i manipulira) u populističkoj retorici, u kojoj fraze poput „režima“, „duboke države“, „mafijaške države“ itd. i služe za mobilizaciju masa protiv određenih elemenata i simbola poretka, no uglavnom ne i protiv njegove suštine. U nekim momentima, koji više nisu toliko rijetki, ova energija se često usmjerava i protiv postojanja države kao takve.

Za kraj ovog osvrta bitnim mi se čini istaknuti sljedeće: najvjerovatnije je da je u sadašnjem bosanskohercegovačkom poretku, usprkos izraženim polarizacijama, svaki oblik radikalizma osuđen na neuspjeh sve dotle dok se „stvarnost“, u smislu svijesti i spremnosti na djelovanje širokih masa, ne pridruži ideji, odnosno dok u toj ideji kritična većina građana ne prepozna svoje „radikalne potrebe“, kako kaže Marx. Nije vjerovatno da će se to dogoditi kad govorimo o građanskom radikalizmu, iz razloga koje smo već naveli. No ono što se može dogoditi su dva scenarija. Prvi, iz perspektive pobornika građanske demokratije i cjelovite Bosne i Hercegovine, najopasniji scenarij jeste naizgled paradoksalno, možda i nesvjesno udruživanje etnoradikalne politike i iracionalnog, latentnog radikalizma, čija bi mobilizirana energija proizvela potpuno rušenje sistema koje bi omogućilo dovršenje projekta uništenja Bosne i Hercegovine. Drugi scenarij također bi se bazirao na jednom paradoksalnom spoju, koji, nikad nije u potpunosti zaživio, mada se može prepoznati u nekim naznakama u političkoj praksi: Taj hibridni spoj je koalicija ideja građanskog radikalizma i realpolitike. On bi predstavljao pokušaj da se, u gramscijevskom smislu, metodom korak po korak, ostvari diskurzivna hegemonija ideja građanske politike, koja bi onda iznutra ovladala sistemom. Pretpostavka za to nije jednostrana „relaksacija odnosa“, nego, naprotiv, čelična spremnost za rovovsku borbu unutar poretka. Uz dvije bitne napomene: krucijalno bi u tom scenariju bilo odustati od praznoslovne retorike koja produbljuje „jaz između duha i stvarnosti“, i zasniva se na principu „sve ili ništa“, te omogućiti, kako kaže Plessner, životu da teče i da u toj cirkulaciji, kao što se to često i dogodi, sam od sebe riješi neke konflikte koje se iz idealističke perspektive sada čine nerješivim.

[1] Georg Francke: Ökonomie der Aufmerksamkeit. München 1998.

[2] Vahidin Preljević: Nacija i senzacija. Tacno.net. 11.03. 2020. https://www.tacno.net/naslovnica/vahidin-preljevic-nacija-i-senzacija/

[3]Karl Marx: Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie. MEW I, str. 378-391, ovdje, str. 385.

[4] Helmuth Plessner: Grenzen der Gemeinschaft. Eine Kritik des sozialen Radikalismus. U: H.P: Macht und menschliche Natur. GS V, Frankfurt/M 2003, str. 7-133.